ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 151
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Carls Osgud - Metod i teorija u eksperimentalnoj psihologiji
Preveli Albin Vilhar, Zivorad Vasic
Izdavac - Savremena skola, Beograd
Godina - 1963.


Charles Egerton Osgood (20. studenog 1916. - 15. rujna 1991.) bio je američki psiholog i profesor na Sveučilištu Illinois.[1][2] Bio je poznat po svojim istraživanjima o biheviorizmu naspram kognitivizma, semantici (uveo je pojam `semantički diferencijal), međukulturalizmu, psiholingvističkoj teoriji i studijama mira.[1] Zaslužan je za pomoć u ranom razvoju psiholingvistike.[2] ] Charles Osgood je tijekom svoje karijere bio priznati ugledni i visoko cijenjeni psiholog.


Charles Egerton Osgood rođen je u Somervilleu, Massachusetts, 20. studenog 1916. godine.[2] Njegov otac je bio menadžer robne kuće Jordan Marsh u Bostonu.[2] Osgood je opisao nesretno djetinjstvo jer su mu se roditelji razveli kad je imao šest godina. Kada je imao deset godina, njegova tetka, Grace Osgood, dala mu je primjerak Rogetovog tezaurusa.[3][2] Osgood je ovaj dar opisao kao `predmet estetskog užitka`, što je izazvalo njegovu fascinaciju riječima i njihovim značenjima.[3][2]

Osgood je pohađao srednju školu Brookline, gdje je počeo pisati za školske novine i na kraju osnovao školski časopis.[2] Osgood je pohađao Dartmouth College gdje je namjeravao diplomirati i raditi kao pisac za novine. Tijekom svoje druge godine upisao se u razred koji je vodio Theodore Karwoski, nadahnuvši ga tako da promijeni svoj smjer kako bi stekao diplomu psihologije.

Charles Osgood stekao je diplomu 1939. iz Dartmoutha, te se iste godine oženio Cynthiom Luellom Thornton.[4][5] Osgood je potom nastavio studirati na Sveučilištu Yale gdje je završio doktorat. 1945. godine.[4][5][2] Tijekom svog boravka na Yaleu, radio je kao asistent za Roberta Searsa i surađivao s Arnoldom Gesellom, Walterom Milesom, Charlesom Morrisom i Irvinom Childom. Međutim, osoba s najvećim utjecajem na njegovu karijeru i budući rad bio je Clark Hull.[2] Iako je Osgood bio pod jakim utjecajem radeći zajedno s Hullom; izjavio je da je to iskustvo bio jedan od odlučujućih razloga zašto je nastavio karijeru kao istraživač, a ne kao kliničar.[3][2]

Karijera
Osgood je bio socijalni psiholog zainteresiran za psiholingvistiku i istraživanje. Bio je instruktor na Yaleu od 1942. do 1946., gdje je i doktorirao.[1] Radio je za Američki ured za znanstveno istraživanje i razvoj od 1946. do 1947., služeći kao znanstveni suradnik koji je radio na obuci topnika B-29.[4][6] Tijekom tog razdoblja, Osgood je također radio kao docent psihologije na Sveučilištu Connecticut od 1946. do 1949. godine.[4] Osgood je zatim postao izvanredni profesor na Sveučilištu Connecticut od 1949. do 1952., a na kraju kao profesor psihologije i komunikacija od 1952. nadalje.[5] Završio je većinu svog rada tijekom svog vremena na Sveučilištu Illinois, Urbana, koje je, zajedno s Institutom za komunikacije, financiralo mnoge njegove radove.[4][7] Osgood bi se često podvrgavao vlastitim eksperimentima kako bi bolje shvatio što bi njegovi subjekti mogli doživjeti.[7] Osgood je u Illinoisu bio aktivan u pomaganju u procesima zapošljavanja, pa je čak i dogovarao intervjue za žene na sveučilištu u vrijeme kada su se žene suočavale sa seksizmom u području psihologije.[7] Od 1957. do 1965. Osgood je bio direktor Instituta za istraživanje komunikacija, a od 1965. postao je direktor Centra za napredne studije.[5] Također je biran za ravnatelja Centra za komparativnu psiholingvistiku na sveučilištu od 1963. do 1982. godine.[8]

Osim toga, Osgood je završio stipendiju u Centru za napredne studije u bihevioralnim znanostima na Sveučilištu Stanford od 1958. do 1959. [9] i dobio je počasni doktorat na Dartmouth Collegeu 1962. godine.[5] Osgood je također djelovao kao gostujući profesor na Sveučilištu Hawaii od 1964. do 1965. godine.[5]

Smrt i nedovršeno istraživanje
Karijera Charlesa Osgooda završila je pomalo naglo i prerano nakon razvoja akutnog slučaja Korsakoffovog sindroma.[2] Ostao je s teškom anterogradnom amnezijom, ali se oporavio dovoljno dobro da nastavi raditi, iako u puno lakšim kapacitetima jer je bio ograničen na rad od kuće.[2]

Pred kraj svoje karijere Osgood je odlučio posvetiti svoje vrijeme trima glavnim projektima. Uz pomoć drugih znanstvenika, Osgood je namjeravao dovršiti interpretaciju podataka dobivenih iz međukulturnog projekta; uz objavljivanje 2 knjige, jednu od njih, sažetak njegove teorije psiholingvistike (koja će biti naslovljena prema apstraktnoj gramatici izvedbe), a drugu o međunarodnim odnosima.[2] Osgood nikada nije uspio dovršiti ništa od toga zbog posljedica svoje bolesti, koja ga je nakon nekoliko godina natjerala na potpunu mirovinu, sve do svoje smrti 15. rujna 1991. [5][2].

