ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 224
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Zbirka od devet priča o natprirodnom, već puna dva veka je najčitanija knjiga u Japanu, čuvena po vrhunskom stilu i nenadmašnoj veštini pripovedanja.

Jedan od najvećih japanskih pisaca, Ueda Akinari (1734-1809), rodio se u Sonezaki, ozloglašenom kvartu Osake. Majka mu je bila kurtizana, i ostavila ga je na ulici kad je imao 4 godine. Nikada nije saznao ko mu je otac. Usvojio ga je neki trgovac. Od malena je zavoleo knjige. U početku je pisao haiku poeziju, a negde oko svoje 30. godine zamislio je i napisao svoje remek-delo „Priče kiše i meseca“ (Ugetsu monogatari), prožeto duhom zen-budizma. Knjiga je objavljena tek 1776, i od tada je najčitanije delo klasične japanske književnosti.

Ova zbirka od devet priča o natprirodnom pisana je nenadmašnim stilom, i, šire gledano, najbolja je knjiga fantastičnih priča u svetskoj literaturi.

Uz već objavljene „Zapise pred san“ Sei Šonagon, „Priče kiše i meseca“ savršen su uvod u svet japanske književnosti.


Ueda Akinari ili Ueda Shūsei (上田 秋成, 25. srpnja 1734. u Osaki – 8. kolovoza 1809. u Kyotu) bio je japanski pisac, učenjak i waka pjesnik te istaknuta književna ličnost u Japanu 18. stoljeća.[1] Bio je rani pisac u žanru yomihon i njegova dva remek-djela, Ugetsu Monogatari (`Priče o kiši i mjesecu`) i Harusame Monogatari (`Priče o proljetnoj kiši`), središnja su u kanonu japanske književnosti.


Rođenog od prostitutke iz Osake i nepoznatog oca, Ueda je u četvrtoj godini posvojio bogati trgovac koji ga je odgajao u udobnosti i pružio mu dobro obrazovanje. U djetinjstvu je teško obolio od velikih boginja, a iako je preživio, ostao je s deformiranim prstima na obje ruke. Za vrijeme njegove bolesti njegovi su se roditelji molili bogu svetišta Kashima Inari, a Ueda je smatrao da je to božanstvo interveniralo i spasilo mu život. Tijekom svog života ostao je snažno vjernik u nadnaravno, a čini se da to uvjerenje daje važne elemente njegove književnosti i učenja, kao što je njegovo najpoznatije djelo, zbirka priča o duhovima pod nazivom Ugetsu Monogatari.[3]

Naslijedio je obiteljski posao s uljem i papirom Ueda kada mu je umro posvojitelj. Međutim, nije bio uspješan trgovac, a posao je izgubio u požaru nakon što ga je nesretno vodio deset godina. Za to vrijeme objavio je nekoliko šaljivih priča u stilu ukiyo-zōshi, doslovno prevedenih kao `priče o plutajućem svijetu`.

Uzimajući vatru kao priliku da napusti poslovni svijet, Ueda je počeo studirati medicinu kod Tsuge Teishōa [ja], koji je osim što je Uedu naučio da bude liječnik, podučavao ga je i o kolokvijalnoj kineskoj fikciji. Godine 1776. počeo je prakticirati medicinu i također je objavio Ugetsu Monogatari. Ovo djelo stavlja Uedu uz Takizawu Bakina među najistaknutije pisce yomihona — novog žanra koji je predstavljao dramatičnu promjenu u praksi čitanja u odnosu na popularnu fikciju koja je došla prije njega.[4]

Uz svoju fikciju, Ueda je bio uključen u područje istraživanja poznato kao kokugaku, proučavanje filologije i klasične japanske književnosti. Kokugaku je često bio obilježen odbacivanjem stranih utjecaja na japansku kulturu, posebice kineskog jezika, budizma i konfucijanizma. Ueda je u tim krugovima zauzeo vrlo neovisnu poziciju, a njegov žestoki polemički spor s vodećim znanstvenikom pokreta, Motoorijem Norinagom, zabilježen je u potonjem dijalogu Kagaika (呵刈葭 1787–1788). Neki tvrde da je Ueda također razradio ovaj sukob u pričama poput onih koje se pojavljuju u Ugetsu Monogatari tako što je započeo svoje priče utemeljene na kineskim pričama i moralnim i intelektualnim diskursima te da je tada u prvi plan stavio japanski senzibilitet pozivajući se na natprirodne elemente i stvarajući duboke osjećaje njegovih likova. emocija (za razliku od kineskog oslanjanja na intelekt).

U godinama nakon ženine smrti 1798. patio je od privremene sljepoće, i premda mu se naposljetku vid vratio na lijevo oko od tog trenutka morao je diktirati veći dio svog pisanja. U to je vrijeme počeo raditi na svom drugom yomihonu i završio je prve dvije priče o onome što će biti Harusame Monogatari (`Priče o proljetnoj kiši`) oko 1802. godine.[5] Harusame se prilično razlikuje od Ugetsua Monogatarija. Između ostalih razlika, Harusame se ne poziva na nadnaravno, a priče su vrlo različite duljine. Priča pod nazivom Hankai govori o neuglednom grubijanu koji iznenada prelazi na budizam i ostatak života provodi kao redovnik.

Godine 1809. Ueda je umro u Kyotu u dobi od 76 godina.