pregleda

PEKO i ŽDANOV na Trgu Republike 1944 SAHRANA


Cena:
2.400 din
Želi ovaj predmet: 13
Stanje: Kolekcionarski primerak
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Grad: Beograd-Stari grad,
Beograd-Stari grad
Prodavac

bezcimanja (721)

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 3251

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina : 1941 - 1945.
Detaljno stanje: Dobro

OVO JE RAZGLEDNICA

SAHRANA PALIH KRASNOARMEJACA na TRGU REPUBLIKE 1944

Grobnica ispred pozorišta

Na centralnom delu današnjeg Trga republike, posle oslobođenja, počivali sovjetski vojnici. Vojnici Crvene armije sahranjeni odmah posle vojnih operacija, odakle su tek posle sukoba sa Staljinom premešteni na Groblje oslobodilaca Beograda

NA današnjem Trgu republike, ispred Narodnog pozorišta, vodio se žestok boj tokom oslobađanje Beograda u Drugom svetskom ratu. Tamo su nastradali brojni sovjetski vojnici, koji su prvobitno bili sahranjeni nedaleko od mesta pogibije.

U parku na Savskom šetalištu na Kalemegdanu postavljena je izložba koja će dočekati poslednju nedelju decembra i koju je priredilo JP „Beogradska tvrđava“.

Uz fotografske snimke iz tog doba, posmatrač uviđa kako je Beograd, odmah posle okončanja velike bitke, bio prepun svežih grobova u centralnim delovima grada...

Rasute žrtve

„PriČa o drugom životu“, kako su ovu izložbu nazvali autori, otkriva neke detalje o kojima nismo mnogo znali. Kako su odmicale faze bitke za Beograd, Nemci su se povlačili gubeći polako uporišta koja su žestoko branili.

- U „Beogradskoj operaciji“ učestvovalo je oko 300.000 vojnika - kaže istričar Olivera Vučković, rukovodilac Odeljenja za produkciju umetničke delatnosti JP „Beogradska tvrđava“. - Sa sovjetske strane tu su bile jedinice Trećeg ukrajinskog fronta, delovi Drugog ukrajinskog fronta na severu Srbije, Dunavska flotila... Borbeni duh vojnika i njihovo ratničko iskustvo bili su na zavidnom nivou: broj oklopnih vozila koji je došao sa Crvenom armijom do tada nije viđen na celokupnom jugoslovenskom ratištu.

Tenkovske kolone korpusa generala Ždanova nisu nosile oznaku crvene zvezde, već ambleme iz životinjskog carstva: „brze zečeve“, „izdržljive pse“, „spretne kune“, „okretne laste“ i „visoke žirafe“.

Na kupolama legendarnih tenkova „T-34“, 36. gardijske tenkovske brigade, koja je predstavljala glavnu udarnu snagu korpusa, stajali su na zadnjim šapama „ljuti medvedi“. Zato je čitav korpus dobio nadimak „Ždanovljev zverinjak“.

Za razliku od sovjetskih, partizanske jedinice nisu imale teško naoružanje neophodno za proboj odbrane velikog grada, niti mehanizaciju bilo kog tipa. Jedinice NOVJ imale su u svom sastavu prekaljene borce, opremljene automatskim naoružanjem britanske i sovjetske proizvodnje.

- Žrtve oslobodilaca bile su ogromne, pa je na Groblju oslobodilaca Beograda tada sahranjeno 1.386 boraca Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, i 711 vojnika Crvene armije - objašnjava Vučković. - Ulične grobnice nicale su odmah nakon borbi na mestima gde je bilo slobodnog zemljišta.


TRAGOVI NARASKRŠĆIMA

TAKO su beograske ulice naprasno bile prepune grobova na centralnim delovima glavnog grada. Na Trgu republike su u velikoj zajedničkoj grobnici 22. oktobra 1944. sahranjeni borci i oficiri sovjetskog Četvrtog gardijskog mehanizovanog korpusa, kao i 73. i 236. streljačke divizije.

Već u oktobru je na mestu velike grobnice crvenoarmejaca na Trgu republike postavljen mermerni spomenik, na kom su se nalazila dva krsta sa strane, crvena petokraka na vrhu i spisak poginulih. Tekst natpisa je glasio: „Večna slava herojima palim u borbama za slobodu i nezavisnost naše Domovine i bratske Jugoslavije“.

Spomenik je srušen 1949, a posmrtni ostaci crvenoarmejaca bili su izmešteni i posle Staljinove smrti sahranjeni u zadnjem delu kompleksa Groblje oslobodilaca Beograda u Ruzveltovoj ulici.

NEMAČKE HUMKE

ŽRTVE sa obe strane bile su velike, pa su i humke nemačkih vojnika nicale pored gradskih trotoara i na zelenim površinama.

Jedan od snimaka prikazuje grobove nemačkih vojnika sahranjenih tokom borbi u Travničkoj ulici. Po završetku borbi krstovi i humke su uklonjeni, kako bi bili izbrisani tragovi prisustva okupatora.

NEVEROVATNI RISTA MARJANOVIĆ

FOTOGRAFIJE oslobođenja Beograda 1944. godine, koje su prikazane na Savskom šetalištu, na izložbi „Priča o drugom životu“, većinom su delo besmrtnog fotografa Riste Marjanovića.

Ovaj umetnik bio je jedan od rodonačelnika naše vojne fotografije još u doba Balkanskih ratova, a zatim i Prvog svetskog rata. Zahvaljujući ovom hrabrom čoveku zabeleženi su kadrovi sa Cera i Kolubare, kao i povlačenja srpske vojske preko Albanije.

