pregleda

Gramatika poremećaja balade s početka veka Franja Petri


Cena:
325 din
Želi ovaj predmet: 3
Stanje: Nekorišćen
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Sombor,
Sombor
Prodavac

milanpucar (16984)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 40816

Moj Dućan Moj Dućan

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Gramatika poremećaja
balade s početka veka
Franja Petrinović (autor)

Izdavač: Kulturni centar Novog Sada

Petrinovićeva knjiga počinje pitanjima i ona do kraja ostaje knjiga pitanja koja se bavi uslovima, okolnostima i mogućnostima sveta koji je naš svet. Kako prozno kontekstualizovati dinamiku krize? Kako ući u prirodu odnosa istine? Kako doživljavamo život i šta smo o stanju da kažemo o njemu? Šta kome pripada na točku sudbine? Kako pronaći smisao životnih epizoda? Kako pripovedati tišinu koja se spušta nad nama? Gde je događaj egzistencije? Gde su nestali veliki ciljevi? Dokle uopšte sežu naše ambicije? Kako je živeti bez posla i bez smisla? Kako držati život u svojim rukama? Koji je udeo naše ljudskosti? Kako prevladati ličnu uskogrudost?

Šta preostaje čoveku koji je izdao srce, a koga je pamet prevarila? (Iz pogovora Vladimira Gvozdena)

Prikaži manje

2013; Broširani povez; ćirilica; 19 cm; 230 str.;

