Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Otokar Keršovani, Rijeka
Godina izdanja: 1960.
Uvez: tvrd s omotom
Broj stranica: 518
odlično očuvano

Hitrec je studirao slavistiku, a prethodno ljeto proveo je na putovanju po Sahari, i to u društvu brata i prijatelja Filipovića. Koristio se studentskim željezničkim popustom, iako nije bio siromašan poput svoga prijatelja iz Gorskog kotara, Kovačića. Do Gibraltara su stigli vlakom, a nastavili biciklima kroz pustinju i prašumu Sjeverne Afrike. Iza svega je ostala putopisna bilježnica narančastih korica.
Obitelj
O toj je avanturi Hitrec (1912. - 1972.) posvjedočio u `Lirici 1932.` ciklusom pjesama `Stihovi skitnice`. Zabilježio je i gradove u kojima su pojedine pjesme nastale: Marseille, Valencia, Tetouan i Ain Temouchent. No, to daleko i nimalo bezopasno putovanje Hitrecu nije bilo dovoljno. Spremao se za još dalje, i veće. Njegovu ocu Tomislavu, zagrebačkom trgovcu sitne robe, pritom nije bilo lako. Uz Josipa, kojega su svi zvali Joža, školovao je još dvojicu sinova: Milana, budućeg liječnika, i Milivoja, budućeg pravnika. Majka Gizela bila je domaćica.

Po neobuzdanom avanturističkom duhu Joža je morao biti crna ovca u obitelji. Pa ipak, obitelj ga je podržala i ispratila, pod kišobranima, na Glavni kolodvor ljeta 1932. Već tada je Hitrec prepoznao skitnje kao svoju životnu sudbinu. Ponio je netom izašlu zbirku pjesama i napustio kišoviti Zagreb, opet u društvu prijatelja Vladimira Filipovića. Na putu su planirali ostati samo tri mjeseca i vratiti se na studij. Prošli su Bugarsku, Tursku, Siriju, Irak, Perziju i napokon došli do cilja - Indije. Umjesto tri mjeseca, Josip Hitrec ostao je na putu 13 godina, zapravo ostatak života.

Na Himalaju zbog išijasa

U metaforičkom smislu, Hitrec je od visoke planine, Triglava, krenuo prema najvišoj na svijetu - Himalaji. U književnosti se, naime, javio još 1927., u omladinskom listu Mladost, putopisom `Preko Triglava`. Sada je otišao u mitsku Indiju kojom je putovao uzduž i poprijeko, iako se najviše zadržao u Calcutti i Bombayu (1933. - 1944.).

Do najvišega planinskog masiva na Zemlji, Himalaje, došao je zbog zdravlja. `Na dvije godine povukao se na Himalaju, da se liječi od išijasa`, spominje njegov prevoditelj na hrvatski Branko Brusar. I dodaje da je baš na Himalaji dočekao izlazak svoga prvog djela na engleskom, zbirke kratkih priča `Rulers Morning` (Jutro vladalaca), koje je potpisao kao Joseph George Hitrec, a objavio 1946. kod Harpera i Brace (New York i London).
Ispraćaj za Indiju
Da je Hitrec objavio samo zbirku pjesama i seriju publicističkih tekstova koje je tiskao po prijeratnim novinama i časopisima (Književne novine, Danica, Ilustrovani tjednik, Prijatelj avijacije, Novi skaut, Politika, Jutarnji list itd.), koji ni do danas nisu uknjiženi, ostao bi upamćen kao najveći putnik među hrvatskim piscima. Njegov se drugi umjetnički život rodio baš iz putovanja, i bio je to život na engleskom jeziku.

U Indiji je, naime, radio u brojnim oglasnim agencijama te se služio najviše engleskim. S Indijcima se mogao sporazumijevati na hindskom, ali na njemu nije htio pisati. Još otprije je važio za poznavatelja jezika zato što je znao francuski, ruski, španjolski i njemački. Njegov drugi biograf, Stanko Dvoržak, spominje da je Hitrec radio i kao novinar u agenciji Keymer Comp. te da ga tijekom Drugoga svjetskog rata `nalazimo kao ratnog dopisnika na Bliskom istoku`. Člancima se javljao u londonskom Horizontu, dodaje ovaj biograf. No, te zanimljive pojedinosti ostale su zagonetne i nedovoljno osvijetljene.

