ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 266 / Ms
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Prvo izdanje !

Ilusstracije:
Andrija Maurovic


Mato Lovrak (Veliki Grđevac, 8. mart 1899 — Zagreb, 13. mart 1974) bio je jugoslovenski i hrvatski dečji pisac i učitelj.[1]

Biografija i karijera
Rođen je u Velikom Grđevcu, selu kod Bjelovara, u šestočlanoj porodici krojačkog radnika Mate i majke Ane. Četvorogodišnju pučku školu završio je u rodnom selu, a nakon četiri razreda niže realne gimnazije u Bjelovaru upisao se u Učiteljsku školu u Zagrebu koju je završio 1919. godine.[2]

Nakon završetka škole službovao je kao učitelj u Kutini, Klokočevcu, Velikom Grđevcu i Velikim Zdencima, a od 1934. godine do penzije 1954. godine u Zagrebu. Pisao je i pripovetke, ali je popularnost stekao romanima tematski vezanim za detinjstvo. Gradio je zanimljivu fabulu s elementima pustolovine, ali i s didaktičkim naglascima.[3] Izuzetno plodan, autor je tridesetak knjiga, Lovrak je nekoliko decenija zabavljao i odgajao mlade čitatelje izrazom koji svedoči o vremenu, a odlikuje se maštovitošću i humorom. Dela su mu prevedena na mnoge jezike.[3] Pisao je i stručne članke u pedagoškim časopisima.[3]

Lovrak je napisao nekoliko desetina pripovetki i romana za decu, kao i tri romana za odrasle koji nemaju veće značenje. Prvi je u hrvatskoj dečjoj književnosti uveo seosku decu kao glavne protagoniste, a u romanima i pripovetkama dao prednost akciji. Gradska deca u njegovim delima se pojavljuju retko i njihovi su portreti beživotni i formalni.[3]

Lovrak nije težio stvoriti idealan tip bezbrižnog deteta. U pripovetkama i romanima dao je sliku dece svog doba. Naročito je živo njegovo zanimanje za skupine seoske dece i njihove igre..[3]

Lovrakovi romani su kratki, sažeta izraza, ispripovedani jednostavno, ali nekad vrlo uspješno poniru u psihologiju detinjstva. Neretko se u njegovim delima ogleda i vreme u kojem su nastala sa blagom kritikom svita odraslih. Zameriti se može prenaglašena pedagoška tendencija, socijalno angažovanje i insistiranje na srećnim završetcima..[3]

Preminuo je 13. marta 1974. godine u Zagrebu, a sahranjen je u rodnom Velikom Grđevcu.


Andrija Maurović (1901 — 1981) bio je jugoslovenski i hrvatski crtač stripova, slikar i ilustrator.

Delujući u maloj zemlji s nerazvijenom strip-tradicijom, zemlji neažurnih poslenika kulture, Maurović je, nažalost, iskusio sudbinu mnogih velikih umetnika i ostao je gotovo anoniman izvan njenih granica.

Biografija
Andrija Maurović, rođen je 29. marta 1901. godine u malom mestu Muo, kraj Kotora, kao sedmo dete Bokeljke i Slovenca, apotekarskog službenika austro-ugarske vojske. Nakon kratkotrajnog boravka u Krakovu, u Poljskoj, porodica Maurović se preselila u Dubrovnik, gde je Andrija proveo dane dečaštva i mladosti. Bio je slab đak, ali je od najranije mladosti pokazivao talenat za crtanje. U jesen 1920. godine prvi put odlazi u Zagreb u nameri da studira slikarstvo, ali se zbog besparice vraća kući.

Prva izložba
Kao osamnaestogodišnjak, 1919. godine, na jednoj zajedničkoj izložbi je u Dubrovniku izložio svoje prve radove. O uspehu tog prvog izlaganja nema nikakvih podataka, ali već sledeće 1920. godine Maurović ponovo izlaže i to 32 slike u tehnikama akvarela, ulja, pastela i ugljena.

`Fali mu još dosta toga - osobito u tehnici; boje mu nemaju svježinu i prelazi su tvrdi ali se sve to dade postići školom i vježbanjem. Maurović je sada u 8. razredu gimnazije. Ovako mlad nas je začudio svojom prvom izložbom` - pisala je tadašnja kritika.

Studije
Kraće vreme (1921./1922) bavio se glumom u sarajevskom pozorištu, a glumio je i u nekoliko nemih filmova. Pokazalo se kasnije da je ovo kratko filmsko iskustvo uveliko odredilo njegov način kadriranja stripova i ilustracija.

