pregleda

Fuko kao mislilac i kao čovek - Pol Ven


Cena:
1.440 din (Predmet nije aktivan)
Stanje: Nekorišćen
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

knjigostroj (375)

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 491

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 2014
ISBN: 978-86-6391-005-8
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Naslov: Fuko kao mislilac i kao čovek
Autor: Pol Ven (Pol Vejn)

Pol Vejn - Fuko kao mislilac i kao čovek

Originalni naslov: Paul Veyne – Foucault, sa pensée, sa personne

Izdavač: Mediterran publishing, Novi Sad
Prevod: Olja Petronić
Jezik: srpski / b.c.h.s.
Godina izdanja: 2014

Pismo: latinica
Žanr: filozofija, biografija

ISBN: 978-86-6391-005-8

POVEZ: broširano
Br. str.: 198
Fizički opis: 23x15
Masa (u gr): 250

knjiga je potpuno nova - moja ocjena 5*

[kategorizacija stanja:

5*- potpuno nova knjiga, neotvorena (od 2000. nadalje)
5 - netaknuta, a može biti i starije izdanje
4 - vidljivi vanjski znaci korišćenja, ali knjiga u dobrom stanju
3 - oštećena izvana (korica), unutra bez oštećenja
2 - oštećena izvana, oštećena iznutra - podvlačena grafitnom olovkom ili pohabane stranice
1 - knjiga oštećena izvana i iznutra, podvlačena hemijskom, flomasterima ili bojama, ali čitljiva

- za svaku karakteristiku/oštećenje koje nije obuhvaćeno prethodnim pišem dodatnu napomenu ili ukazujem na fotografiju]

DODATNO UZ KNJIGU:

Uvod 11
I. Sve je singularno u univerzalnoj istoriji: „diskurs“ 15
II. Ne postoji a priori koje nije istorijsko 36
III. Fukoov skepticizam 56
IV. Arheologija 77
V. Univerzalizam, univerzalije, epigeneza: počeci hrišćanstva 84
VI. Uprkos Hajdegeru, čovek je inteligentna životinja 92
VII. Prirodne i humanističke nauke: Fukoov program 107
VIII. Sociološka istorija istina: znanje, moć, dispozitiv 127
IX. Da li Fuko kvari omladinu? Baca li Bijankur u očaj? 151
X. Fuko i politika 169
XI. Portret samuraja 183

Ne, Fuko nije bio strukturalistički mislilac, ne, ne pripada ni izvesnoj „misli 1968.“; nije bio ni relativista, istoricista, niti je u svemu pronalazio miris ideologije. On je, po sopstvenom priznanju, bio skeptički mislilac, koji je verovao samo u istinitost činjenica, bezbrojnih istorijskih činjenica koje ispunjavaju sve stranice njegovih knjiga, a nikada u istinitost opštih ideja, što je retkost u ovom veku. Jer nije prihvatao nikakva transcendentna načela kao temelj istine. No, zbog toga nije bio nihilista: uviđao je postojanje ljudske slobode (ta reč se može pročitati u njegovim tekstovima) i nije mislio da je, čak i kad je postavljen kao učenje o „raščaravanju“, gubitak svakog metafizičkog ili religijskog utemeljenja ikada sprečio tu slobodu da ima ubeđenja, nade, negodovanja, pobune, već je smatrao pogrešnim i bespotrebnim da se prepire o svojim borbama, da raspravlja o svojim negodovanjima, da uopštava… Nije on bio neprijatelj čoveka i ljudskog subjekta kao što se mislilo; naprosto je procenjivao da taj subjekt ne može da skine sa neba neku apsolutnu istinu niti da suvereno dela na nebu istina; da može samo da reaguje na istine i stvarnosti svoga doba ili da odgovara na njih na inovativan način.

*
Teofil Pančić

KNJIGE DIDIJEA ERIBONA I POLA VENA IZVANREDNE SU I KAO UVOD U MIŠELA FUKOA, I KAO DODATAK VEĆ PROČITANOM

Ne možemo znati šta bi bili trava, moć ili seks nezaogrnuti diskursom; nemoguće nam je da oslobodimo (da „iskopamo iz peska”) činjenice iz ljušture njihovih diskursa. To nije ni relativizam ni istoricizam, to je perspektivizam.
–Pol Ven

Ako pitate Martina Hajdegera, Aristotelov se život ima sažeti u ovoj rečenici: „Aristotel se rodio, radio i umro”. Time je pisac Bitka i vremena hteo reći da nije bitna filozofova biografija nego njegovo delo; ne morate biti preveliki zlobnik da biste na to odvratili da, gle, upravo Hajdeger spada među one kojima je svakako u interesu da se njihova biografija ne proučava previše pomno (predobro je znano zašto). No, ima tu još nešto: lako je nama imati ravnodušnu distancu prema biografiji Aristotelovoj, jer on ipak nije ni u najširem razumnom smislu reči naš savremenik, nego je akter epohe dovoljno davne da ona u našoj svesti i ne može postojati drugačije nego kroz „delo”, bilo filozofovo, istoričarevo ili pesničko. Drugačije rečeno, bačeni smo u svet u kojem smo zatekli Aristotela kao odavno kanonizovanu vrednost, u potpunosti „delo”, tek u tragovima „čoveka”. Sa savremenicima je, na žalost ili na sreću, ipak sasvim drugačije.

Mišel Fuko (Michel Foucault, 1926-1984), jedan je od najuticajnnijih mislilaca druge polovine XX veka, ali i čovek koji je proizvodio i izazivao kontroverze, a bogme ih je isto tako i trpeo. O njemu su svi voleli da „imaju mišljenje”, uključujući i one koji ništa njegovo nisu čitali – što je u takvih uvek bio manje propust a više stav. Pod uslovom da običan malograđanski odijum ili ignorantski prezir-na-prazno ima smisla počastiti takvom odrednicom.

Didije Eribon i Pol Ven, Fukoovi prijatelji i saradnici iz različitih faza, napisali su o njemu značajne studije, sada dostupne i na srpskom, a u centru njihove pažnje našao se Fuko kao čovek svoje epohe, vulkanska intelektualna pojava, ali i nesavršeno ljudsko biće čije su osobine takođe znale uticati i na njegovo delo (kao da je drukčije uopšte moguće). Eribon je napisao već kanonsku intelektualnu biografiju autora Istorije seksualnosti, s jednostavnim naslovom Mišel Fuko – Biografija (prevela Jelena Stakić; Karpos, Loznica 2014), dočim je Pol Ven sačinio uzbudljiv intelektualno-polemički brevijar iliti presek kroz sve ključne tačke Fukoovog dela, a pisan s namerom da se razveju bar neke od mistifikacija i „ovejanih suština” koje su se vejale oko Fukoa, Fuko: kao mislilac i kao čovek (prevela Olja Petronić; Mediterran, Novi Sad 2014).

Eribonova se kapitalna knjiga prvi put pojavila još 1989, a pre neku godinu izašlo je i novo, dopunjeno izdanje. Moglo bi se reći da je sa ovim biografom – za razliku od nekih drugih – Fuko „imao sreće” jer je Eribon više nego solidan poznavalac Fukoovog dela, koji je pri tome u stanju ne samo da sažeto i koncizno protumači značaj svakog njegovog važnijeg rada (ali i da čitaocu ubedljivo dočara autorske trijumfe, strepnje i dvojbe koji su pratili njihovo objavljivanje) i da kontekstualizuje njegove knjige i ostala dela u vremenu u kojem su se pojavljivala, nego je i autor koji je uložio ogroman trud u istraživanje Fukoovog života, a da pri tome taj trud nikada ne poprima onaj „višak” koji vuče na „tabloidnost” i draškanje tzv. skandalima. Drugim rečima, Eribon je pažljiv hroničar Fukoovog odrastanja u prohladnoj provincijskoj buržujskoj porodici, ranih njegovih „pomutnji” za vreme studija u Parizu, mučne potrage po zakucima sopstvene seksualnosti etc., a da sve što može nositi egidu iole „privatnog” ovde bude prisutno i razmatrano tek onoliko koliko je moguće pokazati ili barem razumno pretpostaviti da se reflektuje na Fukoovo potonje delo.

