Cena: |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ho
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ima podvucenih recenica hem. olovkom. Sve ostalo uredno!
Blažene uspomene arhimandrit Pajsije započeo je svoj monaški život 1978. godine, na Svetoj Gori. Velikoshimnik i iguman manastira Hilandara postao je po obnovi opštežića 1990, a u Eparhiju vranjsku došao je 1993. godine gde je, kao nastojatelj Manasira prepodobnog Prohora Pčinjskoh, preduzeo duhovnu i materijalnu obnovi više okolnih manastira. Napojivši se na čistim izvorima svetogorskog predanja, po uzoru na svetog Savu, nesebično se zalagao da tom neprolaznom istinom napoji i žedne duše našeg naroda…
Strana: 139
Povez: tvrdi
Pismo: ćirilica
Format: 24 cm
Arhimandrit Pajsije (rođen Petar Tanasijević; okolina Srebrenice, 18. april ili 7. jul[a] 1957 − Beograd, 20. jul 2003) bio je arhimandrit Srpske pravoslavne crkve i iguman manastira Hilandar i Prohor Pčinjski.
Biografija
Arhimandrit Pajsije je rođen kao Petar, treće dete u porodici Sretena i Mileve Tanasijevića, u okolini Srebrenice, na Veliki četvrtak (18. april) 1957. godine. Nakon osnovne škole, završio je monašku školu u manastiru Ostrog 1976. godine, sa odličnim uspehom. Po odsluženju vojnog roka, pod vođstvom oca Jovana (Radosavljevića) i nakon posete Svetoj gori, odlučio se za monaški poziv. Godine 1978. je primljen za iskušenika u Hilandaru, a u monaški red ga ja primio tadašnji episkop raško-prizrenski Pavle, u manastiru Visoki Dečani, na Preobraženje 1979. godine.[1]
Pajsije potom odlazi na Svetu Goru, u manastir Hilandar, gde je bio član Sabora staraca,[traži se izvor] a 1988. godine je izabran za protosa Svete Gore. Nakon što je u Hilandaru ponovo uveden položaj igumana, 1990. godine, postaje prvi moderni i najmlađi iguman Hilandara.[1]
U Srbiju se vraća 1993. godine,[1] gde je postavljen za igumana manastira Prohor Pčinjski, gde radi na obnavljanju duhovnog života na jugu Srbije. Sa brojim bratstvom i sestrinstvom oživljava više manastira u eparhiji vranjskoj, uključujući manastir Pantelejmon u Lepčincu, Sv. Stefan u Gornjem Žapskom, Sv. Đorđe u Gornjem Punuševcu i Uspenja Presvete Bogorodice Mrtvici.[2]
Godine 2002. je oboleo od raka mozga, i nakon višemesečne borbe sa bolešću, preminuo 20. jula 2003. u Beogradu i sahranjen tri dana kasnije u porti manastira Prohor Pčinjski.