pregleda

Ničeov Zaratustra 1 - Karl Gustav Jung


Cena:
4.400 din
Stanje: Nekorišćen
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Godina izdanja: 2016
ISBN: 978-86-86525-79-6
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Naslov: Ničeov Zaratustra 1 [seminar održan 1934-1939. godine]
Autor: Karl Gustav Jung

T. 1, Maj 1934 - mart 1935

priredio Džejms L. Džaret


Originalni naslov: Carl Gustav Jung – Nietzsche`s Zarathustra

Izdavač: Fedon, Beograd
Prevod: Mirjana Sovrović
Jezik: b.c.h.s./srpski
Godina izdanja: 2016

Pismo: latinica
Žanr: psihoanaliza, filozofija

ISBN: 978-86-86525-79-6

POVEZ: tvrd, sa zaštitnim omotom, šiveno
Br. str.: 650
Fizički opis: 24 cm
Masa (u gr): 1050

knjiga je potpuno nova - moja ocjena 5*

[kategorizacija stanja:

5*- potpuno nova knjiga, neotvorena (od 2000. nadalje)
5 - netaknuta, a može biti i starije izdanje
4 - vidljivi vanjski znaci korišćenja, ali knjiga u dobrom stanju
3 - oštećena izvana (korica), unutra bez oštećenja
2 - oštećena izvana, oštećena iznutra - podvlačena grafitnom olovkom ili pohabane stranice
1 - knjiga oštećena izvana i iznutra, podvlačena hemijskom, flomasterima ili bojama, ali čitljiva

- za svaku karakteristiku/oštećenje koje nije obuhvaćeno prethodnim pišem dodatnu napomenu ili ukazujem na fotografiju]

DODATNO UZ KNJIGU:

U maju 1934. godine, u Psihološkom klubu u Cirihu, dr Jung je započeo seminar o Ničeovom delu Tako je govorio Zaratustra. Njegovi slušaoci – osamdesetak muškaraca i žena različitih nacionalnosti i profesija, lekara, analitičara, studenata na obuci – insistirali su da za temu uzme upravo tog autora i upravo to delo. Trenutak u kojem je seminar održan – onih pet godina između 1934. i 1939. u kojima se Jung “rvao i plesao” s tom Ničeovom zagonetnom knjigom - pokazaće se tragičnim za evropsku civilizaciju. Održan na engleskom jeziku, stenografisan i isprva prepisan isključivo za internu upotrebu, u štampanom izdanju će se pojaviti tek 1988. godine, ne gubeći pritom ništa od svoje izvorne živosti.

Kao mlad čovek koji je odrastao u okolini Bazela, Jung je bio fasciniran i potresen pričama o Ničeovoj genijalnosti, ekscentričnosti i konačnom padu u doživotnu psihozu. Četiri toma ovih seminara (od kojih je ovo samo prvi deo), otkrivaju plodove njegove mladalačke znatiželje: Ničeova dela, koja je pročitao još kao student na Univerzitetu u Bazelu, ostavila su na njega dubok utisak, nikad ne prestajući da utiču na njegovu misao.

Ovde vidimo Junga- zrelog čoveka koji govori o misliocu čija su ga dela ne samo preplavila dubinom razumevanja ljudske prirode, nego su bila i filozofski izvor njegovih brojnih psiholoških i metapsiholoških ideja. On uspeva da pokaže kako izuzetna knjiga Tako je govorio Zaratustra istovremeno osvetljava i Ničeov genije i njegove neurotične i psihotične sklonosti.

Pošto u vreme održavanja seminara niko nije ni sanjao da će beleške s njega biti objavljene, Jung je bio slobodan da zbija šale, “bez dlake na jeziku” govori o ljudima i događajima koji ga iritiraju i ljute, te bez zazora komentariše politička, ekonomska i društvena dešavanja svoga doba.