Nakon odsluženja vojnog roka u Nišu, po drugi put odlazi u Zagreb kako bi otpočeo sa studiranjem na `Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt`, što je bio tadašnji naziv za Akademiju likovnih umetnosti. Upisao se u klasu Ferde Kovačevića.

Ovoga puta Finansijski problemi su manji jer ga je pripomogla dubrovačka opština. Ipak Maurović je zarađivao za život izradom ilustracija za plakate, časopise i knjige. U to vreme pravila Akademije zabranjivala su studentima takav rad, pa Maurović ubrzo prekida studije. U arhivi Akademije nisu pronađeni dokumenti na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je došlo do sukoba sa upravom i da je Maurović isključen sa Akademije.

Profesionalac
Nakon prekida školovanja u potpunosti se posvećuje ilustratorskom radu. Povremeno objavljuje karikature u dubrovačkom `Ježu`. Među sačuvanim brojevima `Ježa` prvi Maurovićev crtež naslovljen je Madam Pompadur i taj crtež možemo smatrati njegovim najranijim sačuvanim crtežom (`Jež`, Dubrovnik 1921., br. 4 od 1.5.1921).

Od 1925. godine povremeno sarađuje i sa tada najznačajnijim humorističko-satiričnim časopisom u Hrvatskoj `Koprive`, a od 1928. dobija poverenje da radi naslovnice i zadnje strane za taj časopis i pokoji crtež unutar broja. Tokom 1930. godine većinu naslovnica je uradio Maurović što govori da je stekao ugled i status među ilustratorima i karikaturistima. Sarađivao je sa velikim brojem novina i časopisa među kojima su `Jutarnji list`, `Novosti`, `Koprive`, `Ženski svet` i `Kulisa`.

Zlatno doba: 1935—1941
Uvozni strip, pretežno američki, sredinom tridesetih godina počeo je da osvaja čitaoce, pa su urednici zagrebačkih `Novosti` odlučili da otpočnu sa objavljivanjem domaćeg stripa, a taj veliki posao su poverili Andriji Mauroviću. Svoj prvi strip `Vjerenica mača`, prema delu francuskog pisca Paula Fevala, `Novosti` su počele objavljivati 2. maja 1935. godine. Reprint ovog Maurovićevog prvenca, u okviru biblioteke `Velikani hrvatskog stripa`, objavio je Osiječki `Format` 2006. godine.

Posle `Verenice mača`, prvog `romana u slikama`, usledila su dva naučno-fantastična stripa, `Podzemna carica` i `Ljubavnica s Marsa`, a onda su se kao na pokretnoj traci počeli ređati stripovi: `Plen demona džungle`, `Razbojnikova verenica`, `Krvolok od Tanipura`, `Ognjem i mačem`, `Zlatarevo zlato` i mnogi drugi. Veliku slavu je stekao sa svoja prva dva vestern-stripa `Trojica u mraku` i `Sedma žrtva` za kojima slede `Gospodar Zlatnih bregova`, `Poslednja pustolovina Starog Mačka`, `Sablast zelenih močvara`...

Strip junaci naprečac osvajaju publiku širom zemlje, a svom tvorcu donose ogromnu slavu - i isto toliko novca.

`Zarađivao sam po sedamdeset-osamdeset hiljada tadašnjih dinara mesečno, a za taj novac je kuća mogla da se kupi`. - rekao je Andrija Maurović. `Ali, kako je dolazilo, tako je i odlazilo: piće, žene, lumpovanje, četa prijatelja koji se za tren okupe oko čoveka punog para; koliko god da ih ima, nikad dovoljno, i ništa mi od sveta toga nije ostalo...`

Svoj stvaralački vrhunac Maurović je imao između 1935. i 1941. godine. U drugoj polovini pedestih godina (1956-60) nije objavio nijedan strip pokušavajući da se vrati na puteve čistog slikarstva. Često je govorio da ga slikarstvo odmara, a da je strip upropastio njegov život. U periodu 1970-76 takođe se uzdržava od crtanja stripova. U 1976. objavljuje svoj poslednji strip `Povratak Starog Mačka`.

Drugi svetski rat
Početkom rata (1941-43.) Maurović nije crtao stripove, ali je tokom 1943. i 1944. za `Zabavnik` nacrtao sledeće stripove: Grob u prašumi, Seoba Hrvata, Knez Radoslav, Tomislav, Zlatni otok i Ahuramazda na Nilu.

