Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

KIKLOP - Ranko Marinković

Maestro natoči pola čaše rakije i potegne dobar gutljaj ali s nekim razboritim smiješkom kao da razdražuje svoju nastranu pohotljivost, a onda nagne čašu i ispije do dna. -Tako, da mi se zametne dah, ili trag... a to je svejedno. -A zar sada ne pijete pivo? - upita Melkior. -Da, za noćnu vježbu - tajanstveno se osmjehuje Maestro.



-Eno tamo leži cijeli sanduk.

On pokaže u ugao sobe, gdje su stvarno iz sanduka stršila grla pivskih flaša.

-Za kakvu vježbu?

-Balističku. Zar ne vidite te granate spremljene za paljbu?

-Ništa ne razumijem.

-Razumjet ćete, dobri Eustahije, ako moj balistički luk dosegne do vječnosti, ha, ha - smijao se on, ali smijeh mu se ukočio na usnama, neki mu je mračni grč gušio vedrinu.

Melkiora opet liznu hladna jeza.

-Ne smijte se tako! - reče razdraženo.

-Nego kako, vanredni Eustahije? Propišite, ja drukčije ne umijem. -On pođe do sanduka i izvadi dvije boce piva: -Dobro ste me sjetili - nagne bocu i iskapi je vanrednom rutinom. -Glu-glu-glu - i gotovo, odjednom, ne uzimajući daha - reče hvalisavo i izvrne praznu bocu - kao morska pijavica.

-Ja bih sada išao - reče Melkior ustajući. -Zašto ste me zvali?

Pa otkada sam vas, Eustahije nepodmitljivi, ja molio da dođete na razgovor! Ali da, ne može se vas baš lako namamiti. Morao sam vas upecati na okrvavljeni nos, eto kakva ste vi riba! A sad mi se ne date ni smijati...

-Pa smijte se - nasmije se Melkior.

-E, ali na koji način dopuštate? Vi hoćete smijanje po Bergsonu, vaši živci drukčije ne podnose, vrlo ste izbirljivi. Eh, kad bih ja znao da će ona - mahne on glavom prema zidu - kad bih posjedovao tu moć podrugljivosti! A niste je ni pogledali. - Maestro podigne svijeću i osvijetli potamnjelu, začađenu Giocondu na zidu.

Melkior se jedva osvrne. Postalo mu je nepodnošljivo, zaželi da ode.

-Otkad vam tu visi? - reče ovlaš. Pocrnjela je od petrolejskih para.

-Od paklenskih para, to ste htjeli reći! Jer ovo je pakao mog života, a ona se osmjehuje nad paklom, prokleta femina! - Maestro se raspalio, govorio je s mržnjom prema slici.

Melkior se nasmije tom nenadanom bijesu.

-Ne, to nije smiješno, Eustahije bezdušni! - spočitne Maestro ozbiljno. -Ja ne govorim o slici. Dakako, sliku sam objesio sam. No što je slika? - tek simbol, dah umjetnosti, eto čak štamparski otisak, ali nju, nju samu, feminu, ja nisam objesio da se smješka tu nad mojim životom! Sama se ušutjela i zasjela... Svima nam je zasjela, a smijemo se jedan drugome. No što je, uzvišeni Eustahije, ne smijete se više?

Doista, Melkior se uozbiljio. Maestrovo podrugljivo nacereno lice stajalo je sasvim blizu njegovom i zapljuskivalo ga dahom rakije. U omaglici, kao da će izgubiti svijest, on se spusti natrag na stolicu i ne odgovori ništa. U njemu ponovno oživi Vivijana, bolno raskalašena, bučna slika bluda.