*

Zbir čoveka i Boga
Boga psihološki možemo da pojimo kao vrhovni vodeći princip. Ipak, kad formulišemo tu – ili bilo koju drugu – tvrdnju, moramo da budemo načisto da je to uvek naša formulacija, ono što mi kažemo ili shvatamo, naš utisak, slika koju mi slikamo.
Piše: Karl Gustav Jung
Ako bi, recimo, trebalo da naslikate sliku nekog pejzaža, nikada ne biste poverovali da je vaša slika sam taj pejzaž; ona prikazuje samo to kako vi pojmite taj pejzaž. Slikate sliku kako najbolje umete, ali ona verovatno nikada neće biti lepa kao sam pejzaž. Možda ćete u nju uneti i nešto čega u pejzažu nema, ili izostaviti nešto drugo; u svakom slučaju, nikada ne biste napravili grešku da pomešate to dvoje. Ipak, kada formulišemo neki iskaz u vezi s Bogom, svi pretpostavljamo da on jeste Bog. Ustvrdim li, na primer, da je Bog predstava ili kompleks velikog emocionalnog intenziteta, ili pak vrhovni vodeći princip, psihološki princip, svi odmah prasnu: dr Jung kaže da Bog nije ništa drugo do to. A to zapravo čini teolog koji kaže da Bog može da bude samo dobar. On ček nema ni predstavu koliko su blasfermične njegove reči. Kako zna da Bog može da bude samo dobar? Govoreći tako on Bogu otima polovinu sveta. Kako da Bog bude sve ako mu on odriče mogućnost da bude i zao? Ljudi greše kako pretpostavljaju da
Bog nije ništa drugo do ideja o njemu, a On se, izgleda, nikad ne buni. Nikad ne kaže: “Pa ovo je prava pravcata budalaština!” Kad neko kaže da je Bog Đavo, nema nikog ko bi ga na mestu zgromio; taj može da nastavi da živi srećno i zadovoljno kao i pre. Jedna osoba će reći da je Bog mrtav a druga da je živ i zdrav, ali to ne čini nikakvu razliku. Pod pretpostavkom da nešto tako apsolutno nezamislivo kao što je Bog postoji, to nužno mora biti izvan našeg domašaja; u protivnom, ne bismo ni baratali idejom o Bogu. Mora biti nešto što prevazilazi naše mentalne sposobnosti. Prema tome, kad ulažemo mentalni napor da formulišemo neku ideju o Bogu, sasvim je očigledno da je predstava koju tada stvaramo sačinjena našim vlastitim sredstvima, od našeg vlastitog materijala, te da je reč o jednoj krajnje ograničenoj perspektivi: naš um, naime, svakako nije u stanju da pojmi činjenicu kao što je ona koju bi predstavljao Bog.
Štaviše, naš eventualni doživljaj nečeg što nam je potpuno nedokučivo može se sastojati samo od određenih učinaka koji dolaze do izražaja u našoj psihologiji; ne raspolažemo nikakvim drugim materijalom na osnovu kojeg bismo mogli da sudimo. Naše vlastite okolnosti ograničavaju naš čak i u okviru našeg psihološkog iskustva. Znate, kada moje reči izazovu u nekoj osobi određenu reakciju, ispravan zaključak bi bio: dr Jung mi je rekao to-i-to, a ja sam reagovao ta-ko-i-tako. Ta osoba će se sa svojom reakcijom poistovetiti samo u veoma negativnom ili veoma zlovoljnom raspoloženju. U slučaju negativne reakcije smatraće me prav im pravcatim vragom, možda i najokrutnijim vragom, ali to samo ukoliko nije u stanju da shvati opravdanost onoga što sam rekao ili ne želi da vidi da je takva reakcija posledica njenog karaktera, koji je navodi da nužno reaguje na taj način. Takve reakcije će jedni na druge projektovati samo veoma naivni ljudi. To je nesumnjivo nešto što se neprestano dešava: naletiš na kamen i povrediš nogu, a onda se vratiš i još jednom ga šutneš. Nedavno sam, slučajno, video čoveka koji se baš tako poneo. Idući putem, spotakao se na neku cev i ispustio ono što je nosio u rukama, a onda se vratio do cevi i svom snagom je šutnuo nogom, koju je tako drugi put povredio. Sve je to, naravno, ljudski, ali i sasvim besmisleno.
