Autor: Jadranka Milošević
Žanrovi: Drama, Istorijski romani
Pismo: Ćirilica
Broj strana: 247
Povez: Mek
Format: 21 cm
Godina izdanja: 2009.


„Gačanka“, roman Jadranke Milošević, tematikom, za ova vremena neobičnom, uspjelo je književno ostvarenje. Gorka životna priča, priča kakvu samo život može napisati, autorkin prvenac u ovoj oblasti književnog stvaralaštva, štivo je čija je fabularna nit pletena i rasplitana, razuđena i višesmjerna da bi se na kraju savila i sintetizovala stvarajući čvrstu i harmoničnu cjelinu.

Radnja cijele priče locirana je u dvije različite sredine i dva različita vremena. Dva svijeta. S jedne strane je to hercegovački krš, vrletan i tvrd kao i njegovi žitelji, sa svojim običajima i kantarima i u vremenu prošlom. S druge strane, urbana ali sredina kasabskog tipa, gdje svako svakog zna i gdje se priča sazna prije nego je i ispričana i u vremenu novijem. Međuprostor je popunjen isječcima velegradske sredine, koja je iako sudionik zbivanja, vješto gurnuta u stranu ne remeteći doživljaj prethodne dvije. Tačka oko koje se cijela fabula vrti je mjesto i uloga žene i njena sudbina, ili usud, svejedno, uokvirena tradicijiom i običajima, u hercegovačkom podneblju kako u prvoj polovini dvadesetog vijeka, tako i u godinama njegove druge polovine. Učena da poštuje tradiciju, glavna junakinja, Gačanka, život živi u jednoj drugoj sredini, gdje su običaji i navike drugačiji, liberalniji. Posađena, na toj vjetrometini, između živog života i tradicije, ona vodi borbu kako sa onim u sebi tako i onim oko sebe. U njoj i oko nje se sukobljavaju stvarni život i tradicija, ljubav i vjera naspram gorkim razočarenjima i poniženjima, kletva i praštanje, želja i razum.

Gačankina mjera života je život i sudbina njene majke, tetke, Jefe Ristanine. Životi i sudbine tih i inih žena, toliko su slični, gotovo da su preslikavani. I gle čuda. Na Gačanku je palo da nastavi taj niz, da postane i ostane „ni žena ni đevojka, raspuštenica“. Jad i čemer. Bruka za porodicu i familiju. Zlo koje se ne prašta. Zlo koje se nosi dok si živ i koje ženi uzima dostojanstvo rugajući joj se cijelog života. Suočena sa sudbinom, koja joj je namijenjena, izrastajući od seoskog djevojčurka, do zrele , obrazovane i samosvjesne žene, Gačanka je smogla snage da se toj i takvoj sudbini suprotstavi. Iz te nepoštedne, prljave i dugotrajne borbe izašla je „izranjavana“ i smoždena, ali kao pobjednik. Uspjela je da sa sebe zbaci „lance“ tradicije, da se suprotstavi nevolji u sebi i zlu oko sebe i izbori mjesto pod suncem po sopstvenoj mjeri.

Sinonim Gačankinog stradanja je drugi glavni lik, Crni čovjek. To je onaj koji je, kao neki drugi, ranije, Zorki, Đuki, Jefi Ristaninoj, bio suđen da joj odredi mjesto i ulogu, „dostojnu“ patenika, izopštenika i predmeta poruge ni ne znajući koliko je to duboka povreda i koliko je to nešto što bi Gačanka u svom životu najmanje poželjela. Ta igra ili bolje reći ironija sudbine stvara inat, očvršćuje, ali samo one koji imaju dovoljno snage da žrtvuju i rizikuju. Zahvaljujući svojoj unutrašnjoj snazi, a istovremeno tjerana nevoljom, Gačanka uspijeva. I onog momenta kada napokon „udahne punim plućima“ njoj se otvaraju novi vidici, poznati ali godinama nedostupni.

Emocionalni naboj koji ova priča nosi, snaga i jasnoća doživljenog i snažni opisi glavnih likova, posljedica su poznatih podataka koje je autorka bez stida i bojazni pretočila u priču. To priči daje autentičnost i izaziva posebnu vrstu empatije kod čitaoca, što je u svakom slučaju jedan izvanredan plus i kvalitet.

Ono čime se posebno odlikuje priča, smještena između ovih korica, je melodičnost jezičkog izraza. Boreći se da opstane na tvrdom hercegovačkom kamenu, pod vrelinom sunca, cijedeći i otimajući malo hljeba i od zemlje i od neba, Hercegovac je otvrdnuo kao i sam kamen, mnogo radeći a malo govoreći. To malo govora uvijek je u sebi nosilo dozu mudrosti. Miloševićeva je upravo, kao i njeni preci, hljeb, otkidala riječi i mudrosti predaka, tkajući od njih fino štivo puno gnoma i pouka za život.

U cjelini, ova knjiga je slika jednog vremena, ljudi, a posebno žena, u tom vremenu i njihovih sudbina, upućenih na tradiciju i obraz, prenošenih s koljena na koljeno, bez ikakvih rezervi za njihovo poštovanje. Ovo je djelo koje vrijedi pročitati jer je autorka imala šta da kaže i znala kako da to kaže.

– Milan Stojanović, profesor