pregleda

SISTEM teorija glume - Stanislavski


Cena:
1.690 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14512

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Oblast: Pozorište
Jezik: Srpski
Godina izdanja: St
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Čuvena knjiga ruskog reditelja i glumca K. S. Stanislavskog.
Neka vrsta biblije za profesiju glumca, ali i jedna od neprevaziđenih kniga za teoriju i praksu izvođačkih umetnosti i sve vrste umetnika vezanih za pozorište.

Konstantin Sergejevič Stanislavski (rus. Константин Сергеевич Станиславский; Moskva, 5. januar 1863 — Moskva, 7. avgust 1938) je bio ruski pozorišni glumac, teatrolog i režiser.[1] On je osnivač Hudožestvenog teatra u Moskvi 1898. i umetnički rukovodilac i ideolog tog pozorišta do kraja života 1938. Kao veliki pozorišni inovator imao je značajan uticaj na savremenike. Bio je široko prepoznat kao izvanredan karakterni glumac i brojne produkcije koje je režirao stekle su mu reputaciju jednog od vodećih pozorišnih reditelja svoje generacije.[2] Njegov glavni izvor slave i uticaja počiva na njegovom `sistemu` glumačke obuke, pripreme i tehnike probe.[3]

Stanislavski (njegovo umetničko ime) nastupao je i režirao kao amater sve do svoje 33. godine, kada je sa Vladimirom Nemirovičem-Dančenkom, nakon legendarne 18-satne diskusije, osnovao svetski poznatu kompaniju Moskovskog umetničkog pozorišta (MAT).[4] Njegove uticajne turneje po Evropi (1906) i SAD (1923–24) i prekretničke produkcije Galeba (1898) i Hamleta (1911–12) uspostavile su njegovu reputaciju i otvorile nove mogućnosti za pozorišnu umetnost.[5] Pomoću MAT-a Stanislavski je imao ključnu ulogu u promociji nove ruske drame svog doba - uglavnom dela Antona Čehova, Maksima Gorkog i Mihaila Bulgakova - publici u Moskvi i širom sveta; postavio je i hvaljene produkcije širokog spektra klasičnih ruskih i evropskih drama.[6]

Sarađivao je sa rediteljem i dizajnerom Edvardom Gordonom Krejgom i imao je formativnu ulogu u razvoju nekoliko drugih vodećih praktičara, uključujući Vsevoloda Mejerholda (koga je Stanislavski smatrao svojim „jedinim naslednikom u pozorištu“), Jevgenija Vahtangova i Mihaela Čekova.[7] Na proslavi 30-godišnjice MAT-a 1928. godine, masovni srčani udar na sceni okončao je njegovu glumačku karijeru (mada je sačekao dok zavesa nije pala pre nego što je zatražio medicinsku pomoć).[8] On je nastavio je da režira, podučava i piše o glumi do svoje smrti nekoliko nedelja pre objavljivanja prvog toma svog velikog životnog dela, glumačkog priručnika Glumački Rad (1938).[9] On je odlikovan Ordenom crvenog barjaka i Ordenom Lenjina, i prvi je dobio titulu Narodnog umetnika SSSR-a.[10]

Stanislavski je pisao da „nema ništa dosadnije od glumačke biografije” i da „glumcima treba zabraniti da govore o sebi”.[11] Na zahtev jednog američkog izdavača, međutim, nevoljno je pristao da napiše svoju autobiografiju, Moj život u umetnosti (prvi put objavljenu na engleskom 1924. i u revidiranom izdanju na ruskom jeziku 1926. godine), iako je njen izveštaj o njegovom umetničkom razvoju nije uvek tačan.[12] Objavljene su tri biografije na engleskom jeziku: Stanislavski: Život (1950) Dejvida Magaršaka; Stanislavski: njegov život i umetnost Žana Benedetija (1988, revidirano i prošireno 1999)[13]] i Nikolaja M. Gorčakova „Stanislavski režira“ (1954).[a] Prevedeni engleski prevod Elene Poliakove ruske biografije Stanislavskog iz 1977. takođe je objavljen 1982. godine.

Pregled sistema
Svoju glumu i režiju Stanislavski je podvrgao rigoroznom procesu umetničke samoanalize i refleksije.[14] Njegov sistem[b] glume se razvio iz njegovih upornih napora da ukloni blokade na koje je naišao u svojim nastupima, počevši od velike krize 1906. godine.[15] Svoje rane radove je proizveo koristeći eksternu tehniku usredsređenu na režisera koja je težila organskom jedinstvu svih njegovih elemenata — u svakoj produkciji je unapred planirao interpretaciju svake uloge, blokadu i inscenaciju.[16] Takođe je u proces produkcije uveo period diskusije i detaljne analize glumačke ekipe.[17] Uprkos uspehu koji je ovaj pristup doneo, posebno svojim naturalističkim postavkama drama Antona Čehova i Maksima Gorkog, Stanislavski je ostao nezadovoljan.[18]

Biografija
Rodio se u Moskvi kao Konstantin Sergejevič Aleksejev, u jednoj od bogatijih porodica u Rusiji. Prvi put glumi u pozorištu sa sedam godina. Izabrao je umetničko ime Stanislavski na početku karijere (verovatno da bi sačuvao reputaciju svoje porodice).

