ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Engleski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Priča o usponu Španjolske do veličine od njezinih skromnih početaka kao jedne od najsiromašnijih i najmarginalnijih europskih zemalja je izvanredna i dramatična. Vjenčanjem Ferdinanda i Isabelle, konačnim protjerivanjem muslimana i otkrićem Amerike, Španjolska je poprimila naizgled nezaustavljivu dinamiku koja ju je učinila prvom svjetskom svjetskom silom. Međutim, ovaj nevjerojatan uspjeh stvorio je mnoge moćne neprijatelje i Elliottova poznata knjiga prikazuje dramatičan pad habsburške Španjolske s istim elanom kao što prikazuje uspon.
Sir John Huxtable Elliott FBA (23. lipnja 1930. - 10. ožujka 2022.) bio je britanski povjesničar i hispanist koji je bio glavni profesor na Sveučilištu u Oxfordu i počasni član Oriel Collegea u Oxfordu i Trinity Collegea u Cambridgeu.[1][2] Objavljivao je pod imenom J. H. Elliott.
Biografija
Rođen u Readingu, Berkshire, 23. lipnja 1930., Elliott se školovao na Eton Collegeu i Trinity Collegeu u Cambridgeu. Bio je pomoćni predavač na Sveučilištu Cambridge od 1957. do 1962. i predavač povijesti od 1962. do 1967., a potom je bio profesor povijesti na King`s Collegeu u Londonu između 1968. i 1973. Godine 1972. izabran je u stipendiju Britanske akademije. . Izabran je u Američku akademiju znanosti i umjetnosti 1977. i u Američko filozofsko društvo 1982. [3] [4] Elliott je bio profesor na Školi povijesnih studija na Institutu za napredne studije, Princeton, New Jersey, od 1973. do 1990., te je bio redovni profesor moderne povijesti, Oxford, između 1990. i 1997..[5][6][7]
Imao je počasne doktorate na Autonomnom sveučilištu u Madridu (1983.), sveučilištima u Genovi (1992.), Portsmouthu (1993.), Barceloni (1994.), Warwicku (1995.), Sveučilištu Brown (1996.), Valenciji (1998.), Lleidi ( 1999), Sveučilište Complutense u Madridu (2003), College of William & Mary (2005), London (2007), Sveučilište Karla III u Madridu (2008), Sevilla (2011), Alcalá (2012) i Cambridge (2013). [6] Elliott je bio član Američkog instituta Rothermere, Sveučilišta u Oxfordu, čijeg je Osnivačkog vijeća također bio član.[8]
Elliott je 1994. proglašen vitezom u novogodišnjim počastima za zasluge u povijesti [9] i odlikovan je komandantom Izabele Katoličke 1987., Velikim križem Alfonsa Mudrog 1988., Velikim križem Izabele Katoličke 1996. i Creu de Sant Jordi 1999. Eminentni hispanist, dobio je nagradu Princa od Asturije 1996. za doprinos društvenim znanostima. Za svoj izvanredan doprinos povijesti Španjolske i Španjolskog Carstva u ranom modernom razdoblju, Elliottu je 1999. godine dodijeljena Balzanova nagrada za povijest, 1500. – 1800. [6] Bio je dopisni član Real Academia de la Historia od 1965.[10]
Njegove studije Pirinejskog poluotoka i Španjolskog Carstva pomogle su razumijevanju problema s kojima se Španjolska u 16. i 17. stoljeću suočila te pokušaja njezinih vođa da spriječe njezin pad.[11] Smatra se, zajedno s Raymondom Carrom i Angusom Mackayem, glavnom figurom u razvoju španjolske historiografije.[12]
Elliottova glavna izdanja su The Revolt of the Catalons (1963.); Stari svijet i novi, 1492–1650 (1970.); i Grof-vojvoda od Olivaresa (1986.).[7] Njegov Richelieu i Olivares (1987.) osvojio je nagradu Leo Gershoy Američke povijesne udruge[13] i, 1992., nagradu XVIIe. Godine 2006. njegovu knjigu Empires of the Atlantic World: Britain and Spain in America 1492–1830 objavila je Yale University Press, koja je sljedeće godine osvojila nagradu Francis Parkman. Godine 2012. objavio je svoja razmišljanja o napretku povijesne znanosti u Povijesti u nastajanju.[7]
Elliott je zbog upale pluća i komplikacija s bubrezima hospitaliziran u bolnici John Radcliffe u Oxfordu 5. ožujka 2022. Preminuo je 10. ožujka u 91. godini života.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`