ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 266
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Frederick Buechner - Umiranje dugo jedan dan, izdanje Zora Zagreb iz 1964-te


Godine 1950. Frederick Buechner objavio je svoj prvi roman, A Long Day`s Dying, s velikim hvalospjevima. U protekle 53 godine napisao je više od desetak romana koji su se bavili temama poput politike, mitova, bajki, teologije i Shakespearea. Bio je drugoplasirani za Pulitzerovu nagradu, nominiran za National Book Award, te je dobio priznanje i član je Američke akademije umjetnosti i književnosti. Izdan iz tiska više od 40 godina, A Long Day`s Dying ponovno je dostupan novoj generaciji čitatelja koji su otkrili djelo gospodina Buechnera.



Carl Frederick Buechner (/ˈbiːknər/ BEEK-nər; 11. srpnja 1926. – 15. kolovoza 2022.) bio je američki pisac, prezbiterijanski svećenik, propovjednik i teolog. Autor je trideset i devet objavljenih knjiga [1], njegova karijera trajala je više od šest desetljeća i obuhvaćala je mnogo različitih žanrova. Bio je najpoznatiji po svojim romanima, uključujući Godric (finalist Pulitzerove nagrade 1981.), A Long Day`s Dying i The Book of Bebb, svojim memoarima, uključujući The Sacred Journey, i njegovim teološkim djelima, kao što su Secrets in the Dark, The Magnificent Defeat , i Govoriti istinu.

Buechnera je viaLibri proglasio `bez sumnje jednim od istinski velikih pisaca 20. stoljeća`, The New York Times ga je proglasio `velikim talentom`, a USA Today `jednim od naših najoriginalnijih pripovjedača`. Annie Dillard (autorica Pilgrim at Tinker Creek, dobitnica Pulitzerove nagrade) nazvala ga je `jednim od naših najboljih pisaca.`[2] Buechnerova djela često se uspoređuju s C.S. Lewisom i G.K. Chestertona i prevedeni su na dvadeset sedam jezika.

Buechner je također bio finalist za Nacionalnu nagradu za knjigu [3] koju dodjeljuje National Book Foundation, a dodijeljeno mu je osam počasnih diploma od institucija kao što su Sveučilište Yale [4] i Virginia Theological Seminary [5]. Osim toga, Buechner je bio dobitnik Nagrade O. Henry [6], Nagrade Rosenthal, Nagrade Belles Lettres za kršćanstvo i književnost te je dobio priznanje Američke akademije i Instituta za umjetnost i književnost.[7]

Život i karijera
Rani život
Carl Frederick Buechner, najstariji sin Katherine Golay (Kuhn) i Carla Fredericka Buechnera starijeg, rođen je 11. srpnja 1926. u New Yorku.[8][9] Tijekom Buechnerova ranog djetinjstva obitelj se često selila, jer je Buechnerov otac tražio posao. U The Sacred Journey, Buechner se prisjeća da sam `gotovo svake godine svog života do svoje četrnaeste godine živio na drugom mjestu, imao druge ljude koji su se brinuli o meni, išao u drugu školu. Jedina kuća koja je ostala nepromijenjena bila je onu u kojoj su moji djed i baka po majci živjeli u predgrađu Pittsburgha zvanom East Liberty... Osim te jedne kuće na Woodland Roadu, dom mi nije bio mjesto kad sam bio dijete. Bili su to ljudi.` [10] To se promijenilo u 1936., kada je Buechnerov otac počinio samoubojstvo trovanjem ugljičnim monoksidom, rezultat njegovog uvjerenja da je bio neuspjeh.[11][potreban bolji izvor][potrebna provjera]

Bermuda
Odmah nakon očeve smrti, obitelj se preselila na Bermude, gdje su ostali do Drugog svjetskog rata koji je prisilio Amerikance na evakuaciju s otoka. Na Bermudama, Buechner je doživio `blaženo olakšanje izašavši iz mračne i nespomenute tuge života i smrti mog oca u miris, zelenilo i svjetlo`.[12] Mladom Buechneru Bermuda je postala dom.