Uvek, dakle, moramo imati na umu da je ono što kažemo o Bogu sačinjeno od naše sopstvene psihologije: tu činjenicu nismo u stanju da prevaziđemo. Reč je o našem jeziku, našim moždanim ćelijama, našem individualnom iskustvu, pa nismo u stanju da dokažemo da išta u našem poimanju uopšte može da dopre do stvarnog bića onoga što nazivamo Bogom. Sasvim je beskorisno formulisati tvrdnje o tome budući da nikad nećemo moći da ih dokažemo. Možemo samo da se zapitamo. postoje li u našoj psihologiji određeni učinci koje nam nije dato da “katagoliziramo” drugačije do pod jednom takvom etiketom? Drugim rečima: postoje li u našoj psihologiji događaji koji se mogu definisati kao “iskustva Boga” – ili pak: šta je to što nazivamo “iskustvo Boga”? Svaki naš sud o tome nužno se sastoji od naših vlastiti koncepata, pa možemo samo da postuliramo da se s one strane tog iskustva nalazi neki nezamisliv, paradoksalan entitet koji nam nije dato da upoznamo per definitionem. Po tom smo pitanju u apsolutnom mraku. Isto važi i za našu pretpostavku da je Bog vodeći princip – pa, Bog je obično karakterističan element datog konceptualnog ili moralnog sistema, to svakako. Uzmite, na primer, hrišćanskog Boga, to summum bonum: Bog je ljubav s obzirom na to da je ljubav najuzvišeniji moralni princip, i Bog je duh, budući da je duh ideja o smislu na svom vrhuncu. Iz takvih se pretpostavki izvode sve naše hrišćanske koncepcije o moralu, a ono što nazivamo Bogom njihova je kvintesencija.
Prema tome, kad Niče objavi da je Bog mrtav, on time, razume se, hoće da kaže da je mrtav taj vodeći vrhovni princip, duh, ljubav – naravno, hrišćanska ljubav – da je mrtvo sve ono što je u vezi sa hrišćanskim Bogom predmet vere: na primer, to da je Bog toliko zavoleo ljudski rod da je dopustio da zarad iskupljenja ljudi od greha bude raspet njegov sin, kao i ideja da taj sin zapravo nije niko drugi do On sam i, istovremeno, sveukupna suma ovih fundamentalnih dogmatskih ideja. Isto to bismo mogli reći i na drugi način, to jest da se naša vera ili naša hrišćanska perspektiva raspala: ne verujemo više u hrišćansku dogmu ili u vodeće principe hrišćanskog morala, niti možemo da nastavimo da se držimo svoje tradicionalne hrišćanske psihologije. Niče sebe naziva ateistom, ali je očigledno da je ta postavka pomalo pod uticajem ideje prema kojoj, budući da smo ustvrdili njegovo postojanje, Bog jeste. Izjašnjavajući se kao ateista pravite ustupak primitivnom magijskom mišljenju, kao da bi se naprosto rekavši da nešto jeste to nešto mogli i da stvorite. Izraz “je”, kao što je govorio Kant, nije ništa drugo do kopula u jednom sudu: potreban nam je glagol koji izražava postojanje, ali njime nismo stvorili apsolutno ništa. Ako kažete da imate sto dolara, tih sto dolara ne postoje nužno u stvarnosti. Ničeova ideja, međutim, potvrđuje naše tumačenje onog starca, s obzirom na to da se izvorno hrišćansko otkrovenje nastavilo idejom o parakletu, utešitelju, koji se malo-pomalo povlači iz sveta i postaje pustinjak, ponovo se poistovećujući s prirodnim horizontom iz kojeg se nekada pomolio.
Vidite, izvorni hrišćanski duh je na savršeno prirodan način potekao iz nesvesnog, iz ljudske prirode. Teolozi i istoričari hrišćanske vere oduvek pokušavaju da nas ubede kako je hrišćanstvo palo s nebesa, dok se ono sasvim prirodno razvilo tokom vekova, u trenutku kada je sve bilo spremno.
