pregleda

Izvori zla: dualističke teme / Miroslav Brandt


Cena:
5.600 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: BEX
Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Beograd,
Beograd-Novi Beograd
Prodavac

superunuce (8011)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 12846

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1989.
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Zagreb 1989. Tvrd povez, ilustrovano, 535 strana.
Knjiga je odlično očuvana.
J15


Zbirka rasprava što ih obuhvaća ova knjiga sadržava pojedinačna proučavanja koja ispunjaju više od 25 proteklih godina. Iako se sva ona ne bave izravno pojavom poznate bosansko-hercegovačke dualističke hereze »krstjana«, ona je ipak njihovo zajedničko polazište, a i svrha. Kao što je izloženo u raspravi koja je u ovu knjigu uvrštena kao prva u redoslijedu, uz druga moja studijska nastojanja, u kojima središnje mjesto ima kauzalno odredenje feudalizma kao oblika ljudske udruženosti i međusobne povezanosti različitih socijalnih faktora u tom specifičnom ekonomskom i društvenom ustrojstvu, slučajne okolnosti usmjerile su me na specifičan i neočekivani pristup problemu takozvanih dualističkih hereza. Pedesete godine ovoga stoljeća bile su doba kad su znanstvena istraživanja u nas definitivno opovrgla zablude o (bar relativnoj) pravovjernosti tzv. crkve bosanske i njenih pripadnika, »krstjana«. Zbog dilema oko toga, objavljivane rasprave znanstvenika toga vremena morale su prije svega precizno odrediti što su, zapravo, bila učenja bosansko-hercegovačkih »krstjana«, pri čemu je općenito usvojeno da ga treba smatrati neomanihejskom herezom i, zbog toga što je hereza, krivovjerje i devijacija od pravovjernosti službene crkve, omjerati s tim pravovjerjem kao ustaljenim i u sebi dogmatski neospornim tumačenjem koncep cija koje su bit kršćanstva. Zbog toga se nepravovjernost »krstjanskih« gledišta očitovala razlikama prema pravovjernosti, a te razlike službena je crkva već odavna, od patrističkih vremena, definirala kao obnovljeno manihejstvo. Time se i ishodište toga neomanihejstva, nauk Manijev, implicite obilježavao kao hereza, utoliko više što je on nastao u III. st.
n. e., kad je već postojao — osim biblijskih — i velik broj susljednih kršćanskih djela koja su izgradivala vjersku koncepciju kršćanstva na najširoj osnovi, u sučeljavanju te nove religije s antičkom religijskom (politeističnom) i filozofijskom baštinom. Kršćanska je vjera, dakle, služila kao središnja točka i mjerilo ispravnosti ili neispravnosti.
Takva koncepcija pružala je u neku ruku statičku sliku o religioznosti, kao da postoji jedna i neizmjenljiva zamisao o kršćanskom religijskom sustavu rješenja što ih vjersko mišljenje pruža egzistencijalnoj problematici čovjekova opstanka i kao da, nasuprot njoj, postoji neslaganje s pravovjernim objašnjenjima tih problema, kao drugi čvrsti blok, koji se, već davno jednom osuđen kao nevaljao i pogrešan, uporno, kroz stoljeća prenosi kao neka zaraza iz zemlje u zemlju, pa se, stjecajem povijesnih okolnosti, u našoj zemlji učvrstila i tu trajala.
Drugim riječima, takvo pojednostavljeno raspravljanje (u okviru dileme: jesu li heretici ili nisu) ostavljalo je neostvarenom potrebu da se pita i što je to kršćanstvo, kao pojava koja postoji u vremenu i kroza nj teče iz prošlosti u budućnost, a i što je to heretičnost, u smislu da li je ono što se tim nazivom obilježava, zaista samo odstupanje, pa stoga i neke vrste izdaja prave vjere, koju ne obilježava baš ništa drugo nego samo to neslaganje s pravovjernošću, ili ono i samo ima svoju samostalnu povijest, a to znači vlastiti nastanak, rast i mijenjanje u kojem stupa u određene odnose, s drugim vjersko-filozofskim sistemima, sudara se s njima, isprepliće i kombinira u smislu skupnog kretanja kroz vrijeme, pri čemu su nosioci tih kretanja umovi misaone djelatnosti pokolenjâ.
Iz predgovora




Sadržaj:
Predgovor
Viklifizam u Jugoslaviji
Kada je Wyclif koncipirao svoje učenje o
transsupstancijaciji
Jedna epizoda u borbi oko uvođenja papinske desetine u Dalmaciji
Susret viklifizma s bogumilstvom u Srijemu
Utjecaji patristike u ranom bogumilstvu i islamu
Dualističko-gnosticka religija Tolteka
Dubrovnik i heretička Bosna u prvoj polovici XIII. stoljeća
Dualistička zamisao o otkupu đavoljeg prava na
čovjeka u novozavjetnim tekstovima i patristici
Dogmatske relacije nekih glagoljičkih apokrifnih spisa
Bosanski dualistički pokret
Dualističke dileme na rusko-finskom dodirnom području u XI. st.
Mitovi »Prve Mojsijeve knjige« (Genesis) .
Dualistički okvir »Knjige o Jobu«
Gnostička utjeha u »propovjedniku«
Gnostički odnos prema dualizmu
Zoroastrizam i staroiranski dualizam
Manihejski gnočticki sistem
Zaključak
Popis slika









