Cena: |
Želi ovaj predmet: | 4 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 321
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Katalog riznice manastira Pećke patrijaršije
Izdavač: Zavod za zaštitu spomenika kulture, Priština
Povez: broširan
Broj strana: 80 + 16 tabli sa slikama u posebnoj knjižici
Trojezično: srpski, francuski, albanski
Pećka patrijaršija je istorijski naziv za Srpsku pravoslavnu crkvu sa sedištem u Peći u periodu od 1346. do 1463, a zatim ponovno od 1557. do 1766. godine.
Istorija
Glavni članak: Istorija Pećke patrijaršije
Sveti Sava je 1219. godine ustanovio prvu autokefalnu arhiepiskopiju u srpskim zemljama. To je bila srednjovekovna Srpska arhiepiskopija, koja se u istoriji naziva Žičkom, odnosno Pećkom ili Žičko-pećkom arhiepiskopijom. Car Stefan Dušan je raširio njene granice i podigao joj ugled uzdigavši je 1346. godine na stepen patrijaršije. Tada je srpski arhiepiskop Joanikije II proglašen za prvog srpskog patrijarha sa prestolom u Peći.
Nesrećne političke prirode su učinile je srpska crkva poslije pada Smedereva (1459) došla pod vlast Ohridske arhiepiskopije. Tek poslije sto godina braća Sokolovići, Mehmed-paša Sokolović i Makarije Sokolović, uspjeli su da obnove samostalnu Pećku patrijaršiju. Tada su prvi put gotovo svi pravoslavni Srbi došli pod jednu zajedničku crkvenu vlast. Sultan Mehmed II smenio je bivšeg arhiepiskopa Doroteja i umesto njega je postavio ranijeg carigradskog patrijarha Marka. Dorotej, prema jednom zapisu iz 1466. godine, obilazeći svoju oblast, bio je svratio u Kratovo i zatražio da mu se prepiše jedan zakonik za Ohridsku crkvu srpskim jezikom, jer je imao samo tekst na grčkom jeziku. Kratovo je ranije bilo u vlasništvu Srbije i ranije je pripadao Pećkoj Patrijaršiji. Danas, koliko se stvari mogu pratiti, Srpska crkva je radila potpuno u tradiciji Svetog Save i nije imala nikakvih smetnji, uprkos Turcima. Na Kosovu 1530.-te je bila `u svakom selu crkva i svećenik`. U to vreme, do polovine XVI veka, u našim zemljama je podignuto više crkva i manastira, a od znatnijih iz tog vremena datira Trebinjski manastir. Nekoliko carskih fermana je izričito naredilo da se postojeći manastiri ne diraju. Srpske crkvene starešine tog vremena, su išle čak tako daleko da su od njihovih sveštenih lica i crkvenih dobara tražile izvesne prihode.[1] Katolici su se bunili i tražili zaštitu na najvišim mestima. Zasluge za obnovljenje Pećke patrijaršije se mogu pripisati trojici vezira Srbina: Rustem-paši Opukoviću, Ali-paši Semizu i Mehmed-paši Sokoloviću. Za delo srpskog narodnog ujedinjenja obnovljena Pećka patrijaršija je učinila najviše. Ona je prihvatila vođstvo u narodu kad drugog vođstva nije bilo.[2]
Međutim, ustanci i seobe Srba iz Osmanskog carstva krajem 17. i tokom 18. veka veoma su oslabile srpsku crkvu i uzdrmale samostalnost Pećke patrijaršije. Patrijaršija je pala u dugove, a takvu situaciju su dočekali Grci i 1776. godine pomoću Turaka konačno su ukinuli samostalnost stare srpske crkve u Osmanskom carstvu. Carigradska patrijaršija prisvojila je tada sebi vlast nad Srbima u Osmanskom carstvu i njeni fanarioti su od tada bili srpski episkopi. Međutim, gotovo u isto doba, počelo je i organizovanje novih samostalnih srpskih crkvenih oblasti u Habzburškoj monarhiji. Dio Srba je tada živio na oblasti Karlovačke mitropolije, dio na teritoriji grčke mitropolije u Veneciji, dio na teritoriji Carigradske patrijaršije, dok su zetski mitropoliti nekada bili povezani sa Karlovačkom mitropolijom, a nekada sa Rusijom.[3]
Obnova Pećke patrijaršije
Do danas istorija nije neosporno potvrdila šta je bilo sa Srpskom patrijaršijom posle smrti patrijarha Arsenija II, koji je bio patrijarh 1459. godine. Zna se da Srbi posle njega nisu imali drugog patrijarha. Nema istorijskih artefakta da li su Turci tada odstranili patrijarha ili ukinuli Patrijaršiju. Činjenica da patrijarha nije bilo dovela je do značajnih i dugoročnih poremećaja u crkvi koji su eskalirali dvadesetih godina XVI veka.
