ISBN: Ostalo
Tematika: Književnost
Godina izdanja: Posle 1950.
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Ivan Martinac - Patmos

Matica hrvatska, Split, 1970.
Meki povez, 83 strane, posveta i potpis autora.
IZUZETNO RETKO IZDANJE!

Ivan Martinac (Split, 28. ožujka 1938. — Split, 4. rujna 2005.), hrvatski filmski redatelj, scenarist,[1] montažer, produkcijski dizajner,pjesnik i kino pedagog


Životopis

Rodio se je u Splitu 1938. godine. Dok je studirao arhitekturu u Beogradu, počeo je snimati filmove prema vlastitim scenarijima. Nastavio je u Kinoklubu Split i u produkciji profesionalnih filmskih kuća. Velike stvarateljske energije, britkih misliju, nadahnjujući za suradnike, poticao je na bavljenje filmom i na stvaranje generacije splitskih kreativaca okupljenih oko Kinokluba Split. Svestrani umjetnik i intelektualac s naslovom `majstora eksperimentalnog filma`. Arhitektonska naobrazba utjecala mu je na rad, pa je gledatelj dojma da Martincu montažom češće upravljaju izražajna sredstva kao što su ritam, kompozicija, linija, ploha, boja, struktura, a ne logika zbivanja ili pravila filmskoga plana. Martinčev osnovni element filma je kvadrat, sličica, a ne kadar ili zbivanje u kadru.[2]:133

U ranim godinama postao je legenda neprofesijskog filma, te autor čiji se naslovi vrte po prestižnim programima svjetske filmske avangarde. Odmah prvim radovima najavio se kao underground poetike, kontemplativna stila i stroge forme, a te su osobine odlikovale filmove realizirane u njegovu `matičnom` kinoklubu Split te u profesionalnoj produkciji. Primjer tog su trilogija `Suncokreti` (`Preludij`, `Trakavica i Avantira`, `Moja gospođa`, 1960.) i `Rondo` (1962.). Objavio je desetak knjiga poezije, snimio sedamdesetak kratkih filmova i jedan cjelovečernji film. Od toga mu je oko pedeset filmova potpuno auktorsko ostvarenje. Početna faza snimanja mu je `beogradska`, što je u svezi sa studijem arhitekture. Splitski dišpet donio mu je tijekom te faze međunarodno priznanje. Beogradski su kinoamateri tvrdili da se `u splitskom kino klubu uglavnom jede i pije`, što i nije bilo daleko od istine, ali povrijeđeni ponos i dišpet učinio je svoje te je 1960. godine snimio svoj prvi `splitski` film Meštrović (Egzaltacija materije) kojim je polučio uspjeh. Na međunarodnome filmskom festivalu u Beču dobio je brončanu plaketu UNICA-e, prvo međunarodnog priznanje koje je dobila ondašnja amaterska kinematografija u Jugoslaviji. Od 1964. godine Ivan Martinac ponio je naslov `majstora amaterskog filma` koju mu je dodijelio Foto-kino savez Jugoslavije.[2]:132

Kroz Martinca i u Martinčevim djelima odiše rodni Split, `Sve je uvjetovano i dano samim Splitom. I gradom i ljudima...Martinac je čvrsto svoje noge zabetonirao u Split i ne može, i ne želi, i neće dopustiti ni jednoj mehaničkoj ili ljudskoj sili da pokuša nadvladati idealan spoj njegove vezanosti za grad i perfekcionističke scenografije cijeloga njegova opusa. ` Zahvaljujući Martincu, rodni mu je grad preko njega i ostalih filmaša splitske škole alternativnog filma postao jednim od najsnimanijih gradova na svijetu. Tu su filmovi: Monolog o Splitu (1962.), Grad se nastavlja (1976.), Kuća na pijesku (1985.), Grad u sivom (1992.).[3] Većina je Martinčevih filmova neraskidivo u svezi sa splitskom filmskom zajednicom i Splitom, s kulturnim tradicijama i vizualnim (npr. arhitektonskim) strukturama grada Splita, zbog čega je Martinčev opus zanimljiv segment hrvatske filmske povijesti.[2]:131