ROZNA POEMA O ANĐELIKI I SERGEJU
Franja Petrinović: Gramatika poremećaja
Pišući o Traumi Franje Petrinovića, toj knjizi „stečajnih legendi“, po svemu sudeći zbirci priča, nazvao sam je romanom, jer sam video u njoj trinaest poglavlja zajedničke povesti. Opet sam pred sličnom dilemom: kako označiti novu knjigu ovog pisca? U podnaslovu Gramatike poremećaja stoji: „balade s početka veka“. Poznato je da su balade postojale u sva tri žanra (lirika, ep, drama). Tek od srednjeg veka one dobijaju čvrstu lirsku strukturu, koju je usavršio Fransoa Vijon. Španci koriste naziv „romansa“. U Skandinaviji to su „sage“. Nemci baladu, u XVIII veku, podižu na umetnički nivo. Pod uticajem Getea i Šilera, ona je popularna među slovenskim romantičarima: od Adama Mickjeviča, preko Puškina, do Laze Kostića. Petrinovićeve „balade s početka veka“ (da li se misli na ovaj, XXI vek, kada su, pretpostavljam one i napisane? Ili se odnose na prethodni, XX vek, u kome su „rođeni“ ako ne stvarni junaci, onda junaci ove proze, baš kao i njihov tvorac?), imaju za moto stihove Bertolda Brehta. Brehtova balada je socijalna, angažovana pripovedna pesma, koju su, pored njega, pisali i drugi nemački pesnici XX veka. Od ovih stihova polazi i Vladimir Gvozden, pišući pogovor Petrinovićevoj knjizi, „Knjiga pitanja, slika poraza“. Indikativan je i njegov podnaslov: „beleška o novom gorkom stilu“. Pitanja koja postavlja Breht, u svojoj socijalnoj baladi, odnosno pitanja koja postavlja njegov „Radnik koji čita“, zaista su brojna i ostaju bez odgovora. A gorčina o kojoj piše Gvozden, ostaje posle čitanja ovih Petrinovićevih „balada s početka veka“.
Početkom XX veka baladičnost su u svoju prozu uneli moderni pisci, poput Džejmsa Džojsa i Virdžinije Vulf. Dorit Kon izdvaja poglavlje „Penelopa“, iz Džojsovog Uliksa, kao primer „autonomne fikcionalne forme“, u kojoj potom uočava „autonomni monolog“, koji dovodi u vezu sa dramskim monologom i sa pesmom u prozi. A Virdžinija Vulf je svoj roman Talasi označila kao dramu-pesmu (play/poem), ona to piše spojeno: dramapesma (playpoem). I u drugoj polovini HH veka za ovim postupcima posežu pojedini pisci, sa kojima bi Petrinovića mogli dovesti u vezu. Tako je, recimo, Bohumil Hrabal neke svoje pripovetke označio kao balade (recimo Mačku). Dok je Danilo Kiš svoj prvi roman Mansarda nazvao C „satiričnom poemom“.
Pomenuti autori i njihovi „prozni solilokviji“, kako bi to zaključila Dorit Kon, „imaju jednu gramatičku osobinu koja ih, čak i kada govore o najprozaičnijim stvarima, uzdiže do poezije“. Nije slučajno središnji ciklus (ili poglavlje) u svojoj knjizi, „Posvete, uostalom“, Petrinović i formalno složio kao stihove. Ovi, formalni, razlozi, nisu jedini zbog kojih bi se prema Petrinovićevim tekstovima valjalo odnositi kao prema poetskim. Naravno, ne želim da odvedem čitaoce ove knjige u pogrešnom pravcu, ona jeste, nesumnjivo, prozna knjiga i njen autor je prozni pisac koji svesno poseže za pojedinim poetskim postupcima, kako bi naglasio emocionalnost svojih junaka, ali i izgradio upečatljiv stil.Nema refrena, koji su karakteristični za klasične balade, ali zato ima ponavljanja, kojima postiže ritmičnost, ali i zaokruženost pojedinih delova unutar celine. Najčešće se ponavlja jedna reč ili rečca, poput priloga „zaista“ („Zaista. Nije znao šta da radi, nije znao kako da živi. Zaista.“) i „dobro“ („Dobro, ako se dobro uopšte da i naslutiti“; „Dobro, evo, ja sam Pepeljuga“; „Dobro, jasno kao jasan dan, postoji put koji polazi od književnosti i koji otvara mogućnosti da realne radnje budu oponašanje fikcija“), ili rečce: „zar“ („Zar nije prošla godina, zar nisu prošle dve, zar nisu prohujale tri, zar ne progalopiraše četiri godine kako si bez cilja, otkako si prestao da radiš, da se baviš smislenim stvarima. Zar samo godinica, dve, tri, ili četiri? Zar nisi još umorniji, još utučeniji, svakog božijeg novog proleća sve izgubljeniji u mračnoj šumi samosažaljenja i samoprezira“), „međutim“ („Međutim, ne bih rekao da ih baš ne poznajem“; „Međutim, Anđelija, crnokosa Anđa, nikada nije bila u toj šumi“; „Međutim, priča zbori i romori, čitava priča kaže, glasno govori da Serjožicin život i ne postoji“; „Međutim, ako je prošlo, ako sve prolazi, shvatiće“), „ipak“ („Ipak, nekako je moralo da počne“; „Ipak svaki bogovetni dan ne propušta priliku da prebaci sebi: moraš da je zaštitiš kako znaš i umeš“) i „možda“ („Možda je zato, u duhu filozofije valjanog komšijskog života, sasvim u redu da se Sergej zapita...“; „Možda sve to i nije važno za sam rečni tok događanja. Možda“).