I baš kao što su pre bilo čega š to bi bilo hrišćanstvo postojali manastiri, tako su tokom vekova bili prikladno pripremljeni, i već prisutni, i esencijalni koncepti hrišćanske misli. Kasnije se sve to kristalisalo oko više ili manje legendarne figure Hrista. Tvrdilo se da je reč o iznenadnoj provali velikog otkrovenja, a zapravo se pokušao zatreti svaki trag njegovim izvorima, zaboraviti kako je do njega došlo, i ono na taj način učiniti apsolutno jedinstvenim, poput munje koja se spustila s neba. Takav scenario, međutim, istorija ne poznaje: natura non facit saltus, priroda ne pravi skokove: reč je o neprekidnom razvoju. Duh koji je sazrevao kroz vekove da bi se pred svešću sveta pojavio u periodu Hristovog propovedanja, na površinu je izbio tako prirodno da je to navelo Tertulijana, jednog od prvih crkvenih otaca, da napiše onu čuvenu izreku anima naturaliter cristiana, duša je po prirodi hrišćanska. Bio je prisutan mnogo pre no što su ga ljudi postali svesni, a iznenadno silovito izbijanje hrišćanske vere nije bilo ništa drugo do naglo buđenje svesti o toj prisutnosti. I, kao što je potekao iz prirode, prirodi se potom i vratio. Na neko vreme, uzdigao je ljudski um iznad prirode i postavio ga nasuprot njoj. Sveti Avgustin je, na primer, u jednom od svojih spisa utvrdio kako se ljudi okreću ka spoljašnjem svetu i dive se lepotama prirode, silnim morskim talasima, visokim planinama i tako dalje, zaboravljajući na sebe i gubeći sopstvenu dušu. On ih strogo opominje da ne gledaju, da se čuvaju lepote prirode, zato što se u svakoj od njih krije i nešto rđavo.
Već u XII i XIII veku, međutim, prisustvujemo prvim reakcijama. U to vreme je pesnik Petrarka popeo na planinu s isključivim ciljem da – po prvi put – uživa u lepoti pogleda. Popeo se na Mon Vantu u Provansi, a njegov pohod je bio praćen svakakvim slutnjama i strahovima: tada se, naime, smatralo da su vrhovi planina nastanjeni, za ta mesta karakterističnim demonima prirode; zato je penjanje na planinske vrhove bilo ravno gotovo bogohulnoj nadmenosti. Nakon tog događaja, hrišćanski duh je p ostepeno sve više priznavao značaj prirode. Prve primitivne umetnike, koji su se prepuštali slikanju neobično ružnih tela bez ikakve veze s anatomijom, veoma brzo su istisnuli slikari koji su otkrili lepotu puti i prirodnog sveta u celini, a s tim je došla renesansa, uskrsnuće duha antike i antičkog osećanja povezanosti s prirodom. I dalje smo u tom procesu povratka bliskosti s duhom prirode, koji je suprotan duhu srednjeg veka. Taj proces – koji je započeo, recimo, s Petrarkom – vrhunac je dostigao u Ničeovo doba: ljudi su postali svesni da je hrišćanski princip mrtav.
Ideja o natčoveku prirodna je posledica smrti Boga: nakon tog događaja, čovek više ne može ostati čovekom. Biva uzdignut iznad samoga sebe jer se svi vitalni procesi koji su se dotle nalazili u Bogu sada nalaze u njemu, te on postaje tvorac sebe kao što je i Bog tvorac sebe ili sveta. U staroegipatskim tekstovima Bog je tvorac vlastitog jajeta, graditelj sopstvenog gnezda; onaj koji pomaže samom sebi da se izlegne; feniks što sagoreva u sopstvenoj vatri i ponovo se rađa iz sopstvenog pepela; Bog koji večno iznova stvara sebe. Kad god se, dakle, u čoveku izazove taj inflatorni proces, on postaje tvorac samoga sebe. Zato Niče sada nastavlja govorom o natčoveku kao biću sposobnom da rodi samo sebe; Zaratustra je sada izraz zbira čoveka i Boga. On je u stanju da uništi sebe i stvori biće koje nadilazi čoveka, biće koje je, kako se da pretpostaviti, proizvod sinteze čoveka i Boga. Potom kaže kako su sva bića stvorila nešto iznad sebe” (Zaratustra, str. 40) i kako bi se, u suprotnom, vratila u životinjsko stanje.

