pregleda

Kačkanje, tehnike kačkanja i uzorci za kačkanje


Cena:
1.190 din
Želi ovaj predmet: 2
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7791)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14515

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Oblast: Dizajn
Jezik: Srpski
Godina izdanja: St
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Kačkanje, tehnike kačkanja i uzorci za kačkanje s isrpnim tumacenjima rijecju i slikom



Format: 22x20 cm.
Broj strana: 288
Izdavač i godina izdanja: Mladinska knjiga 1989
Tvrd povez




Heklanje ili kukičanje je postupak pravljenja tkanine od vunice ili konca. Heklanje se, slično štrikanju sastoji od provlačenja petlji vunice jedne kroz druge. Heklanje se razlikuje od štrikanja po tome što je u jednom trenutku samo jedna petlja aktivna (jedini izuzetak je Tunisko heklanje) i što se umesto dve štrikaće igle koristi heklica za heklanje.

Poreklo
Prema nekim teorijama heklanje je poteklo od tradicionalnih ručnih radova u Arabiji, Južnoj Americi ili Kini, ali nema jasnih dokaza da je taj ručni rad rađen pre nego što je postao popularan u Evropi u 19. veku. Poznato je da se prva štampana šema pojavila u holandskom časopisu u ranom 19. veku. Mnogi smatraju da se heklanje verovatno koristilo u ranim kulturama, ali da se umesto heklice koristio savijeni kažiprst; tako da usled toga nema materijalnih ostataka da svedoče o tome. Ovi autori ukazuju na „jednostavnost“ tehnike i tvrde da „mora“ da se koristila odavno.


Irska heklana čipka, kasni 19. vek. Dizajn ovog primerka je usko baziran na Flemanskoj iglom rađenoj čipci iz 17. veka.
Drugi autori tvrde da su tkani, pleteni ili čvorovani primerci tkanine sačuvani iz veoma davnih vremena, ali da nema sačuvanih primeraka heklane tkanine u bilo kojoj etnološkoj zbirci, ili arheološkom izvoru pre 19. veka. Ovi autori ukazuju na tamburske heklice koje se koriste u tamburskom vezu u Francuskoj u 18. veku i tvrde da je provlačenje petlji kroz tkaninu preraslo u „heklanje u vazduhu“

Počevši u 19. veku u Britaniji, SAD i Francuskoj, heklanje počinje da se koristi kao manje skupa zamena za ostale oblike čipke. Cena fabrički proizvedenog pamuka je padala i iako su heklane čipke zahtevale više konca nego tkane čipke, heklane čipke su se brže izrađivale i bile su lakše za učenje.

U vreme Velike gladi u Irskoj (1845 - 1849) časne sestre su učile tamnošnje žene i decu da heklaju koncem. Rad je nošen širom Evrope i Amerike i kupovan zbog svoje lepote i zbog humanitarne pomoći koju je to pružalo irskom stanovništvu.

Heklice su se kretale od od primitivnih savijenih igala u dršci od plute, koje su koristile siromašne irske čipkarice, do heklica od skupoceno obrađenog srebra, gvožđa, slonovače ili kosti postavljenih u različite drške, od kojih su neke bile bolje dizajnirane da pokažu damske ruke nego za rad sa koncem. Do ranih 1940-tih, uputstva za heklanje su se već štampala u Engleskoj.

Rana istorija
Širom sveta heklanje je postala narodna radinost u usponu, posebno u Irskoj i severnoj Francuskoj, izdržavajući zajednice čiju su tradicionalnu privredu narušili ratovi, promene u načinu obrade i korišćenja zemlje i neuspeli usevi. Žene, ponekad čak i deca bi ostajala kući i pravile stvari kao odeću i ćebad da zarade novac. Gotove stvari je uglavnom kupovala srednja klasa u nastajanju. Uvođenje heklanja kao imitacije statusnog simbola, umesto kao jedinstvene veštine same po sebi, je obeležilo tu praksu kao suviše običnu. Oni koji su mogli da naruče čipku pravljenu starijim i skupljim metodama su nipodaštavali heklanje kao jeftinu kopiju. Ovaj utisak je delimično ublažila kraljica Viktorija, koje je kupila irsku čipku i čak naučila sama da hekla. Irsko heklanje je dalje promovisano štampanjem šema i instrukcija za heklanje. Ove šeme koje su se pojavile već 1840-tih su bile zadivljujuće raznolike i složene.

