ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1977
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Miris zene - Djovani Arpino.
Džepna knjiga / BIGZ. Fest-romani
Izdavač: BIGZ Autor: Đovani Arpino
Opis: Beograd 1977, meki povez, stanje dobro,ima malo dopisivanja, str. 152, latinica.

Kažu da je knjiga uvijek bolja od njene filmske adaptacije, pa kada pogledate film, poput klasika Martina Bresta „Miris žene“, u kojem briljira Al Pacino u ulozi slijepog oficira, očekujete da će vas roman izbiti iz cipela i ostaviti bez daha, jer ako je njegova adaptacija tako dobra, onda književni predložak mora biti još bolji. Onda pročitate roman.

Originalno nazvan „Mrak i med“ kako bi, vjerujem, istakao tematiku samog romana, u dosta izdanja je promijenjen u „Miris žene“, upravo zbog uspjeha njegove filmske adaptacije iz 1974. koja je bila izuzetno hvaljena i više se drži romana negoli američka verzija.

Ako ste gledali film, onda znate otprilike o čemu se radi. Slijepi oficir u penziji nakon što je u nesreći svojom krivicom ostao bez vida i ruke, sada živi životom čovjeka prepunog gorčine i mržnje. On mrzi svijet jer mrzi sebe. Alkoholičar je, drzak i arogantan. Troši puno, ali je bogat. Novac ga ne zanima i ne vjeruje u ljubav, čak i bježi od nje, iako mu se nudi na pladnju. Barem on tako kaže, a istina je drugačija.

Čičo je mladi vojnik koji je dobio zadatak, sljedećih sedam dana će provesti u Faustovom društvu da bude njegove oči. Putovat će po Italiji od Torina do Napulja, ali pravi razlog Faustovog puta mu neće biti jasan dok ne dođu na cilj. Čičo je nadimak koji Fausto daje svim svojim pomoćnicima, koji više dolikuje kakvom psu negoli čovjeku, ali to je on. Ne interesuje ga previše mišljenje drugih.

Ovo je put o dva slijepca, jednom figurativnom i drugom stvarnom. Na kraju puta, obojica će shvatiti neke stvari koje su im izmicale, i u jednu ruku je to njihov sudbinski put. Barem je to trebao da bude. Nažalost, da li je to do prijevoda ili Arpino jednostavno nije imao dovoljno snage u sebi da iznese jednu jaku i emotivnu priču svojim perom i iskoristi njen potencijal u cijelosti, ne znam, ali znam da je „Miris žene“ jedan osrednji roman čija prva polovica donekle i vrijedi, dok se poslije gubi u moru zbrkanih dijaloga koji bi nas kao trebali naučiti nečemu, a zapravo ne vode ničemu.

Ono što najviše boli jeste nedostatak emocije i uvjerljivosti u likovima. Jedna ovakva priča treba da je prepuna istih, pogledajte samo film i vidjet ćete o čemu pričam. Samo scena s tangom između Pacina i mlađahne Gabrielle Anwar vrijedi više negoli cijeli roman.

Likovi Fausta, Čiča i Sare su poput likova od kartona, izrezani i ubačeni u stranice knjige. Tek Fausto ponekad zasja, pa sklopimo nešto jasniju sliku o njemu. Čičo je vjerovatno jedan od najdrvenijih naratora dok je Sara trebala biti personifikacija same ljubavi. Nažalost, dobili smo samo zaljubljenu klinku koja je više opsesivna. Da, ona vidi Fausta dalje od ogorčenog lika, njoj ne smetaju njegovi nedostaci, ne smeta joj ni to što je on ne voli ili barem tako kaže, ali kako je ona došla do toga? Da, on voli nju i tjera je od sebe jer smatra da je ne zaslužuje, previše je unakažen i ne želi da ga ona gleda. Previše je mlada da bi protraćila život s njim takvim. Da, ona voli njega i ne smeta joj ništa samo ga želi. Zbog njega je i medicinu upisala. Ali sve to je neuvjerljivo i ne privlači. Na zadnjoj korici čak piše da je ovo humoristična priča. Meni je nažalost taj humor izmakao.

Nakon što pročitate roman, shvatit ćete da vas uopće nije briga za likove i njihove sudbine niti da vas je roman nečim dotakao. Šteta, jer Arpino je ovdje imao jednu fenomenalnu priču čija je realizacija neuspjela. Radije pogledajte Brestov film ponovo, koji to radi puno, puno bolje i dokaz je kako vješt scenarista poput Boa Goldmana može poboljšati predložak i napraviti film bolji od knjige.

kljucne reci knjiga knjige roman beletrisitka miris mirisi zena zene