Godina izdanja: 1800 - 1849.
ISBN: 345
Tematika: Književnost
Jezik: Nemački
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Carl Theodor Körner (23. rujna 1791. Dresden, † 26. kolovoza 1813. Forst Rosenow kraj Lützowa) bio je njemački književnik i borac za slobodu. Svojim domoljubnim pjesmama i ranom smrću kao pripadnika Lützowskog dobrovoljačkog korpusa u oslobodilačkim ratovima, postao je nacionalni vođa. Njegova najpoznatija djela su poema Lützows wilde Jagd i zbirka Lira i mač.


Carl Theodor Körner rođen je 23. rujna 1791. `3/4 navečer u 11 sati` u Dresdenu, kao sin glavnog žalbenog suca Christiana Gottfrieda Körnera.[2] Njegova majka bila je Anna Maria Wilhelmine Jacobine Körner, kći gravera Johanna Michaela Stocka, od kojega je mladi Goethe naučio crtati i gravirati. Dana 2. listopada 1791. krstio ga je dvorski kapelan Raschig u kući njegovih roditelja na Kohlmarktu u Dresden Neustadtu. Kume su bile, između ostalih, Dorothea von Kurland i Elisa von der Recke u Mitau. Theodor je dijelio duboku bratsku ljubav sa svojom sestrom Emmom, koja je bila tri godine starija od njega. Njegov otac bio je prijatelj i pristaša Schillera, koji je neko vrijeme živio s Körnerovima.

Obitelj Körner održavala je žive društvene, umjetničke i intelektualne razmjene. Osim sa Schillerom, postojali su bliski kontakti s Goetheom, Heinrichom von Kleistom, grofom Friedrichom Leopoldom von Gesslerom, Christophom Friedrichom Nicolaiem, Wilhelmom i Alexanderom von Humboldtom, Novalisom te braćom Augustom Wilhelmom i Friedrichom Schlegelom. Kao i njegov otac, Körner je imao glazbeni talent. Poput svoje majke i sestre Emme, koja je stvorila posljednju sliku Theodora tijekom njegovog boravka kao lovca u Lützowu u travnju 1813., imao je talent za crtanje. Obojica su kasnije pjevali u Zeltersche Liedertafel, a Theodor u Beču u Streicherovu zboru. Svirao je i niz instrumenata, ali najdraža mu je bila gitara.

Njegov pjesnički talent sve je više dolazio do izražaja. Gotovo da nema Emminih prijatelja koji mu se nisu pjesnički udvarali: “Augustenu”, “Terezeni”, “Henriette” naslovi su nekih pjesama.

studije

Sing-Akademie zu Berlin, slika Eduarda Gaertnera, 1843
Godine 1808. započeo je studij na Bergakademie Freiberg i pridružio se tadašnjem Landsmannschaft der Montanen, današnjem Corps Saxo-Montania. Tamo ga je promovirao geolog Abraham Gottlob Werner. Isprva ga je više zanimala praktična strana, odlazio pod zemlju u rudarskoj odjeći i osjećao povezanost s moćnom prirodom u teškom radu. Kasnije se ipak okrenuo teoretskoj strani. Česta duga putovanja pješice dovela su ga do dvorca Gnandstein, od Dresdena preko Elbe Sandstone Mountains do Bohemian Uplands i Giant Mountains. Rezultat je bio bogat izbor pjesama o prirodi. Već 1810. Göschen je objavio njegov prvi svezak poezije, Pupoljci.

U ljeto iste godine preselio se na Sveučilište u Leipzigu, pridružio se tadašnjoj ekipi Thuringije i počeo studirati povijest i filozofiju. Körnerov studentski život bio je u to vrijeme primjereno divlji, a kada je trebalo prkositi aristokratskoj Koterie, on je uvijek bio tu. Od 1810. do 1811. služio je kao senior Thüringije i, zajedno sa svojim prijateljem Flemmingom, seniorom Lužice, vodio je borbu protiv `plemićkog mačevalačkog društva` na sveučilištu, koje je optuživao da `vjerojatno nose lisice`, ali im nedostaje hrabrosti. Sunarodnjaci su diskreditirali mačevalačko društvo, što je dovelo do ozbiljnih nereda i tučnjava, u kojima je plemenita strana koristila i pištolje. Zbog sumnje da je pozvan na dvoboj, zatvoren je osam dana.[3] Zbog prijetnje ispadanjem nakon još jednog zabranjenog dvoboja, Körner se 1811. preselio u Berlin i pohađao predavanja Johanna Gottlieba Fichtea, Friedricha Schleiermachera i Bartholda Georga Niebuhra. U Berlinu je bio jedan od osnivača Corps Guestphalia I. [4] [5] Također je pjevao u Zeltersche Sing-Akademie u Berlinu i bavio se gimnastikom pod vodstvom Friedricha Ludwiga Jahna i Friedricha Friesena.