Često započinje glagolima, poput „misliti“ („Mislim, da li ih zaista poznajem? Mislim, da li neko nekog uopšte uspe da upozna?“ „Mislila je na svog oca“), „hteti“ („Hteo bi, po svaku cenu, da je zaštiti“, „Hoćeš li se smiriti...“), „znati“ („Zna Sergej, i te kako...“; „Zna Sergej, kad hoće da zna...“) i „moći“ („Mogao bi sve to da ponoviš“; „Može da misli koliko je pogrešila“; „Mogao je da potraži majku...“). Mnoge rečenice započinju sa afirmacijom: „Da“, „Svakako“, „Naravno“, „Tako“, pa i „Valjda“, ponekad i sa negacijom: „Ne“, „Ne verujem“, „Nikako“, „Ne znam“, „Nemoj“, „Nije“, „Nisam“... Vrlo česte su i upitne rečenice sa: „Šta“, „Zašto“, „Kada“, „Ko“, „Kako“, „Kakav“... A ima ponavljanja i celih fraza, kao svojevrsnih refrena: „Sve do sada“ (dva puta na str. 10, pa dva puta na str. 11); „Svakako da je znao“ (dva puta na str. 12); „U svakom slučaju“ (tri puta na str. 17, pa ponovo na str. 23); ili pojedinih reči: „Uz sve nedaće, još i taj zid. Kakav crni zid, pomišljao je na oca koji zajedno sa kamaradima ispija pivo i gotovo preteće ponavlja kako stvari stoje, nikako ne obećavajući ništa dobro. Na dobro izaći neće. Kusaćemo čorbu do kraja naših života. I to smo dozvolili“ (str. 52), u nastavku, na str. 53: „Zid. Dobro, Berlinski zid. Šta on zna o zidovima...“Islednička pitanja, poput onih u Kišovom Peščaniku: „Šta pamti? Šta pamti još nesvršeni đak...“; „Šta još, šta još prodire iz tih vremena...“; „U tim okolnostima, u tim nenadano zgusnutim okolnostima, šta još?“ „Petrinovićeva knjiga počinje pitanjima i ona do kraja ostaje knjiga pitanja koja se bavi uslovima, okolnostima i mogućnostima sveta koji je naš svet“ (Gvozden).
Iako sam naveo brojne primere kako se Petrinović poigrava rečnikom i gramatikom, nije to bilo u smislu pridržavanja ili poznavanja pravopisnih i gramatičkih pravila, odnosno njihovog namernog kršenja, tj. nepoštovanja. Autor je smestio samu reč „Gramatika“ na povlašćeno mesto C u naslov, da bi je već drugim delom naslova osporio C dodaje joj imenicu „poremećaj“, kao suprotnost, gotovo paradoks, jer „gramatika“ znači red, uređenost, usložnjenost, pravila, pravilnost, normu, a „poremećaj“ (bez obzira da li je u pitanju genitiv jednine ili množine) znači nered, neuređenost, kvarenje sloge, složenosti, odstupanje od pravila i pravilnosti. I u naslovu, kao i u celoj knjizi, Petrinović upotrebljava stilske figure i to je postupak koji je karakterističan za poeziju. Ovde su najčešće figure tzv. adjekcijskog tipa, koje se grade dodavanjem, a sastoje se u tome da se postojećem elementu dodaje drugi elemenat. U direktnoj su vezi sa makrologijom (velikorečivost), tj. dodavanjem elemenata koji se ponavljaju, koji su suvišni, pleonastični. Slede ih figure koje su detrakcijskog tipa, koje se grade oduzimanjem, i u vezi su sa brahiologijom (kratkorečivošću), tj. postupcima vezanim za težnju ka maksimalnoj kratkoći, zgusnutosti, lakonskom iskazu i slično. Prve daju retoričnost, pričljivost tekstovima, dok druge teže poetskoj jezgrovitosti i metaforičnosti.
Petrinović poseže i za figurama misli, poput paradoksa, ironije, parodije... I za palimpsestom, palimsestom sećanja. „Sećanje je svakako palimpsest utoliko što se shvata kao satkan od ‘slojeva’ koji su naslagani jedan za drugim, i ‘balsamovani’ onim što se naziva zaboravom, u naslagama koje ni jedan od njih ‘ne sahranjuje’, jer te naslage sprečavaju transparentnost uspomena u nagomilanom vremenu“, kako je to primetio Žerar Ženet, u svojim Figurama.Iz svega prethodnog očigledno je da sam Petrinovićevoj novoj knjizi pristupio najpre kao prema tekstu, određenije C pripovednom tekstu. „Pod tekstom se podrazumeva jedna, strukturalno gledano, završena celina jezičkih znakova. Pripovedni tekst je onaj tekst u kojem jedna instanca priča priču. Priča je na jedan određeni način prezentovana fabula. Fabula je serija logično i hronološki međusobno povezanih događaja. Događaj je prelaz iz jednog stanja u drugo“, kako je to zapazila Mike Bal u knjizi Naratologija C teorija priče i pripovedanja. Nastojao sam da prepoznam i odredim tekstualna obeležja, dakle, ono što je „objektivno i stalno prisutno u tekstu“, kako bih mogao da ih opišem, da vidim kako je tekst sklopljen i kako funkcioniše. Tako dolazimo do „narativnog sistema“, odnosno do uočavanja tri nivoa: teksta, priče i fabule. Pri tom, valja imati u vidu da su ova tri nivoa teorijska pretpostavka.
Ko priča priču i koju? „Serjoža i Anđelika treba da ispričaju svoju priču“, nalaže Petrinović. I oni su toga svesni: „[M]i još uvek jesmo i možemo da budemo priča“, kaže Anđelika. Priča o čemu? „O klaustrofobiji, odstupanju, iščekivanju, o nemoći i eventualnom pomirenju“ (str. 15). A pre toga: „Svakako o finansijskim neprilikama, odsustvu perspektive, klaustrofobiji, ideološkoj netrpeljivosti, netoleranciji, divljem kapitalizmu, prisutnom nasilju, traumatičnom iskustvu, tranzicijskoj vrtešci, blagoprisutnoj depresiji, jednoličnosti, nepostojanju životne perspektive, nemogućnosti pronalaženja posla, kolapsu zdravstvenih usluga, korumpiranom bankarskom sistemu, organizovanim maloletničkim bandama, razularenim navijačkim grupama, konfuziji obrazovnog sistema, kontaminiranosti peskovitog zemljišta, kvarenju klime, propadanju srednje klase, iscrpljenosti prirodnih resursa“ (str. 9-10). Kao da čitamo novinski tekst, nimalo optimistički politički izveštaj. To još uvek nije priča, može da bude pripovedni, literarni tekst. Tek kada postane fabula, kada se pomenuti događaji izdvoje i predstave na određeni način, tj. korišćenjem jezičkih sredstava, postaju interesantni za čitanje i analizu. Uz kontekstualno određenje: da je reč o Novom Sadu, o „milenijumskom međuprostoru“. I dalje: da se sve događa na prelazu između dva veka.
