Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: Istorija
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
ISBN: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Retko u ponudi !!


Godina 1914.

Brojevi: 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

Fali br 1 i 9, da bi bio komplet



Vihor. List za nacijonalističku omladinu, polumjesečnik, izlazio u Zagrebu 1914 (ukupno 9 brojeva). Glavni mu je urednik bio V. Čerina, a, kao glasilo nacionalističke omladine, odlikovao se izrazito negativnim stajalištem prema stanju hrvatske kulture i društvenih prilika u zemlji. Uz članke o političkim i socijalnim prilikama u Hrvatskoj, objavljivao je pjesme i prozu, studije, kroniku iz kulturnog života, recenzije i kritike, a suradnici su bili A. Barac, I. Andrić, A. Tresić Pavičić, D. Angjelinović i dr.





Vihor. Pod uredništvom G. Vladimira Cerine, jednog od najsimpaticnijih, najizrazitijih radnika na stvaranju naše nove nacionalne kulture, pokrenut je ove godine Vihor, „list za nacionalisticku kulturu`. Otvorenost i srcana buntovnost dvije su glavne odlike tog lista i njegova pravca, uvek potrebne, kod naše brace Hrvata cak i više nego potrebne. „Ono što je za mladi savremeni nacionalisticki naraštaj od velike potrebe, to je, da se on izrazi potpuno i svestrano u svim pitanjima savremenog kulturno-nacijonalnog života Hrvata, Srba i Slovenaca, da u sam život ude sa što manje unošenja tradicijonalnih, prljavo politikantskih instikta, da procišcen moralno stupi u nj, bez tuge gloženja, bez stida nemara i bez mraka neznanja, svijetao i svjež, mocan i stvaralacki, mlad i nov`. Oko mladih radnika, koji se pribiraju nalaze se i starije istaknute nacionaliste Aleksa Šantic, Dr. A. Tresic-Pavicic, Vasa Stajic. Kriegstagebuch. Napisao Dr. Burghard-Breitner ili Bruno Sturm. Wien und Leipzig 1913. Brajtner ili Šturm, kako hocete ide iz Banjaluke na bojno polje i piše dnevnik. Naravno borbu nije video niti je cuo pucnjavu topova, ali to njemu ne smeta da opisuje ratne dogadaje. Dosta je da je tu negde u pozadini, gde se oseca siguran za svoju kožu, koja je bez vrednosti, kao i pero njegovo, koje opisuje rat i njegove strahote, što ih izmišlja, ne baš bogata fantazija ovog inace polupismenog Nemca. Brajtner je dobro uradio što je pisao svoj dnevnik; a još bi lepše ucinio da ga jže ostavio za clanove svoje porodice da ga citaju, a da ga nije predavao javnosti, jer ovim spisom nije obogacena ratna literatura ni jednim solidnim podatkom. Dobra je osobnna ovog dela što ne pretenduje na što veliko i što ce, kao mnoge ovlaš pisane stvari. brzo biti zaboravljena. m. p. Balkanbrand 1912.—1913. I.