Bolest s groznicom učinila je duži boravak u Karlsbadu nužnim. Tijekom tog vremena, sva sveučilišta koja su imala kompaktan odnos s Leipzigom, uključujući i Berlin, bila su izbačena. Želio je ići u Heidelberg, ali je njegov otac želio da pretjerani student ode u Beč.

U Burgtheatru u Beču

Stambena zgrada Theodora Körnera u Köllnerhofgasse 3 u Beču
U Beču je imao prijateljske kontakte s onima koje je poznavao iz roditeljskog doma, posebice s Wilhelmom von Humboldtom, ali i s Friedrichom Schlegelom, njegovom suprugom Dorotheom i njihovim sinom Philippom Veitom. Živio je u Köllnerhofgasse 3, gdje mu je spomen ploča. Prijateljski je primljen u salonu barunice Henriette von Pereira-Arnstein, kćeri Fanny von Arnstein, gdje je često recitirao svoje pjesme ili neke od tada popularnih horor priča. Tamo je upoznao i pjesnikinju Caroline Pichler.

U početku je još pohađao predavanja, ali je studij sve više odlazio u drugi plan njegovom dramskom radu. Unutar nekoliko mjeseci napisao je nekoliko kraćih drama, osobito komedija, za Burgtheater. Ovdje je upoznao lijepe i talentirane glumica Antonie Adamberger, kći pokojnog dvorskog pjevača Josefa Valentina Adambergera, kojeg je Mozart jako cijenio. Obuzela ga je duboka strast i 1812. oboje su se zaručili.

U ljeto 1812. Körner je napisao svoju najveću dramu Zriny.[6] Paralela mađarske herojske borbe protiv turskih osvajača s borbom za slobodu protiv francuske strane vlasti bila je nedvojbena (vidi Zrinski (plemićka obitelj)).

Činilo se da mu se otvara briljantna karijera dramaturga, budući da je dobio ugovore o radu kao dramaturg od princa Lobkowitza i grofa Ferdinanda Pálffyja. Körner se opredijelio za mjesto u Burgtheatru i kao takav dobio titulu k. k. dvorski kazališni pjesnik. Na taj je način upoznao i Ludwiga van Beethovena, za kojeg je u veljači 1813. napisao operni libreto Odisejev povratak. Ali već u ožujku 1813. dao je ostavku na tu poziciju kada je Pruska pozvala svoj narod na oružje u borbi protiv Napoleona. Putujući iz Beča u Breslau preko Neustadta 18. ožujka 1813. u blizini Kunzendorfa ugledao je pruskog graničarskog orla, što ga je nadahnulo da napiše pjesmu Der Grenzadler. Na 100. godišnjicu Körnerovog prelaska granice u šumi Kunzendorf blizu Neustadta (1913.) odlučeno je da se postavi spomen stup s kositrenim orlom i pločom s tekstom pjesme Der Grenzadler.[8]

U Lützow Freikorps

Poluportret Theodora Körnera, pastelni crtež njegove sestre Emme Körner, 1813.

Theodor Körner, Friesen i Hartmann na predstraži, ulje na platnu Georga Friedricha Kerstinga, 1815.
Već kao istaknuti pjesnik, Körner se pridružio Lützowsche Freikorpsu, koji se upravo formirao u Breslauu, i susreo stare poznanike poput Jahna i Friesena među tamošnjim domoljubima.

Körner, navikao na naporne marševe od prijašnjih cjelodnevnih pješačenja u Češkoj i Saskoj, prvo je dopustio da bude dodijeljen pješaštvu, koje je bilo smješteno u Zobtenu u Šleskoj. Osvježi se, lovče, slobodan i hitar, a nizao je brzo i druge pjesme, a već su ih njegovi drugovi pjevali uz poznate melodije. Koral koji je napisao čuo se na posvećenju trupa u crkvi u Rogau 27. ožujka. Sljedećeg dana trupe su napredovale prema Saskoj. Ovo su prethodno okupirale savezničke trupe. Dana 6. travnja, pjesnik, koji je žurio ispred svog korpusa kao komesar marša, stigao je u Dresden i posjetio svoju obitelj.