Predmet: 79232821
Zagreb 1989. Tvrd povez, ilustrovano, 535 strana.
Knjiga je odlično očuvana.
J15


Zbirka rasprava što ih obuhvaća ova knjiga sadržava pojedinačna proučavanja koja ispunjaju više od 25 proteklih godina. Iako se sva ona ne bave izravno pojavom poznate bosansko-hercegovačke dualističke hereze »krstjana«, ona je ipak njihovo zajedničko polazište, a i svrha. Kao što je izloženo u raspravi koja je u ovu knjigu uvrštena kao prva u redoslijedu, uz druga moja studijska nastojanja, u kojima središnje mjesto ima kauzalno odredenje feudalizma kao oblika ljudske udruženosti i međusobne povezanosti različitih socijalnih faktora u tom specifičnom ekonomskom i društvenom ustrojstvu, slučajne okolnosti usmjerile su me na specifičan i neočekivani pristup problemu takozvanih dualističkih hereza. Pedesete godine ovoga stoljeća bile su doba kad su znanstvena istraživanja u nas definitivno opovrgla zablude o (bar relativnoj) pravovjernosti tzv. crkve bosanske i njenih pripadnika, »krstjana«. Zbog dilema oko toga, objavljivane rasprave znanstvenika toga vremena morale su prije svega precizno odrediti što su, zapravo, bila učenja bosansko-hercegovačkih »krstjana«, pri čemu je općenito usvojeno da ga treba smatrati neomanihejskom herezom i, zbog toga što je hereza, krivovjerje i devijacija od pravovjernosti službene crkve, omjerati s tim pravovjerjem kao ustaljenim i u sebi dogmatski neospornim tumačenjem koncep cija koje su bit kršćanstva. Zbog toga se nepravovjernost »krstjanskih« gledišta očitovala razlikama prema pravovjernosti, a te razlike službena je crkva već odavna, od patrističkih vremena, definirala kao obnovljeno manihejstvo. Time se i ishodište toga neomanihejstva, nauk Manijev, implicite obilježavao kao hereza, utoliko više što je on nastao u III. st.
n. e., kad je već postojao — osim biblijskih — i velik broj susljednih kršćanskih djela koja su izgradivala vjersku koncepciju kršćanstva na najširoj osnovi, u sučeljavanju te nove religije s antičkom religijskom (politeističnom) i filozofijskom baštinom. Kršćanska je vjera, dakle, služila kao središnja točka i mjerilo ispravnosti ili neispravnosti.
Takva koncepcija pružala je u neku ruku statičku sliku o religioznosti, kao da postoji jedna i neizmjenljiva zamisao o kršćanskom religijskom sustavu rješenja što ih vjersko mišljenje pruža egzistencijalnoj problematici čovjekova opstanka i kao da, nasuprot njoj, postoji neslaganje s pravovjernim objašnjenjima tih problema, kao drugi čvrsti blok, koji se, već davno jednom osuđen kao nevaljao i pogrešan, uporno, kroz stoljeća prenosi kao neka zaraza iz zemlje u zemlju, pa se, stjecajem povijesnih okolnosti, u našoj zemlji učvrstila i tu trajala.
Drugim riječima, takvo pojednostavljeno raspravljanje (u okviru dileme: jesu li heretici ili nisu) ostavljalo je neostvarenom potrebu da se pita i što je to kršćanstvo, kao pojava koja postoji u vremenu i kroza nj teče iz prošlosti u budućnost, a i što je to heretičnost, u smislu da li je ono što se tim nazivom obilježava, zaista samo odstupanje, pa stoga i neke vrste izdaja prave vjere, koju ne obilježava baš ništa drugo nego samo to neslaganje s pravovjernošću, ili ono i samo ima svoju samostalnu povijest, a to znači vlastiti nastanak, rast i mijenjanje u kojem stupa u određene odnose, s drugim vjersko-filozofskim sistemima, sudara se s njima, isprepliće i kombinira u smislu skupnog kretanja kroz vrijeme, pri čemu su nosioci tih kretanja umovi misaone djelatnosti pokolenjâ.
Iz predgovora




Sadržaj:
Predgovor
Viklifizam u Jugoslaviji
Kada je Wyclif koncipirao svoje učenje o
transsupstancijaciji
Jedna epizoda u borbi oko uvođenja papinske desetine u Dalmaciji
Susret viklifizma s bogumilstvom u Srijemu
Utjecaji patristike u ranom bogumilstvu i islamu
Dualističko-gnosticka religija Tolteka
Dubrovnik i heretička Bosna u prvoj polovici XIII. stoljeća
Dualistička zamisao o otkupu đavoljeg prava na
čovjeka u novozavjetnim tekstovima i patristici
Dogmatske relacije nekih glagoljičkih apokrifnih spisa
Bosanski dualistički pokret
Dualističke dileme na rusko-finskom dodirnom području u XI. st.
Mitovi »Prve Mojsijeve knjige« (Genesis) .
Dualistički okvir »Knjige o Jobu«
Gnostička utjeha u »propovjedniku«
Gnostički odnos prema dualizmu
Zoroastrizam i staroiranski dualizam
Manihejski gnočticki sistem
Zaključak
Popis slika








79232821 Izvori zla: dualističke teme / Miroslav Brandt

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.