Glavni akteri ove priče imaju uvek ista imena, Anđelika i Sergej (povremeno kao nadimci: Anđa, Anđelija C Serjoža, Serjožica), ali nisu uvek isti. Gvozden zapaža da Petrinovića zanimaju složeni identiteti. Tako, na primer, u priči „Uspavanka“, oni provode svoj „ovdašnji, svakidanji i nasušni život“. U priči „Hranitelj golubova“ Sergej je u zanosu, želi da menja svet, dok je Anđa „trezvena“ i „racionalna“. U „Reči upozorenja“, svi pate od depresije, osim Anđe, koja je „besna, nemilosrdna, osvetoljubiva“. U priči „Limanski revolucionar“ Sergej ponovo ima „čiste idealističke iluzije“, ali i „praktičnost životnog snalaženja“. I tu je nalik na svog oca, Milana Vukelića, „profesionalnog popravljača revolucionarnih iskrivljavanja“ i „samoupravnih devijacija“. Anđa je ovde samo ukras telepske bašte. Iako su iz dva različita sveta, oni su ga transformisali „u jedan zajednički pejzaž, duhovni i tržišni“. U priči „Lik i likuša“ Anđa je „samouverena i sigurna. Nalik crnokosoj, goropadnoj đavolici. Zato i kažu, nema ta dlake na jeziku“, Sergej je „pomalo odsutan i izgubljen“. U suštini, ovo je priča srca ili ljubavna priča. Uz priču „Tombola“, najobimnija priča u knjizi. Na nju se, tematski, nadovezuje priča „Ljubavni razgovor“. U priči „Prekovremeno čitanje Zmaja“ vidimo ih kao „suvišne“, „gotovo nevidljivim lancima vezani jedni za drugo, sam sebi dovoljni“. U priči „Tombola“ već su džangrizavi, „pomalo ranjivi“, naročito Sergej.
Priča „Samo jedan dan života“, započinje idiličnom slikom grada pod snegom, da bi se pretvorila u svoju suprotnost: Sergej je „popio takve batine za koji mnoge tvrde da se, ako ništa drugo, pamte čitav život“. Jedna takva, negativna epizoda, svakako je ona sa rođakom sa Detelinare, Emom ili Emilijom, koja je „ogromna, ogromna devojka koja se širila u sve tri za nju dostupne dimenzije“.Poslednji ciklus u knjizi, „Situacije, naravno“, ima dve celine, a svaka od njih više posebnih delova, kao priča u priči. Prva od njih, „Priče punog meseca“ je uslovno muška priča, priča „opuštenjačine“, „gordog srca“. To je priča o prolaznosti, ali i o neprolaznoj ljubavi. Druga, „Dnevnik o Pepeljugi“ je opet uslovno ženska priča, koju priča muškarac, svesno preuzimajući na sebe ulogu Pepeljuge, neispričane bajke, koju je mogao sebi da priušti a nije, tako da njegova priča nema srećan završetak. Zato prestaje da vodi dnevnik, svestan da su laži „najbolja fikcija najboljeg života“, jer „ja nisam ja, ja nisam ni Pepeljuga, mene su samo okolnosti, situacije i poremećaji ovog tričavog sveta odredili da budem Pepeljuga“. Ne imenuju se junaci. Ipak možemo da im pripišemo imena s kojima smo se susretali u prethodnim pričama.
Ovakvim postupcima, kako to primećuje Gvozden, „Petrinović ostvaruje tipično postmoderni efekat, jer do kraja ostaje nejasno da li su svi ovi ljudi uopšte u priči. I ako jesu, da li su svi oni u istoj priči?“ Uočava i jedan paradoks: u ovoj knjizi sve je fiktivno i ništa nije fiktivno, istovremeno. „Premda Petrinovićeva refleksivna kreativna svest izbegava svaku predstavu o metastvarnosti, on dobro pokazuje kolika je potreba kritike i fikcije za referencijalnošću i za ‘principom stvarnosti’ kako bi se smestilo imaginarno“ (Gvozden). Ova interpretacija, budući da je prva, nametnula je i nameće neke uvide koji su relevantni za knjigu Gramatika poremećaja, Franje Petrinovića, koju Gvozden označava kao roman. Označava je i kao kvaziautobiografsku prozu. To su pretpostavke koje se mogu proveriti ili se prihvatiti kao činjenice i dalje prenositi. Ja ih nisam uzeo kao polazište sopstvene interpretacije. Iako je, delimično, moja interpretacija formirana na osnovu ličnih reakcija, one su bile, kako bi to podvukla Mike Bal, „na stalnoj interakciji između teksta i sopstvenih reakcija“. Zasnovan na naratologiji (Ženet, Bal, Kon), pre svega, a potom i na pažljivom čitanju pripovednog teksta, prezentovao sam interpretaciju koja je samo predlog čitanja, znači tek jedna od mogućnosti čitanja ove knjige, da je Gramatika poremećaja Franje Petrinovića, prozna poema o Anđeliki i Sergeju, nalik na prozne solilokvije modernih pisaca HH veka (Dž. Džojs, V. Vulf, B. Hrabal, D. Kiš), jer umesto dijaloga (ili kvazidijaloga), njima je primereniji „lirski prezent“. Zato i simultano kazivanje Petrinovićevih naratora (od pripovedača, preko junaka, nazad do pisca, kao glavnog pripovedača, i ovde prihvatam Gvozdenovu odrednicu da je reč o biografiji, pa i o lažnoj biografiji), ne doživljavam kao hroniku vremena i grada, pa makar i pseudo, već kao „temporalnu anomaliju“, koja ima, ili teži da ima „bezvremenu dimenziju“, kako „doživljavamo radnje u pesmi“ (Dorit Kon).
Postoji i može se opisati, narativni sistem Gramatike poremećaja, pisac želi da stvori iluziju da su njegovi junaci i događaji stvarni. Ali kako postoji tzv. pesnička sloboda, a meni se čini da su ove prozne stranice pre svega proizvodi te i takve pesničke slobode, one se ne mogu „shvatiti kao realističke reprodukcije mentalnog idioma nekog junaka“ (Kon). Parafrazirajući dalje ovu teoretičarku, zaključiću: ta pesnička sloboda odnosi se na glagole percepcije (istakao sam ih na početku ovog teksta), koji se ponavljaju i tako ostavljaju utisak „antirealističkih intencija“. Bez obzira na povremena odstupanja, celokupan tekst „treba razumeti kao poeziju koju uobličava jedna jedina stvaralačka svest“ (Kon). U svakom slučaju, ova knjiga je izazov za interpretaciju, ali i za obične čitaoce.
N.S.O. +