Jedna od konstanti Fukoovih bio je – mada je najveći deo oficijelne karijere proveo po univerzitetima – njegov suštinski, duboki, „stomačni” antiakademizam; takođe i otpor političkim dogmama bilo koje vrste. Otuda je i njegovo koketiranje sa marksizmom, (lakanovskom) psihoanalizom, strukturalizmom itd., ostalo samo koketiranje, dok su njegova suštinska interesovanja, baš kao i spisateljski stil i filozofski metod, uvek išli po strani od dominantnih škola i „izama”. Mi znamo Fukoa kao gotovo „kanonizovanog” savremenog klasika, ali Eribon raskošno dokumentuje na koliko je otpora, nerazumevanja, netrpeljivosti i čak podsmeha nailazio njegov rad gotovo do samog kraja. Tjah, ima u tome i nečega kolateralno utešnog: ponekad se i u najznamenitijim akademskim institucijama, izdavačkim kućama i novinskim redakcijama Pariza, u susretu s nesvakidašnjom mišlju koja se ne uklapa u predviđene okvire, ponašaju sasvim – provincijski…

Osim „filozofskog” i (uslovno) „privatnog” Fukoa, najvažniji junak ove knjige je i onaj „aktivistički” Fuko, do granice eklekticizma samosvojan i postranjen od francuskih i evropskih intelektualnih moda i krda; celog života opsednut granicom „normalnosti” i „ludila” te „prestupa” kao među ostalim i najsmislenije ljudske delatnosti, Fuko se angažuje u odbrani prava zatvorenika i „ludaka”, kao i u antikolonijalističkim borbama – ali ga ovo potonje neće učiniti slepim, recimo, za antisemitizam po bivšim francuskim kolonijama – i u borbi za drugačiji, reformisani univerzitet, koja će ga približiti (post)šezdesetosmaškom talasu, ali se ni tu neće zadržati predugo. Njegovo suštinsko bavljenje (homo)seksualnom transgresijom ipak ga neće načiniti prauzorom stereotipnih, politički korektnih gej-aktivista, baš kao što ga njegova dubinski ipak „leva” pozicija neće učiniti neosetljivim za muke istočnoevropskih disidentata, kamoli ga naterati da se „sartrovski” bruka ispevajući ode kremaljskim tiranima… Zaprvo, jedino veće „okliznuće” Fuko je napravio isprva u neku ruku podržavajući Homeinijevu Islamsku revoluciju (dok se nije na delu pokazala kao jedino što je uopšte, na takvim premisama, i mogla da bude, dakle: sumanuta tiranija), zbog čega je od jedne čitateljke (iranskog porekla) Le Nouvel Observateura dobio teške (i zaslužene) verbalne batine…

Bilo bi grehota ne naglasiti još jednu vrlinu Eribonove knjige koja transcendira sam „biografski žanr”: ova je knjiga, već samim tim što pomno prati Fukoa kroz Scile i Haribde posleratnog francuskog i evropskog intelektulnog života, ujedno i uzbudljiva hronika intelektualno-političko-svetonazornih strujanja i moda, sukoba i sujeta, zaokreta na krivinama istorije… Otuda njene stranice, privlačeći se i odbijajući s Fukoom, ispunjavaju i Sartr, Aron, Simon de Bovoar, Delez, Diamel i toliki drugi.

Priča o onom „iranskom iskliznuću” spontano nas vodi ka Venovoj knjizi; razorno i elegantno ironičan i duhovit, Ven će ovaj Fukoov promašaj – koji, pri tome, nipošto nije lišen pronicljivih, čak proročkih, uvida glede buduće važnosti političkog islama! – lapidarno prokomentarisati rečima nobody’s perfect…

No, šta je zapravo ovaj Venov esej-posveta na dvestotinak strana? Čini se da Ven ne bi nimalo pogrešio da je ovu knjigu podnaslovio kao: „Kritika opštih mesta i uvreženih mišljenja o Mišelu Fukou”. Recimo, onih da je bio nihilista i antihumanista; ništa u Fukoovom delu – s neverovatnom doslednšću posvećenom potlačenima, uniženima, zab(o)ravljenima, prezrenima na svetu… – ne ide ovom tumačenju niz dlaku, ali to uopšte ne znači da će ono samo zato biti odbačeno… Ven demontira tu vrstu predrasuda sa vehemencijom znalca koji kao da ulazi u razbucanu sobu u kojoj je pijano društvo mahnitalo celu noć i, gotovo i ne gledajući oko sebe, nepogrešivo vraća svaku pojedinačnu stvar na mesto.
Na drugoj strani, tamo gde se Eribon oslanja prevashodno na životnu faktografiju, Ven iz Fukoovih dela tumači poziciju čoveka koji – vrlo, vrlo namerno – nije pripadao ni jednoj od „svetopopraviteljskih” kasti, ali koji je suštinski em revolucionisao pisanje i mišljenje ne samo na francuskom jeziku, em bio dosledni zagovornik oprezno-odlučnog reformizma (posle bogatih iskustava XX veka, to je manje kontradiktorno nego što se čini!) u društvima Zapada. I nipošto na kraju: mada ne-poklonik kulta i fetiša pisanja i teksta, Mišel Fuko bio je do srži pisac; njegovo mišljenje neodvojivo je od pojma vrhunske literature, one koja menja svet samim svojim postojanjem, što (i) Ven izvanredno pokazuje. A kako bi drugačije i bilo s piscem Nadziranja i kažnjavanja, onim koji je toliko voleo rečenicu Renea Šara: „Razvijajte svoju opravdanu čudnovatost”. Ta jedinstvena ljudska opravdana čudnovatost još će dugo biti iščitavana i istraživana, a ove dve knjige tome su sjajan doprinos, bilo da ih čitate kao uvod u Fukoa, ili pak kao appendix.

Izvor:

*

Piše: Stiven Kec (Stephen Katz)
Ključna stvar je, kao što je Niče rekao, da mislioci uvek, takoreći, ispaljuju strele u vazduh, a drugi mislioci ih pokupe i ispale u drugačijem pravcu. To se dešava sa Fukoom.
Žil Delez (Gilles Deleuze)
Biografski detalji i teorijski kontekst
Mišel Fuko je rođen 15. oktobra 1926. godine u Poatjeu (Poitiers), Francuska, a umro je 25. juna 1984. od AIDS-a. Smatraju ga najvažnijim i najpoznatijim misliocem dvadesetog veka. Lako je njegova asketska slika obrijane glave postala ikona postmoderne misli, Fukoa bi pre svega trebalo zapamtiti po maštovitoj potrazi za mišlju izvan datih istina i rezigniranog skepticizma našeg doba, i po njegovim distinktivnim dostignućima u četiri oblasti. Kao prvo, on je razotkrio materijalne prakse i odnose moći koji leže ispod uspona zapadne filozofije, istorije, politike i književnih proučavanja.
Drugo, njegov rad je obnovio profesionalna polja poput urbanog planiranja, medicine, kriminologije, mentalnog zdravlja, obrazovanja, menadžerskih studija, državne politike, i socijalnog rada. (Neki od primera su: Garland 1997; McKinlay i Starkey 1998; Chambon et al. 1999).
Treće, Fuko se suočio sa glavnim kritičkim tradicijama, kao što su strukturalizam, marksizam i humanizam, i pružio je vitalnu kritiku njihovih ograničenja. Najzad, Fuko je postao javni intelektualac koji je prkosio dominantnoj kulturi putem svojih političkih udruživanja, predavanja, intervjua i gay aktivizma.
Ova dostignuća upućuju izazov onima koji teže da predstave njegovu karijeru, kako otkriva Dejvid Mejsi (David Macey) u biografiji The Lives of Michel Foucault (Macey 1993), prikazujući Fukoovo kreativno žongliranje između intelektualne, političke i javne osobe. Dodatna činjenica jeste da Fukoova čudesna delà ne pokazuju nijedan jedinstveni teorijski model ili političku orijentaciju, a niti jedno delo ne predstavlja čisto njegovo učenje. Džejms Miler (James Miller), drugi biograf, tvrdi da “Fuko iza sebe nije ostavio nijednu sažetu kritiku društva, nijedan sistem etike, obuhvatnu teoriju moći, čak ni generalno korisnu istorijsku metodu… Koju vrednost, onda, zaista ima njegovo delo? Šta nam ono može značiti? Kako bi se trebalo upotrebiti? ” (Miller 1993:19).
Fuko, dete porodice iz srednje klase, otkrio je entuzijazam za interdisciplinarno učenje još u najranijim danima studija na univerzitetu. Diplomirao je na prestižnom École Normale Supérieure u Parizu, dobivši diplome iz filozofije 1948. i psihologije 1949. godine. Vruća intelektualna atmosfera na École Normale odražavala je i posleratni entuzijazam u Francuskoj za ideje koje su dolazile od marksizma, strukturalne lingvistike, hegelijanske fenomenologije, i upravo je tu Fuko upoznao uticajne savremenike kao što je bio istoričar nauke Žorž Kangilem i marksistički teoretičar Luj Altiser.
Godine 1951. Fuko je primio agregaciju iz filozofije na École Normale (veoma zahtevan skup ispita koje je na kraju pao), a 1952. završio je kurs iz psihopatologije.
Od 1952 – 1955. predavao je psihologiju na katedri za filozofiju na Univerzitetu Nord-Pas-de-Calais, u gradu Lil. Za to vreme radio je kao istraživač i “neslužbeni stažista”(Miller 1993:63) u bolnici Sveta Ana u Parizu, stičući vredno kliničko iskustvo koje će kasnije igrati važnu ulogu u njegovim delima o psihologiji, medicini, i mentalnoj bolnici. 1954. Fuko je napisao svoje prvo delo Maladie mentale et personnalité {Mental lllnes and Psyhology). (Na engleski ga je preveo Alan Šeridan /Alan Sheridan/ 1976, na osnovu prerađene francuske verzije iz 1962. pod naslovom Maladie mentale etpsyhologie. Dok je to delo nagoveštavalo Istoriju ludila u doba klasicizma, istim je kasnije bilo zasenjeno, i time uglavnom zanemareno u naučnoj literaturi o Fukou).
Sledećih pet godina Fuko je ostvarivao karijeru kombinovanjem predavanja i kulturne diplomatije, dobijajući mesta u Upsali, Varšavi i Hamburgu. Ova nameštenja pružila su mu, u svakom slučaju, značajne intelektualne mogućnosti. Biblioteka na univerzitetu u Upsali obezbedila mu je materijale potrebne za pisanje Folie et derasion: historié de la folie a l’âge classique {Ludilo i bezumlje : Istorija ludila u doba klasicizma), a rad u Varšavi i Hamburgu pogodovali su da delo dovrši do 1960. Te godine Fuko je prijavio Folie et déraison kao doktorsku disertaciju, koja je primljena i pohvaljena od strane Žorža Kangilema (Canguilhem 1995).
Od 1960. Do 1966. godine, kad se Fuko premeštao iz Pariza na mesto profesora na Univerzitetu Clermont Ferrand, njegovo delo o istoriji ludila prošlo je kroz prvi krug oduševljenog naučnog prihvatanja. Imalo je sve karakteristike onoga što će kasnije biti prepoznato kao Fukoov brilijantan stil, genijalna metodologija, neumorna erudicija, te mešavina talenta, retko primenjivanih u tako prozaičnim temama od strane socijalnih teoretičara.
Delo Folie et déraison navodno je o medikalizaciji ludila tokom osamnaestog i devetnaestog veka, te o razvoju azila i psiholoških nauka. Međutim, ono predstavlja i kritiku prosvetiteljske liberalne tradicije i filozofije razuma, te kao takvo pokreće Fukoov širi projekt razotkrivanja ontoloških značenja putem kojih su istina, znanje i moć postali isprepleteni.
Drugi internacionalni krug oduševljenog prihvatanja pratilo je objavljivanje knjige u Engleskoj 1965. godine pod naslovom Madness and Civilization. Pohvale knjige, pak, bile su praćene kritikom koja je optuživala Fukoa za diskursni determinizam, slabo istorijsko istraživanje, te nepriznavanje i neuvažavanje istinski lekovitih funkcija moderne terapije. Takav kriticizam javljaće se iznova tokom Fukoove karijere, ali je ta rana runda bila nepravedno izazvana okrnjenim prevodom originala iz 1965. u kojem su izbačeni važni delovi i primedbe (Gordon 1990; Still, Velody 1992). Uprkos kriticizmu, Istorija ludila u doba klasicizma nastavila je da širi svoj uticaj.
Kasnih šezdesetih u Francuskoj delo je povezano sa naglim društvenim promenama šezdesetosme, dok je izvan Francuske dočekano kod veoma politizovanog” antipsihijatrijskog” pokreta na čijem čelu su bili Tomas Sas (Tomas Szasz), D. Leng (D. Leng), Ivan llič (Ivan lllich) i Dejvid Kuper (David Cooper).
Kako ističe Robert Kaštel (Robert Castel), Fukoovo prvo značajno delo time je imalo dvostruki značaj: ranih šezdesetih pojavilo se kao ključni doprinos “epistemologiji nauka o čoveku” (Castel 1990: 27); a kasnih šezdesetih postalo je analitičko sredstvo za “politički aktivizam i uopšte anti-represivni senzibilitet” (Castel 1990: 29).
Fukoovo drugo značajno delo, Naissance de la clinique: une archeologie du regard medical (Foucault 1963), na engleski prevedeno kao The Birth of the Clinic: An Archeology of Medical Perception (1973), označilo je dva razvoja u njegovoj karijeri.
Kao prvo, delo je ukazalo na njegovo eksperlmentisanje (iako ne i na pridržavanje) sa strukturalizmom i semiologijom, sa fokusom na lingvističke sisteme značenja i prostorne diskurse percepcije. Tako se Fuko pridružio intelektualnom putovanju zajedno sa kolegama, francuskim misliocima, Klodom Levi-Strosom, Rolanom Bartom, Žakom Lakanom i Lujem Altiserom. Drugo, Rođenje klinike unapredilo je “arheologiju”kao novu istorijsku metodologiju. Pod uticajem ideja Gastona Bašlara i Žorža Kangilema o istorijskom diskontinuitetu i kritici progresivizma i prezentizma u istoriji nauka (Gutting 1989), “arheologija”, kako je primenjuje Fuko u Rođenju klinike, predstavlja način prikazivanja diskurzivnog sloja, uklopljenog u moderno obrazovanje medicinskog autoriteta. Na površini, izgleda da se delo bavi promenama u medicinskoj praksi u Francuskoj od kasnog osamnaestog do ranog devetnaestog veka.

Ispod njenih naoružanih zamki, Fuko unutar modern medicine otkriva slojeve novih lingvističkih, tehnoloških, epistemoloških i političkih konstituenti ljudskog života.
Fuko je proširio svoj arheološki pristup u dva sledeća dela: Les Mots et les choses: une archeology des sciences humanies 1966, (Reči i stvari: arheologija humanističkih nauka /Fuko 1971/) i u L’Archeologie du savoir {Arheologija znanja/Fuko 1998/) 1969. godine. (Tokom ovog perioda Fuko je napisao brojna dela i eseje o umetnosti, književnosti i filozofiji, kao što je Rejmon Rasel (Foucault 1963),te o delima Žorža Bataja (George Bataille), Morisa Blanšoa (Maurice Blanchot), i Renea Margita (Rene Margitte). Pošto se Fuko nakon 1960. godine nije vraćao na ova područja, ova dela nisu bila uticajna u književnim proučavanjima, a ne smatraju se ni delom njegovog značajnog korpusa (za neke od ovih dela v. Foucault 1998). U Arheologiji znanja, Fuko je usavršio svoju arheološku metodologiju i u glavnim crtama izložio formalnosti koje leže ispod diskurzivnih formacija u naukama o čoveku za čijim razumevanjem je tragao. Ali, Arheologija znanja mnogim je čitaocima ostala opskurna u poređenju sa Rečima i stvarima, koje je postalo bestseler, sa širokom popularnošću kao i naučnom prijemčivošću. U tom delu Fuko nalazi diskontinuitete u naukama o čoveku od njihovog pojavljivanja u Renesansi kroz razvoj njihovih suštinskih oblasti – ekonomije, biologije i lingvistike – u devetnaestom veku. Kontroverzno istraživanje dela o “smrti” figure “čoveka” u savremenoj misli izazvalo je kritičko reagovanje Žan-Pol Sartra (Sartr 1974) između ostalih, koje je bilo simptomatično po rastućoj humanističkoj i marksističkoj suprotstavljenosti Fukoovim idejama.