Ohridska arhiepiskopija imala je nameru da preuzme vrhovnu vlast nad Srpskom crkvom. Srpska crkvena lica nisu bila zadovoljna ohridskom crkvenom upravom. Oko 1528. godine javio se i otvoren pokret protiv. Postoji mišljenje da je stvarna vlast Ohridske crkve uvedena malo pre toga, i to saradnjom poturčenog Grka Ibrahim-paše, koji je 1523. godine postao veliki vezir. Isto tako je moguće da je do sukoba došlo izvesnim merama novog ohridskog arhiepiskopa Prohora. Kad su srpski episkopi odbili da izvršavaju njegove naredbe, Prohor je 1528/29. sazvao Crkveni sabor u Ohridu, koji je osudio tu pojavu i tražio red u crkvi.
Pavle
Na čelo srpske opozicije (svetovne i duhovne) stavio se srpski episkop Pavle. To je bio aktivan i izuzetno energičan čovek koji nije zazirao ni od oštrih metoda borbe. Sa nekoliko episkopskih istomišljenika, on je 1530. godine proglasio otcepljenje Srpske od Ohridske crkve i uzeo vrhovnu vlast u svoje ruke. Prohor se obratio svoj četvorici vaseljenskih patrijarha i oni su u septembru 1531. zajedničkim aktom osudili Pavlov postupak. Posle toga sazvan je u Ohridu novi Crkveni sabor, koji je 13. marta 1532. doneo zaključke sa drastičnim posledicama. Pavle je bio isključen iz crkve, a sa njim svi episkopi i sveštenici koje je on rukopoložio. Pavle je nastavio borbu još ljuće i proglašava se za patrijarha srpskog. Nekako mu je pao u ruke i sam Prohor, pa ga je, sa nekim od neprijateljskih episkopa, zatvorio. Jasno je da je Pavle za svoje tako silovite namere morao imati moćne saveznike. Iz crkvenih optužbi vidi se da je imao nekih veza sa Portom i da su mu turske vlasti u izvesnoj meri izlazile u susret. Arhiepiskop Prohor spasao se nekako iz tamnice, pa je otišao u Carigrad i podneo tužbu sultanu. Sultan je naredio da se Prohoru vrati vrhovni položaj u Ohridu i da sabor Ohridske crkve donese odluke o daljem radu. I carigradski patrijarh bio je na njegovoj strani. Na ovom Ohridskom saboru Pavle je bio osuđen i konačno isključen iz crkve sa tri episkopa – kratovskim i zvorničkim. Taj treći sabor održan je 1541. godine. U Ohridu posle Prohorove smrti za arhiepiskopa je izabran raški mitropolit Simeon, ali je posle nekoliko meseci morao odustati, jer su Grci hteli svog čoveka na ovoj poziciji.[4] [5]
Doprinos Mehmed-paše Sokolovića
Makarije, brat Mehmed-paše Sokolovića, pripadao je krugu nezadovoljne srpske jerarhije. Na Porti su tada 1555. godine bila tri Srbina vezira: Rustem-paša Opuković, Ali-paša Semiz i Mehmed-paša Sokolović. Sva trojica su pre bila za Srbe nego za Grke, i sva trojica su nastavljala opštu liniju turske politike; Srbe pridobiti kao državni element i raji učiniti život što snošljivijim. Njima se pripisuje, a i Sokoloviću u prvom redu, što je Sulejman Veličanstveni 1557. godine dozvolio obnovu srpske Pećke patrijaršije.
Zasluge Pećke patrijaršije
Za srpsko narodno ujedinjenje najzaslužnija je obnovljena Pećka patrijaršija. Umesto vlastele, koja je, i kad je bila najbolja, ipak primarno gledala lične interese, sveštenstvo je bilo pouzdaniji vođa. Pećkoj patrijaršiji je bilo preče da kultom narodne prošlosti i propovedanjem narodne i verske solidarnosti čuva srpske redove od islamizacije, nego da prati zahuktalu versku borbu na zapadu. [4][5]
Eparhije (1346—1463)
Prilikom proglašenja Srpske patrijaršije, svim dotadašnjim srpskim episkopima dodeljeni su počasni naslovi mitropolita. Tokom 14. i 15. veka, Srpska patrijaršija je imala preko 20 eparhija. Njihov ukupan broj se tokom vremena povećavao ili smanjivao, pogotovo u vreme turske najezde kada su mnoge eparhije teško postradale.
