Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

Nova, nekorišćena

Br.strana: 192
Povez: Meki povez
Izdavač: Jesenski i Turk
Zemlja porekla: Hrvatska

Iz Predgovora hrvatskom izdanju:

U sadržajnom pogledu ’’Pravila’’ su djelo u kojemu Durkheim obrazlaže bitna načela svog poimanja sociologije: predmet, metodu, ciljeve, odnos prema drugim znanostima. To je, na određen način, izraz njegove kartezijanske savjesti, odnosno racionalističkog nastojanja da svoje teorijsko umovanje i istraživanje utemelji na jasnim i razgovijetnim pojmovima.

’’Pravila’’ su, na razini apstraktnog diskursa, Durkheimova sociologija u malom i stoga neki interpreti drže da je s njima najbolje početi svaki susret s njegovim idejama i djelima. Ona se s tim djelima preklapaju i izriču njihova polazišta, metodološke postupke i znanstvene intencije. Ona su zapravo `Durkheimov projekt` i to im je možda glavna distinktivna značajka u odnosu na sva druga njegova djela.

Steven Lukes, priredivač američkog izdanja ’’Pravila’’, primjećuje da to nije `duboko teorijsko, metateorijsko ni najbolje Durkheimovo djelo`, ali istodobno konstatira da se radi o `iznimno instruktivnom tekstu` osobito čita li ga se u svjetlu njegove sociološke prakse.

`Pored svojih metodoloških postavki, taj tekst sadrži tipično smione i jasne sudove o nastojanju društvene znanosti da bude apsolutno objektivna, posebna i autonotnna (spram neznanstvenih utjecaja)`.

Ukratko, u ’’Pravilima’’ Durkheim tumači samoga sebe i ta metodološki eksplicirana samorefleksija obuhvaća sve ključne elemente za razumijevanje njegove sociologije.

Robert A. Nisbet, autor opsežnog djela ’’Sociološka tradicija i zasebne knjige o Durkheimovoj sociologiji’’, iznosi mišljenje da su se ’’Pravila sociološke metode’’ u prvi mah mnogima učinila kao `puka skolastička vježba` u kojoj se autor upušta u `postvarivanje apsolutnog društvenog duha`. U tadašnjim je društvenim znanostima naime prevladavala privrženost krajnjem obliku individualizma. Mali je broj tadašnjih sociologa bio spreman prihvatiti središnju Durkheimovu tezu, kao što će, dvadesetak godina kasnije, mali broj fizičara biti pripravan prihvatiti Einsteinovu teoriju relativiteta. Kao što su sociolozi bili zahvaćeni individualističkim učenjima, tako su se fizičari kretali unutar načela klasične mehanike.

Međutim, čitaju li se ’’Pravila’’ pažljivo i ostave li se po strani stanoviti polemički naglasci i poneka jezička nezgrapnost, ona ne sadrže `ništa drugo nego poimanje prirode društvene stvarnosti kojom se uglavnom bave empirijske sociološke studije institucionaliziranog ponašanja`.

Nisbet zaključuje da je, bez obzira na tradiciju `analitičkog individualizma`, već odavno stvorena intelektualna klima sukladna Durkheimovim metodološkim načelima. Drugim riječima, Durkheimova je metodološka samorefleksija, o kojoj govori Lukes, postala nezaobilaznim dijelom metodološke baštine suvremene sociologije.

Rade Kalanj


emil dirkem