GROBLjE OSLOBODILACA

SPOMEN-groblje jugoslovenskim i sovjetskim borcima koji su poginuli u bici za oslobođenje Beograda izgrađeno je 1954. godine, po ideji arhitekte Branka Bona, dok je parkovsku površinu projektovao inženjer Aleksandar Krstić.

Kamena kapija je delo vajara Radeta Stankovića, a skulpturu „Crvenoarmejac“ u zadnjem delu spomen-groblja izradio je vajar Antun Augustinčić.

HEROJ SSSR IZ BEOGRADA

JEDINI borac Crvene armije koji je dobio zvanje „heroja SSSR“ za borbe u Beogradu bio je Nikolaj Kravcov (1921-1944). On je bio lajtnant (poručnik) medicinske službe, paramedicinski radnik u 42. samostalnoj lovačkoj artiljerijskoj protivtenkovskoj brigadi.

- Učestvovao je u borbama u Ulici kralja Aleksandra 15. oktobra i u jurišu na zgradu Glavne pošte - objašnjava Vučković. - Crvenoarmejci su bili zasuti vatrom iz podruma susedne zgrade, a tada je sanitetski poručnik Kravcov mašinkom i bombama uništio bunker, ali je i sam pao, pokošen poslednjim rafalom.

Njegov podvig je omogućio dalje napredovanje sovjetskih trupa i zauzimanje neoštećene zgrade Telegrafsko-telefonske centrale.

Nikolaj Kravcov preminuo je od rana, u bolnici, 17. oktobra, a sahranjen je na Trgu republike 22. oktobra, upravo na privremenom groblju kojem je posvećena ova priča.

izvor : Zoran Nikolić (vecernje novosti)

------------------------------------------------

Petar `Peko` Dapčević (1913 — 1999) je bio čuveni partizanski vojskovođa iz drugog svetskog rata, zapovednik Druge proleterske divizije.

Pre rata se kao dobrovoljac borio protiv fašizma u Španiji. Tokom oslobodilačke borbe imao je istaknutu ulogu u bitkama na Neretvi, Sutjesci i u oslobođenju Beograda. Nakon rata je bio general-pukovnik JNA, društveno-politički radnik i ambasador SFRJ. U periodu od 1953. do 1955. godine obavljao je funkciju načelnika Generalštaba Jugoslovenske narodne armije.
Nosilac je mnogih prestižnih jugoslovenskih odlikovanja. Proglašen je narodnim herojem Jugoslavije.

Rođen je 25. juna 1913. godine u selu Ljubotinj, kod Cetinja. Potiče iz svešetničke porodice Jovana Dapčevića. Imao je tri brata - Vlada, Draga i Milutina i sestru Danicu. Još kao gimnazijalac na Cetinju učestvovao je u dva štrajka, a kao učenik osmog razreda bio je uhapšen zbog aktivnog učešća u manifestacijama omladine i zbog toga je bio hapšen.

Po završetku gimnazije upisao se na Pravni fakultet u Beogradu i ubrzo, u svojoj dvadesetoj godini, 1933. postao član Komunističke partije Jugoslavije. Tri godine kasnije kasnije vratio se u svoj rodni kraj i kao član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje radio je na stvaranju i jačanju partijskih organizacija.

U maju 1937. godine Peko je otišao u Španiju, kako bi se u Španskom građanskom ratu borio protiv Frankovih fašističkih snaga. Posle kraće obuke on je, kao borac-mitraljezac, bio u bataljonu „Dimitrov” 15. internacionalne brigade. Na frontu Brunete kod Madrida ranjen je u glavu. Posle izlaska iz bolnice postao je politički delegat voda i ubrzo politički komesar čete.

Uskoro je u borbama ispoljilo svoje vojničke sposobnosti i postao komandir čete. Na frontu kod Ebra ponovo je ranjen u glavu, a 1938. godine ranjen je treći put u ruku. U raznim borbama (Kinto, Belčite i Katalonija) ispoljio je visoke ratničke sposobnosti. Za kratko vreme napredovao je od desetara do poručnika Španske republikanske armije.

Kada je februara 1939. godine posle poraza Španske republikanske armije sa ostalim dobrovoljcima prešao francusku granicu, čekali su ga koncentracioni logori. Reakcija Francuske bacila ga je, zajedno sa ostalim borcima internacionalnih brigada u koncentracioni logor u Anželesu (-{Angeles}-). S grupom svojih prijatelja iz Španije, francuska policija ga je zatvorila u tvrđavu Koljure. U logoru je ostao do oktobra 1940. godine. Tada su Peko Dapčević i Fadil Jahić Španac dobili zadatak da pobegnu iz logora i da organizuju bekstvo ostalih drugova. U vezi s tim Peko Dapčević je u aprilu 1941. godine otišao na rad u Austriju, odakle je organizovao bekstvo i prebacivanje drugova u Jugoslaviju.

Odmah posle povratka u Jugoslaviju uhapšen je u Somboru i sproveden za Crnu Goru, ali je uspeo da pobegne sa stanice u Nikšiću. Tu se povezao sa članovima Mesnog komiteta KPJ za Nikšić i aktivno učestvovao u pripremama za ustanak.

U prvim danima, trinaestojulskog ustanka nalazio se na funkciji člana Okružnog komiteta KPJ za Cetinje i komandanta Lovćenskog partizanskog odreda. U borbi na Košćelama (na putu Cetinje-Rijeka Crnojevića) 15. jula 1941. godine, pod njegovom komandom je najpre uništena motorizovana kolona, a potom i motorizovani bataljon italijanske divizije „Mesina”.