Godine 1888, Stanislavski je osnovao Društvo umetnosti i književnosti pri Malom Teatru, gde je stekao iskustvo o estetici i scenskom nastupu.

Godine 1897, je bio jedan od suosnivača Moskovskog teatra umetnosti (MTU) zajedno sa Vladimirom Nemirovičem-Dačenkom. Jedna od prvih produkcija bila je Čehovljev Galeb. U MTU je Stanislavski počeo da razvija, zasnovan na tradiciji realizma Aleksandra Puškina, svoj čuveni „Sistem” (koji se ponekad pogrešno naziva i metod). Sistem Stanislavski se fokusira na razvoj realnih karaktera na sceni. Glumci se savetuju da koriste „emocionalnu memoriju” da bi na prirodan način prikazali emocije lika koga glume. Da bi ovo postigli, glumci treba da se sete momenta iz sopstvenog života kada su osećali traženu emociju, i da je ponovo prožive u svojoj ulozi da bi gluma izgledala realnije.

Veliki broj današnjih glumaca kako u pozorištu, tako i na televiziji i filmu, duguju mnogo sistemu Stanislavskog. Korišćenjem Sistema, glumac duboko analizira motivacije uloge koju igra. Glumac mora da pronađe „cilj” za svaku pojedinačnu scenu, kao i „super cilj”, za celu predstavu.

Jedan način da bi ovo postiglo je korišćenje Stanislavskovljevog „magičnog ako”.[19] Glumci moraju stalno da sebi postavljaju pitanja. Na primer, jedno od prvih pitanja koje moraju sebi da postave je „Šta bi bilo kada bih se ja našao u istoj situaciji kao i osoba koju glumim?”

Stanislavski je takođe imao značajan uticaj na modernu operu i pojačao je rad pisaca kao što su Maksim Gorki i Anton Čehov.

Stanislavski je preživeo i Rusku revoluciju 1905 i rusku revoluciju 1917. Navodno je Lenjin intervenisao da bi ga zaštitio. 1918. Stanislavski osniva prvi studio kao školu za mlade glumce i piše nekoliko važnijih dela.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 81458973
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Čuvena knjiga ruskog reditelja i glumca K. S. Stanislavskog.
Neka vrsta biblije za profesiju glumca, ali i jedna od neprevaziđenih kniga za teoriju i praksu izvođačkih umetnosti i sve vrste umetnika vezanih za pozorište.

Konstantin Sergejevič Stanislavski (rus. Константин Сергеевич Станиславский; Moskva, 5. januar 1863 — Moskva, 7. avgust 1938) je bio ruski pozorišni glumac, teatrolog i režiser.[1] On je osnivač Hudožestvenog teatra u Moskvi 1898. i umetnički rukovodilac i ideolog tog pozorišta do kraja života 1938. Kao veliki pozorišni inovator imao je značajan uticaj na savremenike. Bio je široko prepoznat kao izvanredan karakterni glumac i brojne produkcije koje je režirao stekle su mu reputaciju jednog od vodećih pozorišnih reditelja svoje generacije.[2] Njegov glavni izvor slave i uticaja počiva na njegovom `sistemu` glumačke obuke, pripreme i tehnike probe.[3]

Stanislavski (njegovo umetničko ime) nastupao je i režirao kao amater sve do svoje 33. godine, kada je sa Vladimirom Nemirovičem-Dančenkom, nakon legendarne 18-satne diskusije, osnovao svetski poznatu kompaniju Moskovskog umetničkog pozorišta (MAT).[4] Njegove uticajne turneje po Evropi (1906) i SAD (1923–24) i prekretničke produkcije Galeba (1898) i Hamleta (1911–12) uspostavile su njegovu reputaciju i otvorile nove mogućnosti za pozorišnu umetnost.[5] Pomoću MAT-a Stanislavski je imao ključnu ulogu u promociji nove ruske drame svog doba - uglavnom dela Antona Čehova, Maksima Gorkog i Mihaila Bulgakova - publici u Moskvi i širom sveta; postavio je i hvaljene produkcije širokog spektra klasičnih ruskih i evropskih drama.[6]