Fuko, ipak, nije bio u Francuskoj, predavajući u Tunisu u kritičnom periodu između 1966. do 1968. godine. Po povratku u Pariz, distancirao se od njegovog popularnog prikazivanja kao strukturaliste “U Francuskoj su izvesni budalasti ‘komentatori’ istrajavali da me etiketiraju kao’strukturalistu’. Nisam uspeo da doprem do njihovih sitnih mozgova to da nisam koristio nijedan metod, koncept ili ključni pojam koji karakterišu strukturalnu analizu”, napisao je Fuko u svome predgovoru za englesko izdanje Reči i stvari (Foucault 1971 b: xiv).

Imenovanje za profesora filozofije na novom eksperimentalnom Univerzitetu u Vinsenu (Vincennes) 1968. godine označilo je različite intelektualne pravce koje će slediti tokom sedamdesetih godina. Njegov radikalni karakter dobro se uklapao u alternativno interdisciplinarno okruženje na Univerzitetu u Vinsenu, ali je ubrzo izabran na istaknutom Collège de France, da preuzme mesto profesora istorije sistema mišljenja. Obavljao je ovu službu do kraja života. Collège de France zahteva od svojih profesora da smisle godišnje kurseve u skladu sa svojim predmetom. Rezimei Fukoovih kurseva predstavljaju fascinantne hronike pustolovina u područja koja će inspirisati drugu polovinu njegove karijere: kriminologija, seksualnost, upravljanje i etika (Foucault 1997b).
Između 1969. i 1975. godine Fuko postaje politički aktivan u grupama kao što je Grupa za informisanje o zatvoru (Prison Information Group) i putuje kroz Poljsku i Irak da bi pisao o represiji i revoluciji. U tom periodu pisao je oglede, davao intervjue i priređivao tekstove, kao što je monografija o devetnaestovekovnom ubici Pjeru Rivijeru (Foucault 1975). U međuvremenu, dok nije objavio nijedno važnije delo, radio je na svom sledećem metodološkom proboju inspirisanim idejama Fridriha Ničea, posebno njegovim delom Genealogija morala. U eseju pod naslovom Niče, genealogija, istorija (Foucault 1977c; Fuko 1995), Fuko jasno prikazuje snagu onoga što vidi kao ničeovski genealoški metod: multidisciplinarna tehnika otkrivanja kontigentnih istorijskih trendova koji podupiru savremeni diskurs i prakse moći. “Genealogija je siva; ona je sitničava i strpljivo dokumentarna. Ona radi na zamršenim, sastruganim pergamentima” (Fuko 1995:79), i prema tome, suprotstavljena je traganju za tradicionalnim poreklima i podizanju temelja u korist narušavanja”onog stoje prethodno smatrano imobilnim” i fragmentiranju “onog što je smatrano objedinjenim” (Fuko 1995). Idealno, cilj genealogije je da razume “istoriju sadašnjosti” nezavisno od poznatih istorijskih pripovesti i političkih ideologija koje su predstavljale prošlost. Prado (Prado) jasno predstavlja uvod u Fukoovu “genealošku analitiku” (Prado 1995). Drugi autori su tragali za Fukoovom vezom sa Ničeom ili se nisu slagali da takva veza postoji (Mahon 1992; Ovven 1996; Nilson 1998).

Fukoov metodološki zaokret ka genealogiji, i novom opsegu tematskih zanimanja, izražen je u dramatičnoj knjizi, koja se pojavila nakon praznine u objavljivanju, Surveiller et punir: naissance de la prison (Foucault: 1975; Nadzirati i kažnjavati: nastanak zatvora /Fuko 1997/). Snažno artikulišući političko i intelektualno zanimanje koje ga je zaokupljalo prethodnih sedam godina, delo je započelo genealoško prepravljanje kriminološke istorije zatvorskog sistema. Postalo je i Fukoova najpoznatija knjiga, jer vešto iznova određuje modern kao “disciplinarno društvo” oblikovano novim formama moći koje su pratile opadanje evropskih suverenih režima. Zanimanje za genealošku istoriju sadašnjosti nadahnulo je Fukoov sledeći niz istorije seksualnosti: Historié de la sexualité I: La volonté de la savoir (Foucault 1976; Istorija seksualnosti I. Volja za znanjem, /Fuko 1978/); L’Usage des plaisirs (Foucault 1984; Istorija seksualnosti: korištenje ljubavnih uživanja /Fuko 1988/); LeSouci de so/(Foucault 1984; Istorija seksualnosti: staranje o sebi /Fuko 1988/).

Uprkos njihovim razlikama, ova delà konzistentno upotrebljavaju ničeovsku dekonstrukciju porekla zapadne duše i pokoravajućih režima istine, etike i identiteta. Zajednički im je i razumljiviji jezik negoli u Fukoovim prethodnim radovima: ona su postala nužna za svaki univerzitetski kurs o kriminalu, seksualnosti i srodnim temama koje se bave regulacijom i socijalnom kontrolom.

Sa skoro dirljivom ironijom, Fukoovi poslednji dani u junu 1984. provedeni su u Salpetrijeru, čuvenoj bolnici koju je osuđivao u svome radu zbog njene istorijske uloge u uspostavljanju “bio-moći” francuskog upravljanja: ležeći u krevetu u bolnici, bio je zadovoljan čitajući prve prikaze njegovih poslednjih knjiga, toma II i III Istorije seksualnosti.


***

Fuko / Foucault / genealogija / arheologija / diskurs / moć / vlast / biomoć / bioetika / nadziranje / kažnjavanje / kazna / homoseksualnost / ludilo / nenormalni / pol / seks / rod / psihologija / psihijatrija /psihijatrijska moć / briga o sebi / antička grčka / Grci / helenizam / ljubav / istorija ludila u doba klasicizma / poredak diskursa / diskurs / govor / šta je autor / ovo nije lula / književnost / teorija / savremena teorija / strukturalizam / poststrukturalizam / Noam Čomski / polemika / sida / HIV /aids / Upsala / Švedska / Japan / Kolež d Frans / College de France / normal superior / Niče / moral / etika / arhiva / Delez / Gatari / psihoanaliza / Lakan / Hajdeger / aristotel / Džudit Batler / Platon / sofisti / istorija seksualnosti / seksualnost / šta je kritika? / šta je autor? / šta je prosvećenost / Kant / Hegel / nemačka klasična filozofija / reči i stvari

***
UNOS: 201203
Šifra:


Šaljem i u inostranstvo, ali uz prethodni dogovor i plaćanje unaprijed; prilikom svake kupoprodaje nužan je dodatni kontakt putem kupindo-poruka pošto se zna desiti da otputujem van grada, kako to ne bi prouzrokovalo nesporazume oko kašnjenja i rokova propisanih kupindo-pravilima; sve knjige pakujem u najlon i karton sa otvorom kako bi zadovoljile uslove slanja poštom kao (po mogućnosti preporučena) TISKOVINA; moguće su i sve druge vrste slanja.

VAŽNA NAPOMENA: uglavnom šaljem poštom (uvijek kao preporučenu tiskovinu) i postexpressom, ali u obzir mogu doći i ostale kurirske službe - sve izuzev AKS (zbog velikog broja pritužbi na njihov rad, a i komplikacija koje sam i sam sa njima imao) - s tim što se oko toga moramo dogovoriti. Ukoliko kupac insistira na nekoj od preostalih službi (BEX, City Express, DExpress) to mora biti uz prethodni dogovor.