Najistaknutija Martinčeva ostvarenja (`Monolog o Splitu`, `Armagedon ili kraj (1964.)`, `Mrtvi dan (1965.)`, `Fokus (1967.)`, `Sve ili ništa (1968.)`) pomno su montažno ritmizirane poetske refleksije o životu i smrti, prostoru i vremenu, a istodobno strukturalna traganja za `čistim filmom`, koja nastavlja i u cjelovečernjem djelu, `filmu stanja` `Kuća na pijesku` (1985.).

Zaljubljen u film, osobito u djelo Bressona i Dreyera, uspoređivan s Antonionijem i drugim europskim modernistima, hvaljen i nagrađivan, ali katkada nedovoljno shvaćen u vlastitoj zemlji, iznimno cijenjen u inozemstvu, Martinac je svome Splitu, kojemu je bio najvjerniji portretist, i hrvatskome filmu, gdje ga je pratio glas osebujnoga filmskoga genija i mislioca, ostavio opus neprocjenjive umjetničke vrijednosti.

1981. Jedan je od najistaknutijih i najvidljivijih filmskih kritičara, ujedno i vodeći specijalist za one nedominantne filmske vrste: animaciju i dokumentarac.


O Martincu je napravljena istoimena monografija povodom 41. obljetnice filmskog stvarateljstva (1960. – 2001.).[4]
Filmografija

Izbor iz filmova:[1][5][2]:131, 132, 134, 137

Suncokreti (1961.), trilogija: Preludij, Trakavica i Avantira, moja gospođa
Meštrović (Egzaltacija materije) (1960.), (prvo međunarodno priznanje jugoslavenskom kinoamaterizmu, brončana plaketa UNICA-e na festivalu u Beču)[6]
Lavirint (1961.),
Inocenti (1961.),
Tragovi čovjeka (1961.),
Monolog o Splitu (1962.),
Rondo (1962.),
Lice (1962.),
Armagedon ili kraj (1964.),
Mrtvi dan (1965.),
Autoportret (1966.),
Angelus (1966.),
U sjećanju odjekuju koraci (1967.),
I`m Mad (1967.),
Fokus (1967.),
Lijepo je imati grobnicu – vječnu kuću (1967.),
Sve ili ništa (1968.),
Autoput Zagreb – Split (1971.),
Grad se nastavlja (1976.),
Kuća na pijesku (1985.),
Grad u sivom (1992.)

Citati

»Moj je film montiran u kvadrat.«
([5][2]:133 )
»Kamera je kameno oko, poput onog s bista zaštitnika grada«
([2]:134 )