Arhiepiskopska, odnosno patrijaršijska eparhija u Peći
Beogradska eparhija, poznata i kao Mačvanska
Braničevska eparhija, poznata i kao Smederevska
Budimljanska eparhija
Velbuždska eparhija, poznata i kao Banjska
Dabarska eparhija u donjem Polimlju
Debarska eparhija u oblasti Crnog Drima
Dramska eparhija (srpska sredinom 14. veka)
Zetska eparhija
Zletovska eparhija, poznata i kao Lesnovska
Moravička eparhija, poznata i kao Gradačka
Lipljanska eparhija, poznata i kao Gračanička, odnosno Novobrdska
Melnička eparhija (srpska sredinom 14. veka)
Niška eparhija
Pološka eparhija, poznata i kao Tetovska
Prizrenska eparhija
Raška eparhija
Serska eparhija (srpska sredinom 14. veka)
Skopska eparhija, poznata i kao prvoprestolna mitropolija
Strumička eparhija
Toplička eparhija, poznata i kao Belocrkvanska
Hvostanska eparhija
Humska eparhija, poznata i kao Limska, odnosno Hercegovačka
Sredinom 14. veka, pod vrhovno duhovno starešinstvo Srpske patrijaršije potpadala je privremeno i Ohridska arhiepiskopija sa njenim preostalim eparhijama. Takođe, pod vrhovnu duhovnu vlast Srpske patrijaršije su za vreme vladavine cara Stefana Dušana privremeno potpadale i eparhije u oblastima egejske Makedonije, Tesalije, Epira, Akarnanije i Etolije.
Eparhije (1557—1766)
Prilikom obnove Srpske patrijaršije (1557) izvršeno je njeno razgraničenje sa Ohridskom arhiepiskopijom i Carigradskom patrijaršijom. Tokom 16. i 17. veka, područje Srpske patrijaršije se znatno proširilo prema zapadu (`Zapadne strane`) i severu (`Severne strane`) što je dovelo do osnivanja novih eparhija. U vreme najšireg opsega, obnovljena Srpska patrijaršija je imala čak oko 40 eparhija.
Srpska pravoslavna crkva
Glavni članak: Srpska pravoslavna crkva
Iz stare srpske crkve odvojile su se i razvile samostalne i samoupravne crkvene oblasti. To odvajanje je počelo krajem 17. veka kada je osmanska moć počela da opada i veliki deo Srba došao pod vlast austrijskih vladalaca. Tako je, silom političkih priroda, za Srbe u Habzburškoj monarhiji osnovana prvo samoupravna, a kasnije i potpuno samostalna Mitropolija karlovačka. Sa ukidanjem Pećke patrijaršije (1766), obrazovana je za Crnu Goru samostalna Mitropolija cetinjska. Oslobađanjem Srbije od Turaka tokom 19. veka došlo se prvobitno do samoupravne, docnije i do potpuno samostalne Mitropolije beogradske. Obe ove mitropolije gotovo su udvostručene 1912. i 1913. godine prisajedinjavanjem Stare Srbije tadašnjim kraljevinama — Srbiji i Crnoj Gori.
Od početka 19. veka razvija se i srpska crkva u Dalmaciji koja od 1867, i opet silom političkih priroda, postaje sastavni dio Mitropolije bukovinsko-dalmatinske. A od 1880. postoji samoupravna, gotovo samostalna, Pravoslavna srpska crkva u Bosni i Hercegovini kojoj je carigradski patrijarh formalno bio vrhovni duhovni poglavar. Naposletku, i u Americi je postojala slabo organizovana srpska crkva pod vrhovnom vlašću ruskog američkog arhiepiskopa.
Odmah poslije oslobođenja i ujedinjena u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca proglasili su srpski arhijereji i ujedinjenje svih srpskih oblasnih crkava u jednu srpsku crkvu, koja je 30. avgusta 1920, na dan proslave svih srpskih svetitelja, proglašena Srpskom patrijaršijom.