ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ho
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Beleske o Dostojevskom

Viktor Borisovič Šklovski, rus. Ви́ктор Бори́сович Шкло́вский (Petrograd, 24. siječnja 1893. – Moskva, 5. prosinca 1984.) - ruski pisac iz sovjetskog razdoblja, književni povjesničar, kritičar, filmolog, teoretičar kina i scenarist. Laureat Državne nagrade SSSR-a (1979.).

Biografija
V.B. Šklovski se rodio 24. siječnja 1893. u Sankt Peterburgu, u obitelji predavača matematike židovskog podrijetla, kasnije profesora Više topničke škole, Borisa Vladimiroviča Šklovskog i njegove supruge Varvare Karlovne, r. Bundel`, rusko-njemačkog podrijetla.[1][2] Njegov stric Isaak Vladimirovič Šklovski (1864. – 1935.), bio je poznati novinar, kritičar i etnograf koji je izdavao pod pseudonimom „Dioneo“. Stariji brat Viktora Šklovskog, Vladimir Borisovič Šklovski, postao je filolog, predavač francuskog jezika na Bogosloviji u Sankt Peterburgu, 1919. – 1922. bio je u Vijeću pravoslavnih zajednica Petrograda, nekoliko puta su ga uhitili, te je strijeljan 1937.[3] Drugi brat, Nikolaj Borisovič (1890. – 1918.), bio je strijeljan 1918. kao eser ↓e1. Sestra Jevgenija Borisovna (1891. – 1919.) umrla je u Petrogradu 1919.[4]

Viktor Šklovski je mladost proveo u Petrogradu. Iako je puno čitao, bio je isključen iz škole zbog lošeg uspjeha, ali je uspio završiti „popustljivu“ gimnaziju. Još dok je bio u gimnaziji počeo je objavljivati u časopisu „Vesna“. Studirao je na peterburškom sveučilištu, na povijesno-filološkom fakultetu, slušao je predavanja znanstvenika kao što su Ignatij Kračkovskij i Baudouin de Courtenay.

Nakon početka Prvog svjetskog rata u jesen 1914. otišao je kao dobrovoljac u vojsku. Promijenio je nekoliko vojnih zanimanja, te se 1915. vratio u Petrograd, gdje je služio u školi časnika-instruktora za oklope. U tom je razdoblju s grupom istomišljenika (L.P. Jakubinski, J.D. Polivanov, O.M. Brik i dr.) pripremao prvi i drugi svezak Zbornika iz teorije pjesničkog jezika (rus. Сборники по теории поэтического языка, 1916., 1917.), u koji su ušli radovi samog Šklovskog, „O poezii i zaumnom jazyke“ i „Iskusstvo kak priem“. 1916. Šklovski je postao jedan od utemeljitelja OPOJAZ-a ↓o1, koji je okupio teoretičare formalne škole u znanosti o književnosti; uveo je termin začudnost.

Aktivno je sudjelovao u Veljačkoj revoluciji, bio je izabran za člana odbora (komiteta) petrogradske Pričuvne oklopne divizije, kao njezin predstavnik je sudjelovao u radu Petrogradskog vijeća (`sovjeta`). Bio je poslan 3. srpnja 1917. na Jugozapadni front kao pomoćnik komesara Privremene vlade. Osobno je bio poveo napad na jednu od pukovnija, metak mu je probio trbuh, te mu je sam L.G. Kornilov uručio Križ svetog Georgija 4-og stupnja[Da nije Jurij? Kako je izvorno ime tog odlikovanja?]. Nakon što je ozdravio, kao pomoćnik komesara Privremene vlade bio je poslan u Prvi Kavkavski konjički korpus u Perziju, gdje je organizirao evakuaciju ruskih četa, te se vratio s njima u Petrograd početkom 1918.

U Petrogradu je Šklovski radio u Umjetničko-povijesnoj komisiji Zimskog dvorca i aktivno sudjelovao u antiboljševičkoj zavjeri esera. Nakon što je zavjera bila razotkrivena, Šklovski je bio prisiljen napustiti Petrograd i otputovati u Saratov, gdje se neko vrijeme skrivao u psihijatrijskoj bolnici, istovremeno radeći na teoriji proze. Zatim je otputovao u Kijev, gdje je služio u četvrtoj automobilskoj oklopnoj diviziji te sudjelovao u neuspjelom pokušaju svrgavanja hetmana Pavla Skoropadskog.

