ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 258
Oblast: Alternativna medicina
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

ALTERNATIVNA MEDICINA , Brian Inglis i Ruth West ,

Grafički zavod Hrvatske 1986,
Tvrd povez s azaštitnim omotom, zlatotisak, ilustrovano, latinica, 383 strane, veći format.


Najopsežniji izbor prirodnih metoda lečenja ,
Prirodno lečenje - Istočnjačke terapije - Terapija vežbama i pokretima - Psihološke terapije - Paranormalne terapije i dijagnostika - Lečenje bionergijom



Brian Inglis (31. srpnja 1916. - 11. veljače 1993.) bio je irski novinar, povjesničar i televizijski voditelj.


Brian Inglis rođen je u profesionalnoj obitelji Irske Crkve srednje klase (otac mu je bio Sir Claude Cavendish Inglis FRS, hidraulični inženjer koji je osnovao Hidrauličku istraživačku stanicu, Wallingford; majka mu je bila Lady Vera Inglis, rođena Blood) u zatvorenom društvu Malahidea, sjevernog okruga Dublina. Bio je unuk J. R. Blooda i stoga vjerojatni potomak Thomasa Blooda, koji je pokušao (neuspješno) ukrasti britanske krunske dragulje. Život u kojem je rođen smatrao je opresivnim u svojoj opsjednutosti običajima, stilom, privilegijama, ugledom i ostrakizmom. Budući da su lokalni irski katolici ljude oko njega smatrali engleskim osvajačima, a društvo u Velikoj Britaniji Ircima, osjećao se otuđenim ili odbačen od svih s kojima bi mogao tvrditi da je povezan.

Pohađao je Dragon School u Oxfordu, Shrewsbury School, Trinity College u Dublinu i Magdalen College u Oxfordu. Nakon službe u RAF-u tijekom Drugog svjetskog rata, studirao je na doktorskom studiju povijesti na Trinity Collegeu u Dublinu. Njegova teza bila je temelj za njegovu prvu knjigu, Sloboda tiska u Irskoj (1954.).[2]

Odrasli život
Oženio se Ruth Woodeson, spisateljicom, 1958. godine i dobili su sina i kćer, a kasnije su se razdvojili. Godine 1962. objavio je svoje prve memoare West Britan (pejorativna referenca na anglo-irske gornje slojeve u Irskoj, od čijeg kulturnog utjecaja Inglis nikada nije u potpunosti pobjegao). Bio je jedan od osnivača Britansko-irske udruge, koja je postala Britansko udruženje za irske studije.

Godine 1975. napisao je i pripovijedao jedinstvenu zvučnu arhivu Drugog svjetskog rata za izdavačku kuću Cameo Classics pod naslovom Sounds of All Our Yesterdays. Istražio ga je njegov prijatelj Bill Grundy, producent TV serije iz Granade All Our Yesterdays, koju je Inglis prikazivao 10 godina.

Njegovo zanimanje za paranormalno počelo je tijekom rada u The Spectatoru. Inglis je 1978. objavio Natural and Supernatural. S Arthurom Koestlerom i Tonyjem Bloomfieldom suosnivao je KIB Society za sponzoriranje istraživanja paranormalnog (koje je kasnije preimenovano u Koestlerova parapsihološka jedinica). Objavio je djelo o ljudima koji ulaze u stanja transa (Trance: A Natural History of Altered States of Mind), a njegovo posljednje djelo, napisano kao posveta Koestleru, bavilo se temom sinkroniciteta. Nazivao se Slučajnost: stvar slučaja ili sinkronicitet?.

Inglis je bio član Društva za psihološka istraživanja.[3] Bio je vjernik u vidovitost i predviđanje. Tvrdio je da je doživio prekognitivne snove i bio je uvjeren da Uri Geller ima psihičke moći.[4] Inglis je bio konzultant u programu Thames Television iz 1981. Mind Over Matter.

Svoje posljednje memoare, Downstart, objavio je 1990. Naslov je preuzet iz predgovora Immaturity Georgea Bernarda Shawa, a igra je riječi upstart, kao u onome tko se pretvara da ima višu poziciju u životu nego što je zaslužan.

Recepcija
Povijest
Povjesničar J. C. Beckett dao je pozitivnu recenziju Inglisovoj knjizi The Story of Ireland (1956.) i opisao je kao `atraktivan povijesni uvod u suvremenu Irsku.`[5]

Inglis je opisao uvjete siromašnih tijekom industrijske revolucije u svojoj knjizi Ljudi savjesti (1971.). U recenziji koju je Brian Heeney napisao iako nije posve objektivan, to je `dobro napisan traktat, pun znanja o masama koje su patile i klasama koje su ih tlačile.`[6] Peter Stearns je napisao da je knjiga dobro napisana, ali da je sadržavala veliku vrijednost. pretenzije koje ga čine lošom poviješću.[7]

Inglisova biografija Rogera Casementa bila je dobro prihvaćena. Michael McInerney opisao je svoje istraživanje kao sveobuhvatno i `njegov pristup simpatičan, ali prodoran.` [8] Povjesničar Patrick O`Farrell napisao je da je biografija od `značajnog historiografskog značaja.`

Inglis je pisao o ratu zbog trgovine opijumom u svojoj knjizi The Opium War (1976.). Donald Gould dao je pozitivnu recenziju knjizi opisujući je kao fascinantan prikaz.[10] Međutim, povjesničar John Fairbank zaključio je da knjiga ne nudi ništa novo i pokriva manje detalja od drugih pisaca na tu temu poput Petera Faya o ratovanju.[11] Jacques Downs je napisao da je knjiga respektabilan doprinos ovoj temi, ali bi povjesničari preferirali Fayinu knjigu.[12]