PAŽNJA: uz neke ponude, prije detaljnijeg opisa predmeta može da stoji napomena da je predmet ponuđen kao VEZANA PONUDA. To znači da odobravam dodatni popust od 10 ili više % (uvijek će pisati koliko), ili besplatnu dostavu, UKOLIKO SE PREDMET KUPI SKUPA SA CILJANIM/POVEZANIM PREDMETOM - predmeti su najčešće povezani po sličnosti (autora ili teme).

LIČNO PREUZIMANJE odnosi se na područje Novog Sada.

Ukoliko stavljam oznaku BESPLATNA DOSTAVA, to podrazumijeva najefikasniji ali i najjeftiniji način isporuke - uglavnom kao preporučena tiskovina ili paket (što ovisi o težini konkretnog predmeta). BESPLATNA DOSTAVA NE ODNOSI SE NA POTENCIJALNO SLANJE ZA INOSTRANSTVO!
sve moje PREDMETE (kupindo), na jednom mjestu možete pogledati aktiviranjem linka:

https://www.kupindo.com/Clan/knjigostroj/SpisakPredmeta

sve moje AUKCIJE (limundo), na jednom mjestu možete pogledati aktiviranjem linka:

https://www.limundo.com/Clan/knjigostroj/SpisakAukcija

Predmet: 64303125
Naslov: Fuko kao mislilac i kao čovek
Autor: Pol Ven (Pol Vejn)

Pol Vejn - Fuko kao mislilac i kao čovek

Originalni naslov: Paul Veyne – Foucault, sa pensée, sa personne

Izdavač: Mediterran publishing, Novi Sad
Prevod: Olja Petronić
Jezik: srpski / b.c.h.s.
Godina izdanja: 2014

Pismo: latinica
Žanr: filozofija, biografija

ISBN: 978-86-6391-005-8

POVEZ: broširano
Br. str.: 198
Fizički opis: 23x15
Masa (u gr): 250

knjiga je potpuno nova - moja ocjena 5*

[kategorizacija stanja:

5*- potpuno nova knjiga, neotvorena (od 2000. nadalje)
5 - netaknuta, a može biti i starije izdanje
4 - vidljivi vanjski znaci korišćenja, ali knjiga u dobrom stanju
3 - oštećena izvana (korica), unutra bez oštećenja
2 - oštećena izvana, oštećena iznutra - podvlačena grafitnom olovkom ili pohabane stranice
1 - knjiga oštećena izvana i iznutra, podvlačena hemijskom, flomasterima ili bojama, ali čitljiva

- za svaku karakteristiku/oštećenje koje nije obuhvaćeno prethodnim pišem dodatnu napomenu ili ukazujem na fotografiju]

DODATNO UZ KNJIGU:

Uvod 11
I. Sve je singularno u univerzalnoj istoriji: „diskurs“ 15
II. Ne postoji a priori koje nije istorijsko 36
III. Fukoov skepticizam 56
IV. Arheologija 77
V. Univerzalizam, univerzalije, epigeneza: počeci hrišćanstva 84
VI. Uprkos Hajdegeru, čovek je inteligentna životinja 92
VII. Prirodne i humanističke nauke: Fukoov program 107
VIII. Sociološka istorija istina: znanje, moć, dispozitiv 127
IX. Da li Fuko kvari omladinu? Baca li Bijankur u očaj? 151
X. Fuko i politika 169
XI. Portret samuraja 183

Ne, Fuko nije bio strukturalistički mislilac, ne, ne pripada ni izvesnoj „misli 1968.“; nije bio ni relativista, istoricista, niti je u svemu pronalazio miris ideologije. On je, po sopstvenom priznanju, bio skeptički mislilac, koji je verovao samo u istinitost činjenica, bezbrojnih istorijskih činjenica koje ispunjavaju sve stranice njegovih knjiga, a nikada u istinitost opštih ideja, što je retkost u ovom veku. Jer nije prihvatao nikakva transcendentna načela kao temelj istine. No, zbog toga nije bio nihilista: uviđao je postojanje ljudske slobode (ta reč se može pročitati u njegovim tekstovima) i nije mislio da je, čak i kad je postavljen kao učenje o „raščaravanju“, gubitak svakog metafizičkog ili religijskog utemeljenja ikada sprečio tu slobodu da ima ubeđenja, nade, negodovanja, pobune, već je smatrao pogrešnim i bespotrebnim da se prepire o svojim borbama, da raspravlja o svojim negodovanjima, da uopštava… Nije on bio neprijatelj čoveka i ljudskog subjekta kao što se mislilo; naprosto je procenjivao da taj subjekt ne može da skine sa neba neku apsolutnu istinu niti da suvereno dela na nebu istina; da može samo da reaguje na istine i stvarnosti svoga doba ili da odgovara na njih na inovativan način.

*
Teofil Pančić

KNJIGE DIDIJEA ERIBONA I POLA VENA IZVANREDNE SU I KAO UVOD U MIŠELA FUKOA, I KAO DODATAK VEĆ PROČITANOM

Ne možemo znati šta bi bili trava, moć ili seks nezaogrnuti diskursom; nemoguće nam je da oslobodimo (da „iskopamo iz peska”) činjenice iz ljušture njihovih diskursa. To nije ni relativizam ni istoricizam, to je perspektivizam.
–Pol Ven

Ako pitate Martina Hajdegera, Aristotelov se život ima sažeti u ovoj rečenici: „Aristotel se rodio, radio i umro”. Time je pisac Bitka i vremena hteo reći da nije bitna filozofova biografija nego njegovo delo; ne morate biti preveliki zlobnik da biste na to odvratili da, gle, upravo Hajdeger spada među one kojima je svakako u interesu da se njihova biografija ne proučava previše pomno (predobro je znano zašto). No, ima tu još nešto: lako je nama imati ravnodušnu distancu prema biografiji Aristotelovoj, jer on ipak nije ni u najširem razumnom smislu reči naš savremenik, nego je akter epohe dovoljno davne da ona u našoj svesti i ne može postojati drugačije nego kroz „delo”, bilo filozofovo, istoričarevo ili pesničko. Drugačije rečeno, bačeni smo u svet u kojem smo zatekli Aristotela kao odavno kanonizovanu vrednost, u potpunosti „delo”, tek u tragovima „čoveka”. Sa savremenicima je, na žalost ili na sreću, ipak sasvim drugačije.

Mišel Fuko (Michel Foucault, 1926-1984), jedan je od najuticajnnijih mislilaca druge polovine XX veka, ali i čovek koji je proizvodio i izazivao kontroverze, a bogme ih je isto tako i trpeo. O njemu su svi voleli da „imaju mišljenje”, uključujući i one koji ništa njegovo nisu čitali – što je u takvih uvek bio manje propust a više stav. Pod uslovom da običan malograđanski odijum ili ignorantski prezir-na-prazno ima smisla počastiti takvom odrednicom.

Didije Eribon i Pol Ven, Fukoovi prijatelji i saradnici iz različitih faza, napisali su o njemu značajne studije, sada dostupne i na srpskom, a u centru njihove pažnje našao se Fuko kao čovek svoje epohe, vulkanska intelektualna pojava, ali i nesavršeno ljudsko biće čije su osobine takođe znale uticati i na njegovo delo (kao da je drukčije uopšte moguće). Eribon je napisao već kanonsku intelektualnu biografiju autora Istorije seksualnosti, s jednostavnim naslovom Mišel Fuko – Biografija (prevela Jelena Stakić; Karpos, Loznica 2014), dočim je Pol Ven sačinio uzbudljiv intelektualno-polemički brevijar iliti presek kroz sve ključne tačke Fukoovog dela, a pisan s namerom da se razveju bar neke od mistifikacija i „ovejanih suština” koje su se vejale oko Fukoa, Fuko: kao mislilac i kao čovek (prevela Olja Petronić; Mediterran, Novi Sad 2014).