10.000 dolara nagrade

U vrijeme Hitrecova boravka u kolonijalnoj Indiji ta je zemlja proživljavala najuzbudljivije trenutke svoje povijesti, trenutke borbe za nezavisnost u kontekstu globalnih previranja uoči i tjekom Drugoga svjetskog rata. Napokon, Vidžaj, protagonist njegova romana `Mjesečev sin` (Son of the Moon, 1948.), član je Kongresne stranke, a Nehru i Gandhi već su bili sveta imena Indijaca. Ono najljepše u Hitrecovim prozama vjerojatno je ono isto što je stvaralo probleme s njihovom recepcijom u Americi.
Razglednica iz Indije
`Dok Kiplingova Indija spada u davnu prošlost, a `Put u Indiju` E. M. Forstera bavi se uglavnom sporom Indijaca s Englezima, Hitrec prikazuje običnog Indijca u njegovu obiteljskom životu`, konstatirao je Brusar. Hrvatski pisac svoju je stranu izabrao još kao pjesnik `Lirike` koju je ponosno navodio u popisu svojih naslova u američkim izdanjima. Bio je na strani zagrebačke i bombayske sirotinje, na strani Indijaca i njihove čežnje za slobodom.

O tome svjedoče njegovi romani i zbirke priča, napisani na engleskom. Dovoljno je prelistati samo zbirku `Rulers` Morning`, koja na hrvatskom ima naslov `Teroristi` (Znanje, Zagreb 1963.). U njoj su teroristi, zapravo, indijski borci za slobodu, a takvima ih vide pristaše kolonijalizma. Kratka priča `Riječ` govori o 16-godišnjem dječaku koji će radije izvikivati riječ `nezavisnost` (`inkilab`) i podnijeti zatvor, nego se odreći vlastitog glasa i vratiti na slobodu. Za pojedinca zatvor ne znači ništa prema zatvoru za narod.

U tom pogledu Hitrec je bio odveć revolucionaran za Ameriku u kojoj su izlazile njegove knjige na engleskom i gdje se, napokon, preselio sišavši s Himalaje. Godine 1946. pošao je za svojim knjigama i nastanio se najprije u New Yorku, a zatim u Buffalu, u istoj saveznoj državi. Dolazio je ne samo iz `nemirne` Indije, nego i iz `crvene` Titove Jugoslavije. A to je, po svoj prilici, samo pridonijelo negativnom političkom kontekstu u kojem se svojim djelima pojavio. Lov na crvene vještice bio je u punom zamahu, a ne vjerujem da je bio ugodniji od sumnjičavosti kojom su Amerikanci okružili svoje doseljenike nakon 11. rujna 2001. godine.
Mjesečev sin
Pa ipak, knjige Jože Hitreca doživjele su uspjeh u njegovoj novoj domovini. Za roman `Mjesečev sin` (u nas ga je preveo Brusar, a objavio riječki Keršovani 1960.) primio je 1948. Harperovu nagradu za roman, uz ček od tada golemih 10.000 dolara. Nagrada je bila to veća što je Hitrecov roman nosio svojevrsne tragove postkolonijalne kritike.

Pisac je doživljavao Indiju, pa i svakog Drugog, svako drugačije, s otvorenošću i ljubavlju koje drugi pisci, s kojima ga se vječito uspoređuje (Kipling, Forster te Conrad) nisu osjećali. Njegova je tema ovdje, kao i drugdje, baš indijska, obraća se Indijcima, a ne publici jezika na kojemu piše, engleskoj publici.

Glavni junak Vidžaj vraća se u domovinu nakon dvije godine boravka u Engleskoj i dolazi u sukob s tradicijom. `Njegov prijatelj musliman nastoji izbjeći politiku, ali ga ubijaju sami njegovi ljudi`. Dakle, Hitrec je među prvima pisao o sukobu hindusa i muslimana, koji posljednjih godina puni medijska izvješća.

Pohvale Pearl Buck

Najveće pohvale Hitrec je dobio od američke nobelovke za 1938. godinu, Pearl S. Buck, koja se proslavila opisima Kine. Ona je napisala da se u `Mjesečevu sinu` opisi krajobraza, obreda i mjesta ljeskaju poput dragulja. `Hitrec dobro poznaje svoju Indiju i ljubi je. To je izvrstan roman, jedan od malo takvih`, naglasila je nobelovka. Pohvalila je, zapravo, autentičnost njegova djela. Kritičar Raymond Albert pronašao je Hitrecu mjesto `između Forstera i Kiplinga, iako se njegovi darovi ne mogu mjeriti s Forsterovim ili Kiplingovim`. Jesu li takve `nasilne` usporedbe pogađale Josipa? Možda nisu, mogao je znati da se sa spomenutima može mjeriti malo koji američki pisac.

Angel of GaietyU svom sljedećem romanu `Anđeo radosti` (Angel of Gaiety, 1950.) Hitrec je ostao dosljedan sebi. U njemu opisuje odnose trojice Engleza prema `mješanki`, kćeri Irca i Indijke Stelli Mandy, odnosno `euroazijskoj udovici za Drugoga svjetskog rata`.

