Godina izdanja: 2011
ISBN: 978-93-80070-36-0
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Great Tales From Panchatantra Hardcover – November 30, 2011, by Om Books (Author)

Publisher: ‎ Om Books International (November 30, 2011)
Language: ‎ English
Hardcover: ‎ 160 pages
Item Weight: ‎ 1.7 pounds
Dimensions: ‎ 7.99 x 10 x 1.85 inches

The Panchantatra has a vast collection of tales about wisdom, courage, bravery, wickedness, cruelty and so on. It is a treasure for the young readers, especially in their formative years.

Pančatantra (Panchatantra, IAST: Pañcatantra, sanskrit: पञ्चतन्त्र, `Pet principa`) je zbirka indijskih basnih u stihu i prozi. Originalni tekst na sanskritu, za koji neki učenjaci vjeruju da je sastavljen u 3. vijeku pne., se pripisuje Višnu Šarmi. Međutim, dio učenjaka vjeruje da se temelji na starijoj usmenoj predaji, uključujući „basne stare koliko se može zamisliti“. Smatra se „najčešće prevođenim književnim djelom Indije“, te su neke od tih priča najpoznatije u svijetu.

Pañcatantra [pańčata`ntra] (sanskrt: Petoknjižje), djelo staroindijske pripovjedačke književnosti nepoznata autora nastalo oko III. st. U pet knjiga kroz pet okvirnih priča, u koje su uklopljene mnoge druge, u obliku gnomskih strofa, pripovijedaka i basni, izlaže se umijeće upravljanja državom i opća životna mudrost. Pouka se, kroz životinjske i ljudske likove te mudre izreke, tematski oblikuje oko prepoznavanja, odnosno neprepoznavanja stvarnoga prijatelja, odnosno neprijatelja, što uzrokuje uspjeh, tj. neuspjeh, a s obzirom na indijski nauk o umijeću vladanja (nītiśāstra), odnosno o životnoj mudrosti (arthaśāstra). Ustroj teksta omogućivao je umetanje novih priča i stihova i s vremenom je od čvrsto strukturirana djela, kakvo sadrži najstarija sačuvana recenzija, Tantrākhyāyika (sanskrt: pripovjedno djelo o suštini [upravljanja državom]), Pañcatantra postala pravi zbornik priča i stihova. Od mnogobrojnih indijskih preradbi, najuspjelijom se smatra Hitopadeśa (sanskrt: dobrohotna pouka), nastala oko X. st. u Bengalu, koja se pripisuje autoru Nārāyani. No zarana su se javili i prijevodi na neindijske jezike, od kojih je vjerojatno najstariji prijevod na srednjoperzijski jezik pehlevi iz VI. st. Arapski prijevod toga izgubljenoga prijevoda iz VIII. st. pod imenom Kalila i Dimna (Kalīla wa Dimna; prema imenima dvaju šakala iz prve knjige, izvorno Karaṭaka i Damanaka), vrelo je iz kojega su prijevodima prijevoda potekli prijevodi i obradbe Pañcatantre na gotovo sve europske jezike. Posredstvom grčkog prijevoda Pañcatantra je u XIII. st. ušla u staroslavensku književnost pod naslovom Stefanit i Ihnilat. Perzijska obradba iz XVI. st. (Anvāri Suhayli) i njezin turski prijevod (Carska knjiga – Humāyūn Nāma) bili su osnova za niz novih prijevoda na europske jezike pa tako i za prijevod s turskoga na španjolski Dubrovčanina Vinčentija Bratutija u Madridu 1654. i 1658. te prijevod M. A. Relkovića s francuskoga (Ćudoredne pripovidke Pilpaj-Bramine indianskog mudroznanca iliti vladanje velikih i malih, 1767). S kraja XVIII. i početka XIX. st. potječu i prvi europski prijevodi mlađih obradba sa sanskrta. Prvi hrvatski prijevod Tantrākhyāyike sa sanskrta ostvarila je Zdravka Matišić 1979. Mnogobrojni prijevodi i obradbe utjecali su na tragove indijskih priča u europskih pisaca (npr. G. Boccaccio, G. Chaucer i druigi) te na književna istraživanja o pripovjednim oblicima i njihovu podrijetlu (V. Jagić i drugi).

MG137