Bio je član, a izvesno vreme i zamenik komandanta, Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru, od njegovog formiranja avgusta 1941. godine. Kao član Glavnog štaba i komandant Lovćenskog partizanskog odreda dao je veliki doprinos stvaranju i učvršćivanju partizanskih jedinica, izvođenju borbenih poduhvata i razvoju Narodnooslobodilačkog pokreta u Crnoj Gori.
U vreme krize ustanka na području Kolašina, u zimu i proleće 1942. godine, kao zamenik komandanta Glavnog štaba, objedinio je komandu na partizanskim udarnim bataljonima i odredima na ovoj teritoriji. Ove snage su na Sinjajevini, na području Morača-Kolašin, u Poljima, vodile duge i teške borbe sa znatno brojnijim četnicima, koje su pomagali Italijani.

Početkom aprila 1942. godine postavljen je za komandanta Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku, a maja iste godine imenovan je za člana Vrhovnog štaba NOP i DVJ. Od tada do 10. juna, crnogorske jedinice su pod njegovom komandom vodile izuzetno teške borbe na širem području Crne Gore s nekoliko italijanskih divizija, brojnim četničkim jedinicama i snagama crnogorskih separatista. Borbe u poljima Kolašinskim, na Sinjajevini i Durmitoru, oko Nikšića, na putu Nikšić-Grahovo i Cetinje-Grahovo spadaju i po angažovanim snagama i po žestini u najteže borbe u Trećoj neprijateljskoj ofanzivi.

Kada je, 11. juna 1942. godine formirana Četvrta proleterska crnogorska udarna brigada, Peko je imenovan za njenog komandanta. Pod njegovom komandom brigada je učestvovala u pohodu na Bosansku krajinu. Do sredine jula, zauzela je Hadžiće (na pruzi Sarajevo-Mostar), Gornji Vakuf i vodila borbe na sektoru Bugojna. U avgustu je izvršila dva snažna napada na jako utvrđeni Kupres i pretrpela teške gubitke. Posle ovoga vodila je borbe s jakim Nemačkim snagama na Manjači, zatim je u septembru učestvovala u napadu na Jajce, a potom je učestvovala u žestokim borbama na pravcima Jajce-Donji Vakuf i Jajce-Travnik. U oktobru je učestvovala u oslobođenju Mrkonjić-Grada.
Kada su 1. novembra 1942. godine formirane prve divizije NOVJ, Peko Dapčević je postavljen za komandanta Druge proleterske divizije. Od tada do sredine septembra 1943. godine, pod njegovom komandom Druga divizija je učestvovala u najtežim borbama na jugoslovenskom ratištu. Od novembra 1942. do februara 1943. godine divizija je dejstvovala na širem graničnom pojasu između Bosne i Dalmacije. U novembru je razbila neprijateljske snage na sektoru Knin-Bosansko Grahovo, 14. decembra oslobodila Livno, potom napala Kupres, oslobodila Šujicu i Duvno i vodila borbe na pravcu Duvno-Imotski; krajem decembra 1942. i početkom januara 1943. godine divizija je izvela uspešna ofanzivna dejstva u Cetinskoj krajini.

U vreme bitke na Neretvi Druga divizija, je imala veoma važnu ulogu. U februaru je učestvovala u oslobođenju Posušja i Imotskog, prodrla u dolinu Neretve, oslobodila Drežnicu i Jablanicu, i delom snaga učestvovala u napadima na Konjic. Heroizam njenih boraca i uspesi štaba i komandanta posebno su došli do izražaja u teškim borbama krajem februra i početkom marta 1943. godine. Glavnina snaga divizije učestvovala je u odbrambenim borbama na pravcu Gornji Vakuf-Prozor i u čuvenom protiv udaru kod Gornjeg Vakufa, a drugi deo snaga je vodio teške odbrambene borbe na Neretvi. Druga proleterska divizija je prva forsirala Neretvu, marta 1943. godine i zadala snažan udar četnicima. Od tada su počela njena ofanzivna dejstva na istok, Glavina divizije je nastupala pravcem Čičevo-Glavatičevo-Kalinovik-Foča i učestvovala u više teških borbi i razbijanju snažnih četničkih grupacija, a drugi deo snaga je angažovan na borbama u Hercegovini.

U saradnji sa Prvom divizijom, Druga divizija je forsirala Drinu, razbila italijansko-četničke snage jačine nekoliko hiljada, i oslobodila severnu Crnu Goru, a u saradnji sa Trećom divizijom u borbama na Javorku i Bioču razbila italijansko-četničke snage, takođe jačine nekoliko hiljada.

U vreme Pete neprijateljske ofanzive Druga divizija je najpre vodila teške borbe sa Prvom nemačkom brdskom divizijom, na sektoru Mojkovca i Kolašina, potom učestvovala u stvaranju mostobrana na Vučevu i u teškim borbama na Javorku Pivskom. U borbama u dolini Sutjeske njene brigade su igrale odlučujuću ulogu u napadima na Košur i u odbrani na Barama. U vreme proboja na Zelengori izuzetno značajne su odbrambene borbe na Ljubinom grobu i Košuti, i prodor prema komunikaciji Foča-Kalinovik.

Oktobra 1943. godine Peko je postao komandant Drugog udarnog korpusa NOVJ. Pod njegovom komandom korpus je postao jedna od najjačih jedinica NOVJ. U jesen 1943. godine učestvovao je u oslobođenju većeg dela teritorije Crne Gore, Hercegovine i Sandžaka. Potom korpus je vodio teške borbe u Limsko-drinskoj operaciji.