Pred kraj Drugog svetskog rata Maurović je pristupio partizanima i bio u sastavu Osme kordunaške divizije. Uglavnom je radio plakate i zidne novine. Nakon rata je nacrtao opus od 6 kratkih stripova iz partizanskog života. Ti stripovi su objedinjeni u strip-albumu `Priče o odvažnim ljudima` (Izdavač: KIC `Privlačica`, Vinkovci 1989). Za naslovnicu je upotrebljena njegova slika (ulje na platnu) iz 1945. godine .[traži se izvor] Strip-album `Priče o odvažnim ljudima` sadrži sledeće stripove:

`Brodolomci na otoku Mega` (Scenario Marcel Čukli. Prvo objavljivanje `Horizontalni zabavnik`, 1952)
`Protiv smrti (scenario Vicko Raspor. Prvo objavljivanje `Omladina`, 1954)
`Rankov odred` (Scenario: Mahmud Konjhodžić i Norbert Neugebauer. Prvo objavljivanje `Plavi vjesnik`, 1961)
`Vreme odvažnih` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Strip magazin`, 1966)
`Istinite priče o malim borcima` (Scenario Rudi Aljinović. Prvo objavljivanje `Kekec`, 1967/68.), sadrži zbirku kratki stripova: `Prijeteći pozdrav`, `Zaslađeni benzin`, `Most je popravljen`, `Spašeno selo`, `Ruke uvis`, `Lekovi su nabavljeni`, `Spašena žetva`, `Snalažljivi kurir`, `Beg iz doma`, `Uništeni plakati`.
Poslednji šesti strip iz partizanskog opusa pod nazivom `Sinovi slobode` nije objavljen u ovom albumu jer su originalne table izgubljene, a reprint iz `Modre laste` nije bio zadovoljavajućeg kvaliteta.

Na ivici ponora
`Pio sam po desetak litara vina dnevno, po dva litra najjače rakije od kukuruza, pušio po osamdeset cigareta, predavao se jednako neumerenim čulnim uživanjima - i tako preko dvadeset godina, dok nisam dospeo na rub ponora, na granicu potpunog rastrojstva i kraha. Tek onda, kad mi je već bilo četrdeset pet godina, uspeo sam da se trgnem, da bih koliko-toliko produžio menicu života.` - izjavio je Maurović za magazin `Start` .[1]

Djelo
Andrija Maurović je za života nacrtao preko 200 stripova. Veliki broj stripova je urađen po književnim delima među kojima je verovatno najpoznatija adaptacija `Gričke vještice` po motivima istoimenog romana Marije Jurić Zagorke. `Večernji list` je prvi započeo objavljivanje, u periodu 1960/62., ali je strip u celosti objavljen u ediciji `Strip-strip`, u izdanju `Lykos` (koji će kasnije promeniti ime u `Epoha`). Ediciju je štampao `Vjesnik` 1962. godine u 14 svezaka na ukupno 364 stranice.

Po romanima Šenoe je uradio `Zlatarevo zlato` i `Čuvaj se senjske ruke`. `Ljubavnica s Marsa` je delo Alekseja Tolstoja, `Ognjem i mačem` Henrika Sjenkjeviča

Kompletan opus možete pogledati ovde: Stripovi Andrije Maurovića
Posthumno je NLC Media Grupa, Zagreb objavila Maurovićevu zbirku erotskih skica i crteža pod nazivom `Kandaul`. ISBN 978-953-98075-7-1. koja je štampana u nekoliko izdanja. Crteži su rađeni u olovci. Na pojedinim mestima olovka se razmazala, pa tekst nije dovoljno čitak. Na nekim tablama sličice su razrađene do najsitnijeg detalja dok su na drugima ostale samo kao proste skice. Maurović se nije previše trudio jer je stripove sa erotskom sadržinom radio iz razonode, samo za sebe.

Smrt
Poslednjih godina svog života Andrija Maurović je u svojoj okolini važio za čudaka i ekscentrika. Prihvatio je spartansko-asketski način života, opredelio se za najstroži vegetarijanski način ishrane, ustajao zorom a legao s prvim mrakom. Odrekao se poroka i društva ljudi i vratio se svojoj prvoj ljubavi - slikarstvu.

Nakon kraće bolesti umro je u oskudici 2. septembra 1981. godine u vlastitoj kući u Zagrebu, na Pantovčaku 45.

Maurović je 9 godina nakon svoje smrti sahranjen po drugi put 16. decembra 1990. godine. Piscu Maurovićeve biografije, novinaru Aleksandru Vojinoviću, pripada zasluga, pored pisanja biografije, što su Maurovićevi posmrtni ostatci premešteni iz grobnice koja je bila u katastrofalnom stanju u pristojnu grobnicu na zagrebačkom groblju Mirogoj.