*

„Vaša vrlina je vaše najdraže Sopstvo. U vama je žeđ prstena: da ponovo dostigne sebe, bori se i povija svaki prsten“.
Ovdje ću vam pročitati njemački tekst – ovaj engleski prevod nije sasvim dovoljan: Es ist euer Liebstes selbst, eure Tugend. Des Ringes Durst ist in euch: sich selber wieder zu errichen, dazu ringt und dreht jeder Ring. (Kaufmanov prevod glasi: „Vaša vrlina je ono što vam je najdraže. U vama živi okretanje prstena: svaki prsten se bori i okreće da u vama ponovo dostigne sebe“)
Što ovo znači? Ovu vrstu govora sreli smo i ranije.
Mrs. Crowley: Zar on ne upućuje na povratak?
Prof. Jung: Prsten je vječito vraćanje. To je Ničeova koncepcija o besmrtnosti. Vidite, za njega je broj mogućnosti u Univerzumu ograničen. To ne pronalazite u ovoj knjizi. Ničeova ideja o Vječitom Vraćanju istoga u posmrtnom je izdanju od strane Honeffera koje je sačinjeno od fragmenata rukopisa u Ničeovoj arhivi5 Tu se Niče bavio idejom da je broj mogućnosti u Univerzumu ograničen i zato je neizbježno da će se u toku beskonačnog prostora i vremena iste stvari vratiti, a onda će opet sve biti kao što je bilo. Ta ideja ga je ispunjavala izuzetnim entuzijazmom. Ja to ne mogu sasvim razumjeti, ali to nije važno. To pripada ovoj simbolici prstena, prstenu prstena, prstenu vječnog vraćanja istog. Zapravo, taj prsten je ideja cjelovitosti, a to je naravno ideja individuacije i individuacioni simbol. On znači apsolutnu cjelokupnost Sopstva, a vidjet ćete da je to potvrđeno u tekstu.
U mojem izdanju teksta na engleskom jeziku postoji greška. U rečenici: „Vaša vrlina je vaše najdraže Sopstvo“, self (eng. – Sopstvo, sebe, svoje, pp.) nije trebalo napisati sa veliko S – to je pogrešno. Niče ovdje ne misli Sopstvo, on misli „ona je tvoje najdraže“. To bi bio doslovni prevod „euer Liebstes selbst“, a nije „tvoje najdraže Sopstvo“. Ja imam originalno njemačko izdanje gdje je to malo slovo. Reći ona je Selbst (njem. – Sopstvo, pp.) naravno, novo je tumačenje, a vjerovatno je ta očigledna greška došla iz činjenice da ćete nekoliko redaka dalje naći rečenicu da je vaša vrlina vaše Sopstvo, a nije spoljašnja stvar. Ali, to je vjerovatno sugerisano rečenicom kojom se zapravo bavimo; prvo je samo želio reći da je vaša vrlina najdraža stvar za vas, stvar koju njegujete i najviše volite, a zatim da sugeriše ideju o Sopstvu, što se dokazuje na način na koji je to štampano u prvom izdanju. Vidite, činjenica koju on pokušava ovdje da izrazi, je da je vrlina stvar koju najviše volite, što znači da je intenzitet vaše ljubavi vrlina, a tu uzima riječ vrlina u njenom antičkom smislu. U njemačkom jeziku to je Tunged (njem. – vrlina, pp.) što ima veze sa Tuchtigkeit (njem. – efikasnost, pp.) ali to ujedno izvorno znači nešto što je efikasno kao latinska riječ virtus, koja ima značenje „kvalitet“ ili „moć“.
Opijum ima virtus dormitiva (lat. – moć uspavljivanja, pp.) što znači da ima kvalitet narkotika. Virtus je dinamički kvalitet. Pa, on misli na samu činjenicu da je vrlina ono što najviše volite, ili najače volite: naime, to je moćno i djelatno u vama. Da zaista to misli svjedoči sljedeća rečenica: „Žeđ prstena je u vama“. Žeđ je dinamički elemenat, a to je vrijednost ili vrlina. Sa prstenom se dolazi na ideju cjelokupnosti koja je uvijek povezana sa idejom trajanja, besmrtnosti, vječnog vraćanja. To je potkrijepljeno činjenicom da stvarno psihičko iskustvo cjelovitosti, koje je religiozno iskustvo, uvijek izraženo ili formulisano kao iskustvo Boga, ima kvalitet besmrtnosti, kvalitet vječnog trajanja. To je takođe potvrđeno sa consensus gentium (lat. – sveopšti pristanak, pp.); pronalazite dokaz u