Godine 1943. proizveden je u čin general-majora, 1944. u čin general-potpukovnika.

U proleće 1944. godine Pekov Drugi udarni korpus je izveo Mojkovačku operaciju i druge poduhvate za odbranu slobodne teritorije Crne Gore i Sandžaka, a tokom leta učestvovao u Andrijevičkoj operaciji.

Jula 1944. godine Peko je imenovan za komandanta Operativene grupe divizija, s kojom je prodro u Srbiju i oslobodio znatnu teritoriju u slivu Južne i Zapadne Morave. Septembra 1944. godine komandovao je Prvom armijskom grupom, koja je izvela operacije za oslobođenje zapadne Srbije i Šumadije i Beogradsku operaciju.

Prvog januara 1945. godine Peko Dapčević je imenovan za komandanta Prve armije JA. Prva armija je vodila borbe na sremskom frontu i 12. aprila izvršila proboj. U završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije armija je oslobodila znatan deo Slavonije i Hrvatske, prodrla u Sloveniju i sa Trećom armijom na sektoru Celje-Maribor razbila i zarobila glavne njemačke i kolaboracionističke snage, pod komandom generala Aleksandra Lera (jačine oko 300.000 ljudi).

Maja 1945. godine imenovan je za komandanta Četvrte armije i komandanta Vojne uprave u Istri. U toku rata bio je član Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i član Predsedništva Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja (CASNO).

Od 1946. do 1948. godine završio je Višu vojnu akademiju „Vorošilov” u Moskvi. Posle povratka iz Sovjetskog Saveza do 1953. bio je zamenik, a od 1953. do 1955. godine načelnik Generalštaba JNA. Posle demobilisanja 1955. godine bio je član Saveznog izvršnog veća, kao sekretar za saobraćaj i veze, od 1955. do 1961. i ambasador u Grčkoj i učesnik velikog broja diplomatskih misija. Bio je potpredsednik Savezne skupštine.
Bio je poslanik Privremene narodne skupštine i Ustavotvorne skupštine DF Jugoslavije, a za poslanika Savezne skupštine i Republičke skupštine SR Crne Gore biran je više puta. Na Sedmom i Osmom kongresu SKJ biran je za člana Centralnog komiteta SKJ. Bio je član Predsedništva SSRN Jugoslavije, Glavnog odbora SUBNOR-a i Saveta federacije, .

Godine 1947. proizveden je u čin general-pukovnika. Jedan je od osnivača sportskog društva Partizan iz Beograda. Umro je 10. februara 1999. godine u Beogradu, i sahranjen je na beogradskom Novom groblju.

------------------------------------------------

Vladimir Ivanovich Zhdanov (Russian: Владимир Иванович Жданов) (1902–1964) was a colonel-general of tank troops in the armed forces of the Soviet Union. He was a major general in the Soviet Red Army during World War II.

In 1941, Zhadanov became the Assistant Commandant of the Syzransk Tank School. He attended the Military Academy of the General Staff from 1941 to 1942. From 1942 to 1944 he was the Chief of Staff of the 13th Tank Corps.He commanded the 4th Guards Mechanized Corps in 1944 and 1945. From 1945 to 1947 he was the Commanding Officer of the 5th Guards Mechanized Division. He then commanded the 6th Guards Mechanized Division from 1947 to 1949. He attended the Military Academy of the General Staff in 1950 and 1951. He was the Chief of Staff of the Far Eastern Military District until 1953. From 1951 to 1953 he was also the Assistant Commander in Chief of the Far Eastern Military District. He also served as the Deputy Commander in Chief of the Southern Ural Military District and the Soviet Central Group of Forces. He was also the First Assistant Commander in Chief of the Transbaikal Military District. From 1961 to 1964, he was the Senior Military Adviser to the East German Army. In 1964, he was the Commandant of the Military Academy of the Tank Forces in the Soviet Union.

He was a recipient of the Hero of the Soviet Union Award.

He was the commander of the 4th Guards Mechanized Corps in 1944 during the Belgrade Offensive. This unit captured Belgrade on October 20, 1944. He was awarded the medal Order of the People`s Hero of Yugoslavia. Two streets were also named after him in Belgrade.

He died on October 19, 1964, when his plane crashed at Avala while he was to attend the 20th anniversary of the Soviet liberation of Belgrade on October 20, 1944. Soviet Marshal Sergey Biryuzov was also killed in the crash.

Resavska Street in downtown Belgrade was named after him from 1946 to 1951 and then again from 1965 to 1997. In 2010, an initiative was launched to name a street in the Novi Beograd or New Belgrade section of Belgrade after him. In 2016, the city manager of Belgrade, Goran Vesić, announced that the Belgrade Assembly or Skupstina had accepted the initiative and a street in the New Belgrade section of the city, formerly Pohorska Street, was renamed General Zhdanov Street. Goce Delcev Street was renamed Marshal Tolbukhin Boulevard to commemorate Fyodor Tolbukhin.

NA SVA PITANJA VEZANA ZA PREDMET KOJI PRODAJEM ODGOVARAM.
MOLIM CENJENE KUPCE DA ISPOSTUJU PRAVILNIK(ROKOVE) LIMUNDO-KUPINDO TIMA.

ne dajem nikakve popuste.
izlozene cene su KONACNE, bez obzira na kolicinu

NE RAZNOSIM PRODATU ROBU - OVO VAZI I ZA BEOGRAD.
kupci koji `zapinju` da licno preuzmu predmet mogu to
da obave na mojoj adresi (ispred zgrade), posle 18h

placanje na tekuci racun u POSTI - POSTANSKA STEDIONICA,ili POSTNETOM
INO KUPCI -- paypal (+5%) (pitati za postarinu)

INTERNATIONAL BUYERS WELCOME
IF YOU HAVE ANY QUESTION REGARDING CONDITION,SHIPPING AND PRICING PLEASE EMAIL US BEFORE YOU BID. THANK YOU !