Savremena praksa
Moda u heklanju se promenila na kraju viktorijanske ere, u 1890-tim. Heklane čipke su u novoj edvardijanskoj eri, dostižući vrhunac izmeću 1910. i 1920. godine, postale još finije u teksturi i kompleksnije u bodovima.


Mali švedski stolnjak, oko 1930. godine
Jake viktorijanske boje su nestale i nove šeme su bile za bele ili konce svetlih boja, osim elegantnih torbica, koje su često heklane od jarko obojene svile, sa perlicama. Posle Prvog svetskog rata, smanjio se broj objavljenih šema i mnoge su bile pojednostavljene verzije šema iz ranog 20. veka. Posle Drugog svetskog rata, od kasnih 40-tih do ranih 60-tih ponovo je oživelo zanimanje za ručne radove, posebno u Americi, sa objavljenih mnogo novih i imaginativnih dizajna za kućne stvari u šarenim bojama, zajedno sa izmenama na prethodnim izdanjima. Ove šeme su bile predviđene za deblji konac i vunicu nego ranije šeme i uključivale su raznolike boje. Ovaj ručni rad je ostao uglavnom domaća radinost do kasnih 60-tih i ranih 70-tih kada se nova generacija latila heklanja i popularizovala „bakine kvadrate“, motiv koji se radi u krug i uključuje jarke boje.

Iako je heklanje izgubilo na popularnosti, rani 21. vek je doneo oživljavanje zanimanja za ručne radove i „uradi sam“ hobije, kao i velike korake u unapređenju kvaliteta i raznolikosti konca. Ima mnogo više knjiga sa modernim šemama i mnoge prodavnice konca nude časove heklanja, uz tradicionalne časove štrikanja.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 80228709
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Kačkanje, tehnike kačkanja i uzorci za kačkanje s isrpnim tumacenjima rijecju i slikom



Format: 22x20 cm.
Broj strana: 288
Izdavač i godina izdanja: Mladinska knjiga 1989
Tvrd povez




Heklanje ili kukičanje je postupak pravljenja tkanine od vunice ili konca. Heklanje se, slično štrikanju sastoji od provlačenja petlji vunice jedne kroz druge. Heklanje se razlikuje od štrikanja po tome što je u jednom trenutku samo jedna petlja aktivna (jedini izuzetak je Tunisko heklanje) i što se umesto dve štrikaće igle koristi heklica za heklanje.

Poreklo
Prema nekim teorijama heklanje je poteklo od tradicionalnih ručnih radova u Arabiji, Južnoj Americi ili Kini, ali nema jasnih dokaza da je taj ručni rad rađen pre nego što je postao popularan u Evropi u 19. veku. Poznato je da se prva štampana šema pojavila u holandskom časopisu u ranom 19. veku. Mnogi smatraju da se heklanje verovatno koristilo u ranim kulturama, ali da se umesto heklice koristio savijeni kažiprst; tako da usled toga nema materijalnih ostataka da svedoče o tome. Ovi autori ukazuju na „jednostavnost“ tehnike i tvrde da „mora“ da se koristila odavno.


Irska heklana čipka, kasni 19. vek. Dizajn ovog primerka je usko baziran na Flemanskoj iglom rađenoj čipci iz 17. veka.
Drugi autori tvrde da su tkani, pleteni ili čvorovani primerci tkanine sačuvani iz veoma davnih vremena, ali da nema sačuvanih primeraka heklane tkanine u bilo kojoj etnološkoj zbirci, ili arheološkom izvoru pre 19. veka. Ovi autori ukazuju na tamburske heklice koje se koriste u tamburskom vezu u Francuskoj u 18. veku i tvrde da je provlačenje petlji kroz tkaninu preraslo u „heklanje u vazduhu“

Počevši u 19. veku u Britaniji, SAD i Francuskoj, heklanje počinje da se koristi kao manje skupa zamena za ostale oblike čipke. Cena fabrički proizvedenog pamuka je padala i iako su heklane čipke zahtevale više konca nego tkane čipke, heklane čipke su se brže izrađivale i bile su lakše za učenje.