Međutim, Joža opet nije mogao preskočiti jedan `nezgodan` detalj. Sa Stellom je najprije spavao jedan od njih, a onda ju je prepustio svome šefu. Kako su je sreli kao plesačicu u Calcutti, Stella moli bivšeg ljubavnika da joj pomogne zato što je Basil njezina jedina šansa u životu, kao i  zvanje uzdržavane ljubavnice. Drugim riječima, krajnja otvorenost u opisu društvene situacije doista bolno prikazuje i prokazuje kolonijalnu gospodu. A to ni dandanas nije ugodno čitati.

U Americi je Hitrec počeo još jednu karijeru, opet studentsku. Nakon slavistike i ekonomije, sada je studirao kreativno pisanje te postao profesor kreativnog pisanja, i to na sveučilištu u Buffalu gdje je živio od 1967. godine. Moglo bi se reći da je imao tri života: hrvatskoga pjesnika, američkog pisca i profesora kreativne književnosti. (Danas se Buffalo povezuje s jednim od Hitrecovih nasljednika na katedri kreativnog pisanja, s glasovitim američkim piscem Johnom Barthom). U Ameriku je došao sa suprugom Leylom Sangin `s kojom je imao kćer Vesnu`.

Ispočetka je Hitrec u Zagreb slao jedino svoje američke knjige, a zatim ga je i sam počeo posjećivati. U posvetama je izražavao odanost i ljubav roditeljima, a potpisivao se redovno kao Joža. Nerijetko je dolazio u Klub književnika, odnosno u ondašnje Društvo književnika Hrvatske, na Trgu Republike, danas Jelačić placu. Tamo je vjerojatno sreo i Miroslava Krležu kojemu je rekao: `Na vama sam odrastao`. Pokojni tajnik Matkovićeva Foruma, Ivan Krolo, napravio je s Hitrecom 1961. godine intervju za Telegram u kojemu je pisac priznao da voli Hemingwaya i Faulknera. U slobodno je vrijeme slušao klasičnu glazbu i slikao. Neke su njegove slike ostale u obitelji.

Učinilo mi se da su djela Josipa Hitreca s nepravdom zaboravljena na obje strane Atlantika. Kao da se našao u nepovoljnim povijesnim okolnostima. Postao je stranac kako za Amerikance, tako i za Hrvate. Kao svojevrsni `Indijac` našao se u procijepu među oštro posloženim ladicama. Zato sam se i upitao jesu li neki njegovi rukopisi ostali nepročitani.

Auto i Partija

To sam pitanje postavio njegovu nećaku, poznatom piscu `Smogovaca` i `Kolarovih`, Hrvoju Hitrecu. Umjesto odgovora pružio mi je `Iseljenički kalendar` za 1986. godinu. Unutra je, očito iz ostavštine, tiskana Josipova priča o kupnji automobila u socijalističkoj Jugoslaviji. Već samo zbog nje Josip Hitrec morao bi ući u panoramski pregled hrvatske književnosti u Titovoj Jugoslaviji. Nimalo slučajno, pitanje je li kupnja `reakcionarno ili progresivno` djelo pisac postavlja baš tijekom obiteljskog posjeta Majki Božjoj Bistričkoj.

Priča je ispričana u prvom licu, a u njoj je riječ i o članu obitelji koji je ušao u Partiju. Jasno i jednostavno ova priča, s naslovom `U novi milenij čistog pogleda` (Clear-Eyed into Millennium), sadrži na desetak kartica sažeti opseg krajnosti socijalističkog vremena.

Nimalo slučajno, u citiranoj priči obitelj predbacuje piscu pjesmu o presitim svećenicima, već citiranu `Večeru na župnom dvoru` iz njegove prve zbirke `Lirika 1932.`. Kao da se njome zatvara Hitrecova uzbudljiva životna parabola, priča o putniku koji je lutao po najvišim vrhovima svijeta kako bi se uvijek vraćao svome domu i Zagrebu.

Prevoditelj Andrića
O tome zašto Hitrec 60-ih nije objavljivao vlastita djela piše i Branko Brusar. `Hitreca sad smatraju američkim književnikom, a stručnjakom za indijsku i jugoslavensku književnost. On se u novije vrijeme sve više vraća svojoj domovini. Prati razvitak kulture u našoj zemlji i o tom piše u Americi. Objavio je više članaka o Ivi Andriću i jugoslavenskoj književnosti. Po narudžbi američkog izdavača ponovo je na engleski preveo `Travničku hroniku`. éelja mu je da američku publiku što bolje upozna i s Miroslavom Krležom, kao i s drugim našim piscima`, zabilježio je Brusar, nakon susreta s Josipom Hitrecom.

Dvoržak pak napominje da je Hitrec objavio s Andrićem i intervju u Harper`s magazinu pod naslovom `Čaj s Andrićem`. Dakako, razlog tome bila je Nobelova nagrada za književnost koju je Andrić dobio 1961. Osim spomenute `Hronike` (The Pasha`s Concubine), Hitrec je preveo i `Gospođicu` (pod naslovom ` The Woman from Sarajevo`).