Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Hrvatska
Žanr: Ostalo
Autor: Strani

Što nam Grass još nije rekao? U autobiografiji `Dok ljuštim luk` priznao je sve; i kako se krajem rata dobrovoljno prijavio za podmorničara, i kako su mu majku najvjerojatnije silovali ruski vojnici dok je štitila njegovu sestru, i kako je završio u Waffen SS-diviziji `Joerg von Frundsberg` - i kako je kraj rata dočekao u uniformi SS-a kao sedamnaestogodišnji oklopni strijelac.

Buduća intelektualna vertikala Zapadne Njemačke, književni i ljevičarski bard, ispovijedio je sve ono o čemu je, uprkos desetljećima pisanja i javnog govorenja, šutio do starosti. Naposljetku, kad se kući vratio iz Stockholma s Nobelom, kad je skinuo iznajmljeni frak, došlo je i vrijeme da se ispriča kako je kao danciški pubertetlija završio u SS-u, kako je i on patio od vjere u `konačnu pobjedu`, i kako je u postojanje holokausta povjerovao tek kada je vođa mladeži Reicha Baldur von Schirach u Nuernbergu priznao da je znao za konačno rješenje židovskog pitanja. Naime, njemu je i tada još uvijek vjerovao.

Dakle, što nam Guenter Grass još nije rekao? Je li škrinjica njegovih tajni sada prazna? Možda i nije. U `Kutiji`, svojevrsnom nastavku `Luka` u kojoj Grassova mnogobrojna djeca progovaraju o ocu, pojavljuje se jedna neobična fotografija. Na njoj Grass nosi mornarsku kapu i izgleda kao revolucionar iz prošlosti. Uz njega je i njegova žena. Oboje su nasmijani. Stoje iza neke barikade. Oko vrata su im redenici s mecima, pred njima mitraljez iz Prvog svjetskog rata, a iznad glava im se vijori zastava, najvjerojatnije crvena, no fotografija je crno-bijela pa se ne može sa sigurnošću ustvrditi boja.

Jedan od Grassovih sinova skeptičan je prema toj fotografiji. Oca ne može zamisliti u ratu (očito ne zna za SS-epizodu). Kaže, `taj se nikada nije oduševljavao revolucijama; uvijek je bio samo za reforme`.

Cheovsku fotografiju Grassa-predratnog revolucionara snimila je `kutija`, stari Agfin fotoaparat koji sve vidi, koji oživljava nestale svijetove, gleda jednako u prošlost i budućnost kao i u sadašnjost. Kutija popunjava rupe u sjećanjima djece, nudi fotografski materijal za njihova obiteljska sijela i priče o ocu. S obzirom na prirodu kutije, zloupotreba se podrazumijeva sama po sebi.

Uz poneku montiranu, fotošopiranu fotografiju magične kutije, Grass fabricira svoju povijest. Željena uniforma podmorničara? Nošena uniforma SS-a? Sve je to ostalo u `Luku`. U `Kutiji` Grass samog sebe kostimira kao predratnog revolucionara - uostalom, gdje ćeš boljeg fotografskog akreditiva za budućeg istaknutog zapadnonjemačkog ljevičara, čak i ako je taj akreditiv mistične, prenatalne vrste.

Dakle, tegoba priznanja SS-epizode je prošla, teret je skinut s leđa, i Grass se sada rasterećeno zafrkava sa svojom prošlosti. Nije da ni `Luk` nije pisan u tom tonu. No zafrkancija je sada programska, od čišćenja tajni iz škrinjice, ormara, tavana i podruma, sada se radi fikcionalizirani autobiografski roman u stilu magičnog realizma. Ali to ne znači da Grass više nema tajni, da su u njegovoj škrinjici ostale samo montirane fotografije.

Dapače, čitajući `Kutiju` nameće se misao da je Grass kao takav zapravo čovjek-tajne. Djeca govore o njemu, sveukupno njih osmero, skupljenih iz raznih brakova, napravljenih raznim ženama, vanbračno ili bračno - ali ni oni ne mogu samo tako povezati priču. Neka se djeca ni međusobno nisu poznavala: kćer pod kodnim imenom `Lena` nije imala pojma da ima sestricu pod kodnim imenom `Nana`, sve dok joj tata u dvanaestoj-trinaestoj godini nije rekao, `uzgred, imaš malu sestricu koja je jako slatka`, ili nešto slično.

`Nitko ne govori sve` kaže jedan potomak. `Posebno ne naš tatica` odgovara drugi. Ako je Grass kćeri tek na pragu puberteta rekao da ima još jednu polusestru, ako je tek u starosti rekao da je bio u uniformi oklopnog strijelca SS-a - tko zna što se krije među onima stvarima o kojima je odlučio šutjeti, barem do sljedeće knjige.

Grass piše i kad treba i kad ne treba. `Luk` je morao napisati, `Kutiju` baš i - ne. No i `Kutija` je komadić puzzlea pisca koji je svojim javnim djelovanjima, a posljednjih godina i svojim autobiografskim knjigama, izrastao u lik sam za sebe. Grass danas kao da nosi prošlost Njemačke na svojim leđima. Svemu je svjedočio, u mnogočemu je i aktivno sudjelovao: od ratnog uniformiranja pa do participiranja u nepreglednoj seriji posljeratnih izbora.

Velik je to teret. Uspinjujući se na brdo Narajama, kamo naposljetku svi starci odlaze, Grass se polako rješava tog tereta. Ponekad odbaci neku kamenčinu, nekad samo kamenčić, no sve je dio prtljage ovog `čovjeka-tajne`.