Sarađivao je sa rediteljem i dizajnerom Edvardom Gordonom Krejgom i imao je formativnu ulogu u razvoju nekoliko drugih vodećih praktičara, uključujući Vsevoloda Mejerholda (koga je Stanislavski smatrao svojim „jedinim naslednikom u pozorištu“), Jevgenija Vahtangova i Mihaela Čekova.[7] Na proslavi 30-godišnjice MAT-a 1928. godine, masovni srčani udar na sceni okončao je njegovu glumačku karijeru (mada je sačekao dok zavesa nije pala pre nego što je zatražio medicinsku pomoć).[8] On je nastavio je da režira, podučava i piše o glumi do svoje smrti nekoliko nedelja pre objavljivanja prvog toma svog velikog životnog dela, glumačkog priručnika Glumački Rad (1938).[9] On je odlikovan Ordenom crvenog barjaka i Ordenom Lenjina, i prvi je dobio titulu Narodnog umetnika SSSR-a.[10]

Stanislavski je pisao da „nema ništa dosadnije od glumačke biografije” i da „glumcima treba zabraniti da govore o sebi”.[11] Na zahtev jednog američkog izdavača, međutim, nevoljno je pristao da napiše svoju autobiografiju, Moj život u umetnosti (prvi put objavljenu na engleskom 1924. i u revidiranom izdanju na ruskom jeziku 1926. godine), iako je njen izveštaj o njegovom umetničkom razvoju nije uvek tačan.[12] Objavljene su tri biografije na engleskom jeziku: Stanislavski: Život (1950) Dejvida Magaršaka; Stanislavski: njegov život i umetnost Žana Benedetija (1988, revidirano i prošireno 1999)[13]] i Nikolaja M. Gorčakova „Stanislavski režira“ (1954).[a] Prevedeni engleski prevod Elene Poliakove ruske biografije Stanislavskog iz 1977. takođe je objavljen 1982. godine.

Pregled sistema
Svoju glumu i režiju Stanislavski je podvrgao rigoroznom procesu umetničke samoanalize i refleksije.[14] Njegov sistem[b] glume se razvio iz njegovih upornih napora da ukloni blokade na koje je naišao u svojim nastupima, počevši od velike krize 1906. godine.[15] Svoje rane radove je proizveo koristeći eksternu tehniku usredsređenu na režisera koja je težila organskom jedinstvu svih njegovih elemenata — u svakoj produkciji je unapred planirao interpretaciju svake uloge, blokadu i inscenaciju.[16] Takođe je u proces produkcije uveo period diskusije i detaljne analize glumačke ekipe.[17] Uprkos uspehu koji je ovaj pristup doneo, posebno svojim naturalističkim postavkama drama Antona Čehova i Maksima Gorkog, Stanislavski je ostao nezadovoljan.[18]

Biografija
Rodio se u Moskvi kao Konstantin Sergejevič Aleksejev, u jednoj od bogatijih porodica u Rusiji. Prvi put glumi u pozorištu sa sedam godina. Izabrao je umetničko ime Stanislavski na početku karijere (verovatno da bi sačuvao reputaciju svoje porodice).

Godine 1888, Stanislavski je osnovao Društvo umetnosti i književnosti pri Malom Teatru, gde je stekao iskustvo o estetici i scenskom nastupu.

Godine 1897, je bio jedan od suosnivača Moskovskog teatra umetnosti (MTU) zajedno sa Vladimirom Nemirovičem-Dačenkom. Jedna od prvih produkcija bila je Čehovljev Galeb. U MTU je Stanislavski počeo da razvija, zasnovan na tradiciji realizma Aleksandra Puškina, svoj čuveni „Sistem” (koji se ponekad pogrešno naziva i metod). Sistem Stanislavski se fokusira na razvoj realnih karaktera na sceni. Glumci se savetuju da koriste „emocionalnu memoriju” da bi na prirodan način prikazali emocije lika koga glume. Da bi ovo postigli, glumci treba da se sete momenta iz sopstvenog života kada su osećali traženu emociju, i da je ponovo prožive u svojoj ulozi da bi gluma izgledala realnije.

Veliki broj današnjih glumaca kako u pozorištu, tako i na televiziji i filmu, duguju mnogo sistemu Stanislavskog. Korišćenjem Sistema, glumac duboko analizira motivacije uloge koju igra. Glumac mora da pronađe „cilj” za svaku pojedinačnu scenu, kao i „super cilj”, za celu predstavu.

Jedan način da bi ovo postiglo je korišćenje Stanislavskovljevog „magičnog ako”.[19] Glumci moraju stalno da sebi postavljaju pitanja. Na primer, jedno od prvih pitanja koje moraju sebi da postave je „Šta bi bilo kada bih se ja našao u istoj situaciji kao i osoba koju glumim?”

Stanislavski je takođe imao značajan uticaj na modernu operu i pojačao je rad pisaca kao što su Maksim Gorki i Anton Čehov.

Stanislavski je preživeo i Rusku revoluciju 1905 i rusku revoluciju 1917. Navodno je Lenjin intervenisao da bi ga zaštitio. 1918. Stanislavski osniva prvi studio kao školu za mlade glumce i piše nekoliko važnijih dela.
81458973 SISTEM teorija glume - Stanislavski

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.