Na molbu poznanice, koja ga je nagovorila da dostavi veliku svotu novca u Petrograd, došao je do same Moskve, no prepoznao ga je agent Čeke te je, spašavajući se uhićenja, iskočio iz vlaka. Nakon toga je, došavši do prijestolnice, susreo M. Gorkog, koji se zauzeo za njega pred J.M. Sverdlovim. Prema nekim izvorima, Sverdlov je izdao Šklovskom dokument na formularu VCIK-a ↓v1 sa zahtjevom da obustave postupak protiv njega. Krajem 1918. Šklovski je odlučio da više neće sudjelovati u politici, te se početkom 1919. vratio u Petrograd, gdje je predavao teoriju književnosti u Školi umjetničkog prevođenja u petrogradskom nakladnom zavodu „Vsemirnaja literatura“.

U proljeće 1920. je sudjelovao u dvoboju, napustio Petrograd i krenuo u potragu za suprugom koja je otputovala u Ukrajinu, spašavajući se od gladi. Kao pripadnik Crvene armije Šklovski je sudjelovao u bitkama kod Aleksandrovska, Hersona i Kahovke.

Zatim se Šklovski opet vratio u Petrograd, 9. listopada 1920. bio je izabran za profesora Ruskog instituta povijesti umjetnosti. 1921. i početkom 1922. Šklovski je aktivno objavljivao u časopisima „Peterburg“, „Dom iskusstv“, „Knižnyj ugol“, posebnim otiscima je objavio niz članaka iz znanosti o književnosti, izdao knjigu memoara „Revoljucija i front“, sudjelovao na skupovima grupe „Serapionova braća“. No 1922. godine započela su uhićivanja esera, te je Šklovski 4. ožujka 1922., bježeći od uhićenja, otputovao u Finsku. Njegova se supruga, uhićena kao talac, nalazila u zatvoru. Šklovski je živio u Berlinu od travnja 1922. do lipnja 1923., gdje je objavio knjigu memoara „Sentimental`noje putešestvije“ (1923.), čiji je pak naziv posudio od knjige Laurencea Sternea „Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji“ (1768.).

Od konca 1922. Šklovski je molio za povratak u Sovjetski Savez. Vratio se u rujnu 1923. i živio u Moskvi. Bio je blizak s futuristima – Hljebnikovim, Kručonihom i Majakovskim, kojeg je osobito dobro poznavao i kojeg je posjećivao u stanovima u Gendrikovoj ulici i Lubjanskom prolazu. S njemu svojstvenim temperamentom aktivno je sudjelovao u književnim raspravama 1920-ih u Dvorcu umjetnosti i Velikom auditoriju Politehničkog muzeja. Jedan je od vođa grupe LEF ↓l1. Njegova su idejna i estetska gledišta napadali ideolozi RAPP-a ↓r1.

Godine 1930. Šklovski se pojavio s pokajničkim člankom „O jednoj znanstvenoj pogrešci“ (rus. „Об одной научной ошибке“). Od 1930-ih je, prisiljen da se okrene principima šireg socijalno-povijesnog istraživanja, nastupao kao kritičar suvremene književnosti. Moskovski dojmovi opisani su u njegovoj knjizi „O Majakovskom“, „Vstreči“, memoarima „Žili-byli“ i dr., te daju živopisnu sliku života moskovske stvaralačke inteligencije 1920-ih.

U jesen 1932. Šklovski je otputovao na gradilište Bjelomorsko-Baltičkog kanala. Glavni cilj njegovog puta nije bilo sakupljanje materijala (iako je Šklovski napisao opširne fragmente za zajedničku knjigu 1934. koja veliča izgradnju kanala), već susret s bratom koji se nalazio u zatvoru, te, ako je moguće, ublažavanje kazne. Na pitanje čekista kako se tamo osjeća, Šklovski je odgovorio: „Kao živa lisica u prodavaonici krzna.“.

Interes za rusku povijest, te djelomično i za moskovsku, odrazio se u pripovijestima „Matvej Komarov, žitel` goroda Moskvy“ (1929.), „Minin i Požarskij“ (1939.) i dr. Veliko mjesto u stvaralaštvu Šklovskog zauzimaju radovi o Tolstoju, Dostojevskom, Sergeju Ejzenštejnu.

Na Zapadu se interes za njegov rad 1920-ih godina pojavio tek 1960-ih.

V.B. Šklovski je preminuo 5. prosinca 1984. Sahranjen je u Moskvi na Kuncevskom groblju.