ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1986.
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Zakonik Leke Dukađinija / sakupio i kodificirao Štjefan Konstantin Đečovi


Zagreb 1986. Tvrd povez, 203 strane.
Knjiga je odlično očuvana.
R19



Kanon Leke Dukadinija, osim značaja za građansko-pravna proučavanja, zanimljiv je i za mnoge druge naučne discipline, kao što su: etnologija, folklor, etika, historija prava itd. Dok su drugi albanski kanoni gotovo iščezli, Kanon Leke Dukađinija još djeluje u neprekidnom višestoljetnom kontinuitetu. Dakle, on se primjenjivao, a dijelom se primjenjuje i danas, kao običajno pravo. To nije karakteristično samo za Albance nego i za druge narode, ali se najdulje održalo u njih, s obzirom na to da su Albanci dulje od drugih balkanskih naroda živjeli u patrijarhalnim društvenim odnosima, a tim odnosima je odgovaralo i običajno pravo. »Kao što arbanski jezik i arbanska istorija bacaju novu svetlost na istoriska zbivanja Balkana, tako i arbanasko narodno pravo, a posebno zakonik Leke Dukađina (kanuni i Lekës) otvara stoletne vidike za ispitivanje razvoja i ukrštanja raznih pravnih sistema.« U Kanonu Leke Dukadinija nailazi se na stare ustanove
običajnog prava koje su nestale u drugim krajevima Balkana i šire. A kada govorimo o Balkanu, često se zaboravlja da on predstavlja umnogome jedinstvenu, iako višejezičnu sredinu: etničke i jezične granice vrlo je teško povući. Simbioza i prožimanje pojedinih balkanskih naroda i jezika predstavlja vrlo značajan moment. Nju su uvjetovale i nestabilne državne tvorevine tokom srednjeg vijeka. A jedinstvo balkanskih naroda, koje je, inače, postojalo i ranije u okviru Bizanta ili pod utjecajem njegove kulture, došlo je naročito do izražaja kada je križ na Aja Sofiji zamijenjen polumjesecom. Odupirući se osvajaču, balkanski narodi su se još više međusobno zbližili, formirajući društvo koje je, u nedostatku vlastite države, nalazilo protutežu u patrijarhalnom životu. Tom patrijarhalnom shvaćanju balkanskog čovjeka savršeno je odgovaralo običajno pravo, koje je postalo glavni regulator društvenih odnosa, naročito kod seljaka. U plemenskom društvu ono je oblik unutarnje, pravosudne samouprave, ali kao takvo i s najviše patrijarhalnih elemenata. Općenito, u svih naroda na Balkanu, običajno pravo ostalo je sve do XIX stoljeća, posebno u seoskoj sredini. Najduže se održalo kod Crnogoraca i Albanaca. Stoga nije ništa neobično što postoji znatna sličnost između običajnog prava Kanona Leke Dukađinija i običajnog prava u Crnoj Gori i Hercegovini koji su dijelom i rezultat uzajamnih utjecaja i prožimanja.