—II. Teil. von Otto Kessler. Medu knjigama koje su na nemackom jeziku ugledale sveta, a govore o balkanskom ratu, valja istaci opsežno delo Oto Keslera, koji je u dve velike knjige, ispunjene crtežima, fotografijama, kartama i planovima detaljno opisao ovu ispolinsku borbu, u kojoj je srpski narod uzeo najživljeg ucešca. Kesler nije narociti prijatelj srpski; on je Nemac, ali objektivan posmatralac ratnih dogacaja, objektivan pisac. I kao ratni dopisnik jednih velikih nemackih novina on je bio daleko, od toga da kome drži stranu. Ali ipak zato odaje pravdu srpskom narodu i srpskom oružju i smatra, kao Nemac, da je sriski borac najbolji borac na svetu. Delo Balkanbrand izobiluje vrlo lepim podacima i ono ce uneti u nemacku citalacku publiku jedno novo uverenje o važnosti srpske vojske i znacaju srpskog naroda na Balkanu, kao i o njegovoj velikoj kulturnoj misiji. Kesler je razbio zabludu kod Nemaca, kojp su, gledajuci kroz tude naocare imali pogrešno mišljenje o Srbima. To mu treba upisati u zaslugu, koju mi ovde priznajemo. Kada bi svaki nemacki pisac samo istinu o ratu i srpskom narodu pisao — Nemacka bi vrlo brzo dobila sasvim , drugi pojam o srpskom narodu i njegovoj sposobnosti za državni život. p. Preštampano. Sarajevska knjižarnica I. Ð. Ðurcevica pretitampala je u zasebnu knjigu iz „Ratne Spomenice` br. 1.—6. našega lista uvodniclanakod Dra Jovana Cvijica: Geografski i kulturni položaj Srbije. Pisac i naše uredništvo ustupilo je knjižarnici preštampavanje clanka besplatno, ali uredništvo pod uslovom, da se knjiga smije rasparcavati istom mjesec dana iza izlaska „Ratne Spomenice`. Mecutim se knjižarnica nije držala ugovora, nego je knjigu rasparcavala odmah. Oko javljamo zato, što su nas mnogi pitali, kako je mogla prije izaci knjiga, nego sama „Spomenica`, iz koje se preštampava clanak. Knjige Srpske Književne Zadruge. Za 1913 godinu izašlo je XXII kolo Zadruge sa ovim knjigama: „Hajduk Stanko` roman Janka Veselinovica sa nredgovorom Jeremije Živanovpca; „Vasa Rošnekt` roman Jakova Ignjatovica sa opširnim predgovorom Jovana Skerlica; „Savremena Hrvatska` Milana Marjanovica; „Nova Srbija` Dra Jefte Dedijera; „Rucin` roman Ivana S. Turgenjeva, u prevodu Zorke Velimirovic; „Luka Laras` novela D. Vikelasa, u prevodu i s predgovorom Dragutina Anastasijevica; „Atila tragedija Žana Rasina, nreveo u stihu Sima Pandurovic, a s predgovorom Miodraga Ibrovca. Cijena je kolu 6 K. 0 pojedinim knjigama progovoricemo opširno u narednim brojevima. M. Bojic: Pesme. Izdanje S. B. Cvijanovica, Beograd, 1914. Štamparija „Pijemonta`. Cena 1.50 din. G. Milutin Bojic stupa sada ovom svojom zbirkom pesama prvi put pred publiku. Dosada se javljao u književnim casopisima, narocito u „Srpskom Književnom Glasniku`. Zbirka je podeljena u cetiri odseka: Mladost, Kroz vekove, Price i Zemlja oluje. — Ovu cemo novinu prikazati docnije opširno. Moderna Biblioteka sv. 7.: Anton Cehov: Pripovetke, preveo Jovan Maksimovic. Izdanje S. B. Cvijanovica, Beograd, 1914. Cena 3 din. Dosada je kod nas od ruskih pisaca najviše prevocen Anton Cehov, — znak, da se njegove pripovetke rado citaju. G. Jovan Maksimovic, odlican prevodilac ruske književnosti, ovom sveskom „Moderne Biblioteke` dao je priliku našoj citalackoj iublici, da još bolje upozna ovoga plodnog ruskog pisca. On jo izabrao i preveo 17 lepih Cehovljevih pripovedaka, tako, da mi ovu knjigu toplo preporucujemo.



Vladimir Čerina (Split, 9. svibnja 1891. – Šibenik, 29. veljače 1932.), hrvatski književnik.

