Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Hrvatski
Autor: Strani

U dobrom stanju

Berd, Ričard Ivlin
Sam / Richard Evelyn Byrd ; [preveo Stjepan Krešić]
Vrsta građe dokumentar.lit.
Jezik hrvatski
Godina 1952
Zagreb : Mladost, 1952
Fizički opis 177 str., [1] list s autorovom slikom : ilustr. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Krešić, Stjepan
Biblioteka putopisa
revod dela: Alone
Str. 175-[178]: O piscu ove knjige / prevodilac.
Predmetne odrednice
Berd, Ričard Ivlin, 1888-1957 -- 1928-1947
Antartik -- Putopisi



O PISCU OVE KNJIGE

Richard Evelyn Byrd rodio se 25. listopađa 1888. u Winchesteru. Njegov je rod igrao za tri stoljeća znatnu ulogu u političkom životu Virginije. Brat admirala Byrda, Harry Flood Byrd, američki je senator iz Virginije, a prije toga bio je državni guverner. Richardu Byrdu bilo je petnaest godina, kad su braća Orville i Wilbur Wright, 17. prosinca 1903., prvi put uzletjeli avionom u Kittyhawku; dvadeset i jedna, kada je L. Bleriot, 25. srpnja 1909., preletio Kanal La Manche; bio je prešao dvadeset petu, kada je prvi put letio avionom, a primakao se tridesetoj, prije nego što se osposobio za avijatičara.

U dobi od dvanaest godina putovao je sam oko svijeta. Od škola pohađao je Vojničku akademiju u Shenandoah Valley, bio je najmlađi učenik u Vojničkom institutu u Virginiji, od 1907. do 1908. učio je na Virginijskom sveučilištu, a godine 1912. diplomirao je na Američkoj pomorskoj akademiji u Annapolisu. God. 1913.—14. služio je kao pomorski zastavnik. a 1917. dodijeljen je pomorskozračnom uporištu u Pensacoli, da se izobrazi za avijatičara. Pošto je god. 1918. osposobljen, promaknut je u poručnika f-regate i povjereno mu je zapovjeđništvo sjeveroameričkih pomorskozračnih uporišta u Kanadi, gdje je ostao sve do primirja nakon prvog svjetskog rata, zadobivši uz ostala odličja i odlikovanje Srebrne zvijezde. On je izvršio navigacione pripreme za prvi uspješni prekidni let preko Atlantika za američku momaricu god. 1919. Godine 1922. bilo mu je naređeno da pomaže let velikog zrakoplova ZR-2 preko Atlantika. Zrakoplov je eksplodirao u Engleskoj nad rijekom Humber, te su od četrdeset i šest ljuđi posade poginula četrdeset i dva. God. 1925. zapovijedao je zrakoplovnom jeđinicom pri MacMillanovoj polamoj ekspediciji, prvi na svijetu leteći po krajnjim arktičkim širinama. Devetoga svibnja 1926., u 0.50 sati, Byrd je, s poručnikom Floydom Bennettom kao pomoćnim pilotom, krenuo iz Kraljevskog Zaljeva na Spitzbergima, prvi put u povijesti svijeta, u 9.02 sati, preletio avionom Sjeverni pol i u 16.20 sati vratio se u svoje uporište. Tada je razgovarao s norvsškim polarnim istraživačem Amundsenom o letu na Južni pol. Po porratku s arktičke polarne ekspedicije odlikovao je Byrda predsjednik Coolidge i tada je promaknut u čin kapetana korvete. Taj svoj let opisao je u knjizi Put neba (Skyward, 1928.).

Više tjedana nakon Lindbergha, 25. lipnja 1927., krenuo je Byrd s trojicom drugova avionom preko Atlantika, noseći prvu službenu zračnu poštu u neprekinutom letu. Posred kiše i oluje stigli su do Pariza, ali se nisu zbog guste magle mogli spustiti na zrakoplovnom pristanu Le Bourget, kako su bili namjerili. Vratili su se prema obali oceana, da ne bi ugrozili tuđe živote, i prisilno su se spustili u tamnom

uzburkanom moru blizu svjetionika Ver-sur-Mer. Cijeli je taj let trajao 42 sata i 6 minuta, i za to su vrijeme prešli razmak od 4200 milja.

Kad se vratio u New York nakon toga pothvata, koji se umalo nije završio tragično, gotovo se isključivo posvetio istraživanjima Antarktika, bijelog nenastanjenog kontinenta na dnu kugle zemaljske.

