Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: 232
Tematika: Književnost
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Edmond i Jules de Goncourt - Renata Mauperinova

Braća Goncourt (UK: /ɡɒnˈkʊər/, [1] SAD: /ɡoʊŋˈkʊər/, [2] francuski: [ɡɔ̃kuʁ]) bili su Edmond de Goncourt (1822. – 1896.) i Jules de Goncourt (1870.) obojica (1870.) pisci koji su kao suradnici braća i sestre bili nerazdvojni u životu.


Edmond i Jules rođeni su od malih aristokrata Marc-Pierrea Huota de Goncourta i njegove druge žene Annette-Cécile de Goncourt (rođene Guérin).[3][4] Marc-Pierre bio je umirovljeni konjički časnik i vođa eskadrile u Grande Armée Napoléona I. Pradjed braće, Antoine Huot de Goncourt, kupio je seigneurie sela Goncourt u dolini Meuse 1786., a njihov djed Huot sjedio je kao poslanik u Narodnoj skupštini 1789. godine.[5][3] Ujak braće, Pierre Antoine Victor Huot de Goncourt, bio je zamjenik Vogesa u Nacionalnoj skupštini između 1848. i 1851..[6] Godine 1860. braća su se obratila Čuvaru pečata za isključivo korištenje plemićke titule `de Goncourt`, ali je njihov zahtjev odbijen.[7]

Partnerstvo
Stvorili su partnerstvo koje je `vjerojatno jedinstveno u povijesti književnosti. Ne samo da su zajedno napisali sve svoje knjige, nego nisu proveli više od jednog dana odvojeno u svojim odraslim životima, sve dok ih se konačno nije rastala Julesova smrt 1870.`[ 8] Poznati su po svom književnom radu i svojim dnevnicima koji nude intiman pogled na francusko književno društvo kasnijeg 19. stoljeća.

Karijera

Jules i Edmond de Goncourt, nedatirani crtež Alfreda Dehodencqa, Harvard Art Museums.
Njihova spisateljska karijera započela je pričom o zajedničkom odmoru skiciranja. Zatim su objavili knjige o aspektima francuske i japanske umjetnosti i društva 18. stoljeća. Njihove povijesti (Portraits intimes du XVIIIe siècle (1857), La Femme au XVIIIe siècle (1862), La du Barry (1878) i drugi) u potpunosti su sastavljene od dokumenata, pisama s autogramima, komadića kostima, gravura, pjesama, nesvjesna samootkrivanja tog vremena.[9] Njihov prvi roman En 18... imao je tu nesreću da je objavljen 2. prosinca 1851., na dan državnog udara Napoléona III protiv Druge republike. Kao takav bio je potpuno zanemaren.[10][11]

U svojim sveskama (npr. Portraits intimes du XVIII siecle) odbacili su vulgarnost Drugoga Carstva u korist profinjenijeg doba. Napisali su dugački Journal des Goncourt iz 1851. koji daje pogled na književni i društveni život njihova vremena. Godine 1852. braća su uhićena i na kraju oslobođena zbog `zločesti javnog morala` nakon što su u članku citirali erotsku renesansnu poeziju.[12] Od 1862. braća su posjećivala salon princeze Mathilde, gdje su se družila s kolegama piscima kao što su Gustave Flaubert, Théophile Gautier i Paul de Saint-Victor. U studenom 1862. počeli su posjećivati ​​dvomjesečne večere u restoranu Magny sa grupom intelektualaca, pisaca, novinara i umjetnika. Među njima su bili George Sand, Charles Augustin Sainte-Beuve, Flaubert, Ernest Renan i Paul de Saint-Victor. Od 1863. braća su sustavno bilježila komentare na tim večerama u Journal.[13]

Godine 1865. braća su premijerno izveli svoju dramu Henriette Maréchal u Comédie-Française, ali je njezin realizam izazvao prosvjede i zabranjena je nakon samo šest izvedbi.[14]

Kad su došli pisati romane, bilo je to sa sličnim pokušajem da daju unutarnje, neotkrivene, sitne istine suvremenog postojanja.[9] Objavili su šest romana, od kojih je Germinie Lacerteux, 1865., četvrti. Temelji se na istinitom slučaju njihove vlastite sluškinje, Rose Malingre, u čiji dvostruki život nikada nisu sumnjali. Nakon Julesove smrti, Edmond je nastavio pisati romane u istom stilu.

Prema jedanaestom izdanju Encyclopædia Britannica:

Oni su izmislili novu vrstu romana, a njihovi romani rezultat su nove vizije svijeta, u kojoj je sam element vida razložen, kao na slici Moneta. Gledano kroz živce, u tom svjesnom prepuštanju trikovima vida, svijet postaje stvar polomljenih uzoraka i sukobljenih boja i nelagodnog kretanja. Roman Goncourtova sastoji se od beskonačnog broja detalja, raspoređenih jedan pored drugog, a svaki detalj je jednako istaknut. Dok Flaubertov roman, uz sve svoje pojedinosti, prije svega odaje dojam jedinstva, roman Goncourtsa namjerno odbacuje jedinstvo kako bi dao osjećaj prolaznosti života, topline i oblika njegovih trenutaka dok se proći. Napisana je u malim poglavljima, ponekad ne duža od jedne stranice, a svako je poglavlje zasebna oznaka nekog značajnog događaja, neke emocije ili osjeta koji kao da bacaju iznenadno svjetlo na sliku duše. Za Goncourtsove je čovječanstvo slikovita stvar kao i svijet u kojem se kreće; oni ne traže dalje od `fizičke osnove života` i nalaze sve što se može znati o toj nepoznatoj sili vidljivo zapisano na iznenadnim licima malih zgoda, malih izražajnih trenutaka. Duša je za njih niz raspoloženja, koja se smjenjuju, svakako bez ikakve previše proizvoljne logike romanopisca koji je lik zamišljao kao čvrstu ili dosljednu stvar. Njihovi romani nisu uopće priče, već galerije slika, obješen slikama trenutnih aspekata svijeta.

Zajedno su pokopani (u istom grobu) na groblju Montmartre.

Ostavština
Edmond de Goncourt oporučio je cijelo svoje imanje za osnivanje i održavanje Académie Goncourt. Od 1903. akademija dodjeljuje Prix Goncourt, vjerojatno najvažniju književnu nagradu u francuskoj književnosti.

Prvi engleski prijevod Manette Salomon, u prijevodu Tine Kover, objavljen je u studenom 2017. u izdanju Snuggly Booksa.