Cena: |
280 din
(Predmet nije aktivan)
|
Stanje: | Nekorišćen |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
Lično |
Grad: |
Beograd-Savski venac, Beograd-Savski venac |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
(Srpski Rable, groteska)
Centralna ličnost romana, Todor Bludni, (seksualnom elektrikom) ozareni Pan sa Ozrena, samoproklamovani vladar, erotoman, grandoman (sasvim prikladno za jednog džina), mitoman, (ali i šaman), kome sam epitet `Bludni` nije nadimak, već čin i titula, neka epska pohvala moći tela, zapravo je oličenje neke vrste mitskog heroja, ne `prosvećenog`, nego, upravo `prosvetljenog` vladara, mističnog zmaja, sličnog, unekoliko, Dučićevom Caru Radovanu, ali i onim likovima iz istočnjačkih legendi koji sve mogu, sve uspevaju, zato što, odjednom i istovremeno, sve hoće i sve žele, poput dece, u svojoj predanosti životu, i stvarnom i onostranom, ka čemu ih vodi onaj krajnji uvid: da su samsara i nirvana - jedno isto.
Format 16,5*23 cm, obim 138 strana, broširano
Iz romana:
Prva glava
Todorovo rodno mesto. Izgradnja dvorca. Sudbonosni susret. Kitorast kao spona velikog prijateljstva. Udaraju se temelji Ugursuzije i Todorovo ustoličenje.
“Ja nijesam prvi čovjek, ali sam prvo koljeno”. Ovako započinju Todorovi “Dnevnici”. “Međutim,” piše dalje, “pošto sam samim svojim rođenjem na svijet, donio svijest i oči, odmah mi se objelodanilo da mi ono što vidim nije po mjeri. Zato i jesam odmah odbacio svaku mogućnost da je moja loza na Zemlji živjela prije mene. Ovim želim da stavim tačku na pitanje svog zemaljskog porijekla, a poradi otklanjanja zabune u koju bi buduća pokoljenja mogla upasti. Nijesam vam ja, dakle, nikakav ni zemaljski niti pak svjetski slučaj, niti – nuto! – slučaj ikako, već sam svoja sopstvena namjera.”
U sačuvanim delovima “Dnevnika” zagonetka Todorovog rođenja nije rasvetljena. Sam Todor, u odmaklijem periodu svog bludnog veka, kako sam beleži, neraspoložen da premišlja odakle je, a donekle zagušen isponavljanošću, pa i sporednošću samog pitanja, kao mesta svog rođenja naznačavao je gotovo sve gradove i sela sveta, zavisno od toga sa kime se upoznavao. Čim bi, naime, neko pred njime istakao svoje rodno mesto, Todor se nije nimalo ustručavao da kaže kako se i sam rodio u tom istom mestu. Živeo je u zemunici, sojenici, katakombama, lutao za kozama ili ovcama, ili je pronalazio kakav drugi ubedljiviji izgovor za to što tamo nije viđan, kao što su promene imena, izgleda i tome slično. Veruje se kako je ovoj mistifikaciji pribegavao, na jednoj strani zato što mu je zapravo bilo svejedno gde se rodio, a na drugoj je to činio radi postizavanja što veće prisnosti sa svojim sabesednicima, do čega je vazda držao. Budući nenadmašan poznavalac zemljopisa, jezika, narečja i običaja raznih naroda, glatko mu je polazilo za rukom da govori o životu u ma kom podneblju. Znao je čak iznenaditi svog gosta novim podacima o njegovom najrođenijem zavičaju, tako da se ovaj morao malko i zastideti i uvažavati Todora za starosedeoca u svom sopstvenom selu. Toliko o Todorovom rodnom mestu.
…
Kitorast kao spona velikog prijateljstva. Udaraju se temelji Ugursuzije i Todorovo ustoličenje.
Nećemo ovde pred čitaoca iznositi neistine, kao što bi bila da Todor zaista nije znao za kitorast. Samu biljku je on itekako dobro poznavao, jedino mu je možda neobičan bio naziv koji joj je Veselin odredio. Jer, s obzirom da je Todor svoju hranu birao prema ukusu, a ukus ove biljke mu se bio dopao među prvima, ona mu je još od ranog detinjstva, zapravo, služila kao jedina hrana. Stoga mu možemo oprostiti i razumeti da je prema Veselinovom podvigu imenovanja biljke bio donekle snishodljiv. On tome plahovitom uzgajivaču pokroviteljski reče: “Veseline, tužni moj brate, griješiš kada pomišljaš da imam išta protiv tvojego kitorasta u uzgoju. On je, štaviše, velika blagodat za posvemašnje šiljokurane, dočim ga mlogi i dalje neredovno i ovlašno jedu i slabo žvaću. Uvijek sam ga nalazio gdje slobodno silesijom niče na sunčanim proplancima, te nijesam zamišlj’o da postoji potreba za istoga uzgajanjem. Spora nije da je ovaj ušljed tvoje njege i brige nešto jedriji i stasitiji. Osvjedočio si se na mojemu da u djelotvornost samoga melema nije sum- njati i, stoga-moga pošljedično moš bit miran. Ovaj usjev ostavićeš meni, pošto ćeš ti imati preča posla. Poći ćeš u svoj zavičaj i, od zlata, što ćeš ga izvaditi iz rudnika, u kome ti se za to ukaže najzgodnija prilika, iskovaćeš za mene carsku krunu. Dok na tome budeš izgarao i taj svijetli čin obavljao, redovno ću ti dostavljati i snabdijevati te paketićima kitorasta, a ti ćeš stoga-moga morati da ostaneš nedoučeni kovač.” Njegov izraz “stoga-moga”, inače je karakterističan za prepoznavanje njegovog rukopisa i često se poteže kao dokaz njegove autentičnosti i otklanjanja svake sumnje s tim u vezi.
Veselinu se doduše od kitorasta nije odvajalo, ali šta je najposle kurajber bez zanata? Otud on nevoljko prihvati pruženi savet, pa ne zanovetajući mnogo kako će doći do zlata, htede da zna kakva je Todorova namera sa glomaznom i teškom krunom koju mu je opisao. Todor mu u kratkim crtama objasni da će se krunom koristiti car zemlje koju će njih dvojica osnovati. Zemlja će se zvati Ugursuzija, a pojedinosti o njoj biće obelodanjene kad za to dođe vreme. Razumljivo da je Todoru mnogo dana bilo potrebno da od Veselina načini svog saveznika i pridobije ga za ovu krupnu zamisao.