NOVAC U PISMU - NE PRIMAM.

slanje POSTEXPRESOM (ili VREDNOSNO PISMO)
ako stoji `besplatna dostava`(pored broja pregleda) onda VAZI SAMO ZA SRBIJU
POUZECEM -- N E S A L J E M
komunikacija iskljucivo preko limundo-kupindo poruka

slike se najbolje vide kada se klikne na `Slika u punoj veličini`

Predmet: 47738449
OVO JE RAZGLEDNICA

SAHRANA PALIH KRASNOARMEJACA na TRGU REPUBLIKE 1944

Grobnica ispred pozorišta

Na centralnom delu današnjeg Trga republike, posle oslobođenja, počivali sovjetski vojnici. Vojnici Crvene armije sahranjeni odmah posle vojnih operacija, odakle su tek posle sukoba sa Staljinom premešteni na Groblje oslobodilaca Beograda

NA današnjem Trgu republike, ispred Narodnog pozorišta, vodio se žestok boj tokom oslobađanje Beograda u Drugom svetskom ratu. Tamo su nastradali brojni sovjetski vojnici, koji su prvobitno bili sahranjeni nedaleko od mesta pogibije.

U parku na Savskom šetalištu na Kalemegdanu postavljena je izložba koja će dočekati poslednju nedelju decembra i koju je priredilo JP „Beogradska tvrđava“.

Uz fotografske snimke iz tog doba, posmatrač uviđa kako je Beograd, odmah posle okončanja velike bitke, bio prepun svežih grobova u centralnim delovima grada...

Rasute žrtve

„PriČa o drugom životu“, kako su ovu izložbu nazvali autori, otkriva neke detalje o kojima nismo mnogo znali. Kako su odmicale faze bitke za Beograd, Nemci su se povlačili gubeći polako uporišta koja su žestoko branili.

- U „Beogradskoj operaciji“ učestvovalo je oko 300.000 vojnika - kaže istričar Olivera Vučković, rukovodilac Odeljenja za produkciju umetničke delatnosti JP „Beogradska tvrđava“. - Sa sovjetske strane tu su bile jedinice Trećeg ukrajinskog fronta, delovi Drugog ukrajinskog fronta na severu Srbije, Dunavska flotila... Borbeni duh vojnika i njihovo ratničko iskustvo bili su na zavidnom nivou: broj oklopnih vozila koji je došao sa Crvenom armijom do tada nije viđen na celokupnom jugoslovenskom ratištu.

Tenkovske kolone korpusa generala Ždanova nisu nosile oznaku crvene zvezde, već ambleme iz životinjskog carstva: „brze zečeve“, „izdržljive pse“, „spretne kune“, „okretne laste“ i „visoke žirafe“.

Na kupolama legendarnih tenkova „T-34“, 36. gardijske tenkovske brigade, koja je predstavljala glavnu udarnu snagu korpusa, stajali su na zadnjim šapama „ljuti medvedi“. Zato je čitav korpus dobio nadimak „Ždanovljev zverinjak“.

Za razliku od sovjetskih, partizanske jedinice nisu imale teško naoružanje neophodno za proboj odbrane velikog grada, niti mehanizaciju bilo kog tipa. Jedinice NOVJ imale su u svom sastavu prekaljene borce, opremljene automatskim naoružanjem britanske i sovjetske proizvodnje.

- Žrtve oslobodilaca bile su ogromne, pa je na Groblju oslobodilaca Beograda tada sahranjeno 1.386 boraca Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, i 711 vojnika Crvene armije - objašnjava Vučković. - Ulične grobnice nicale su odmah nakon borbi na mestima gde je bilo slobodnog zemljišta.


TRAGOVI NARASKRŠĆIMA

TAKO su beograske ulice naprasno bile prepune grobova na centralnim delovima glavnog grada. Na Trgu republike su u velikoj zajedničkoj grobnici 22. oktobra 1944. sahranjeni borci i oficiri sovjetskog Četvrtog gardijskog mehanizovanog korpusa, kao i 73. i 236. streljačke divizije.

Već u oktobru je na mestu velike grobnice crvenoarmejaca na Trgu republike postavljen mermerni spomenik, na kom su se nalazila dva krsta sa strane, crvena petokraka na vrhu i spisak poginulih. Tekst natpisa je glasio: „Večna slava herojima palim u borbama za slobodu i nezavisnost naše Domovine i bratske Jugoslavije“.

Spomenik je srušen 1949, a posmrtni ostaci crvenoarmejaca bili su izmešteni i posle Staljinove smrti sahranjeni u zadnjem delu kompleksa Groblje oslobodilaca Beograda u Ruzveltovoj ulici.

NEMAČKE HUMKE

ŽRTVE sa obe strane bile su velike, pa su i humke nemačkih vojnika nicale pored gradskih trotoara i na zelenim površinama.

Jedan od snimaka prikazuje grobove nemačkih vojnika sahranjenih tokom borbi u Travničkoj ulici. Po završetku borbi krstovi i humke su uklonjeni, kako bi bili izbrisani tragovi prisustva okupatora.