literaturi iz čitavog svijeta. Tu je taj elemenat trajanja, ili je ograničen na trajanje iza smrti, ili na neposredno osjećanje božanske vječnosti. Pa, ova bi rečenica pokazala da je Niče proširio svoj dinamički concept vrline, a kaže da je to zaista najmoćnija, najintenzivnija, najefikasnija stvar u vama. A, to je žeđ prstena; naime, vaša najveća vrlina vaše je očekivanje ili želje, žeđ za prstenom. Ili takođe, Seminar o Ničeovom Zaratustri žeđ prstena može biti u vama, ili to iskustvo u vama postaje stvarno. To je vrlina. Naravno, od nje do Sopstva samo je korak. Zato, u sljedećoj rečenici kaže: „Da po novo dostigne sebe bori se i povija svaki prsten“. Drugim rije čima, u kružnom kretanju, u rotaciji prstena, izražena je di na mi čka snaga koja je vrlina. Pa, to kružno kretanje prstena kruženje je oko centra, pa je vrlina onaj čuveni circumambulatio, naime, koncentracija na središnu tačku, a to je Ničeova ideja. Ova želja nije privremena, već vječna, o vječnom trajanju. To je besmrtnost. Dakle, praktično u orahovoj ljusci imate cjelokupnu simbologiju individuacije.
Zatim, dalje pojačavajući tu ideju nastavlja, „Pa je svako djelo vaše vrline kao zvijezda koja se gasi: njena svjetlost je uvijek na putu i putovanju – a, kada će prestati da bude na svom putu?“
Ovo je opet malo teško: Ideja je da je vrlina prsten, a to je vječna moć, kosmička. To je vrsta galaktičkog sistema koji je takođe veliki krug, ili je kruženje ili okretanje planete oko Sunca. Tako on dolazi na ideju o zvijezdi. Prsten je zvijeda i zato je svaki akt vrline poput zvijezde; ili može biti zvijezda padalica, ili kao zvijezda koja će se ugasiti jer će čin vrline prestati. Ali ne, kaže Niče, jer postoji osjećanje vječnog trajanja; vrlina je takva moć da se nikad ne može ugasiti. Dakle, ona je kao zvijezda u tome, mada se može ugasiti, jer zbog beskonačnosti prostora svjetlost putuje dalje. Da li je čovjek u stanju da je vidi zavisi od posmatrača – ako je blizu ona će prestati da postoji, ali ako je na beskonačnoj udaljenosti od zvijezde ona će sijati vječno. Vi znate, u našem Univerzumu postoji mnogo zvijezda koje su ugašene, ali ih još uvijek vidimo. Prošlo je premalo vremena – svjetlosti je potebno možda milion godina da dovde dođe – pa, ako je zvijezda ugašena samo deset hiljada godina moglo bi potrajati više miliona godina prije nego što možemo postati svjesni da više ne postoji. Vidite, ovdje Niče sasvim prirodno koristi sličnost i metaforu planeta ili galaktičkog kruga koji je zauvijek izraz vječnog trajanja, danas kao i u davna vremena.
Na primjer, možete se sjetiti takozvane mitraističke liturgije po Diterichu, ispovijedi mystes inicijanta, kada postaje svjestan prisustva planetarnih bogova: „Ja sam zvijezda kao i ti, onaj ko putuje na isti put sa tobom“. To jest, on je sam bio kao zvijezda zbog činjenice da posjeduje vrlinu, vječnu moć prstena. Sada Niče primjenjuje svoj uvid u čovjeka rekavši:
„Pa je svjetlost tvoje vrline i dalje na putu, čak i kada je njeno djelo obavljeno. Makar bila zaboravljena i mrtva, tračak njene svjetlosti još živi i putuje. Da je vaša vrlina vaše Sopstvo i nije spoljašnja stvar, koža i plašt; to je istina iz osnove vaše duše, vi vrli“.
Ovo je jedna od dvije najvažnije misli, ili najvažnija misao u čitavom poglavlju. On jasno kaže, tvoja vrlina je tvoje Sopstvo sa velikim S. Na njemačkom jeziku to je: „Dass eure Tunged euer Selbst sei, und nicht ein Fremdes, eine Haut, eine Bemantelung. (Njem. – da je vrlina Sopstvo, a ne stranac, koža i plašt, pp.). Njemačka riječ Fremd znači „stranac“. Ja bih insistirao na tom prevodu umjesto „spoljašnja“, jer u starim formulcijama srednjeg vijeka, u takozvanoj hermetičkoj filosofiji, gdje imamo najbliže analogije za ove ideje, uvijek pronalazimo taj pojam nihil alienum: ništa strano nebi trebalo biti u sastavu najvažnije stvari, filosofskog kamena, koji je simbol Sopstva.
