ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 260
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zastitni omotac malo pohaban, sama knjiga u dobrom i urednom stanju!

Ova knjiga je postala klasik. Sociolog proučava učinke tehničkog napretka na rad. U razdoblju koje je prilično sklono apologiji stroja (Francuska je u potpunoj rekonstrukciji), Georges Friedmann, naprotiv, kritički se osvrće na učinke rada na montažnoj liniji, ali ne upada u tehnofobiju. Nasuprot optimističnim analizama Emilea Durkheima (De la division du travail social, 1893.) ili Fredericka W. Taylora (Scientific Organization of Labour, 1912.) i oslanjajući se na brojna terenska istraživanja, on ističe posljedice OST-a. Kao što je Charlie Chaplin pokazao u Modernim vremenima (1936.), na liniji su zadaci rascjepkani, djelimični i stabilnim tempom izvode specijalizirani radnici koji više nemaju nikakvo znanje. U filmu lik Charlot postaje potpuno ošamućena stezaljka. Za Friedmanna rad na montažnoj traci razbija napornu aktivnost i čini je besmislenom. Odjednom se umor, demotivacija i dosada zaposlenika izražavaju sve većim izostancima i fluktuacijama. Na kraju se povećala produktivnost rada, ali po koju cijenu? Međutim, bebu se ne smije izbaciti s vodom za kupanje. Rješenja postoje: tvrtke mogu preurediti zadatke, uvesti rotaciju na radnim stanicama tako da postoji “multispecijalizacija” radnika. A ako to nije moguće, onda se mora promovirati dokolica kako bi se čovjek mogao ostvariti izvan posla.

Ako se Friedmannove kritike i rješenja danas čine očitima, to je vjerojatno zato što je sociolog naporno radio kako bi osigurao da se rezultati sociologije rada prošire u širu javnost i da je u tome djelomično uspio.

Georges Philippe Friedmann (francuski: [fʁidman]; 13. svibnja 1902. - 15. studenog 1977.), bio je francuski sociolog i filozof, poznat po svom utjecajnom radu o učincima industrijskog rada na pojedince i kritikama nekontroliranog prihvaćanja tehnoloških promjena u u Europi i Sjedinjenim Državama dvadesetog stoljeća.

Bio je treći predsjednik Međunarodne sociološke udruge (1956.-1959.).


Friedmann je bio posljednje dijete Adolphea Friedmanna (1857-1922), berlinskog trgovca, i Elizabeth Nathan (1871-1940). Rođen je u Parizu, kamo su mu se roditelji preselili nakon vjenčanja u Berlinu 1882. Francusko državljanstvo stekli su 1903. godine.

Nakon kratkog razdoblja studiranja industrijske kemije, Friedmann se pripremao za agregaciju filozofije na prestižnom Lycée Henri IV u Parizu. Studirao je filozofiju na École Normale Supérieure od 1923.-1926. Služio je kao asistent sociologu Célestinu Bougléu u Centre de documentation sociale, društvenom istraživačkom centru pri ENS-u koji je financirao bankar Albert Kahn, a kasnije i Zaklada Rockefeller.

Nakon očeve smrti 1929. godine, Friedmann je naslijedio bogatstvo od 2,6 milijuna franaka, što mu je omogućilo financiranje nekoliko intelektualnih časopisa svojih mladih kolega iz razreda.[2] Friedmann je na kraju donirao veliki dio bogatstva Fondaciji Curie za istraživanje raka. Nakon njegove smrti, Degasove slike koje je Friedmann naslijedio iz očeve zbirke donirane su Louvreu.

Friedmann se 1937. oženio svojom prvom suprugom Haniom Olszweskom, poljskom katolkinjom. Par je imao jednu kćer Liliane, rođenu 1941. u Toulouseu. Nakon Hanijine smrti 1957., Friedmann se 1960. oženio Marcelle Rémond.[3]

Nakon što je odveo svoju obitelj u Toulouse, Friedmann se pridružio francuskom pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata, kada ga je progonio nacistički Gestapo zbog njegovih komunističkih aktivnosti. Kasnije je napisao da je pobjegao Gestapou 1943., te da ga je par mladih učitelja sakrio u školi u Dordogneu.[2] Friedmannovi ratni časopisi, objavljeni posthumno 1987., ispričali su njegova iskustva kao pripadnika otpora.