Nagrade i priznanja

brončana plaketa UNICA-e 1960. na festivalu u Beču za film Meštrović (Egzaltacija materije)
naslov majstora amaterskog filma 1964., dodijelio Foto-kino savez Jugoslavije
MARTINAC, Ivan, filmski redatelj, montažer, scenarist i pjesnik (Split, 28. III. 1938 — Split, 4. IX. 2005). U Splitu završio gimnaziju 1955. Studirao na Arhitektonsko-građevinsko-geodetskom fakultetu u Zagrebu 1955–58, diplomirao na Arhitektonskome u Beogradu 1961. Radio u Splitu u Urbanističkom birou 1964–66. te od 1966. do umirovljenja 1992. u poduzeću »Lavčević«, najdulje kao voditelj promidžbe. Za film se počeo zanimati tijekom studija u Zagrebu, 1959. polazio tečaj u kinoklubu Beograd te režirao i montirao svoj prvi kratkometražni film Sudbina (nesačuvano). Apsolvirao u Centru za stručno osposobljavanje filmskih radnika u Beogradu 1962, zvanje majstora amaterskoga filma stekao 1964. Na 1. otvorenom festivalu amaterskog filma kinokluba Beograd 1960. za film Preludij, prvi dio trilogije Suncokreti (scenarist, redatelj i montažer), dobio I. nagradu za eksperimentalni film i posebnu za najbolji film. Te godine realizirao i ostatak trilogije, Trakavica i Avantira, moja gospođa, u koji uvodi glumce, te svoj prvi film u kinoklubu Split, Meštrović (egzaltacija materije) (III. nagrada za dokumentarni film na festivalima amaterskoga filma Jugoslavije u Beogradu 1960. i međunarodnoga saveza kinoamatera, UNICA, u Beču 1962). U kinoklubu Beograd ostvario 13 filmova, među kojima se izdvajaju Tragovi čovjeka (1961, posebna nagrada za režiju na festivalu amaterskoga filma Jugoslavije u Sarajevu 1962. i II. nagrada na međunarodnom festivalu eksperimentalnoga filma, GEFF, u Zagrebu 1963) i Rondo (1962, posebna nagrada za režiju na festivalu u Sarajevu), u kojima igranofilmsku formu oblikuje prema načelima glazbene ritmizacije. Vrativši se u Split 1962, uključio se u rad kinokluba te do 1968, kao jedan od ključnih autora tzv. splitske škole filma, realizirao najveći dio svojega amaterskoga opusa (41 film). Osobito mu je postignuće poetski film Monolog o Splitu, koji je režirao, montirao i snimio 1961 (posebna nagrada za režiju na festivalu u Sarajevu); postavivši zvučnom pozadinom skladbe Bolero M. Ravela njegov osnovni ritam, montirao ga je iz različitih gradskih prizora, od kojih su najistaknutiji oni plaže i groblja. Kombinirajući igrano i eksperimentalno, postupno napušta narativnost i predstavljački iluzionizam te traga za formom temeljenom na strukturiranoj uporabi filmskih parametara komponiranih prema apstraktnim obrascima, napose uspjelo u filmovima s glumcima Armagedon ili Kraj (1964), Mrtvi dan (1965), Život je lijep (1966), Iʼm Mad (1967) i Sve ili ništa (1968), u kojima se usredotočuje na unutarnja stanja predočena manipulacijama zvukom i slikom, bez uporabe dramske radnje i dijaloga. Sudjelovao u režiji omnibusa 666 (1968). Prvi profesionalni kratkometražni film Lice režirao je prema vlastitom scenariju i montirao 1962; među kasnijima, kojih je također scenarist i montažer, ističu se Fokus (1967), vrstan strukturalistički film, Izlazak (1978) i Izgnanstvo (1981), formalno radikalni igrani filmovi, te Uska vrata (1974), Sve i ništa (1983) i Grad u sivom (1992), usmjereni prikazivanju apstrakcija smrti i vječnosti, u kojima montažom arhetipskih splitskih veduta iz prijašnjih filmova i arhivskoga materijala zaokružuje poetiku obilježenu antičkim motivima rodnoga grada i pogleda na morski obzor. Egzistencijalistički motivi iz cjelokupna stvaralaštva dominiraju i u dugometražnom igranom filmu Kuća na pijesku (1985, Grand prix na Saboru alternativnoga filma u Splitu 1987), kojega je scenarist i montažer, jednom od vrhunaca moderniteta u hrvatskoj kinematografiji. Ostvaren minimalističkim stilom, film