U vreme Velike gladi u Irskoj (1845 - 1849) časne sestre su učile tamnošnje žene i decu da heklaju koncem. Rad je nošen širom Evrope i Amerike i kupovan zbog svoje lepote i zbog humanitarne pomoći koju je to pružalo irskom stanovništvu.

Heklice su se kretale od od primitivnih savijenih igala u dršci od plute, koje su koristile siromašne irske čipkarice, do heklica od skupoceno obrađenog srebra, gvožđa, slonovače ili kosti postavljenih u različite drške, od kojih su neke bile bolje dizajnirane da pokažu damske ruke nego za rad sa koncem. Do ranih 1940-tih, uputstva za heklanje su se već štampala u Engleskoj.

Rana istorija
Širom sveta heklanje je postala narodna radinost u usponu, posebno u Irskoj i severnoj Francuskoj, izdržavajući zajednice čiju su tradicionalnu privredu narušili ratovi, promene u načinu obrade i korišćenja zemlje i neuspeli usevi. Žene, ponekad čak i deca bi ostajala kući i pravile stvari kao odeću i ćebad da zarade novac. Gotove stvari je uglavnom kupovala srednja klasa u nastajanju. Uvođenje heklanja kao imitacije statusnog simbola, umesto kao jedinstvene veštine same po sebi, je obeležilo tu praksu kao suviše običnu. Oni koji su mogli da naruče čipku pravljenu starijim i skupljim metodama su nipodaštavali heklanje kao jeftinu kopiju. Ovaj utisak je delimično ublažila kraljica Viktorija, koje je kupila irsku čipku i čak naučila sama da hekla. Irsko heklanje je dalje promovisano štampanjem šema i instrukcija za heklanje. Ove šeme koje su se pojavile već 1840-tih su bile zadivljujuće raznolike i složene.

Savremena praksa
Moda u heklanju se promenila na kraju viktorijanske ere, u 1890-tim. Heklane čipke su u novoj edvardijanskoj eri, dostižući vrhunac izmeću 1910. i 1920. godine, postale još finije u teksturi i kompleksnije u bodovima.


Mali švedski stolnjak, oko 1930. godine
Jake viktorijanske boje su nestale i nove šeme su bile za bele ili konce svetlih boja, osim elegantnih torbica, koje su često heklane od jarko obojene svile, sa perlicama. Posle Prvog svetskog rata, smanjio se broj objavljenih šema i mnoge su bile pojednostavljene verzije šema iz ranog 20. veka. Posle Drugog svetskog rata, od kasnih 40-tih do ranih 60-tih ponovo je oživelo zanimanje za ručne radove, posebno u Americi, sa objavljenih mnogo novih i imaginativnih dizajna za kućne stvari u šarenim bojama, zajedno sa izmenama na prethodnim izdanjima. Ove šeme su bile predviđene za deblji konac i vunicu nego ranije šeme i uključivale su raznolike boje. Ovaj ručni rad je ostao uglavnom domaća radinost do kasnih 60-tih i ranih 70-tih kada se nova generacija latila heklanja i popularizovala „bakine kvadrate“, motiv koji se radi u krug i uključuje jarke boje.

Iako je heklanje izgubilo na popularnosti, rani 21. vek je doneo oživljavanje zanimanja za ručne radove i „uradi sam“ hobije, kao i velike korake u unapređenju kvaliteta i raznolikosti konca. Ima mnogo više knjiga sa modernim šemama i mnoge prodavnice konca nude časove heklanja, uz tradicionalne časove štrikanja.
80228709 Kačkanje, tehnike kačkanja i uzorci za kačkanje

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.