Doktorat d`état dobio je 1946. s glavnim radom o mehanizaciji u industrijskoj proizvodnji i manjim tezom o Leibnizu i Spinozi, obje objavljene kao monografije.[4]

Znanstveni rad
U ENS-u, Friedmann je bio blizak grupi Philosophies koja se protivila utjecaju Henrija Bergsona i bila je utjecajna u donošenju Marxovih ranijih filozofskih tekstova u Francusku, a uključivala je Georgesa Politzera, Norberta Gutermanna, Paula Nizana i Henrija Lefebvrea. Početni časopis grupe, Esprit, i njegov nasljednik, Philosophies, financirani su Friedmannovim osobnim bogatstvom.[5]

Tijekom 1930-ih Friedmann je nekoliko puta putovao u Sovjetski Savez, gdje je promatrao sovjetsku industriju i tehnologiju. Njegova knjiga iz 1938. De la Sainte Russie à l’U.R.S.S. uspostavio ga kao autoritet za sovjetsko društvo u Francuskoj. Ali čak i njegove umjerene kritike SSSR-a i Staljina izazvale su ogorčen sukob s članovima francuske komunističke partije i započele Friedmannovo udaljavanje od političkog aktivizma.[6]

Friedmannova doktorska teza, objavljena nakon završetka rata 1946., bavila se `ljudskim problemima` automatizacije i mehanizacije europske industrijske proizvodnje. Kritički, povijesni pregled paradigmi industrijskog upravljanja, posebno znanstvenog upravljanja, industrijske psihologije i ljudskih odnosa, Problèmes humains du machinisme industriel ispitao je napore društvenih znanstvenika da `humaniziraju` industrijski rad koji je bio fragmentiran i dekvalifikovan industrijalizacijom i taylorizmom. . Friedmann je tvrdio da, iako su ovi napori bili poboljšanje `tehničke ideologije` inženjeringa upravljanja, društvena znanost neće dovesti do značajnih promjena u praksi rada bez klasnog sukoba i transformacije kapitalističkog ekonomskog sustava.[7]

Friedmannova knjiga smatra se temeljnim tekstom francuske sociologie du travail, a on je bio utjecajan na ponovno osnivanje francuske sociologije nakon Drugog svjetskog rata, igrajući veliku ulogu u temeljima Centra d`études sociologa i Institute des Sciences Sociales du Travail (ISST).[8][9] Njegovi utjecajni studenti bili su Alain Touraine, Michel Crozier, Jean-Daniel Reynaud i Jean-René Tréanton, koji su proveli neke od prvih empirijskih radova u industrijskoj sociologiji u Francuskoj. Friedmann je kasnije osnovao Centre d`études de communications de masse (CECMAS) u École pratiques des hautes études, čiji su prvi sudionici bili Edgar Morin i Roland Barthes.

Friedmann je nastavio puno putovati svijetom, promatrajući i objavljujući radne prakse i industrijske modele u Sjedinjenim Državama, Izraelu i Južnoj Americi. Njegova analiza prirode židovskog naroda i izraelskog društva u The End of the Jewish People?, jednom od njegovih rijetkih djela koja je prevedena na engleski, privukla je pozornost medija u Sjedinjenim Državama.[10]

Friedmann je postupno prešao s naglaska na rad na širu brigu o `tehničkoj civilizaciji`. Njegova posljednja knjiga, La Puissance et la Sagesse, mješavina autobiografije i promišljanja o suvremenom društvu, modificirala je njegov raniji marksizam i naglasila važnost nutrine i morala za humaniziranje poslijeratnog potrošačkog društva...