prikazuje posljednje dane osamljena intelektualca, težeći pritom serijalnomu komponiranju izlagačkih elemenata logika kojih se temelji na formalnim, a ne sadržajnim odnosima. Kao redatelj, montažer ili scenarist realizirao i dvadesetak namjenskih filmova: dokumentarnih (Autoput Zagreb–Split, 1971; Grad se nastavlja, 1977), industrijskih (o poduzeću »Lavčević«) i reklamnih (za »Jadrantekstil«). Montirao i kratkometražne filmove drugih redatelja. U nizu Filmska biblioteka Elipse, kojega je bio urednik odn. suurednik (1977–80), objavio filmografiju Filmska teka (Split 1977) i rekonstrukciju knjige snimanja filma C. T. Dreyera postupkom fotogram na fotogram Stradanje Ivane Orleanske (Split 1980). Priredio knjižice o svojem filmskom radu (Martinac. Split 1985, 1990, Split—Zagreb 2001). Bio osnivač i voditelj Kinoteke Centra za kulturu Radničkog sveučilišta »Đuro Salaj« u Splitu. — Na tragu hermetizma i razlogovske poetike, isprva pisao egzistencijalističku poeziju prožetu mističnim ozračjem (Elipse, 1962; Alveole, 1968). Unutarnju napetost lirskoga subjekta zamjenjuje u zbirkama Patmos (1970) i Aura (1975) biblijsko-religioznom tematikom punom simbolike i metafora, osmišljavajući ih potom kao metatekstualne labirinte u rasponu od Biblije do moderne poezije, pri čem mu je subjekt opterećen osjećajem duhovnoga izgnanstva i nezacijeljene unutarnje pukotine, razrješenje koje pronalazi u konceptualizaciji sebstva stavljanjem maska odabranih duhovnih suputnika. Dotičući se pitanjâ vjere, egzistencije i morala, bujnost imaginacije potvrđuje u zbirkama Pisma Teofilu (1985), metafizičke inspiracije, kojom se fiktivnom ispovijedi apostola Ivana vraća prvotnomu kršćanstvu, i Ulazak u Jeruzalem (1992), u kojoj konkretnije ponire u biografsko i dokumentarno, služeći se postmodernističkim kolažiranjem. Osobita mu u eruditskom opusu ostaje zbirka Pohvale (1981), zamišljena kao korespondencija pjesnika različitih naraštaja, koja poeziju prikazuje kao specifičan način doživljavanja svijeta. Tiskan mu je izbor iz pjesničkoga opusa Ljubav i ništa (1997). Od dokumenata iz očeve ostavštine sastavio konceptualno izdanje Obračun za studeni (1991). Pjesmama, filmskim osvrtima i polemikama, katkad i fotografijama, surađivao u periodicima Student (Beograd 1958–61), Danas (Beograd 1961–62), Foto-kino revija (Beograd 1966), Mogućnosti (1968–69, 1972, 1988, 1991, 1995, 1997), Sineast (1968–69), Studentska i omladinska tribina (1968), Vidik (1968), Gdje (1969), Slobodna Dalmacija (1969–70, 1981, 1989, 1991–92, 1995–2004), Nedjeljna Dalmacija (1989, 1993–95, 1997–99), Iskra (1990), Hrvatska obzorja (1993), Republika (1997), Glas Dalmacije (1998), Kolo (1999), Vijenac (1999–2000, 2005) i Zapis (2007). Uvršten među ostalim u antologije U sjeni transcendencije (Zagreb 1999), Hrvatska uskrsna lirika (Zagreb 2001), Splite moj (Split 2002), Koreografija teksta, 2 (Zagreb 2003) i Krist u hrvatskom pjesništvu (Split 2007). Tiskao dramski kolaž prema S. Beckettu Čuvari kripte (Split 1998). Baveći se slikarstvom, izlagao na Splitskom salonu (1984), salonu sakralne umjetnosti prigodom Sudamje (Split 1991) te samostalno (Split 1990). O njem je snimljen dokumentarni film (Martinac, Z. Mustać, 2015). Priređen mu je izbor filmova 1961–68 (Zagreb 2007, DVD). Dobio nagrade grada Splita 1982. te za životno djelo Međunarodnoga festivala novoga filma 1999. i Slobodne Dalmacije »Emanuel Vidović« 2002. Po njem je 2017. nazvana nagrada Splitskoga filmskoga festivala za kreativan i inovativan filmski jezik.
DJELA: Elipse. Novi Sad 1962. — Alveole. Split 1968. — Patmos. Split 1970. — Aura. Split 1975. — Pohvale. Split 1981. — Pisma Teofilu. Split 1985. — Obračun za studeni. Split 1991. — Ulazak u Jeruzalem. Split 1992. — Ljubav i ništa. Split 1997.