-Što, da se damo kastrirati, rasni Eustahije, zbog ponosa i plemstva muškog duha? A što ako je cijela naša moć usađena baš dolje u toj muci, u muškom poniženju? Tko će riskirati, ljupki Eustahije? Može se sve izgubiti. Eunuh-uh-uh-uh... svestrano besplodno stvorenje, trbuh s karoserijom kostiju i mesa. - Maestro se kidao od nekog ružnog uysiljenog smijeha, te mu je sve slina prskala iz prljavog crnog zubala. - Eto, ja se smijem, s vašim dopuštenjem, prejasni Eustahije, ako se to može tako... ako je to...

Izgubio je nit, sa zadovoljstvom misli Melkior, opet se napio. A možda već i „bratoubilačke životinjice` kljucaju...

-...to osmijeh njezin? - Maestro je s mukom pribirao misli. -Otkud njezin? Zar na toj njuškici udešenoj kao mamac bludnoj pohoti (opažate li, Eustahije, stil šekspirski?) da zatira tako objavljenje duha poruge? Tako se smio podsmjehivati jedan Voltaire. Ali tko je dao femini to muško pravo podsmijeha? - to je pitanje, veleumni Eustahije! Ona što se sva nadvikuje ovom ili onom stranom svoga mesa (oh, naj-de-li-katnijeg, poklonimo se pred oblinama!) odjednom se umotala, to jest to kliktavo meso je umotala u neku nedokučivost, u mitski veo vječitog ženstva, pa se tamo ruga muškom čovječanstvu. O, Leonardo, to ti ne opraštam! - uzvikne Maestro ogorčeno. - Jedino... jedino ako se i sam nije htio narugati: uzeo njuškicu pa se podsmjehnuo samom sebi... Neka, gospodin genij to sebi može priuštiti.

Maestro nato iskapi još jednu bocu piva.

-Hoćete li i vi jednu, Eustahije, pošto vam se moj kakao ne mili? Eto, pivo je iz tvornice, doista hermetički... s čepom...

-Ne, hvala.

Ranko Marinković rođen je u Visu 1913. godine, umro 2001. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1935. pokreće s Ivanom Dončevićem reviju Dani i ljudi, piše prozu, književne i kazališne kritike. Godine 1943. interniran je u logor Ferramonte na Kalabriji, odakle dospijeva u Bari i do konca rata boravi u izbjegličkom logoru u El Šatu. Poslije rata radi u Ministarstvu prosvjete NRH i Nakladnom zavodu Hrvatske, te kao direktor Drame HNK (1946.-1950.). Od 1950. do umirovljenja bio je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Bio je član HAZU. Objavio tri romana (Kiklop 1965., Zajednička kupka 1980., i Never more 1994.), niz zbirki novela, zbirku kazališnih kritika i ogleda (Geste i grimase, 1951), zbirku drama Tri drame: Albatros, Glorija, Politeia. Godine 1982. izašla su mu i sabrana djela. Prevođen i izvođen u inozemstvu.

Polifem, dakle kiklop, to antičko jednooko čudovište koje živi u pećini i jede ljude, po kojem je Marinković nazvao svoje remek djelo za Marinkovića je metafora mračnog božanstva rata. Kiklop je veoma uspješno igran u kazalištu, snimljen je film i televizijska serija, po dijelovima romana napravljena je i televizijska igra Maestrova smrt...

Naime, u tom maestralnom romanu, jednom od najboljih u cijeloj povijesti nacionalne književnosti, jedan od glavnih junaka zove se Maestro, a njemu je autor namijenio nevjerojatnu sudbinu - ubit će se tako što će se sa svog balkona pomokriti na žicu dalekovoda koji prolazi pored kuće. Za taj pothvat Maestro duže vrijeme trenira pijući goleme količine piva...

Mladost, 1979. godine. Tvrdi uvez s ovitkom. Likovna oprema Jeronim Marko.

Autor: Ranko Marinković
Izdavač: Mladost, Zagreb
Godina: 1979
Uvez: tvrdi + ovitak
Format: 14x20
Stranica: 481
Omot iskrzan
Posveta na predlistu

L.1. KUT. 49