Pisao je u časopisima Val i Vihor, gdje se buni protiv Austro-Ugarske i mađarona. Sudjelovao je u organiziranju atentata na Slavka Cuvaja. Po završetku Prvog svjetskog rata razočaran je ostvarenjem jugoslavenstva. Duševno rastrojen smješten je u duševnu bolnicu u Šibeniku, gdje je i umro. Pripada buntovnom i nadarenom naraštaju mladih hrvatskih književnika koji se kritički odnose prema političkoj i građansko-društvenoj situaciji s početka stoljeća. Objavljivao je feljtone, književno-kritičke studije, pjesme i brojne pjesme o hrvatskim piscima, a najviše nadahnut avangardnim pisanjem i oporbenim stavom Janka Polića Kamova.

Životopis
Sin imućne građanske obitelji, neredovito je pohađao škole u Splitu, Zagrebu i Rijeci, a 1910. potpuno se posvetio pripremi za »zvanje književnika i javnog radnika«. Već 1911. pokušava preko časopisa Val prenijeti u Zagreb jugonacionalističko raspoloženje splitskoga kruga »radikalno napredne omladine«. Čerinina opredjeljenja potvrđuje njegov »list za nacionalističku kulturu« - Vihor (Zagreb 1914), zbog čije je orijentacije odmah nakon sarajevskog atentata pobjegao u Italiju. Iz emigracije se vratio 1919. živčano rastrojen, pa je unatoč grozničavim pokušajima samoodržanja 1922. završio u duševnoj bolnici.

Manji, ali vredniji dio Čerinina, ionako opsegom skromna književnog rada, pored publicističkih i feljtonskih tekstova (Beograd bez maske, Split 1912.), te književnokritičkih (studija Janko Polić Kamov, Rijeka 1913.), čine pjesme - od Raspeća (Split 1912.), sa šest pjesama u zborniku Hrvatskoj mladoj lirici (Zagreb 1914.) Društva hrvatskih književnika koji je uredio Julije Benešić,[1] do rukopisne zbirke Osama što ju je »godine 1963. pronašao Miroslav Krleža među svojim papirima«, a objavio I. Frangeš u Forumu (1964).

S Čerinom, o kojem razmišlja i piše cijelog života, Krleža je u tri navrata bio u prisnijem kontaktu. Kad je 1907. stigao u gornjogradsku gimnaziju zatekao je u istom razredu »repetenta« Čerinu. Postavši i sam »repetent«, a onda kadet, izgubit će ga iz vida, ali ipak pri ponovnom susretu na početku 1914. prepoznaje u njemu »svog starog druga«. Njihovim »rastankom« naziva K. razgovor u predvečerje Čerinina bijega, makar je izvjesno da su kontaktirali i nakon rata. Štoviše, »,nikad nisi napisao ni jednog hrvatskog retka tako toplo kao ono o Mađarima‘ prigovorio mi je Vlado Cerina kad sam u ,Novoj Evropi‘ (1922.) štampao jednu od svojih madžarskih varijacija« (Fragmenti dnevnika iz godine 1942., Forum, 1972., 4-5).

Kada je i kako bilježnica s autografom Osame, datirana 1915., došla Krleži u ruke nije poznato. S razlogom N. Milićević, koji se time bavi, misli da je »Čerina cijenio Krležu«, ali i ono pola Čerinine rečenice o Krleži (»u strogoj bradi Miroslava Krleže sja cijela široka i lelujava sociologija Aleksandra Hercena«, Književne poze, 1920.) nagovještava njihov polemičan odnos.

»Sjećam se jednog noćnog razgovora s V. Čerinom, nekoliko dana poslije Sarajevskog atentata. Dokazivao sam kako laje u vjetar (...) a naši pogledi na mnoga otvorena pitanja bili su principijelno udaljeni, da ne kažem dijametralno suprotni. Za njegove bezazlene vidovdanske fraze, a naročito za, kult nacionalne energije‘ bio sam tada već po iskustvu uvjeren da spadaju u najisprazniju retoriku« - kaže K. u eseju Deset krvavih godina (Književna republika, 1924., knj. I, br. 8). Čini se da je u vremenskom lociranju toga »noćnog razgovora« pogriješio jer je, po svjedočenju Lj. Wiesnera, Čerina već bio u Torinu, pa ipak ne treba sumnjati u vjerodostojnost duha prepirke. K. se i u zapisu iz Davnih dana (1916.) prisjeća svoje namjere o Antivihoru kao odgovoru na »nacionalne mistifikacije«, te Čerinina gnjeva kao njezine posljedice.