Uvijek su insistirali da je kamen jedna stvar i ništa strano ne bi trebalo biti stavljeno u njega; dakle, hermetičku vazu treba držati zatvorenu, hermetički zatvorenu. Vidite, taj pojam dolazi iz njihove ideje da u prvobitnu stvar od koje je napravljen kamen ne može doći ništa što je strano. Pa, kad Niče kaže: „A, ništa strano, koža ili plašt“, on velikim dijelom misli na isto: naime, vaša vrlina je vrlina samo ukoliko je Sopstvo, ovdje shvaćeno kao dinamički entitet, dinamičko postojanje.
Pa, naravno, to je teško razumjeti ako pokušate shvatiti što zaista ona prenosi, a Niče ovdje u to dalje ne ide. To je njegov intuitivni stav da samo nagovijesti stvari; vidi se kako on do toga dolazi – njegove riječi često mu sugerišu takve ideje. Na primjer: „To je čak tvoje najdraže“, a tada se akcenat prosto mijenja i znači: „To je tvoje najdraže Sopstvo“, što sugeriše ovu ideju – samo aludira na to, a onda odlazi da se ponovo vrati kasnije.
To je kao da on sam nije bio sasvim svjestan što znači, što dolazi iz činjenice da on, Niče, ne govori iz svog svjesnog uma: Zaratustra vlada njegovom rukom kojom piše. Zaratustra je kao rijeka koja teče kroz njega, a Niče jer samo sredstvo pomoću kojeg govori Zaratustra. Ponekad sredstvo nije dobro – previse je usko, tijesno, nije sasvim čisto – a, tada je manifestacija Zaratustre tijesna, zatvorena, čak krivotvorena: onda ponekad, ukoliko instrument dobro radi, to je apsolutna istina. Ali, Ničeov svjesni ego u tome učestvuje samo intuitivno. Samo hvata da je vaša vrlina vaše Sopstvo, a iako to može napisati, ali on nema vremena i toga nije sasvim svjestan, pa ide dalje. Često se u Zaratustri vidi da su najvažnije ideje samo nagoviještene, a zatim napuštene. Da je doista bio filosof, što nije, on bi ih se držao. Nikada ne bi pobjegao sa toga mjesta, već bi zauvijek okretao ovu jednu rečenicu: „Vaša vrlina je vaše Sopstvo“. Što to znači? To znači svijet. Ko je tu ko zaista to razumije? A, što to praktično znači? To je izjava za koju su potrebne godine, čitav životni vijek, da se potpuno shvati. Ali, jedna stvar je posve jasna: ona nije spoljašnja stvar ili strana stvar, nije stvar koja se uči ili oponaša, prenosi, slijedi ili sugeriše. Nije stvar koju uzimate kao kožu ili plašt, ili način djelovanja. Ona je upravo vase Sopstvo. Ona znači budite svoji, a to je vrlina.
Vidite, kako bi objasnili takvo što u potpunosti potrebno je puno znati o istoriji ljudske misli. Što je to Sopstvo? Naravno, zdrav razum stvarnosti rekao bi: Sopstvo – to sam ja lično. A, što sam ja? Ego, ja sam. I potpuno ste u zabludi. To je razlog zašto ljudi Ničea zovu individualistom ili egoistom. Ali, sasvim je jasno da je on dvoje, Niče i Zaratustra. Niče je „ja“, njegov ego, a Sopstvo je vjerovatno Zaratustra; često smo vidjeli u prethodnim poglavljima da je Zaratustra često na mjestu Sopstva, ili ga predstavlja. Zaratustra kao arhetipska figura mudrog starca naravno sadrži Sopstvo, kao i u svim slučajevima u kojima ta figura postaje psihološko iskustvo. Kao što anima u muškarčevom slučaju sadrži Sopstvo. Anima je nešto različito od ega. Ako se poistovjetimo sa animom u nevolji smo, neurotični, puna vreća lošeg raspoloženja, naneodgovornije biće, najnepouzdanije – sve pogrešno pod suncem. Pa, ako trebate reći: „Ja sam moje Sopstvo“ bićete neurotični, kao što je Niče zapravo bio jer se poistovjetio sa Zaratustrom. Bilo bi bolje da kaže: „Ja nijesam Sopstvo, ja nijesam Zaratustra“. Kao što vi trebate reći: „Moja vrlina nije moja“ – ona nije baš ego već nešto impersonalno.