Knjige šaljem isključivo nakon uplate na moj račun u Intesa banci, na način koji odgovara kupcu, a u okviru mogućnosti koje sam naveo.
Ne šaljem INOSTRANSTVO od nedavno knjige idu na carinu.




Predmet: 53086209
Gramatika poremećaja
balade s početka veka
Franja Petrinović (autor)

Izdavač: Kulturni centar Novog Sada

Petrinovićeva knjiga počinje pitanjima i ona do kraja ostaje knjiga pitanja koja se bavi uslovima, okolnostima i mogućnostima sveta koji je naš svet. Kako prozno kontekstualizovati dinamiku krize? Kako ući u prirodu odnosa istine? Kako doživljavamo život i šta smo o stanju da kažemo o njemu? Šta kome pripada na točku sudbine? Kako pronaći smisao životnih epizoda? Kako pripovedati tišinu koja se spušta nad nama? Gde je događaj egzistencije? Gde su nestali veliki ciljevi? Dokle uopšte sežu naše ambicije? Kako je živeti bez posla i bez smisla? Kako držati život u svojim rukama? Koji je udeo naše ljudskosti? Kako prevladati ličnu uskogrudost?

Šta preostaje čoveku koji je izdao srce, a koga je pamet prevarila? (Iz pogovora Vladimira Gvozdena)

Prikaži manje

2013; Broširani povez; ćirilica; 19 cm; 230 str.;