Lijek
Inglisova knjiga Revolucija u medicini (1958.) kritika je moderne medicine i njezinih materijalističkih stajališta te obrana psihosomatske medicine i psihoterapije. William Sargant u British Medical Journalu napisao je da je knjiga slučaj posebne molbe i da su neke od informacija koje je Inglis citirao varljive. Sargant je napisao, iako je Inglis kritizirao medicinu zbog njezine preokupacije fizičkim liječenjem i psihoterapiju ne treba zanemariti, samo su `novi empirijski i mehanistički fizički tretmani` koji su pružili učinkovito olakšanje patnje mnogih pacijenata.[13]

Glenn Sonnedecker u časopisu American Scientist dao je negativnu recenziju Inglisovoj knjizi The Forbidden Game: A Social History of Drugs (1975.). Sonnedecker je napisaoe da je Inglis napravio pretpostavke i zaključke bez dokaza i da je došlo do nekritičke upotrebe izvora.[14] Inglis je u svojoj knjizi The Diseases of Civilization (1981) napao ortodoksnu medicinsku praksu. Frank Lesser je napisao da je knjiga dobro referencirana.[15] Međutim, knjiga je dobila negativnu recenziju od strane Charlesa Fletchera u časopisu Journal of Medical Ethics koji je napisao da je Inglis bio pristran i njegove informacije često su bile netočne.[16]

Inglis je branio neortodoksne oblike liječenja bolova u leđima u svojoj knjizi The Book of the Back (1978.). Malcolm Jayson kritizirao je knjigu tvrdeći da je puna pogrešaka i da je Inglis previše nekritički prihvaćao alternativne terapije.[17]

Psihičko istraživanje
Michael McVaugh pozitivno je recenzirao Inglisovu knjigu Natural and Supernatural (1977.) opisujući je kao `potpuno ozbiljnu studiju` i čitatelj će `steći izvrsno razumijevanje mentalnog okvira informiranog istraživača psihologije s početka dvadesetog stoljeća.`[18] Karl Sabbagh dao je mješovitu recenziju knjizi, ali je zaključio da su paranormalni fenomeni koje je Inglis podržao u suprotnosti s glavnim načelima moderne znanosti.[19]

Godine 1978., znanstveni pisac John Emsley objavio je članak o taliju u kojem se sugerira da je odobrenje medija Florence Cook i spiritualizma Williamom Crookesom moglo biti rezultat mentalnog poremećaja uzrokovanog trovanjem talijem. Inglis je odgovorio tvrdeći da je Emsleyeva sugestija bila lažna priča i da Crookesov um zahvaćen trovanjem talijem nije istinit jer je istovremeno sa svojim psihičkim istraživanjem provodio vrijedan znanstveni rad.[21]

Inglis je napisao negativnu recenziju skeptične knjige C. E. M. Hansela o ekstrasenzornoj percepciji i tvrdio da je koristio diskreditirane izvore.[22] Leonard Newman je odgovorio u New Scientistu navodeći da je Inglis krivo predstavio izvorni materijal.[23] Hansel je napisao da je Inglis ignorirao glavni dio svoje knjige i da je njegova tvrdnja da je koristio `davno diskreditirana djela` bila neistinita.[24]

Početkom 1980-ih, Inglis je bio uključen u spor sa skeptičnom Ruth Brandon oko medijacije Daniela Dunglasa Homea u časopisu New Scientist.[25][26][27]

Inglis je opisao psihička istraživanja između dva svjetska rata u svojoj knjizi Science and Parascience (1984.). U recenziji Ivor Grattan-Guinness napisao je da bi to bilo od interesa za `povjesničara znanosti ne samo zbog svog prikaza razvoja na jednom od rubova znanosti, već i zbog studija slučaja ponašanja, etičkog i neetičkog, od strane znanstvenika i autsajderi.`[28] Arne Hessenbruch napisao je da je knjiga sadržavala vrijedne informacije, ali `čitljivost i učenost narušeni su nespretno postavljenim i često pogrešnim referencama.`[3]

Inglis se u svojoj knjizi Skrivena moć (1986.) pozvao na teoriju zavjere prema kojoj su etablirani znanstvenici poricali i potiskivali dokaze o postojanju psi sile. Inglis je sugerirao da bi temeljna psi sila mogla objasniti biološku evoluciju, ekstrasenzornu percepciju, medijizam, psihokinezu, društveno ponašanje insekata, religijska iskustva, telepatiju među ostalim misterijama. Prema Inglisu, neiskorištena i neukroćena sila ponekad djeluje, a ponekad ne, ovisno o uključenim čimbenicima. Terry Hamblin dao je mješovitu recenziju knjizi, ali je kritizirao knjigu zbog podržavanja spiritualističkih aktivnosti kao što su ektoplazma i tapkanje po stolu.[29]

Godine 1988., mađioničar Bob Couttie kritizirao je Inglisa jer je namjerno ignorirao dokaze o prijevari u sredstvu. Couttie je napisao da se Inglis nije upoznao s mađioničarskim tehnikama.[30] Parapsiholog D. Scott Rogo požalio se da je Inglis `imao lošu naviku u svom pisanju potiskivanja negativnih informacija o vidovnjacima i istraživačima koje je favorizirao propustivši zabilježiti otkrivene slučajeve prijevare.`[31]

Znanstveni pisac Martin Gardner kritizirao je Inglisa zbog `imbecilnih` komentara o navodnim psihičkim `pseudopodima` iz medija Eusapia Palladino.[32]

Fizičar John Taylor napisao je da je Inglis dao primjedbe o fizici koje su bile pogreške koje nisu podučavane.[33]

Smrt
Umro je u Camdenu, London,[34] u dobi od 76 godina. Upravo je završio pisanje osmrtnice svom prijatelju i kolegi Billu Grundyju...