Istraživanje toga kopna može se podijeliti u četiri veća razdoblja: prvo je razdoblje tunolovaca i kitolovaca (Palmera, Pendletona, Powella i drugih) dvadesetih godina prošlog stoljeća. Oni su malo što v’-še dokazali, nego samo da postoji polarni kontinent. Drugo je razdoblje dobro opremljenih vladinih ekspedicija (Wilkis, Ross, D’Urville) četrdesetih godma prošloga stoljeća. Ti su istraživači u grubim obrisima odredili obalnu crtu, koja je unesena na geografske karte. Treće je razdoblje i slavno i tragično nastojanje, da se prodre do Južnoga pola (Scott, Shackleton i Amundsen) početkom dvadesetog stoljeća. I napokon, četvrto, najuspješnije razdoblje točnijeg i detaljnijeg istraživanja avionima. U ovome potonjem, uz manje poznate istraživače: R. H. Cruzena, Sir Huberta Wilkinsa, Lincolna Ellswortha i Finna Ronnea, najviše je zasluga stekao admiral Byrd. On je dosada vodio tamo četiri velike ekspedicije i pridonio više znanju o tome kontinentu nego svi njegovi prethodnici zajedno.

Skupivši dvije trećine predviđene svote od 750 tisuća dolara krenuo je Byrd u ruinu godine 1928. na prvu antarktičku ekspediciju, sa dva broda, City of New York i Eleanor Eolling, pet aviona, devedeset i pet eskimskih pasa i s velikim zalihama hrane, radio-opreme i odjeće. Ekspedicija je stigla u staro Amundsenovo uporište, Zaljev kitova, nešto po Božiću godine 1928. i udarila taborište na ledenom kopnu, što ga je Bvrd prozvao Mala Amerika. Byrd je 28. studenoea 1929., s trojicom članova posade: pilotom Berntom Balchenom, radiotelegrafistom Haroldom H. Juneom i snimateljem kapetanom Ashleyjem McKinleyiem, preletio prvi put u povijesti svijeta Južni pol. Na toj prvoj antarktičkoj Byrdovoj ekspediciji uneseno je u geografsku kartu više od četiri stotine tisuća četvornih milja bijeloga kontinenta, uključivši; Edsel Ford i Rockefellerova brda istočno od Rossova mora. Posebnom odlukom Kongresa Byrd je zbog tih svojih pothvata promaknut u čin rezervnog kontraadmirala i posebno odlikovan od predsjednika Hoovera. Rad te ekspedicije opisao je u knjizi Mala Amerika (Little America, 1930.).

Godine 1933. poveo je Byrd drugu privatno financiranu i organiziranu ekspediciju, za koju je teško sakupio potrebna sređstva usred ekonomske depresije, koja je tada vladala u Americi. Na toj je ekspediciji otkrio tisuće četvornih milja dotada nepoznata prostora, goleme gorske lance i t. d., sa cijelim štabom stručnjaka obrađujući 22 znanstvene grane. Ta otkrića opisuje Byrd u knjizi Otkriće (Discovery, 1935.).

U vrijeme te ekspedicije umalo Byrd da nije platio životom. Stjecajem prilika proveo je sam samcat mrklu polarnu noć u kolibici ispođ snijega, 123 milje južno od Male Amerike, na samotnoj straži »Istaknutog uporišta«, motreći vremenske prilike (pritisak zraka, temperaturu, smjer i brzinu vjetrova, oblačnost i t. d.) i prikupljajući podatke o polarnome svijetlu (.jačinu, oblik, smjer i visinu Zomiače), da bi se svi ti podaci mogli kasnije isporediti s onima, što su ih bilježili u Maloj AmericL Te se dužnosti prihvatio sam, jer nije htio da bilo kojega od svojih Ijuđi izvrgne opasnosti najmračnijeg mraka, najstuđenije studeni i najsamotnije osame polarne noći na nepristupnoj bijeloj pustinji Rossove ledene barijere. Uslijed trovanja ugljičnim monoksidom, koji su propuštali radio-generator i pećna cijev na benzinski pogon, lebdio je preko tri mjeseca o tankoj niti između života i smrti. Obrvan bolešću, izmršavio, onemogao, pri studeni, koja je dosegla minus 83 stupnja Fahren-` hedta, u mrkloj tami polarne noći, mučio se i trpio, odlučivši radije i umrijeti nego u to vrijeme moliti pomoć, i tako dovesti u pogibelj živote onih, koji bi ga pokušali spasiti u vrijeme antarktičke tame. Vukao se na nogama i rukama do radija, da može svojima javiti, kako mu je dobro. I kad je sav iscrpen od bolesti i umora padao kraj generatora na ručni pogon, javljao je u Malu Ameriku OK. Ta njegova herojska borba` protiv smrti završena je sretnim dolaskom trojice drugova u njegovo uporište. Sve te svoje patnje, raspinjanja, sumnje, unutrašnje raskole i vjerovanja iznio je književno i umjetnički u knjizi Sam (Alone, 1938.), koja je samo u Amerioi doživjela 15 izdanja, a evo sada izlazi prvi put i u hrvatskome prijevodu.