ROZNA POEMA O ANĐELIKI I SERGEJU
Franja Petrinović: Gramatika poremećaja
Pišući o Traumi Franje Petrinovića, toj knjizi „stečajnih legendi“, po svemu sudeći zbirci priča, nazvao sam je romanom, jer sam video u njoj trinaest poglavlja zajedničke povesti. Opet sam pred sličnom dilemom: kako označiti novu knjigu ovog pisca? U podnaslovu Gramatike poremećaja stoji: „balade s početka veka“. Poznato je da su balade postojale u sva tri žanra (lirika, ep, drama). Tek od srednjeg veka one dobijaju čvrstu lirsku strukturu, koju je usavršio Fransoa Vijon. Španci koriste naziv „romansa“. U Skandinaviji to su „sage“. Nemci baladu, u XVIII veku, podižu na umetnički nivo. Pod uticajem Getea i Šilera, ona je popularna među slovenskim romantičarima: od Adama Mickjeviča, preko Puškina, do Laze Kostića. Petrinovićeve „balade s početka veka“ (da li se misli na ovaj, XXI vek, kada su, pretpostavljam one i napisane? Ili se odnose na prethodni, XX vek, u kome su „rođeni“ ako ne stvarni junaci, onda junaci ove proze, baš kao i njihov tvorac?), imaju za moto stihove Bertolda Brehta. Brehtova balada je socijalna, angažovana pripovedna pesma, koju su, pored njega, pisali i drugi nemački pesnici XX veka. Od ovih stihova polazi i Vladimir Gvozden, pišući pogovor Petrinovićevoj knjizi, „Knjiga pitanja, slika poraza“. Indikativan je i njegov podnaslov: „beleška o novom gorkom stilu“. Pitanja koja postavlja Breht, u svojoj socijalnoj baladi, odnosno pitanja koja postavlja njegov „Radnik koji čita“, zaista su brojna i ostaju bez odgovora. A gorčina o kojoj piše Gvozden, ostaje posle čitanja ovih Petrinovićevih „balada s početka veka“.
Početkom XX veka baladičnost su u svoju prozu uneli moderni pisci, poput Džejmsa Džojsa i Virdžinije Vulf. Dorit Kon izdvaja poglavlje „Penelopa“, iz Džojsovog Uliksa, kao primer „autonomne fikcionalne forme“, u kojoj potom uočava „autonomni monolog“, koji dovodi u vezu sa dramskim monologom i sa pesmom u prozi. A Virdžinija Vulf je svoj roman Talasi označila kao dramu-pesmu (play/poem), ona to piše spojeno: dramapesma (playpoem). I u drugoj polovini HH veka za ovim postupcima posežu pojedini pisci, sa kojima bi Petrinovića mogli dovesti u vezu. Tako je, recimo, Bohumil Hrabal neke svoje pripovetke označio kao balade (recimo Mačku). Dok je Danilo Kiš svoj prvi roman Mansarda nazvao C „satiričnom poemom“.
Pomenuti autori i njihovi „prozni solilokviji“, kako bi to zaključila Dorit Kon, „imaju jednu gramatičku osobinu koja ih, čak i kada govore o najprozaičnijim stvarima, uzdiže do poezije“. Nije slučajno središnji ciklus (ili poglavlje) u svojoj knjizi, „Posvete, uostalom“, Petrinović i formalno složio kao stihove. Ovi, formalni, razlozi, nisu jedini zbog kojih bi se prema Petrinovićevim tekstovima valjalo odnositi kao prema poetskim. Naravno, ne želim da odvedem čitaoce ove knjige u pogrešnom pravcu, ona jeste, nesumnjivo, prozna knjiga i njen autor je prozni pisac koji svesno poseže za pojedinim poetskim postupcima, kako bi naglasio emocionalnost svojih junaka, ali i izgradio upečatljiv stil.Nema refrena, koji su karakteristični za klasične balade, ali zato ima ponavljanja, kojima postiže ritmičnost, ali i zaokruženost pojedinih delova unutar celine. Najčešće se ponavlja jedna reč ili rečca, poput priloga „zaista“ („Zaista. Nije znao šta da radi, nije znao kako da živi. Zaista.“) i „dobro“ („Dobro, ako se dobro uopšte da i naslutiti“; „Dobro, evo, ja sam Pepeljuga“; „Dobro, jasno kao jasan dan, postoji put koji polazi od književnosti i koji otvara mogućnosti da realne radnje budu oponašanje fikcija“), ili rečce: „zar“ („Zar nije prošla godina, zar nisu prošle dve, zar nisu prohujale tri, zar ne progalopiraše četiri godine kako si bez cilja, otkako si prestao da radiš, da se baviš smislenim stvarima. Zar samo godinica, dve, tri, ili četiri? Zar nisi još umorniji, još utučeniji, svakog božijeg novog proleća sve izgubljeniji u mračnoj šumi samosažaljenja i samoprezira“), „međutim“ („Međutim, ne bih rekao da ih baš ne poznajem“; „Međutim, Anđelija, crnokosa Anđa, nikada nije bila u toj šumi“; „Međutim, priča zbori i romori, čitava priča kaže, glasno govori da Serjožicin život i ne postoji“; „Međutim, ako je prošlo, ako sve prolazi, shvatiće“), „ipak“ („Ipak, nekako je moralo da počne“; „Ipak svaki bogovetni dan ne propušta priliku da prebaci sebi: moraš da je zaštitiš kako znaš i umeš“) i „možda“ („Možda je zato, u duhu filozofije valjanog komšijskog života, sasvim u redu da se Sergej zapita...“; „Možda sve to i nije važno za sam rečni tok događanja. Možda“).
