Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Oblast: Pozorište
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku — 100 godina 1907.- 2007

Neprocjenjivi poklon za stogodišnji osječki Thalijin hram
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku — 100 godina, ur. Antonija Bogner–Šaban, Hrvatsko kazalište u Osijeku, Osijek, prosinac 2007., 199 str.
Vrsna je hrvatska teatrologinja Antonija Bogner–Šaban prirediteljica i autorica glavnine tekstualnog dijela luksuzno opremljenoga monografskog izdanja Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku posvećenog stotomu rođendanu središnjeg mjesta u kulturnome životu Osijeka, Thalijina hrama koji svojim rađanjem, dozrijevanjem i opstojnošću sačinjava nerazdvojan segment i hrvatske kulturne povijesti. Svjesnost da samo spoznavanje povijesti kazališta, njegovih umjetničkih vrhunaca i ponora, osigurava kvalitetnije opstojanje, dokazuju osječki kulturni djelatnici Tomislav Tanhofer i Radoslav Bačić već 1927. godine sačinjavajući povijesnu zabilješku Dvadeset godina Narodnog kazališta u Osijeku 1907.–1927. Nastavlja Ivan Marton u posebnom broju Osječke scene iz 1947. godine naslovljenom 7. prosinca 1907.–1947., a pedeseta je obljetnica kazališta svečano proslavljena objavljivanjem zbornika Narodno kazalište u Osijeku 1907.–1957. Branko Mešeg 1984. godine priređuje monografiju Kazališne tradicije grada Osijeka. HNK 1907.–1982. Ratni repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 1991.–1994. potpisuje iskreni zaljubljenik u osječki teatar Ljubomir Stanojević, baš kao i svojevrsnu monografsku uvertiru u proslavu velikog jubileja, 95. rođendan HNK iz 2002. godine.

