Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 860
Autor: Domaći
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Vladimir Nazor (30. svibnja 1876. u Postirima na Braču - 19. lipnja 1949.) je bio hrvatski pjesnik, pisac i političar. Bio je predsjednik ZAVNOH-a tokom narodnooslobodilačke borbe, a nakon rata prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.

Biografija
Pučku školu je završio na otoku Braču a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne znanosti, matematiku i fiziku u Grazu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. Predavao je hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri gdje je ujedno i proveo najviše svog života. Umirovljen je 1933. godine u Zagrebu kao upravitelj dječijeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900.)

Godine 1904. u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavljuje Velog Jožu (1908.) - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza, a koje je on sam smatrao neuspjelim. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.

Period Kraljevine
Na izborima 1934. godine, Nazor se izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939., objavljuje Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka.

U partizanima

Zajedno u partizanima: Veselin Masleša, Vladimir Nazor, Milovan Đilas i Pavle Ilić.
Iako u godinama i narušenog zdravlja, Vladimir Nazor decembra godine 1942. je s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe prešao na partizansku slobodnu teritoriju. Bekstvo iz Zagreba se odigralo tako što je Goran došao kod njega, preneo mu da ga partizane žele i upitao: `Biste li Vi k njima?` Nazor je pristao i istog dana su krenuli.[2]

U čuvenoj Poruci Dalmatincima iz ožujka 1943, Nazor ovako opisuje svoje razloge:

`Pobjegao sam iz ropstva i sramote takozvane Nezavisne Države Hrvatske da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva ... Izložio sam se tvrdu načinu života ... ali se čovjek oslobodio u meni težine, dobio nova krila, našao cilj kojemu mora težiti u ove dane toliko kobne ne samo za naš narod, nego i za čitavo čovječanstvo`.[3]

Odlazak Vladimira Nazora u partizane je imao ogroman odjek, o tome je izvijestio čak i Radio London. Koča Popović o tome piše:

»Sedi Nazor pored vatre, u vodenici. U građanskom je odelu, gojzericama i belim vunenim čarapama preko nogavica, šeširom sa svetlocrvenom petrokrakom. Visok, mršav, sa dugačkim a zaobljenim gestovima, sa nečim prirodno i vedro »gošparskim«. Svaka rečenica kao stih. Čudan starac! Pod najnepovoljnijim okolnostima smogao je snage da se opredeli, konačno, nepokolebljivo. To nije, očevidno, bio rezultat jednog političkog razmišljanja, a tim putem ne bi nikad ni stigao, skok bi bio suviše velik — nego je učinio ono što je morao učiniti, prosto ono što mu je nalagalo njegovo poštenje, njegovo osećanje odgovornosti, njegovo spontano rodoljublje. ... Njegovo samo prisustvo je jedan živi, rečiti dokaz o pravednosti naše borbe.«[4]

– Koča Popović o Nazoru
Nazor je počeo voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića. Januara 1943. je u zapaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta napisao jednu od najpotresnijih pesma o stradanjima Srba „Majka pravoslavna“.

Nazor je sa partizanima prošao teške periode borbe i gladi, uključujući bitke na Neretvi i Sutjeski.

U ratu Nazor je bio predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a. Poslije rata objavio je i zbirku Pjesme partizanske.

Poslije rata
Nakon rata je bio prvi predsjednik hrvatskog Sabora.

Kao novoprimljeni akademik 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao ulomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. U pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio talijanske i njemačke pjesnike.