Ljudi iz Lützowa marširali su prema sjeveru preko Leipziga, gdje je na pužoj planini napisana poznata pjesma Lützows wilde Jagd, te stoga nisu imali priliku sudjelovati u borbama koje su se uglavnom odvijale južnije. Pjesnik, koji je bio žedan akcije i u međuvremenu unaprijeđen u poručnika, iznervirano se javio kući: `U međuvremenu sjedim ovdje na Elbi i izviđam, i ne nalazim ništa, gledam preko Westphalena i ne vidim ništa, punim svoje pištolje i pucam ništa.` Jedna od pjesama koje je ondje napisao logično je bila `Missmut`. Daljnji marš prema sjeveru kao podrška Wallmodenovom korpusu završio je kada je Hamburg napušten. Lützow je ponovno skrenuo prema jugu.

Dana 24. svibnja pjesnik je prebačen u konjicu, nadajući se da će ovdje naći dovoljno posla za svoju žeđ za akcijom, te je unaprijeđen u Lützowljeva ađutanta. Zapravo, sada su bili česti okršaji i prepadi na manje neprijateljske jedinice. U jednom je udaru Körner opljačkao konje poznatoj ergeli u Wendelsteinu na Unstrutu. Dana 8. i 9. lipnja 1813. lovci Lützow postavili su svoj bivak u Eichigtu u saskom Vogtlandu na Husarenwieseu pokraj crkve; planiran je napad na Hof u Gornjoj Frankoniji. Dok je Lützow našao gostoprimstvo kod pastora Johanna Christiana Wirtha, Körner je bio u bivku. Zbog toga je stablo lipe na livadi dobilo ime Körnerlinde. Lützow je tek 9. lipnja doznao, isprva samo nejasno, o primirju koje su saveznici sklopili s Napoleonom, a tek je 14. bio siguran. Prema propisima, korpus je trebao biti na pruskom tlu dva dana ranije. Umjesto da se preseli u neutralnu Češku, koja je bila udaljena samo nekoliko sati, Lützow je marširao Freischar na sjever preko Gere i Zeitza, iako je sa saksonskim marširajućim komesarima bio na sigurnoj strani.

Dana 17. lipnja 1813. ljudi iz Lützowa preselili su se u svoj logor blizu Kitzena (jugozapadno od Leipziga). Württemberške trupe pod generalom Normannom su im se suprotstavile. Potonji je uvjeravao Lützowa, koji je jahao naprijed u pratnji Körnera, da nema neprijateljske namjere i također se pozvao na francuskog zapovjednika generala Fourniera. Međutim, ovaj im je dobacio: „L`armistice pour tout le monde, osimé pour vous ! »[9] Napad neprijateljske konjice zatekao je Lützower nespreman, doslovce ih je dotukla nadmoćna sila. Körner je dobio udarac sabljom po glavi. Teško ranjen, ipak je uspio doći do Großzschochera, gdje se sakrio u jednom šumarku. Tamo, pred samrtom, napisao je sonet Zbogom životu, čiji prvi kvartet glasi:

Rana peče, blijede usne drhte.
Osjećam to u slabim otkucajima svog srca,
Ovdje stojim na tragu svojih dana.
Bože, kako hoćeš, predao sam ti se.

Poljoprivrednici koji su trebali čuvati šumu za popravak brane Elster pronašli su pjesnika i doveli ga u obližnju kuću vrtlara na imanju u Großzschocheru. Nakon jedne noći, uz pomoć prijatelja obitelji Körner, Kunzea, vodenim putem odveden je doktoru Wendleru u Leipzig i tamo je zbrinut. Zalutalice iz Lützowa, koje je Napoleon zbog crnih odora prezirno nazivao “brigands noirs” (“crni razbojnici”), i dalje su se lovili.