Radovi i prilozi
Osgood je radio na mnogim studijama uglavnom o međukulturnim studijama u različitim aspektima. Najveći dio svog vremena posvetio je studijama o socijalnoj psihologiji, psihologiji kognitivnog ponašanja te također o psiholingvistici. Bio je poznat po četiri svoja glavna djela i ta su djela prokrčila put budućim istraživačima olakšavajući im provjeru svojih radova pomoću istraživačkih alata koje je predložio Osgood, također promičući međunarodne istraživačke studije o međukulturnim temama.[10]

Teorija posredovanja
Osgoodova teorija medijacije — Psiholingvistički temelji u ljudskom ponašanju i komunikacijskom procesu.[10][11]

Osgood je predložio teoriju posredovanja koja je sugerirala da su fizički podražaji koji postoje u našem okruženju izazvali educirali naš unutarnji odgovor i doveli do našeg tumačenja podcrtanog značenja prikazanih poticaja. S našim misaonim procesom na 3 razine, imat ćemo svoje unutarnje podražaje, a to su naše misli i emocije prema fizičkom podražaju, a unutarnji podražaj će izazvati vanjske odgovore, koji su vidljive povratne informacije na fizički podražaj u okoliš. Osgood je također sugerirao da mjerenjem vidljivog vanjskog odgovora možemo odrediti intenzitet emocija koje je potaknuo fizički podražaj.[11]

Osgood je također predložio teoriju učenja meditacije u dvije faze u procesu usvajanja jezika 1954. Teorija je sugerirala da je upotreba jezika izraz mentalnog procesa koji je povezan s kulturnim kontekstom pojedinca. Sugerirao je da proces usvajanja jezika uključuje kodiranje i dekodiranje psihološke strukture unutar jezika. Njegovo istraživanje jezika, kognicije i neurofiziologije dalo je uvid u buduća istraživanja o usvajanju višejezičnog jezika s međukulturalnim okvirom.[10]

Semantička tehnika — alat za međukulturalno istraživanje
Osgood je uveo semantičku tehniku ​​za istraživače za mjerenje konotativnog značenja objekata i pojmova s ​​aspekta ljudske ekologije. Tehnika semantičkog razlikovanja usredotočena je na tri afektivne dimenzije evaluacije, potencije i aktivnosti (E-P-A) kako bi se na valjan i pouzdan način evaluirali društveni i kulturni koncepti. Praksa semantičke diferencijalne tehnike široko se koristi u društvenim i bihevioralnim znanostima.[10]

Razvoj atlasa afektivnih značenja (1960-1980-e)
Kako bi dodatno poboljšao valjanost tehnike semantičkog razlikovanja, Osgood je preuzeo vodstvo u razvoju projekta Atlas afektivnih značenja od 1960-ih do 1980-ih. Projekt je indeks afektivnih značenja s 20 osnovnih i izvedenih mjera od preko 600 funkcionalno ekvivalentnih koncepata analizirajući preko 30 jezičnih/kulturnih zajednica iz Meksika, Brazila, Japana, Hong Konga, Tajlanda, Indije, Irana, Libanona, Izraela, Turske, Grčka, Jugoslavija, Italija, Španjolska, Portugal, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Finska itd.[10][12]

S razvojem Atlasa, afektivna značenja se koriste kao univerzalni funkcionalni markeri s E-P-A dimenzijom i imaju visoku valjanost u mjerenju autohtonih i međukulturalnih usporedbi. Ova se afektivna značenja naširoko primjenjuju u socijalno-kulturnim studijama o društvenoj dinamici, međunarodnoj komunikaciji, stigmi mentalnih bolesti i konotaciji rasnih koncepata, itd. Ima veliki doprinos razvoju međukulturalnih istraživanja, ali i međunarodnih komunikacija.[13] ][10]

Postupno uzajamno djelovanje u strategijama smanjenja napetosti (GRIT).
Uz uspon utrke u nuklearnom naoružanju koju su pokrenule Sjedinjene Države i Sovjetski Savez tijekom Hladnog rata. Osgood je 1962. godine predložio GRIT strategije (Graduated Reciprocation in Tenension reduction), što znači pružiti psihološki pristup za rješavanje napetosti proizašle iz nuklearne utrke u naoružanju između dviju supersila. Strategije GRIT temelje se na konceptu reciprociteta i koriste se za ponovnu izgradnju pregovaračke platforme za dvije strane koje su u mrtvoj tački. Uvođenje GRIT strategija ne samo da je smanjilo napetost između dviju supersila, već je pridonijelo i rješavanju različitih društvenih, kulturnih i političkih sukoba diljem svijeta.[14][15][10]

Počasti i nagrade
Charles Osgood je tijekom svoje istaknute karijere stekao mnoga priznanja i priznanja u polju psihologije. Godine 1960. Američka psihološka udruga dodijelila je Osgoodu nagradu za istaknuti znanstveni doprinos; tri godine kasnije, Osgood je izabran za predsjednika Američke psihološke udruge.[5][2][1] Osim toga, Društvo za psihološka proučavanja društvenih pitanja dodijelilo je Charlesu E. Osgoodu Memorijalnu nagradu Kurta Lewina 1971. godine.[1][16][5][2] Sljedeće godine izabran je u Nacionalnu akademiju znanosti, a 1976. za predsjednika Mirovnog znanstvenog društva.[1][8][2] Osgood je također dva puta bio dobitnik Guggenheimove stipendije, 1955. i ponovno 1972. u području filozofije.