Po povratku s te ekspedicije, u mjesecu svibnju godine 1935., admirala Byrda dočekao je osobno predsjednik Roosevelt na washingtonskom pristanu. To je bio prvi slučaj, da je koji američki predsjednik izišao, da službeno pozdravi jednu ličnost izvan Bijele Kuće. Američki je Kongres u toj prilici izrekao Byrdu divljenje cijele zemlje na njegovim zamjernim postignućima.

Godine 1939.—40. vodio je Byrd treću ekspediciju na Antarktik, koju je financirala američka vlada. Jedno je uporište bilo u Maloj Americi, a drugo 1200 milja istočno odatle. Obavljene su opsežne izmjere tla zračnim i obalnim snimanjem. Na povratku s te ekspedicije odlikovao je Byrđa predsjeđnik Roosevelt za njegov veliki doprinos mnogim znanstvenim granama.

Admiral Byrd aktivno je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, i na evropskom i na pacifičkom bojištu. Kako je većina njegova rada bila tajne i povjerljive prirode, cijelih pet godina nije se o njemu ništa pisalo u novinama. Taj njegov posao najbolje je okarakterizirao admiral Nimitz, u povodu četvrtog Byrdova ratnog odlikovanja, ovim riječima:

»Sudeći po mnogim upitima o admiralu Byrdu vidim, da je golemo zanimanje u ovoj zemlji, šta je bilo s njime, otkako je nestao s novinskih stupaca prije šest godina, nakon posljednje ekspedicije, koja je završena god. 1940. Sada je slobodno o njemunešto reći. On je iščeznuo s vidika god. 1941., prvo, jer je njegov posao većinom `vrlo povjerljive prirode, i drugo, jer je želio i upomo zahtijevao, da se potpuno podredi skupnome radu, kako to čini svaki čestit pomorski časnik. Sretan sam, što mogu izjaviti, da je Dick Byrd obavio veličajan posao u ovome ratu, kako su od njega i očekivali njegovi sugrađani. Ovo je četvrto njegovo ratno ođličje. Cetiri je puta bio preko mora u vezi s avijacijom i drugim. Za sve ove ratne godine nije se mfznuo na Južnome polu, nego je požrtvovno služio svojoj zemlji.«

Nakon drugoga svjetskog rata (u godinama 1946. i 1947.) admiralu Byrđu povjerena je četvrta antarktička ekspedicija, koja je i po grandioznosti i po rezultatima zasjenila sve ostale. Na njoj je otkrito više područja nego i na jednoj u povijesti svijeta. Sudjelovalo je u njoj trinaest velikih brodova, oko četiri tisuće časnika i momčadi s najmoder-

nijoijj tehničkom opremom i spravama, što su usavršene u Mornarici za vrijeme rata. Operacioni zapovjednik bio je kontraadmiral R. H. Cruzen, koji je pratio Byrda na trećoj ekspediciji kao zapovjednik ledolomca. Za vrijeme te ekspedicije admiral Byrd preletio je drugi put preko Južnoga pola. Još. i sada, uza sav golemi odgovorni posao, sanja, kako će poći »s one strane pola«, prema Weđdellovu moru. On misli, da su još neviđena prostranstva polarne ravni nastavak istražene jednolične, valovite ravnine, premda ne isključuje mogućnost, da na neistraženom `prostorju ima velikih gorskih lanaca i bezlednih dolina, što ih zagr. java neka vrsta podzemne peći, gdje se može naći barem nekog života. To je barem san jeđnoga od najvećih sanjara svoga naraštaja, koji je večinu svojih snova i ostvario, i poslije ostvarenja ostao živ.

Taj najveći živeći istraživač i jedan od najvećih istraživača svih vremena uopće, primio je za svoj znanstveni rad počasni akademski stupanj od 17 kolidža i sveučilišta, te preko 75 kolajna za doprinos napretku čovječanstva. Odlikovan je najvećim odličjem američke nacije: Kongresnom medaljomr časti. Od 25 pohvala, što ih je primio.od američke mornarice, deset je za hrabrost, uključujtići dvije za izvanredno junaštvo. Neki Byrdovi pothvati, u koje odista ide i ovaj, što ste ga čitali u ovoj knjizi, najsvjetliji su primjeri ljudskog pregalaštva i izdržljivosti.

-Prevodilac