Eribonova se kapitalna knjiga prvi put pojavila još 1989, a pre neku godinu izašlo je i novo, dopunjeno izdanje. Moglo bi se reći da je sa ovim biografom – za razliku od nekih drugih – Fuko „imao sreće” jer je Eribon više nego solidan poznavalac Fukoovog dela, koji je pri tome u stanju ne samo da sažeto i koncizno protumači značaj svakog njegovog važnijeg rada (ali i da čitaocu ubedljivo dočara autorske trijumfe, strepnje i dvojbe koji su pratili njihovo objavljivanje) i da kontekstualizuje njegove knjige i ostala dela u vremenu u kojem su se pojavljivala, nego je i autor koji je uložio ogroman trud u istraživanje Fukoovog života, a da pri tome taj trud nikada ne poprima onaj „višak” koji vuče na „tabloidnost” i draškanje tzv. skandalima. Drugim rečima, Eribon je pažljiv hroničar Fukoovog odrastanja u prohladnoj provincijskoj buržujskoj porodici, ranih njegovih „pomutnji” za vreme studija u Parizu, mučne potrage po zakucima sopstvene seksualnosti etc., a da sve što može nositi egidu iole „privatnog” ovde bude prisutno i razmatrano tek onoliko koliko je moguće pokazati ili barem razumno pretpostaviti da se reflektuje na Fukoovo potonje delo.

Jedna od konstanti Fukoovih bio je – mada je najveći deo oficijelne karijere proveo po univerzitetima – njegov suštinski, duboki, „stomačni” antiakademizam; takođe i otpor političkim dogmama bilo koje vrste. Otuda je i njegovo koketiranje sa marksizmom, (lakanovskom) psihoanalizom, strukturalizmom itd., ostalo samo koketiranje, dok su njegova suštinska interesovanja, baš kao i spisateljski stil i filozofski metod, uvek išli po strani od dominantnih škola i „izama”. Mi znamo Fukoa kao gotovo „kanonizovanog” savremenog klasika, ali Eribon raskošno dokumentuje na koliko je otpora, nerazumevanja, netrpeljivosti i čak podsmeha nailazio njegov rad gotovo do samog kraja. Tjah, ima u tome i nečega kolateralno utešnog: ponekad se i u najznamenitijim akademskim institucijama, izdavačkim kućama i novinskim redakcijama Pariza, u susretu s nesvakidašnjom mišlju koja se ne uklapa u predviđene okvire, ponašaju sasvim – provincijski…

Osim „filozofskog” i (uslovno) „privatnog” Fukoa, najvažniji junak ove knjige je i onaj „aktivistički” Fuko, do granice eklekticizma samosvojan i postranjen od francuskih i evropskih intelektualnih moda i krda; celog života opsednut granicom „normalnosti” i „ludila” te „prestupa” kao među ostalim i najsmislenije ljudske delatnosti, Fuko se angažuje u odbrani prava zatvorenika i „ludaka”, kao i u antikolonijalističkim borbama – ali ga ovo potonje neće učiniti slepim, recimo, za antisemitizam po bivšim francuskim kolonijama – i u borbi za drugačiji, reformisani univerzitet, koja će ga približiti (post)šezdesetosmaškom talasu, ali se ni tu neće zadržati predugo. Njegovo suštinsko bavljenje (homo)seksualnom transgresijom ipak ga neće načiniti prauzorom stereotipnih, politički korektnih gej-aktivista, baš kao što ga njegova dubinski ipak „leva” pozicija neće učiniti neosetljivim za muke istočnoevropskih disidentata, kamoli ga naterati da se „sartrovski” bruka ispevajući ode kremaljskim tiranima… Zaprvo, jedino veće „okliznuće” Fuko je napravio isprva u neku ruku podržavajući Homeinijevu Islamsku revoluciju (dok se nije na delu pokazala kao jedino što je uopšte, na takvim premisama, i mogla da bude, dakle: sumanuta tiranija), zbog čega je od jedne čitateljke (iranskog porekla) Le Nouvel Observateura dobio teške (i zaslužene) verbalne batine…

Bilo bi grehota ne naglasiti još jednu vrlinu Eribonove knjige koja transcendira sam „biografski žanr”: ova je knjiga, već samim tim što pomno prati Fukoa kroz Scile i Haribde posleratnog francuskog i evropskog intelektulnog života, ujedno i uzbudljiva hronika intelektualno-političko-svetonazornih strujanja i moda, sukoba i sujeta, zaokreta na krivinama istorije… Otuda njene stranice, privlačeći se i odbijajući s Fukoom, ispunjavaju i Sartr, Aron, Simon de Bovoar, Delez, Diamel i toliki drugi.

Priča o onom „iranskom iskliznuću” spontano nas vodi ka Venovoj knjizi; razorno i elegantno ironičan i duhovit, Ven će ovaj Fukoov promašaj – koji, pri tome, nipošto nije lišen pronicljivih, čak proročkih, uvida glede buduće važnosti političkog islama! – lapidarno prokomentarisati rečima nobody’s perfect…

No, šta je zapravo ovaj Venov esej-posveta na dvestotinak strana? Čini se da Ven ne bi nimalo pogrešio da je ovu knjigu podnaslovio kao: „Kritika opštih mesta i uvreženih mišljenja o Mišelu Fukou”. Recimo, onih da je bio nihilista i antihumanista; ništa u Fukoovom delu – s neverovatnom doslednšću posvećenom potlačenima, uniženima, zab(o)ravljenima, prezrenima na svetu… – ne ide ovom tumačenju niz dlaku, ali to uopšte ne znači da će ono samo zato biti odbačeno… Ven demontira tu vrstu predrasuda sa vehemencijom znalca koji kao da ulazi u razbucanu sobu u kojoj je pijano društvo mahnitalo celu noć i, gotovo i ne gledajući oko sebe, nepogrešivo vraća svaku pojedinačnu stvar na mesto.
Na drugoj strani, tamo gde se Eribon oslanja prevashodno na životnu faktografiju, Ven iz Fukoovih dela tumači poziciju čoveka koji – vrlo, vrlo namerno – nije pripadao ni jednoj od „svetopopraviteljskih” kasti, ali koji je suštinski em revolucionisao pisanje i mišljenje ne samo na francuskom jeziku, em bio dosledni zagovornik oprezno-odlučnog reformizma (posle bogatih iskustava XX veka, to je manje kontradiktorno nego što se čini!) u društvima Zapada. I nipošto na kraju: mada ne-poklonik kulta i fetiša pisanja i teksta, Mišel Fuko bio je do srži pisac; njegovo mišljenje neodvojivo je od pojma vrhunske literature, one koja menja svet samim svojim postojanjem, što (i) Ven izvanredno pokazuje. A kako bi drugačije i bilo s piscem Nadziranja i kažnjavanja, onim koji je toliko voleo rečenicu Renea Šara: „Razvijajte svoju opravdanu čudnovatost”. Ta jedinstvena ljudska opravdana čudnovatost još će dugo biti iščitavana i istraživana, a ove dve knjige tome su sjajan doprinos, bilo da ih čitate kao uvod u Fukoa, ili pak kao appendix.

Izvor:

*

Piše: Stiven Kec (Stephen Katz)
Ključna stvar je, kao što je Niče rekao, da mislioci uvek, takoreći, ispaljuju strele u vazduh, a drugi mislioci ih pokupe i ispale u drugačijem pravcu. To se dešava sa Fukoom.
Žil Delez (Gilles Deleuze)
Biografski detalji i teorijski kontekst
Mišel Fuko je rođen 15. oktobra 1926. godine u Poatjeu (Poitiers), Francuska, a umro je 25. juna 1984. od AIDS-a. Smatraju ga najvažnijim i najpoznatijim misliocem dvadesetog veka. Lako je njegova asketska slika obrijane glave postala ikona postmoderne misli, Fukoa bi pre svega trebalo zapamtiti po maštovitoj potrazi za mišlju izvan datih istina i rezigniranog skepticizma našeg doba, i po njegovim distinktivnim dostignućima u četiri oblasti. Kao prvo, on je razotkrio materijalne prakse i odnose moći koji leže ispod uspona zapadne filozofije, istorije, politike i književnih proučavanja.
Drugo, njegov rad je obnovio profesionalna polja poput urbanog planiranja, medicine, kriminologije, mentalnog zdravlja, obrazovanja, menadžerskih studija, državne politike, i socijalnog rada. (Neki od primera su: Garland 1997; McKinlay i Starkey 1998; Chambon et al. 1999).
Treće, Fuko se suočio sa glavnim kritičkim tradicijama, kao što su strukturalizam, marksizam i humanizam, i pružio je vitalnu kritiku njihovih ograničenja. Najzad, Fuko je postao javni intelektualac koji je prkosio dominantnoj kulturi putem svojih političkih udruživanja, predavanja, intervjua i gay aktivizma.
Ova dostignuća upućuju izazov onima koji teže da predstave njegovu karijeru, kako otkriva Dejvid Mejsi (David Macey) u biografiji The Lives of Michel Foucault (Macey 1993), prikazujući Fukoovo kreativno žongliranje između intelektualne, političke i javne osobe. Dodatna činjenica jeste da Fukoova čudesna delà ne pokazuju nijedan jedinstveni teorijski model ili političku orijentaciju, a niti jedno delo ne predstavlja čisto njegovo učenje. Džejms Miler (James Miller), drugi biograf, tvrdi da “Fuko iza sebe nije ostavio nijednu sažetu kritiku društva, nijedan sistem etike, obuhvatnu teoriju moći, čak ni generalno korisnu istorijsku metodu… Koju vrednost, onda, zaista ima njegovo delo? Šta nam ono može značiti? Kako bi se trebalo upotrebiti? ” (Miller 1993:19).
Fuko, dete porodice iz srednje klase, otkrio je entuzijazam za interdisciplinarno učenje još u najranijim danima studija na univerzitetu. Diplomirao je na prestižnom École Normale Supérieure u Parizu, dobivši diplome iz filozofije 1948. i psihologije 1949. godine. Vruća intelektualna atmosfera na École Normale odražavala je i posleratni entuzijazam u Francuskoj za ideje koje su dolazile od marksizma, strukturalne lingvistike, hegelijanske fenomenologije, i upravo je tu Fuko upoznao uticajne savremenike kao što je bio istoričar nauke Žorž Kangilem i marksistički teoretičar Luj Altiser.
Godine 1951. Fuko je primio agregaciju iz filozofije na École Normale (veoma zahtevan skup ispita koje je na kraju pao), a 1952. završio je kurs iz psihopatologije.
Od 1952 – 1955. predavao je psihologiju na katedri za filozofiju na Univerzitetu Nord-Pas-de-Calais, u gradu Lil. Za to vreme radio je kao istraživač i “neslužbeni stažista”(Miller 1993:63) u bolnici Sveta Ana u Parizu, stičući vredno kliničko iskustvo koje će kasnije igrati važnu ulogu u njegovim delima o psihologiji, medicini, i mentalnoj bolnici. 1954. Fuko je napisao svoje prvo delo Maladie mentale et personnalité {Mental lllnes and Psyhology). (Na engleski ga je preveo Alan Šeridan /Alan Sheridan/ 1976, na osnovu prerađene francuske verzije iz 1962. pod naslovom Maladie mentale etpsyhologie. Dok je to delo nagoveštavalo Istoriju ludila u doba klasicizma, istim je kasnije bilo zasenjeno, i time uglavnom zanemareno u naučnoj literaturi o Fukou).
Sledećih pet godina Fuko je ostvarivao karijeru kombinovanjem predavanja i kulturne diplomatije, dobijajući mesta u Upsali, Varšavi i Hamburgu. Ova nameštenja pružila su mu, u svakom slučaju, značajne intelektualne mogućnosti. Biblioteka na univerzitetu u Upsali obezbedila mu je materijale potrebne za pisanje Folie et derasion: historié de la folie a l’âge classique {Ludilo i bezumlje : Istorija ludila u doba klasicizma), a rad u Varšavi i Hamburgu pogodovali su da delo dovrši do 1960. Te godine Fuko je prijavio Folie et déraison kao doktorsku disertaciju, koja je primljena i pohvaljena od strane Žorža Kangilema (Canguilhem 1995).
Od 1960. Do 1966. godine, kad se Fuko premeštao iz Pariza na mesto profesora na Univerzitetu Clermont Ferrand, njegovo delo o istoriji ludila prošlo je kroz prvi krug oduševljenog naučnog prihvatanja. Imalo je sve karakteristike onoga što će kasnije biti prepoznato kao Fukoov brilijantan stil, genijalna metodologija, neumorna erudicija, te mešavina talenta, retko primenjivanih u tako prozaičnim temama od strane socijalnih teoretičara.
Delo Folie et déraison navodno je o medikalizaciji ludila tokom osamnaestog i devetnaestog veka, te o razvoju azila i psiholoških nauka. Međutim, ono predstavlja i kritiku prosvetiteljske liberalne tradicije i filozofije razuma, te kao takvo pokreće Fukoov širi projekt razotkrivanja ontoloških značenja putem kojih su istina, znanje i moć postali isprepleteni.
Drugi internacionalni krug oduševljenog prihvatanja pratilo je objavljivanje knjige u Engleskoj 1965. godine pod naslovom Madness and Civilization. Pohvale knjige, pak, bile su praćene kritikom koja je optuživala Fukoa za diskursni determinizam, slabo istorijsko istraživanje, te nepriznavanje i neuvažavanje istinski lekovitih funkcija moderne terapije. Takav kriticizam javljaće se iznova tokom Fukoove karijere, ali je ta rana runda bila nepravedno izazvana okrnjenim prevodom originala iz 1965. u kojem su izbačeni važni delovi i primedbe (Gordon 1990; Still, Velody 1992). Uprkos kriticizmu, Istorija ludila u doba klasicizma nastavila je da širi svoj uticaj.
Kasnih šezdesetih u Francuskoj delo je povezano sa naglim društvenim promenama šezdesetosme, dok je izvan Francuske dočekano kod veoma politizovanog” antipsihijatrijskog” pokreta na čijem čelu su bili Tomas Sas (Tomas Szasz), D. Leng (D. Leng), Ivan llič (Ivan lllich) i Dejvid Kuper (David Cooper).
Kako ističe Robert Kaštel (Robert Castel), Fukoovo prvo značajno delo time je imalo dvostruki značaj: ranih šezdesetih pojavilo se kao ključni doprinos “epistemologiji nauka o čoveku” (Castel 1990: 27); a kasnih šezdesetih postalo je analitičko sredstvo za “politički aktivizam i uopšte anti-represivni senzibilitet” (Castel 1990: 29).
Fukoovo drugo značajno delo, Naissance de la clinique: une archeologie du regard medical (Foucault 1963), na engleski prevedeno kao The Birth of the Clinic: An Archeology of Medical Perception (1973), označilo je dva razvoja u njegovoj karijeri.
Kao prvo, delo je ukazalo na njegovo eksperlmentisanje (iako ne i na pridržavanje) sa strukturalizmom i semiologijom, sa fokusom na lingvističke sisteme značenja i prostorne diskurse percepcije. Tako se Fuko pridružio intelektualnom putovanju zajedno sa kolegama, francuskim misliocima, Klodom Levi-Strosom, Rolanom Bartom, Žakom Lakanom i Lujem Altiserom. Drugo, Rođenje klinike unapredilo je “arheologiju”kao novu istorijsku metodologiju. Pod uticajem ideja Gastona Bašlara i Žorža Kangilema o istorijskom diskontinuitetu i kritici progresivizma i prezentizma u istoriji nauka (Gutting 1989), “arheologija”, kako je primenjuje Fuko u Rođenju klinike, predstavlja način prikazivanja diskurzivnog sloja, uklopljenog u moderno obrazovanje medicinskog autoriteta. Na površini, izgleda da se delo bavi promenama u medicinskoj praksi u Francuskoj od kasnog osamnaestog do ranog devetnaestog veka.