Kad se donekle stabilizirao, upućen je od prijatelja do prijatelja u Karlsbad. Također je proveo noć sa svojom udomiteljskom sestrom Julie von Einsiedel u dvorcu Gnandstein.[10] U Karlsbadu ga je čuvala njegova kuma Elise von der Recke. Nije bilo ponovnog susreta s roditeljima, koji su bili vrlo blizu u Teplitzu, kako bi poštedjeli njegovu majku koja je patila.


Hrast Theodor Körner u Wöbbelinu
Na putu do svog korpusa, Körner je posjetio svog kuma, grofa von Gesslera, u Reichenbachu, gdje je upoznao Freiherra vom Steina, Arndta, Blüchera i Gneisenaua. Preko Berlina je stigao do svojih trupa koje su se sada borile u sjevernoj Njemačkoj.Izgubile su neovisnost i dodijeljene Wallmodenovom korpusu.[11] Iznova su se izvodili mali pohodi. Körner je proveo večer 25. kolovoza s patrolom pod Lützowom na dvorcu za Božji dar. Priča se da je sjedio ovdje za klavirom i izveo `Schwertlied` napisan dva dana ranije.

U drugom jutarnjem satu 26. kolovoza 1813. prijavljen je neprijateljski transport i brzo je planiran napad. U sljedećoj bitci, koja se odigrala u šumi Rosenow kod Gadebuscha[12], Theodor Körner je poginuo.[13] Kobni metak došao je od njemačkog strijelca koji je došao iz Bieberna u Hunsrücku.[14] Körner je pokopan u selu Wöbbelin ispod onoga što je kasnije postalo Theodor-Körner-hrast, gdje je njegova sestra Emma pokopana 1815. i njegov otac Christian Gottfried Körner 1831.

recepcija

Spomenik Theodoru Körneru u Dresdenu
Körnerova ponekad burna, ponekad emotivna poezija odgovarala je romantičnom i patriotski borbenom stavu naroda u Njemačkoj koja je dugo nakon oslobodilačkih ratova bila rascjepkana na mnoge pojedinačne države. Njegova smrt kao Lützower lovca uzdigla ga je do uzorne figure. Vjerodostojna korespondencija između poezije i života preporučila je Körnernova djela za nastavne planove Njemačkog saveza 1815. i Njemačkog carstva 1871. Njegove pjesme iz njegove knjige Lira i mač postale su uzor kasnijoj ratnoj poeziji. Lützowljev divlji lov na Körnerov tekst u dramatičnom, živopisnom okruženju Carla Marije von Webera još uvijek je popularan eksponat među muškim zborovima na njemačkom jeziku.

Theodora Körnera prisvojili su nacionalsocijalisti u propagandne svrhe. Područje oko groba obitelji Körner u Wöbbelinu pretvoreno je 1938. u `memorijalni gaj` za skupove i marševe.[15] U nekoliko njemačkih sveučilišnih gradova, uključujući Berlin, Rostock i Tübingen, drugarstva NS studentskog saveza, koja su nastala iz tradicionalnih studentskih bratstava, nazvana su po Körneru.[16][17] Redak `Ljudi ustajte, oluja se oslobađa` iz Körnerove pjesme Men and Buben (1813.) [18] postao je izraz `Sada ljudi, ustajte i oluja, oslobodite se!` ministra propagande Josepha Goebbelsa za govor u Sportpalastu modificiran 1943. Ali borci otpora protiv nacionalsocijalizma pozivali su se i na Theodora Körnera. Godine 1943., u 6. letku Bijele ruže, Kurt Huber citirao je prvi redak iz Körnerovog apela (1813.): „Osvježite se, ljudi moji! Plamen označava dim.”[19]

Nakon 1945., Körner je uvelike zaboravljen u Zapadnoj Njemačkoj, ali u Istočnoj Njemačkoj bio je cijenjen kao `heroj njemačke nacije i pjevač za ujedinjenu i slobodnu Njemačku`. Marlene Dietrich odabrala je rečenicu `Ovdje stojim na tragovima svojih dana` iz Körnerova soneta Zbogom životu (1813.)[20] kao natpis za svoj nadgrobni spomenik u Berlinu. U 21. stoljeću desničarski radikali mu nameću stihove koje nikada nije napisao, poput `Pa ljudi, ustajte i jurišajte, oslobodite se!` ili `Još sjedite gore, kukavni stvorovi, / plaćeni od strane neprijatelja i na sprdnju naroda. / Ali jednom će opet pravda pobijediti, / tada sudi ljudima i neka ti se Bog smiluje.