Bermuda je ostavila neizbrisiv dojam na Buechnera. Izrazito britanski okus Bermuda prije Drugog svjetskog rata omogućio mu je cjeloživotno uvažavanje engleskih običaja i kulture, što će kasnije nadahnuti djela poput Godrica i Brendana. Buechner također često spominje Bermude u svojim memoarima, uključujući Telling Secrets i The Sacred Journey.

Školovanje i vojna služba

Edith Memorial Chapel u školi Lawrenceville, gdje je Buechner pohađao srednju školu
Buechner je zatim pohađao školu Lawrenceville u Lawrencevilleu, New Jersey, gdje je diplomirao 1943. Dok je bio u Lawrencevilleu, upoznao je budućeg pjesnika dobitnika Pulitzerove nagrade Jamesa Merrilla; njihovo prijateljstvo i rivalstvo nadahnulo je književne ambicije obojice.[13] Kao što je Mel Gussow napisao u Merrillovoj osmrtnici 1995.: `njihovo prijateljsko natjecanje bilo je poticaj svakome da postane pisac.`[14] Buechner se zatim upisao na Sveučilište Princeton. Njegovu fakultetsku karijeru prekinule su – prema Buechnerovim riječima – `dvije godine vrlo neistaknute službe` (1944–46) u vojsci tijekom Drugog svjetskog rata, `sve to na nekoliko različitih mjesta u Sjedinjenim Državama`, uključujući i dužnost kao `šef statističkog odjela u Camp Pickettu, Virginia.` [15] Nakon rata, vratio se na Princeton i diplomirao s A.B. na engleskom 1948. nakon što je završio završni rad na 77 stranica pod naslovom `Bilješke o funkciji metafore u engleskoj poeziji.`[16] Međutim, kao bivši student, ostao je identificiran kao član svoje izvorne klase 1947. Što se tiče njegovog vremena na Princetonu, Buechner je komentirao u intervjuu:

Stvarno sam poznavao dva Princetona. Prvi je bio ratni, kad su svi bili u vojsku ili u vojsku. Bio je to samo jedan pijani oproštajni tulum za drugim. Nitko nije radio. Nisam naučio baš ništa. U vojsci sam bio dvije godine. Kad sam se vratio, bio sam toliko oduševljen što sam ponovno slobodan da sam se zakopčao i naučio nekoliko stvari.[17]

Književni uspjeh i zaređenje

Kapela na Sveučilištu Princeton, Buechnerova alma mater
Tijekom svoje završne godine na Sveučilištu Princeton, Buechner je dobio nagradu Irene Glascock za poeziju, a također je počeo raditi na svom prvom romanu i jednom od svojih najvećih kritičarskih uspjeha: A Long Day`s Dying, objavljenom 1950. [18] Kontrast između tuspjeh njegovog prvog romana i komercijalni neuspjeh njegovog drugog, The Seasons` Difference (1952.), romana s likovima temeljenim na Buechneru i njegovom prijatelju adolescentu Jamesu Merrillu koji je razvio eksplicitniju kršćansku temu,[19] bio je opipljiv mladog romanopisca, i zbog toga je Buechner napustio svoj profesorski položaj na Lawrencevilleu kako bi se preselio u New York City i usredotočio se na svoju spisateljsku karijeru. Godine 1952. Buechner je počeo predavati na Sveučilištu New York i ponovno je dobio pohvale kritike za svoju kratku priču `The Tiger`, objavljenu u The New Yorkeru, koja je osvojila nagradu O. Henry 1955. Također je tijekom tog vremena počeo pohađati Prezbiterijanska crkva Madison Avenue, gdje je George Buttrick bio pastor. Tijekom jedne od Buttrickovih propovijedi Buechner je čuo riječi koje su nadahnule njegovo zaređenje: Buttrick je opisao Kristovu unutarnju krunidbu koja se odvijala u srcima onih koji vjeruju u njega `među ispovijedanjem, suzama i velikim smijehom.`[20] ] Utjecaj ove fraze na Buechnera bio je toliko velik da je naposljetku 1954. godine ušao u teološko sjemenište Uniona, na teološku stipendiju braće Rockefeller.[21]

Dok je bio na Unionu, Buechner je studirao kod poznatih teologa kao što su Reinhold Niebuhr, Paul Tillich i James Muilenburg, koji su pomogli Buechneru u njegovoj potrazi za razumijevanjem:

Htio sam učiti o Kristu – o Starom zavjetu, koji je bio njegova Biblija, i Novom zavjetu, koji je bio Biblija o njemu; o povijesti Crkve, koja je bila utemeljena na vjeri da je Bog kroz njega ne samo otkrio svoju najdublju prirodu i svoju svrhu za svijet, nego je pustio u svijet žestoku moć da uvuče ljude u tu prirodu i prilagodi ih u tu svrhu ... Nijedna intelektualna potraga nije u meni probudila tako intenzivnu znatiželju, i to mnogo više od mog intelekta, mnogo više nego što je moja znatiželja probudila. U nepoznatom okruženju prezbiterijanske crkve, od svih mjesta, bio sam dirnut na začuđene suze koje su potekle iz moje nutrine tako duboko da ih do danas nisam mogao dokučiti, želio sam saznati više o izvoru tih suza i predmet tog čuđenja.[22]

Buechnerova odluka da uđe u sjemenište bila je veliko iznenađenje za one koji su ga poznavali. Čak je i George Buttrick, čije su riječi toliko nadahnule Buechnera, primijetio da bi `bilo šteta izgubiti dobrog romanopisca umjesto osrednjeg propovjednika.`[23] Ipak, Buechnerova služba i pisanje od tada su međusobno poboljšavali poruku.

Nakon prve godine u Unionu, Buechner je odlučio uzeti školsku godinu 1955.-6. slobodnu kako bi nastavio pisati. U proljeće 1955., malo prije nego što je napustio Union na godinu dana, Buechner je upoznao svoju suprugu Judith na plesu koji su organizirali neki obiteljski prijatelji. Godinu dana kasnije vjenčao ih je James Muilenburg u Montclairu, N.J., a sljedeća su četiri mjeseca proveli putujući Europom. Tijekom ove godine Buechner je dovršio i svoj treći roman, Povratak Ansela Gibbsa.

Nakon godišnjeg odmora, Buechner se vratio u Union kako bi dovršio dvije dodatne godine potrebne za stjecanje diplome bogoslovije. Zaređen je 1. lipnja 1958. u istoj prezbiterijanskoj crkvi na Madison Avenue u kojoj je četiri godine ranije čuo propovijedanje Georgea Buttricka. Buechner je zaređen za evangelizatora ili svećenika bez pastoralne dužnosti. Malo prije diplome, dok je razmišljao o svojoj budućoj ulozi svećenika župe, primio je pismo od Roberta Russella Wicksa, bivšeg dekana kapele na Princetonu, koji je u međuvremenu počeo služiti kao školski svećenik na akademiji Phillips Exeter. Wicks mu je ponudio posao osnivanja novog odjela za religiju s punim radnim vremenom u Exeteru; Buechner je odlučio iskoristiti priliku da se vrati poučavanju i razvije program koji podučava vjeronauk u dubinu.

Exeter
U rujnu 1958. Buechnerovi su se preselili u Exeter. Ondje se Buechner suočio s izazovom stvaranja novog odjela za religiju i akademski rigoroznog nastavnog plana i programa koji bi doveo u pitanje često cinična stajališta njegovih novih studenata. `Moj je posao, kako sam ga ja vidio, bio braniti kršćansku vjeru od njezinih `kulturnih preziratelja`, da upotrijebim Schleiermacherovu frazu. Da to kažem pozitivnije, bio je predstaviti vjeru jednako privlačno, pošteno, relevantno i vješto kao što sam ja mogao.` [24] Tijekom svog mandata u Exeteru, Buechner je predavao tečajeve i na katedrama za religiju i engleski te je služio kao školski kapelan i svećenik. Također tijekom tog vremena, obitelj je narasla na tri kćeri. Za školsku godinu 1963-4, Buechnerovi su uzeli godišnji odmor na svojoj farmi u Rupertu, Vermont, tijekom kojeg se vremena Buechner vratio pisanju; njegova četvrta knjiga, Konačna zvijer, objavljena je 1965. Kao prva knjiga koju je napisao od svog zaređenja, Konačna zvijer predstavljala je novi stil za Buechnera, onaj u kojem je kombinirao svoje dvojne pozive svećenika i pisca.