Često započinje glagolima, poput „misliti“ („Mislim, da li ih zaista poznajem? Mislim, da li neko nekog uopšte uspe da upozna?“ „Mislila je na svog oca“), „hteti“ („Hteo bi, po svaku cenu, da je zaštiti“, „Hoćeš li se smiriti...“), „znati“ („Zna Sergej, i te kako...“; „Zna Sergej, kad hoće da zna...“) i „moći“ („Mogao bi sve to da ponoviš“; „Može da misli koliko je pogrešila“; „Mogao je da potraži majku...“). Mnoge rečenice započinju sa afirmacijom: „Da“, „Svakako“, „Naravno“, „Tako“, pa i „Valjda“, ponekad i sa negacijom: „Ne“, „Ne verujem“, „Nikako“, „Ne znam“, „Nemoj“, „Nije“, „Nisam“... Vrlo česte su i upitne rečenice sa: „Šta“, „Zašto“, „Kada“, „Ko“, „Kako“, „Kakav“... A ima ponavljanja i celih fraza, kao svojevrsnih refrena: „Sve do sada“ (dva puta na str. 10, pa dva puta na str. 11); „Svakako da je znao“ (dva puta na str. 12); „U svakom slučaju“ (tri puta na str. 17, pa ponovo na str. 23); ili pojedinih reči: „Uz sve nedaće, još i taj zid. Kakav crni zid, pomišljao je na oca koji zajedno sa kamaradima ispija pivo i gotovo preteće ponavlja kako stvari stoje, nikako ne obećavajući ništa dobro. Na dobro izaći neće. Kusaćemo čorbu do kraja naših života. I to smo dozvolili“ (str. 52), u nastavku, na str. 53: „Zid. Dobro, Berlinski zid. Šta on zna o zidovima...“Islednička pitanja, poput onih u Kišovom Peščaniku: „Šta pamti? Šta pamti još nesvršeni đak...“; „Šta još, šta još prodire iz tih vremena...“; „U tim okolnostima, u tim nenadano zgusnutim okolnostima, šta još?“ „Petrinovićeva knjiga počinje pitanjima i ona do kraja ostaje knjiga pitanja koja se bavi uslovima, okolnostima i mogućnostima sveta koji je naš svet“ (Gvozden).
Iako sam naveo brojne primere kako se Petrinović poigrava rečnikom i gramatikom, nije to bilo u smislu pridržavanja ili poznavanja pravopisnih i gramatičkih pravila, odnosno njihovog namernog kršenja, tj. nepoštovanja. Autor je smestio samu reč „Gramatika“ na povlašćeno mesto C u naslov, da bi je već drugim delom naslova osporio C dodaje joj imenicu „poremećaj“, kao suprotnost, gotovo paradoks, jer „gramatika“ znači red, uređenost, usložnjenost, pravila, pravilnost, normu, a „poremećaj“ (bez obzira da li je u pitanju genitiv jednine ili množine) znači nered, neuređenost, kvarenje sloge, složenosti, odstupanje od pravila i pravilnosti. I u naslovu, kao i u celoj knjizi, Petrinović upotrebljava stilske figure i to je postupak koji je karakterističan za poeziju. Ovde su najčešće figure tzv. adjekcijskog tipa, koje se grade dodavanjem, a sastoje se u tome da se postojećem elementu dodaje drugi elemenat. U direktnoj su vezi sa makrologijom (velikorečivost), tj. dodavanjem elemenata koji se ponavljaju, koji su suvišni, pleonastični. Slede ih figure koje su detrakcijskog tipa, koje se grade oduzimanjem, i u vezi su sa brahiologijom (kratkorečivošću), tj. postupcima vezanim za težnju ka maksimalnoj kratkoći, zgusnutosti, lakonskom iskazu i slično. Prve daju retoričnost, pričljivost tekstovima, dok druge teže poetskoj jezgrovitosti i metaforičnosti.
Petrinović poseže i za figurama misli, poput paradoksa, ironije, parodije... I za palimpsestom, palimsestom sećanja. „Sećanje je svakako palimpsest utoliko što se shvata kao satkan od ‘slojeva’ koji su naslagani jedan za drugim, i ‘balsamovani’ onim što se naziva zaboravom, u naslagama koje ni jedan od njih ‘ne sahranjuje’, jer te naslage sprečavaju transparentnost uspomena u nagomilanom vremenu“, kako je to primetio Žerar Ženet, u svojim Figurama.Iz svega prethodnog očigledno je da sam Petrinovićevoj novoj knjizi pristupio najpre kao prema tekstu, određenije C pripovednom tekstu. „Pod tekstom se podrazumeva jedna, strukturalno gledano, završena celina jezičkih znakova. Pripovedni tekst je onaj tekst u kojem jedna instanca priča priču. Priča je na jedan određeni način prezentovana fabula. Fabula je serija logično i hronološki međusobno povezanih događaja. Događaj je prelaz iz jednog stanja u drugo“, kako je to zapazila Mike Bal u knjizi Naratologija C teorija priče i pripovedanja. Nastojao sam da prepoznam i odredim tekstualna obeležja, dakle, ono što je „objektivno i stalno prisutno u tekstu“, kako bih mogao da ih opišem, da vidim kako je tekst sklopljen i kako funkcioniše. Tako dolazimo do „narativnog sistema“, odnosno do uočavanja tri nivoa: teksta, priče i fabule. Pri tom, valja imati u vidu da su ova tri nivoa teorijska pretpostavka.
Ko priča priču i koju? „Serjoža i Anđelika treba da ispričaju svoju priču“, nalaže Petrinović. I oni su toga svesni: „[M]i još uvek jesmo i možemo da budemo priča“, kaže Anđelika. Priča o čemu? „O klaustrofobiji, odstupanju, iščekivanju, o nemoći i eventualnom pomirenju“ (str. 15). A pre toga: „Svakako o finansijskim neprilikama, odsustvu perspektive, klaustrofobiji, ideološkoj netrpeljivosti, netoleranciji, divljem kapitalizmu, prisutnom nasilju, traumatičnom iskustvu, tranzicijskoj vrtešci, blagoprisutnoj depresiji, jednoličnosti, nepostojanju životne perspektive, nemogućnosti pronalaženja posla, kolapsu zdravstvenih usluga, korumpiranom bankarskom sistemu, organizovanim maloletničkim bandama, razularenim navijačkim grupama, konfuziji obrazovnog sistema, kontaminiranosti peskovitog zemljišta, kvarenju klime, propadanju srednje klase, iscrpljenosti prirodnih resursa“ (str. 9-10). Kao da čitamo novinski tekst, nimalo optimistički politički izveštaj. To još uvek nije priča, može da bude pripovedni, literarni tekst. Tek kada postane fabula, kada se pomenuti događaji izdvoje i predstave na određeni način, tj. korišćenjem jezičkih sredstava, postaju interesantni za čitanje i analizu. Uz kontekstualno određenje: da je reč o Novom Sadu, o „milenijumskom međuprostoru“. I dalje: da se sve događa na prelazu između dva veka.