Ispod njenih naoružanih zamki, Fuko unutar modern medicine otkriva slojeve novih lingvističkih, tehnoloških, epistemoloških i političkih konstituenti ljudskog života.
Fuko je proširio svoj arheološki pristup u dva sledeća dela: Les Mots et les choses: une archeology des sciences humanies 1966, (Reči i stvari: arheologija humanističkih nauka /Fuko 1971/) i u L’Archeologie du savoir {Arheologija znanja/Fuko 1998/) 1969. godine. (Tokom ovog perioda Fuko je napisao brojna dela i eseje o umetnosti, književnosti i filozofiji, kao što je Rejmon Rasel (Foucault 1963),te o delima Žorža Bataja (George Bataille), Morisa Blanšoa (Maurice Blanchot), i Renea Margita (Rene Margitte). Pošto se Fuko nakon 1960. godine nije vraćao na ova područja, ova dela nisu bila uticajna u književnim proučavanjima, a ne smatraju se ni delom njegovog značajnog korpusa (za neke od ovih dela v. Foucault 1998). U Arheologiji znanja, Fuko je usavršio svoju arheološku metodologiju i u glavnim crtama izložio formalnosti koje leže ispod diskurzivnih formacija u naukama o čoveku za čijim razumevanjem je tragao. Ali, Arheologija znanja mnogim je čitaocima ostala opskurna u poređenju sa Rečima i stvarima, koje je postalo bestseler, sa širokom popularnošću kao i naučnom prijemčivošću. U tom delu Fuko nalazi diskontinuitete u naukama o čoveku od njihovog pojavljivanja u Renesansi kroz razvoj njihovih suštinskih oblasti – ekonomije, biologije i lingvistike – u devetnaestom veku. Kontroverzno istraživanje dela o “smrti” figure “čoveka” u savremenoj misli izazvalo je kritičko reagovanje Žan-Pol Sartra (Sartr 1974) između ostalih, koje je bilo simptomatično po rastućoj humanističkoj i marksističkoj suprotstavljenosti Fukoovim idejama.

Fuko, ipak, nije bio u Francuskoj, predavajući u Tunisu u kritičnom periodu između 1966. do 1968. godine. Po povratku u Pariz, distancirao se od njegovog popularnog prikazivanja kao strukturaliste “U Francuskoj su izvesni budalasti ‘komentatori’ istrajavali da me etiketiraju kao’strukturalistu’. Nisam uspeo da doprem do njihovih sitnih mozgova to da nisam koristio nijedan metod, koncept ili ključni pojam koji karakterišu strukturalnu analizu”, napisao je Fuko u svome predgovoru za englesko izdanje Reči i stvari (Foucault 1971 b: xiv).

Imenovanje za profesora filozofije na novom eksperimentalnom Univerzitetu u Vinsenu (Vincennes) 1968. godine označilo je različite intelektualne pravce koje će slediti tokom sedamdesetih godina. Njegov radikalni karakter dobro se uklapao u alternativno interdisciplinarno okruženje na Univerzitetu u Vinsenu, ali je ubrzo izabran na istaknutom Collège de France, da preuzme mesto profesora istorije sistema mišljenja. Obavljao je ovu službu do kraja života. Collège de France zahteva od svojih profesora da smisle godišnje kurseve u skladu sa svojim predmetom. Rezimei Fukoovih kurseva predstavljaju fascinantne hronike pustolovina u područja koja će inspirisati drugu polovinu njegove karijere: kriminologija, seksualnost, upravljanje i etika (Foucault 1997b).
Između 1969. i 1975. godine Fuko postaje politički aktivan u grupama kao što je Grupa za informisanje o zatvoru (Prison Information Group) i putuje kroz Poljsku i Irak da bi pisao o represiji i revoluciji. U tom periodu pisao je oglede, davao intervjue i priređivao tekstove, kao što je monografija o devetnaestovekovnom ubici Pjeru Rivijeru (Foucault 1975). U međuvremenu, dok nije objavio nijedno važnije delo, radio je na svom sledećem metodološkom proboju inspirisanim idejama Fridriha Ničea, posebno njegovim delom Genealogija morala. U eseju pod naslovom Niče, genealogija, istorija (Foucault 1977c; Fuko 1995), Fuko jasno prikazuje snagu onoga što vidi kao ničeovski genealoški metod: multidisciplinarna tehnika otkrivanja kontigentnih istorijskih trendova koji podupiru savremeni diskurs i prakse moći. “Genealogija je siva; ona je sitničava i strpljivo dokumentarna. Ona radi na zamršenim, sastruganim pergamentima” (Fuko 1995:79), i prema tome, suprotstavljena je traganju za tradicionalnim poreklima i podizanju temelja u korist narušavanja”onog stoje prethodno smatrano imobilnim” i fragmentiranju “onog što je smatrano objedinjenim” (Fuko 1995). Idealno, cilj genealogije je da razume “istoriju sadašnjosti” nezavisno od poznatih istorijskih pripovesti i političkih ideologija koje su predstavljale prošlost. Prado (Prado) jasno predstavlja uvod u Fukoovu “genealošku analitiku” (Prado 1995). Drugi autori su tragali za Fukoovom vezom sa Ničeom ili se nisu slagali da takva veza postoji (Mahon 1992; Ovven 1996; Nilson 1998).

Fukoov metodološki zaokret ka genealogiji, i novom opsegu tematskih zanimanja, izražen je u dramatičnoj knjizi, koja se pojavila nakon praznine u objavljivanju, Surveiller et punir: naissance de la prison (Foucault: 1975; Nadzirati i kažnjavati: nastanak zatvora /Fuko 1997/). Snažno artikulišući političko i intelektualno zanimanje koje ga je zaokupljalo prethodnih sedam godina, delo je započelo genealoško prepravljanje kriminološke istorije zatvorskog sistema. Postalo je i Fukoova najpoznatija knjiga, jer vešto iznova određuje modern kao “disciplinarno društvo” oblikovano novim formama moći koje su pratile opadanje evropskih suverenih režima. Zanimanje za genealošku istoriju sadašnjosti nadahnulo je Fukoov sledeći niz istorije seksualnosti: Historié de la sexualité I: La volonté de la savoir (Foucault 1976; Istorija seksualnosti I. Volja za znanjem, /Fuko 1978/); L’Usage des plaisirs (Foucault 1984; Istorija seksualnosti: korištenje ljubavnih uživanja /Fuko 1988/); LeSouci de so/(Foucault 1984; Istorija seksualnosti: staranje o sebi /Fuko 1988/).

Uprkos njihovim razlikama, ova delà konzistentno upotrebljavaju ničeovsku dekonstrukciju porekla zapadne duše i pokoravajućih režima istine, etike i identiteta. Zajednički im je i razumljiviji jezik negoli u Fukoovim prethodnim radovima: ona su postala nužna za svaki univerzitetski kurs o kriminalu, seksualnosti i srodnim temama koje se bave regulacijom i socijalnom kontrolom.

Sa skoro dirljivom ironijom, Fukoovi poslednji dani u junu 1984. provedeni su u Salpetrijeru, čuvenoj bolnici koju je osuđivao u svome radu zbog njene istorijske uloge u uspostavljanju “bio-moći” francuskog upravljanja: ležeći u krevetu u bolnici, bio je zadovoljan čitajući prve prikaze njegovih poslednjih knjiga, toma II i III Istorije seksualnosti.


***

Fuko / Foucault / genealogija / arheologija / diskurs / moć / vlast / biomoć / bioetika / nadziranje / kažnjavanje / kazna / homoseksualnost / ludilo / nenormalni / pol / seks / rod / psihologija / psihijatrija /psihijatrijska moć / briga o sebi / antička grčka / Grci / helenizam / ljubav / istorija ludila u doba klasicizma / poredak diskursa / diskurs / govor / šta je autor / ovo nije lula / književnost / teorija / savremena teorija / strukturalizam / poststrukturalizam / Noam Čomski / polemika / sida / HIV /aids / Upsala / Švedska / Japan / Kolež d Frans / College de France / normal superior / Niče / moral / etika / arhiva / Delez / Gatari / psihoanaliza / Lakan / Hajdeger / aristotel / Džudit Batler / Platon / sofisti / istorija seksualnosti / seksualnost / šta je kritika? / šta je autor? / šta je prosvećenost / Kant / Hegel / nemačka klasična filozofija / reči i stvari

***
UNOS: 201203
Šifra:


64303125 Fuko kao mislilac i kao čovek - Pol Ven

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.