Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Aljoša Ljubojević
ZNAŠ LI DA JE MIHAIL KAMENSKI ZAPALIO GALAC
NB `J. Popović`, Kikinda, 2016
tvrde korice, 130 str.
Stanje : Odlicno ocuvana, bez mana, kao nova.
manji format

`Žanrovski teško odredljiva, sastavljena od poezije i epistolarno intonirane proze, knjiga tematski zahvata priču o odrastanju sa svim onim neveselim sadržajem koje ono podrazumijeva u ovdašnje posljednje tri decenije. Priča je postavljena u okvir epistolarnog dopisivanja dva prijatelja iz djetinjstva koji nakon niza godina ponovo uspostavljaju kontakt. Pisma, u kojima se smjenjuju prozni i poetski registri, fotografije i dokumenti, prožeti su kako sjećanjima na ono zajednički proživljeno, tako i kriptomnezijskim snoviđenjima, dječijim pakostima, traumatičnim fleševima rata, zločina i svega što ih slijedi. Fragmentirana struktura koju Ljubojević uzima da bi ispričao svoju priču otvara mu mogućnost za poigravanje sa različitim književnim oblicima. Stvarajući tako jednu haotičnu intimnu povijest koja ipak ima jasno izdefinisanu centralnu narativnu liniju. Ona je usmjerena, moglo bi se tako reći, na potragu za vremenom koje je prošlo i onim fantomskim boljim življenjem. Iako je posrijedi ratno vrijeme, iz perspektive sjećanja na djetinjstvo ono izgleda kudikamo sretnije od onoga što je stvarnost odraslosti u današnjoj BiH. To je onaj već glasoviti bosanski paradoks, gdje se ratno vrijeme zaziva kao blagotvorni prostor u sjećanju. Autor ove knjige time na vješt način, prikazujući sve one odlaske iz ove zemlje, razočaranosti i apatiju, uspijeva pokazati šta je istinska posljedica našeg rata. Postaviti, možda, neka od najvažnijih pitanja naše sadašnjice. Konačno uhvatiti onaj dojam neželjene zemlje, rastrzane u nemogućnosti da se na bilo koji način definiše i zaokruži.

Daleko, međutim, od toga da je knjiga „Znaš li da je Mihail Kamenski zapalio Galac“ u toj mjeri pretenciozna da odgovori na ova pitanja. Naprotiv, upravo je dobra strana ove knjige ta nepretenciozna mikropriča, koju Ljubojević ispisuje, kojom se dočarava jedan prostor ličnog lomljenja i susreta sa traumatičnim. Iz njega mi vidimo sve ono što se može domisliti ili što znamo da jeste mizanscen naše drame. Autor je, čini se, svjestan toga, da svoju priču ne treba svesti na anegdotalno prepričavanje. Zato se i upušta u divlju maticu književnosti boreći se sa obiljem mogućih načina prikazivanja stvarnosti. Pitanje je vještine, i hrabrosti u nju uskočiti. Ljubojević se u svojoj knjizi zanimljivo poigrava i sa stečenom Republikom, sa njom kao dobitkom i posljedicom “našeg ratovanja”. Napokon imamo i pisce koji su spremni pročačkati i ono što se do sada nije diralo.`