ISBN: Ostalo
Oblast: Istorija umetnosti
Jezik: Srpski
Godina izdanja: St
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Brojgel, Pjero Bjankoni (Monografija)
Izdavač: Jugoslavija, Beograd 1981str.
Mek povez, zaštitna folija, ilustrovana u boji na 57str. Reprodukcije na 35str. dimenzija 22x21cm.
Piter Brojgel Stariji (hol. Pieter Bruegel de Oude; moguće rođen u selu pored Brede u Holandiji ili Briju, Limburg, između 1525—1530 — Brisel, 5. septembra 1569)[1] bio je flamanski slikar. U slikarskom leksikonu ga svrstavaju u flamanske/holandske renesansne slikare 16. veka. On je najznačajniji flamanski slikar 16. veka.[2]
Život
Piter Brojgel stariji, „Zemlja Dembelija“
Postoje zapisi da je Piter Brojgel rođen u ili pored grada koji se zvao Breda,[3] ali nije sigurno da li se radi o Bredi u Holandiji ili o belgijskom gradu Bri koji se na latinskom isto zove Breda. Teoriju o belgijskom gradu Bri je smislio Mander, koji je ovaj podatak verovatno iskonstruisao da bi potkrepio tezu o „seoskom“ poreklu umetnika jer selo koje on pominje ne postoji. Najverovatnije da se radi o tome da on nije Piter iz Brojgela već Piter od (oca) Brojgela. Kao što ne znamo njegove roditelje, takođe su nepoznati tačni podaci o njegovoj godini rođenja. Još uvek se prepiru stručnjaci oko njegove godine rođenja, ali u svakom slučaju može se reći da je rođen pre 1530. Pošto je radio u stilu Hijeronimusa Boša i slikao humorističke scene[4] dobio je nadimak „smešni Brojgel“, a zbog njegove ljubavi prema seoskom žanru, koje je on ovekovečio na svojim delima dobio je još jedan nadimak „seljak Brojgel“.[5] Tako da u pojedinim knjigama nazivan je kao jednim ili drugim nadimkom. Bio je osnivač jedne velike slikarske familije,[6] čiji su članovi sve do 17. veka bili aktivni slikari.[7][8] Prema nekim navodima, on je učio zanat kod poznatog slikara Piter Keke van Elst (Pieter Coecke van Aelst) u Antverpenu ali nema dokumentacione potvrde za tvrdnju.[9]
1551. postaje član udruženja slikara majstor slikarske gilde u Antverpenu (udruženje Sv. Luka), sve do 1559. Piter Brojgel se potpisivao sa starim holandskim pisanjem sa Brueghel, kasnije je promenio u Bruegel i sa tim imenom se koristio i potpisivao na svim svojim radovima, do kraja svog života.[10]
Godine 1552. preduzima jedno putovanje kroz Italiju koje je trajalo sve do 1555. kada se vratio nazad u Antverpen. Put u Italiju je imao veliki značaj za ovog umetnika i on je poput drugih severnjaka tražio i učio se na delima velikih italijanskih majstora nije podlegao ovim uticajima i stvorio je svoj vlastiti stil i tako se razlikuje od ostalih Holanđana koji su u Italiji tražili uzore i gotove primere za slikarstvo. Za vreme između 1555. i 1563. sve se zasniva na njegovim crtežima i bakrorezima, ostalo nije poznato.
1563. oženio je ćerku od svog učitelja Mauke Keke van Elst (Mayken Coeck van Aelst),[11][12] venčao se u crkvi Notr Dam de la Kapel u Briselu, gde je i ostao do kraja svog života. Njegova dva sina Piter Brojgel Mlađi i Jan Brojgel Stariji postali su takođe poznati slikari kao i njihov otac. 1564. rodio mu se sin Piter kasnije nazvan „Pakleni Brojgel“[13] a 1568. sina Jana i on je imao nadimak - „Somot Brojgel“.[14] Umro je u Briselu.[15] Sahranjen je u crkvi Notr Dam de la Kapel u Briselu.[16]
Delo
Na početku karijere je slikao pejzaže. Dokazao je jedinstveno zahvatati atmosferu prirode. Voleo je da slika prostrane daleko se protežuće pejzaže na kojima su se odigravali biblijski ili mitološki događaji. Stvorio je veliki broj bakroreza i među najpoznatije spada serija grafika „Sedam smrtnih grehova“ 1557. Poznati su njegovi moralističko didaktički radovi. Do današnjih dana se sačuvalo njegovih 45 autentična radova-slika, od kojih se trećina nalazi u Umetničko-istorijskom muzeju u Beču. Ostali radovi su se izgubili,[17] ali je sačuvan veći broj njegovih crteža i grafika.[18]
Među najpoznatija dela spadaju „Holandske poslovice“ („Dvanaest poslovica“) koje je naslikao 1559. godine i na ovoj slici se nalazi veliki broj figura koje prikazuju holandske poslovice. Nalazi se u muzeju u Antverpenu. Slika gradnja Vavilonske kule iz 1563. godine je njegovo značajno delo.[19][20] Nalazi se u muzeju u Beču.[21] Istoričar umetnosti Itan Mat sagledava Brojgelov rad iz arhivskog ugla katalogizacije raznih običaja. „On je razvio ovu tehniku nabrajanja u svojim ranijim radovima iz perioda oko 1558 - 1560. godine. Njegove slike Dečje igre Holandske poslovice i Bitka između karnevala i posta, iako ne posebno o selu, inventarišu ove predmete na etnografski način.“
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`