Glavni akteri ove priče imaju uvek ista imena, Anđelika i Sergej (povremeno kao nadimci: Anđa, Anđelija C Serjoža, Serjožica), ali nisu uvek isti. Gvozden zapaža da Petrinovića zanimaju složeni identiteti. Tako, na primer, u priči „Uspavanka“, oni provode svoj „ovdašnji, svakidanji i nasušni život“. U priči „Hranitelj golubova“ Sergej je u zanosu, želi da menja svet, dok je Anđa „trezvena“ i „racionalna“. U „Reči upozorenja“, svi pate od depresije, osim Anđe, koja je „besna, nemilosrdna, osvetoljubiva“. U priči „Limanski revolucionar“ Sergej ponovo ima „čiste idealističke iluzije“, ali i „praktičnost životnog snalaženja“. I tu je nalik na svog oca, Milana Vukelića, „profesionalnog popravljača revolucionarnih iskrivljavanja“ i „samoupravnih devijacija“. Anđa je ovde samo ukras telepske bašte. Iako su iz dva različita sveta, oni su ga transformisali „u jedan zajednički pejzaž, duhovni i tržišni“. U priči „Lik i likuša“ Anđa je „samouverena i sigurna. Nalik crnokosoj, goropadnoj đavolici. Zato i kažu, nema ta dlake na jeziku“, Sergej je „pomalo odsutan i izgubljen“. U suštini, ovo je priča srca ili ljubavna priča. Uz priču „Tombola“, najobimnija priča u knjizi. Na nju se, tematski, nadovezuje priča „Ljubavni razgovor“. U priči „Prekovremeno čitanje Zmaja“ vidimo ih kao „suvišne“, „gotovo nevidljivim lancima vezani jedni za drugo, sam sebi dovoljni“. U priči „Tombola“ već su džangrizavi, „pomalo ranjivi“, naročito Sergej.
Priča „Samo jedan dan života“, započinje idiličnom slikom grada pod snegom, da bi se pretvorila u svoju suprotnost: Sergej je „popio takve batine za koji mnoge tvrde da se, ako ništa drugo, pamte čitav život“. Jedna takva, negativna epizoda, svakako je ona sa rođakom sa Detelinare, Emom ili Emilijom, koja je „ogromna, ogromna devojka koja se širila u sve tri za nju dostupne dimenzije“.Poslednji ciklus u knjizi, „Situacije, naravno“, ima dve celine, a svaka od njih više posebnih delova, kao priča u priči. Prva od njih, „Priče punog meseca“ je uslovno muška priča, priča „opuštenjačine“, „gordog srca“. To je priča o prolaznosti, ali i o neprolaznoj ljubavi. Druga, „Dnevnik o Pepeljugi“ je opet uslovno ženska priča, koju priča muškarac, svesno preuzimajući na sebe ulogu Pepeljuge, neispričane bajke, koju je mogao sebi da priušti a nije, tako da njegova priča nema srećan završetak. Zato prestaje da vodi dnevnik, svestan da su laži „najbolja fikcija najboljeg života“, jer „ja nisam ja, ja nisam ni Pepeljuga, mene su samo okolnosti, situacije i poremećaji ovog tričavog sveta odredili da budem Pepeljuga“. Ne imenuju se junaci. Ipak možemo da im pripišemo imena s kojima smo se susretali u prethodnim pričama.
Ovakvim postupcima, kako to primećuje Gvozden, „Petrinović ostvaruje tipično postmoderni efekat, jer do kraja ostaje nejasno da li su svi ovi ljudi uopšte u priči. I ako jesu, da li su svi oni u istoj priči?“ Uočava i jedan paradoks: u ovoj knjizi sve je fiktivno i ništa nije fiktivno, istovremeno. „Premda Petrinovićeva refleksivna kreativna svest izbegava svaku predstavu o metastvarnosti, on dobro pokazuje kolika je potreba kritike i fikcije za referencijalnošću i za ‘principom stvarnosti’ kako bi se smestilo imaginarno“ (Gvozden). Ova interpretacija, budući da je prva, nametnula je i nameće neke uvide koji su relevantni za knjigu Gramatika poremećaja, Franje Petrinovića, koju Gvozden označava kao roman. Označava je i kao kvaziautobiografsku prozu. To su pretpostavke koje se mogu proveriti ili se prihvatiti kao činjenice i dalje prenositi. Ja ih nisam uzeo kao polazište sopstvene interpretacije. Iako je, delimično, moja interpretacija formirana na osnovu ličnih reakcija, one su bile, kako bi to podvukla Mike Bal, „na stalnoj interakciji između teksta i sopstvenih reakcija“. Zasnovan na naratologiji (Ženet, Bal, Kon), pre svega, a potom i na pažljivom čitanju pripovednog teksta, prezentovao sam interpretaciju koja je samo predlog čitanja, znači tek jedna od mogućnosti čitanja ove knjige, da je Gramatika poremećaja Franje Petrinovića, prozna poema o Anđeliki i Sergeju, nalik na prozne solilokvije modernih pisaca HH veka (Dž. Džojs, V. Vulf, B. Hrabal, D. Kiš), jer umesto dijaloga (ili kvazidijaloga), njima je primereniji „lirski prezent“. Zato i simultano kazivanje Petrinovićevih naratora (od pripovedača, preko junaka, nazad do pisca, kao glavnog pripovedača, i ovde prihvatam Gvozdenovu odrednicu da je reč o biografiji, pa i o lažnoj biografiji), ne doživljavam kao hroniku vremena i grada, pa makar i pseudo, već kao „temporalnu anomaliju“, koja ima, ili teži da ima „bezvremenu dimenziju“, kako „doživljavamo radnje u pesmi“ (Dorit Kon).
Postoji i može se opisati, narativni sistem Gramatike poremećaja, pisac želi da stvori iluziju da su njegovi junaci i događaji stvarni. Ali kako postoji tzv. pesnička sloboda, a meni se čini da su ove prozne stranice pre svega proizvodi te i takve pesničke slobode, one se ne mogu „shvatiti kao realističke reprodukcije mentalnog idioma nekog junaka“ (Kon). Parafrazirajući dalje ovu teoretičarku, zaključiću: ta pesnička sloboda odnosi se na glagole percepcije (istakao sam ih na početku ovog teksta), koji se ponavljaju i tako ostavljaju utisak „antirealističkih intencija“. Bez obzira na povremena odstupanja, celokupan tekst „treba razumeti kao poeziju koju uobličava jedna jedina stvaralačka svest“ (Kon). U svakom slučaju, ova knjiga je izazov za interpretaciju, ali i za obične čitaoce.
N.S.O. +
53086209 Gramatika poremećaja balade s početka veka Franja Petri

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.