Tekstualni dio monografije Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku — 100 godina pišu ponajbolji poznavatelji svakoga pojedinog segmenta osječkoga kazališnog života osuvremenivši i pojednostavivši većinom svoje već objelodanjene radove, ponajviše na stranicama Zbornika Krležinih dana, znanstveno–teatrološke manifestacije kojoj je jedan od utemeljitelja upravo Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku. Sadržaj je očekivano raspodijeljen: Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u povijesnome i kulturnome središtu (Bogner–Šaban), Drama (Bogner–Šaban), Opera (Petrušić), Balet (Stanojević), Annale komorne opere i baleta (Petrušić), Krležini dani u Osijeku (Hećimović), Bibliografija o Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku (Bogner–Šaban), Uprave Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku (Bogner–Šaban). Smještajući osječko nacionalno kazalište u povijesno i kulturno središte u uvodnome tekstu, Antonija Bogner–Šaban otkriva tragove kazališne tradicije koji prethode institucionalnomu osnutku kazališta 1907., ističući najstariju poznatu osječku školsku predstavu, dramu Landelinus u izvedbi đaka isusovačke gimnazije 1735. godine. U njezinome povijesnome pregledu rađanja osječkoga kazališnog života i samog institucionaliziranja razaznajemo nekolicinu uporišta: 1. Snažnije razvijanje osječkog kazališnog života nakon 1809. godine i proglašenja Osijeka slobodnim kraljevskim gradom; 2. Gostovanja zagrebačkog i novosadskog kazališta u Osijeku i okolici u drugoj polovici 19. stoljeća kao poticaj za dozrijevanje zamisli o stvaranju vlastitog kazališnog ansambla; 3. Pripreme za osnutak i utemeljenje HNK u Osijeku u prosincu 1907. godine; 4. Profesionalizacija kazališta 20–ih; 5. Prinudna gostovanja/združivanje s novosadskim Srpskim narodnim pozorištem 30–ih; 6. Poratne i poslijeratne tegobe; 7. Lav Mirski; 8. Osnivanje Annala komorne opere i baleta 1970. godine; 9. Zlatne osamdesete — okret k suvremenom; 10. Stradavanje kazališne zgrade — neprekinuto umjetničko djelovanje; 11. Suvremenost. Urednica izdanja potpisuje i drugi tekst posvećen drami osječkog kazališta za čije utemeljenje okrivljuje priznatoga zagrebačkog kazališnog znalca, Nikolu Andrića, koji čvrstom organizacijskom strukturom i odabirom repertoara određuje umjetničke smjernice daljnjeg djelovanja kazališta. Uslijedit će procvat drame na pozornici osječkog teatra po intendanturom Srgjana Tucića (1908.–10.). Uz Tucića, Bogner–Šabanova u linearnom nabrajanju ravnatelja (drame) i zaslužnih redatelja, a koji su pridonijeli njezinim estetskim iskoracima, prepoznaje i opisuje djelatnosti Joze Ivakića, Tomislava Tanhofera, Hinka Tomašića, Ivana Martona, Ljubomira Stanojevića i Zvonimira Ivkovića. Antun Petrušić iscrpno pišući i analizirajući glazbeno–scenski životu u Osijeku kojem ponajviše pridonosi operni ansambl HNK izdvaja njegova iznimna dostignuća — osječki HNK neprekidno posebno potiče vlastite skladateljske snage (Stepanov, Savin, Stahuljak, Mihaljević); daje mogućnost plasmana novih djela hrvatskih (mladih) skladatelja na Annalu komorne opere i baleta i time često biva mjesto početka njihova umjetničkog rada; odgojno–obrazovni utjecaj glazbeno–umjetničkih veličina Mirka Polića, Lava Mirskog i Dragutina Savina. Na operu logično naslonjeni balet tematizira Ljubomir Stanojević koji elemente prisutnosti baleta na osječkoj pozornici pronalazi već u četvrtoj sezoni djelovanja kazališta. Uspone fragmentarnog razvitka baletne scene u Osijeku, većinom okrenute služenju opernim, operetnim i dramskim predstavama, Stanojević pronalazi u osobnostima Marije Tuljak, Argene Savin, Antonija Maksimovića, Štefana Suhya, Sonje Kast, Antuna Marinića. Nadalje, Branko Hećimović u tekstu o Krležinim danim u Osijeku, teatrološkom znanstvenom savjetovanju, piše o začetku manifestacije 1987. godine, razlozima zbog kojih je došlo do osnivanja Krležinih dana i to baš u Osijeku, neprestano upozoravajući na njezin pozitivni utjecaj na razvoj kazališnog života u Osijeku i hrvatsku kazališnu kulturu. Slijedi svim proučavateljima osječkog teatra dragocjena bibliografija o HNK u Osijeku koju urednica razvrstava na knjige, monografije, zbornike, rasprave, almanahe, kazališne izvještaje i kazališne listove te popis kazališnih upravitelja, pomoćnika intedanta, ravnatelja drame, dramaturga, ravnatelja opere i ravnatelje baleta kroz stogodišnju povijest osječkog teatra.

Estetsku vrijednost monografije neosporno podižu nebrojene raritetne fotografije i skice osječkih kazališnih djelatnika kroz povijest, kazališnog interijera, scenografije, kostima, svečanih zastora, fotoaparatom uhvaćenih svih važnih zbivanja tijekom prošlosti osječkog teatra, koje pravodobno ilustriraju svaku napisanu riječ. Uredničina ustrajnost i minucioznost odabira pri pretraživanju fotografija razasutih diljem Arhiva HNK u Osijeku, Arhiva Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta pri HAZU i raznih privatnih zbirki, zaslužuje posebne pohvale baš kao i savršenost njihova postavljanja uz tekst, likovno–grafičko oblikovanje DZN studija. Nakon svega, neminovno je ustvrditi kako je ogromna količina energije Antonije Bogner–Šaban utrošena pri izradi ovog monumentalnog (i)zdanja, satkala neprocjenjiv dar za stogodišnje osječko kazalište, a time i hrvatsku kulturnu povijest.

Ivan Trojan

K.N.S. O. ANTIK 1.