NEVEROVATNI RISTA MARJANOVIĆ

FOTOGRAFIJE oslobođenja Beograda 1944. godine, koje su prikazane na Savskom šetalištu, na izložbi „Priča o drugom životu“, većinom su delo besmrtnog fotografa Riste Marjanovića.

Ovaj umetnik bio je jedan od rodonačelnika naše vojne fotografije još u doba Balkanskih ratova, a zatim i Prvog svetskog rata. Zahvaljujući ovom hrabrom čoveku zabeleženi su kadrovi sa Cera i Kolubare, kao i povlačenja srpske vojske preko Albanije.

GROBLjE OSLOBODILACA

SPOMEN-groblje jugoslovenskim i sovjetskim borcima koji su poginuli u bici za oslobođenje Beograda izgrađeno je 1954. godine, po ideji arhitekte Branka Bona, dok je parkovsku površinu projektovao inženjer Aleksandar Krstić.

Kamena kapija je delo vajara Radeta Stankovića, a skulpturu „Crvenoarmejac“ u zadnjem delu spomen-groblja izradio je vajar Antun Augustinčić.

HEROJ SSSR IZ BEOGRADA

JEDINI borac Crvene armije koji je dobio zvanje „heroja SSSR“ za borbe u Beogradu bio je Nikolaj Kravcov (1921-1944). On je bio lajtnant (poručnik) medicinske službe, paramedicinski radnik u 42. samostalnoj lovačkoj artiljerijskoj protivtenkovskoj brigadi.

- Učestvovao je u borbama u Ulici kralja Aleksandra 15. oktobra i u jurišu na zgradu Glavne pošte - objašnjava Vučković. - Crvenoarmejci su bili zasuti vatrom iz podruma susedne zgrade, a tada je sanitetski poručnik Kravcov mašinkom i bombama uništio bunker, ali je i sam pao, pokošen poslednjim rafalom.

Njegov podvig je omogućio dalje napredovanje sovjetskih trupa i zauzimanje neoštećene zgrade Telegrafsko-telefonske centrale.

Nikolaj Kravcov preminuo je od rana, u bolnici, 17. oktobra, a sahranjen je na Trgu republike 22. oktobra, upravo na privremenom groblju kojem je posvećena ova priča.

izvor : Zoran Nikolić (vecernje novosti)

------------------------------------------------

Petar `Peko` Dapčević (1913 — 1999) je bio čuveni partizanski vojskovođa iz drugog svetskog rata, zapovednik Druge proleterske divizije.

Pre rata se kao dobrovoljac borio protiv fašizma u Španiji. Tokom oslobodilačke borbe imao je istaknutu ulogu u bitkama na Neretvi, Sutjesci i u oslobođenju Beograda. Nakon rata je bio general-pukovnik JNA, društveno-politički radnik i ambasador SFRJ. U periodu od 1953. do 1955. godine obavljao je funkciju načelnika Generalštaba Jugoslovenske narodne armije.
Nosilac je mnogih prestižnih jugoslovenskih odlikovanja. Proglašen je narodnim herojem Jugoslavije.

Rođen je 25. juna 1913. godine u selu Ljubotinj, kod Cetinja. Potiče iz svešetničke porodice Jovana Dapčevića. Imao je tri brata - Vlada, Draga i Milutina i sestru Danicu. Još kao gimnazijalac na Cetinju učestvovao je u dva štrajka, a kao učenik osmog razreda bio je uhapšen zbog aktivnog učešća u manifestacijama omladine i zbog toga je bio hapšen.

Po završetku gimnazije upisao se na Pravni fakultet u Beogradu i ubrzo, u svojoj dvadesetoj godini, 1933. postao član Komunističke partije Jugoslavije. Tri godine kasnije kasnije vratio se u svoj rodni kraj i kao član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje radio je na stvaranju i jačanju partijskih organizacija.

U maju 1937. godine Peko je otišao u Španiju, kako bi se u Španskom građanskom ratu borio protiv Frankovih fašističkih snaga. Posle kraće obuke on je, kao borac-mitraljezac, bio u bataljonu „Dimitrov” 15. internacionalne brigade. Na frontu Brunete kod Madrida ranjen je u glavu. Posle izlaska iz bolnice postao je politički delegat voda i ubrzo politički komesar čete.

Uskoro je u borbama ispoljilo svoje vojničke sposobnosti i postao komandir čete. Na frontu kod Ebra ponovo je ranjen u glavu, a 1938. godine ranjen je treći put u ruku. U raznim borbama (Kinto, Belčite i Katalonija) ispoljio je visoke ratničke sposobnosti. Za kratko vreme napredovao je od desetara do poručnika Španske republikanske armije.

Kada je februara 1939. godine posle poraza Španske republikanske armije sa ostalim dobrovoljcima prešao francusku granicu, čekali su ga koncentracioni logori. Reakcija Francuske bacila ga je, zajedno sa ostalim borcima internacionalnih brigada u koncentracioni logor u Anželesu (-{Angeles}-). S grupom svojih prijatelja iz Španije, francuska policija ga je zatvorila u tvrđavu Koljure. U logoru je ostao do oktobra 1940. godine. Tada su Peko Dapčević i Fadil Jahić Španac dobili zadatak da pobegnu iz logora i da organizuju bekstvo ostalih drugova. U vezi s tim Peko Dapčević je u aprilu 1941. godine otišao na rad u Austriju, odakle je organizovao bekstvo i prebacivanje drugova u Jugoslaviju.

Odmah posle povratka u Jugoslaviju uhapšen je u Somboru i sproveden za Crnu Goru, ali je uspeo da pobegne sa stanice u Nikšiću. Tu se povezao sa članovima Mesnog komiteta KPJ za Nikšić i aktivno učestvovao u pripremama za ustanak.