Još zarana, prije no što se fantomski ideali »čerinijade« ozbilje u frazi »zloglasnog Vidovdanskog Ustava« (Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu hrvatstva uopće, Književna republika, 1926., knj. III, br. 6), K. prepoznaje u Čerini »jedan od naših pogaženih talenata« (Slučaj kipara Studina, Riječ SHS, 8. III. 1919.).

Naklonost prema Čerininoj »sjajnoj iskri nama toliko dragih inspiracija« (O nekim problemima Enciklopedije, Republika, 1953., 2-3) izrazit će konačno u nadahnutom članku napisanom za EJ (1956.). »Poetski i mladenački ocrtani nacionalizam« vertikala je djela pisca čiji ideali nisu izdržali »kritičke ocjene« i čija je poezija sputana »pasatističkom konvencijom«, ali koje će ipak ostati »svjedočanstvom jednog talenta nestalog u vihoru vremena«.

Metafora Čerinina Vihora česta je tema Krležinih varijacija, uglavnom s negativnim predznakom: »jugointegralistički tip Čerine Vihorskog« (Davni dani, 1916.), Vihor kao sinonim »histeričnog šovinizma« (Iz hrvatske kulturne historije, Mogućnosti, 1959., 4). S druge je strane K. gotovo sjetan u reminiscencijama na terazijsku kaldrmu i Čerinu koji preko nje polaže život »fantastičnim kumirima« (Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947., Republika, 1953., 12). Očitu podijeljenost Krležinih osjećaja najzornije pokazuje odnos prema Čerininu nekrologu Matošu: jednom u njemu vidi »sretna uočavanja« (Pjesme A. G. Matoša, Književna republika, 1924., knj. I, br. 2-3), a drugi put »mržnju« (Odlomci romansirane biografije Frana Supila, Forum, 1967., 5-6).

U formuliranju svoje »uznemirenosti« Čerina se Krleži čini nesamostalnim, proizlazi iz »nacionalistički obojene književnosti (...) očarane baresovskim halucinantnim priviđenjima« (Barbusse - Barrés, paralela, Eseji II, Zagreb 1962.) i »Meštrovićeve pojave za sebe« (Marginalije uz slike Petra Dobrovića, Savremenik, 1921., 4), »epigon je« Papinija i Marinettija (Zapisi s Tržiča, Sarajevo 1988.). Kao poklonik »vidovdanskog kulta« je anakron - protiv čega se buni Krležin kreativni subjekt: »Traže se nove teme. Što će ovim mojim domobranima kosovska simbolika?« (Davni dani, 1916.).

Krleži nije bez značaja ni Čerinina bolest: »Čerina je tip uznemirenog Mediteranca (...) paranoika«, Vihor je rezultat »afekta«, retorika mu je »pomalo suluda« (Davni dani, 1917.), a onda i slučaj žalosne sudbine pisca kad bolest izravno utječe na literaturu (Dure Dimovića Baš čelik, Književna republika, 1925., knj. II, br. 5; O Kranjčevićevoj lirici, Hrvatska revija, 1931., 3).

Premda rezerviran spram Čerinine ideologije jugoslavenstva, K. je cijenio iskrenost njegovih poticaja i snagu njegova neostvarenog talenta. Osjećajući bez sumnje u Čerininu »tragičnom monologu« dio vlastitih dilema, neće biti slučajno kad nas u jednom fragmentu Zapisa s Tržiča vodi od Vihora do »iskrene pobune Frana Šupila«..