Buechner se prisjeća svojih postignuća u Exeteru: `Sve u svemu, tamo smo bili devet godina s jednom godinom odmora the Dark: život u propovijedima, koji uključuje `više ili manje [kronološko] uklanjanje` njegovih propovijedi, `zajedno s najnovijim i dosad neobjavljenim.`[33]

Do danas, Buechnerov korpus memoara uključuje četiri toma: Sveto putovanje (1982.), Sad i onda (1983.), Priča tajni (1991.) i Oči srca (1999.). Od svih njegovih knjiga, The Sacred Journey i Telling Secrets dosljedno se nalaze među njegovim najprodavanijim knjigama. O svom interesu za memoare, Buechner je napisao u uvodu Svetog putovanja:

Prije otprilike deset godina održao sam niz predavanja na Harvardu u kojima sam primijetio da je sva teologija, kao i svaka fikcija, u svojoj srži autobiografija, i da ono što teolog u biti radi jest da ispituje najiskrenije što može grubo- i-prevrtanje vlastitog iskustva sa svim njegovim usponima i padovima, njegovim misterijama i nedorečenim završecima, i izražavanje u logičnim, apstraktnim terminima istina o ljudskom životu i o Bogu za koje vjeruje da ih je ondje našao implicitno. Više kao romanopisac nego kao teolog, konkretnije nego apstraktno, odlučio sam pokušati opisati svoj vlastiti život što je moguće sugestivnije i iskrenije u nadi da će oni tračci teološke istine za koje sam vjerovao da sam ih nazreo zasjati. moj opis više-manje sami. Tada mi se činilo, a čini mi se i dalje, da ako nam Bog uopće govori u ovome svijetu, ako Bog igdje govori, onda govori u našim osobnim životima.[34]

Buechnerove najnovije publikacije uključuju Buechner 101: Eseji i propovijedi Fredericka Buechnera (2014.), The Remarkable Ordinary: How to Stop, Look, and Listen to Life (2017.) i A Crazy, Holy Grace: The Healing Power of Pain and Memory (2017).

Kasniji romani: The Book of Bebb, Godric, Brendan
Istodobno s Buechnerovim Plemenitim predavanjima, razvio je najznačajniji lik svoje kasnije karijere, Lea Bebba.

Tetralogija Book of Bebb pokazala se jednim od Buechnerovih najpoznatijih djela. Objavljena u godinama od 1972. do 1977., dovela je Buechnera do puno šire publike i stekla mu vrlo pozitivne kritike (Zemlja lavova, prva knjiga u serijalu, bila je finalist za National Book Award 1971.). O pisanju serije, Buechner kaže: `Nikada nisam poznavao čovjeka poput Lea Bebba i u većini sam pogleda bio prilično različit od njega, ali unatoč tome, bilo je vrlo malo toga što sam morao učiniti da ga svjesno, namjerno izmislim. On došao je, neočekivano i nepozvan, iz dijela mene koji nije manje tajanstven i nedostupan od dijela odakle dolaze snovi; i malo po malo došao je s njim cijeli svijet ljudi i mjesta koji mi je dosad bio nepoznat kao što je Bebb bio sam .` [35] U ovoj seriji Buechner je po prvi put eksperimentirao s pričom u prvom licu i otkrio da je i to otvorilo nova vrata. Njegovo sljedeće djelo, Godric, objavljeno 1980., nominirano je za Pulitzerovu nagradu. Roman, povijesna fikcija, napisan je u prvom licu iz perspektive svetog Godrica od Finchalea, engleskog pustinjaka iz 12. stoljeća.

Brendan (1987.), djelo povijesne fikcije poput Godrica, temelji se na životu irskog redovnika iz 6. stoljeća Saint Brendana Moreplovca. Eksperimentirajući dalje s narativnom tehnikom koju je Buechner upotrijebio za tako dramatičan učinak u Godricu, Brendan isprepliće povijest i legendu u evokativnom prikazu irskog sveca iz šestog stoljeća viđenog očima Finna, njegovog prijatelja iz djetinjstva i odanog sljedbenika. Buechnerova živopisna rekonstrukcija keltskog svijeta od prije tisuću i pet stotina godina donijela mu je nagradu za kršćanstvo i književnost Belles Lettres 1987.