U prvim danima, trinaestojulskog ustanka nalazio se na funkciji člana Okružnog komiteta KPJ za Cetinje i komandanta Lovćenskog partizanskog odreda. U borbi na Košćelama (na putu Cetinje-Rijeka Crnojevića) 15. jula 1941. godine, pod njegovom komandom je najpre uništena motorizovana kolona, a potom i motorizovani bataljon italijanske divizije „Mesina”.

Bio je član, a izvesno vreme i zamenik komandanta, Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru, od njegovog formiranja avgusta 1941. godine. Kao član Glavnog štaba i komandant Lovćenskog partizanskog odreda dao je veliki doprinos stvaranju i učvršćivanju partizanskih jedinica, izvođenju borbenih poduhvata i razvoju Narodnooslobodilačkog pokreta u Crnoj Gori.
U vreme krize ustanka na području Kolašina, u zimu i proleće 1942. godine, kao zamenik komandanta Glavnog štaba, objedinio je komandu na partizanskim udarnim bataljonima i odredima na ovoj teritoriji. Ove snage su na Sinjajevini, na području Morača-Kolašin, u Poljima, vodile duge i teške borbe sa znatno brojnijim četnicima, koje su pomagali Italijani.

Početkom aprila 1942. godine postavljen je za komandanta Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku, a maja iste godine imenovan je za člana Vrhovnog štaba NOP i DVJ. Od tada do 10. juna, crnogorske jedinice su pod njegovom komandom vodile izuzetno teške borbe na širem području Crne Gore s nekoliko italijanskih divizija, brojnim četničkim jedinicama i snagama crnogorskih separatista. Borbe u poljima Kolašinskim, na Sinjajevini i Durmitoru, oko Nikšića, na putu Nikšić-Grahovo i Cetinje-Grahovo spadaju i po angažovanim snagama i po žestini u najteže borbe u Trećoj neprijateljskoj ofanzivi.

Kada je, 11. juna 1942. godine formirana Četvrta proleterska crnogorska udarna brigada, Peko je imenovan za njenog komandanta. Pod njegovom komandom brigada je učestvovala u pohodu na Bosansku krajinu. Do sredine jula, zauzela je Hadžiće (na pruzi Sarajevo-Mostar), Gornji Vakuf i vodila borbe na sektoru Bugojna. U avgustu je izvršila dva snažna napada na jako utvrđeni Kupres i pretrpela teške gubitke. Posle ovoga vodila je borbe s jakim Nemačkim snagama na Manjači, zatim je u septembru učestvovala u napadu na Jajce, a potom je učestvovala u žestokim borbama na pravcima Jajce-Donji Vakuf i Jajce-Travnik. U oktobru je učestvovala u oslobođenju Mrkonjić-Grada.
Kada su 1. novembra 1942. godine formirane prve divizije NOVJ, Peko Dapčević je postavljen za komandanta Druge proleterske divizije. Od tada do sredine septembra 1943. godine, pod njegovom komandom Druga divizija je učestvovala u najtežim borbama na jugoslovenskom ratištu. Od novembra 1942. do februara 1943. godine divizija je dejstvovala na širem graničnom pojasu između Bosne i Dalmacije. U novembru je razbila neprijateljske snage na sektoru Knin-Bosansko Grahovo, 14. decembra oslobodila Livno, potom napala Kupres, oslobodila Šujicu i Duvno i vodila borbe na pravcu Duvno-Imotski; krajem decembra 1942. i početkom januara 1943. godine divizija je izvela uspešna ofanzivna dejstva u Cetinskoj krajini.

U vreme bitke na Neretvi Druga divizija, je imala veoma važnu ulogu. U februaru je učestvovala u oslobođenju Posušja i Imotskog, prodrla u dolinu Neretve, oslobodila Drežnicu i Jablanicu, i delom snaga učestvovala u napadima na Konjic. Heroizam njenih boraca i uspesi štaba i komandanta posebno su došli do izražaja u teškim borbama krajem februra i početkom marta 1943. godine. Glavnina snaga divizije učestvovala je u odbrambenim borbama na pravcu Gornji Vakuf-Prozor i u čuvenom protiv udaru kod Gornjeg Vakufa, a drugi deo snaga je vodio teške odbrambene borbe na Neretvi. Druga proleterska divizija je prva forsirala Neretvu, marta 1943. godine i zadala snažan udar četnicima. Od tada su počela njena ofanzivna dejstva na istok, Glavina divizije je nastupala pravcem Čičevo-Glavatičevo-Kalinovik-Foča i učestvovala u više teških borbi i razbijanju snažnih četničkih grupacija, a drugi deo snaga je angažovan na borbama u Hercegovini.

U saradnji sa Prvom divizijom, Druga divizija je forsirala Drinu, razbila italijansko-četničke snage jačine nekoliko hiljada, i oslobodila severnu Crnu Goru, a u saradnji sa Trećom divizijom u borbama na Javorku i Bioču razbila italijansko-četničke snage, takođe jačine nekoliko hiljada.

U vreme Pete neprijateljske ofanzive Druga divizija je najpre vodila teške borbe sa Prvom nemačkom brdskom divizijom, na sektoru Mojkovca i Kolašina, potom učestvovala u stvaranju mostobrana na Vučevu i u teškim borbama na Javorku Pivskom. U borbama u dolini Sutjeske njene brigade su igrale odlučujuću ulogu u napadima na Košur i u odbrani na Barama. U vreme proboja na Zelengori izuzetno značajne su odbrambene borbe na Ljubinom grobu i Košuti, i prodor prema komunikaciji Foča-Kalinovik.

Oktobra 1943. godine Peko je postao komandant Drugog udarnog korpusa NOVJ. Pod njegovom komandom korpus je postao jedna od najjačih jedinica NOVJ. U jesen 1943. godine učestvovao je u oslobođenju većeg dela teritorije Crne Gore, Hercegovine i Sandžaka. Potom korpus je vodio teške borbe u Limsko-drinskoj operaciji.

Godine 1943. proizveden je u čin general-majora, 1944. u čin general-potpukovnika.

U proleće 1944. godine Pekov Drugi udarni korpus je izveo Mojkovačku operaciju i druge poduhvate za odbranu slobodne teritorije Crne Gore i Sandžaka, a tokom leta učestvovao u Andrijevičkoj operaciji.

Jula 1944. godine Peko je imenovan za komandanta Operativene grupe divizija, s kojom je prodro u Srbiju i oslobodio znatnu teritoriju u slivu Južne i Zapadne Morave. Septembra 1944. godine komandovao je Prvom armijskom grupom, koja je izvela operacije za oslobođenje zapadne Srbije i Šumadije i Beogradsku operaciju.

Prvog januara 1945. godine Peko Dapčević je imenovan za komandanta Prve armije JA. Prva armija je vodila borbe na sremskom frontu i 12. aprila izvršila proboj. U završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije armija je oslobodila znatan deo Slavonije i Hrvatske, prodrla u Sloveniju i sa Trećom armijom na sektoru Celje-Maribor razbila i zarobila glavne njemačke i kolaboracionističke snage, pod komandom generala Aleksandra Lera (jačine oko 300.000 ljudi).

Maja 1945. godine imenovan je za komandanta Četvrte armije i komandanta Vojne uprave u Istri. U toku rata bio je član Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i član Predsedništva Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja (CASNO).

Od 1946. do 1948. godine završio je Višu vojnu akademiju „Vorošilov” u Moskvi. Posle povratka iz Sovjetskog Saveza do 1953. bio je zamenik, a od 1953. do 1955. godine načelnik Generalštaba JNA. Posle demobilisanja 1955. godine bio je član Saveznog izvršnog veća, kao sekretar za saobraćaj i veze, od 1955. do 1961. i ambasador u Grčkoj i učesnik velikog broja diplomatskih misija. Bio je potpredsednik Savezne skupštine.
Bio je poslanik Privremene narodne skupštine i Ustavotvorne skupštine DF Jugoslavije, a za poslanika Savezne skupštine i Republičke skupštine SR Crne Gore biran je više puta. Na Sedmom i Osmom kongresu SKJ biran je za člana Centralnog komiteta SKJ. Bio je član Predsedništva SSRN Jugoslavije, Glavnog odbora SUBNOR-a i Saveta federacije, .

Godine 1947. proizveden je u čin general-pukovnika. Jedan je od osnivača sportskog društva Partizan iz Beograda. Umro je 10. februara 1999. godine u Beogradu, i sahranjen je na beogradskom Novom groblju.

------------------------------------------------

Vladimir Ivanovich Zhdanov (Russian: Владимир Иванович Жданов) (1902–1964) was a colonel-general of tank troops in the armed forces of the Soviet Union. He was a major general in the Soviet Red Army during World War II.

In 1941, Zhadanov became the Assistant Commandant of the Syzransk Tank School. He attended the Military Academy of the General Staff from 1941 to 1942. From 1942 to 1944 he was the Chief of Staff of the 13th Tank Corps.He commanded the 4th Guards Mechanized Corps in 1944 and 1945. From 1945 to 1947 he was the Commanding Officer of the 5th Guards Mechanized Division. He then commanded the 6th Guards Mechanized Division from 1947 to 1949. He attended the Military Academy of the General Staff in 1950 and 1951. He was the Chief of Staff of the Far Eastern Military District until 1953. From 1951 to 1953 he was also the Assistant Commander in Chief of the Far Eastern Military District. He also served as the Deputy Commander in Chief of the Southern Ural Military District and the Soviet Central Group of Forces. He was also the First Assistant Commander in Chief of the Transbaikal Military District. From 1961 to 1964, he was the Senior Military Adviser to the East German Army. In 1964, he was the Commandant of the Military Academy of the Tank Forces in the Soviet Union.

He was a recipient of the Hero of the Soviet Union Award.

He was the commander of the 4th Guards Mechanized Corps in 1944 during the Belgrade Offensive. This unit captured Belgrade on October 20, 1944. He was awarded the medal Order of the People`s Hero of Yugoslavia. Two streets were also named after him in Belgrade.

He died on October 19, 1964, when his plane crashed at Avala while he was to attend the 20th anniversary of the Soviet liberation of Belgrade on October 20, 1944. Soviet Marshal Sergey Biryuzov was also killed in the crash.

Resavska Street in downtown Belgrade was named after him from 1946 to 1951 and then again from 1965 to 1997. In 2010, an initiative was launched to name a street in the Novi Beograd or New Belgrade section of Belgrade after him. In 2016, the city manager of Belgrade, Goran Vesić, announced that the Belgrade Assembly or Skupstina had accepted the initiative and a street in the New Belgrade section of the city, formerly Pohorska Street, was renamed General Zhdanov Street. Goce Delcev Street was renamed Marshal Tolbukhin Boulevard to commemorate Fyodor Tolbukhin.
47738449 PEKO i ŽDANOV na Trgu Republike 1944 SAHRANA

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.