Ona je snaga Sopstva. Naša psihološka definicija Sopstva je cjelokupnost, ego sa svojom neograničenom granicom nesvjesnog, što čini ukupnost. Ne znamo koliko daleko doseže nesvjesno, ali u svakom slučaju ego je kao centar svijesti manji krug unutar šireg kruga, ili neodređene širine. Mi samo znamo gdje je centar, ali ne znamo koliki je opseg.
Pa, sasvim dovoljno, to je stara formulacija, obično se pripisuje Svetom Avgustinu da je Bog krug čiji je centar svuda, a čiji je opseg nigdje. Ali, u hermetičkoj literaturi nedavno sam otkrio da se ta poslovica pripisuje hermetičkom proročištu. Međutim, ja ne znam autorstvo te tradicije; to je navedeno od strane italijanskog humaniste, a ja još nijesam imao priliku da vidim njegovo autorstvo. Ali, obično kada su alhemičari navodili hrišćanske oce navođeni su korektno, a koristili su ih veoma često. Pa da su bili uvjereni da je Sveti Avgustin autor za tu metaforu oni bi to sigurno rekli, jer su voljeli da navode oce. U Srednjem vijeku to je uvijek bila preporuka; to je značilo: mi smo primljeni, dobro smo govorili, u dobrom smo društvu.
Naravno, uvijek su pomalo imali osjećanje inferiornosti u odnosu na crkvu, pa su čak puno govorili patrističkim jezikom i koristili patrističke metafore kako bi povećali autoritet za svoje izjave. Pa, kad definitivno navode za ovu formulaciju da je hermetičkog porijekla, i navode takozvano hermetičko proročište koje mi je sasvim nepoznato, možda postoji nečega u tome. Ne bih išao toliko daleko da kažem da je Sveti Avgustin to pozajmio iz neke poznate hermetičke tradicije – ne postoji neka takva slika koja se može pronaći dokle doseže moje znanje – ali postoje brojni hermetički navodi iz tekstova o kojima nemamo dokaza, jer su izgubljeni. Zato postoji mogućnost da je ta izjava autentična. Takođe, moguće je da je to novi pronalazak, jer krug je arhetipska slika koja se može pojaviti svuda bez direktne tradicije. Na primjer, to vrlo lijepo iskorišćeno možete pronaći u Emersonovim esejima u poglavlju nazvanom „Krugovi“. Naravno, bio je svjestan Svetog Avgustina – on ga navodi – ali njeno korišćenje koje on čini uopšte nije ono što bi Sveti Avgustin učinio, što pokazuje da je to živa arhetipska činjenica u Emersonovom slučaju.
Pa sada, sasvim je sigurno da Niče misli da vrlina nije nešto što se može naučiti ili dati, ili usvojiti; vrlina je to što ste vi, vasa snaga. A, vaša snaga je, naravno, metafora ponovo, jer ona je samo uslovno vaša snaga; snaga je za ono čemu pripadate, u što ste uključeni. Vidite, neugodna je formula uma da je izjavio da je Bog mrtav jer bi svaki um prethodne epohe rekao da su bili uključeni u Boga, da je naša vrlina snaga Boga, i ništa drugo. Ali, pošto je Bog mrtav i ne postoji, sada morate izmisliti nepodesne formule, morate reći to je snaga kojoj ja pripadam, koja se manifestuje psihološki. A, tada naravno, vi ste u đavoljoj kuhinji, jer ta snaga koja se u vama manifestuje može biti veoma loša emocija, ili vrlo loša želja, pa bi čitav svijet rekao: „Kako nemoralno, kako odvratno“! A, dobar hrišćanin može reći – vaš želudac je očito vaš Bog, jer vaša najveća emocija leži u jedenju i pijenju. Ili je u određenim ljudima najmoćnija stvar njihov ugled, poštovanje, a tada je njihovo poštovanje njihova najveća snaga, najveća vrlina, njihov Bog. Ili mogu imati glupa uvjerenja. Ili u paklu droge, želja za drogom je najača stvar u njegovom ivotu; to je po definiciji njegova vrlina, moć u njemu koja ne može biti pobijeđena.
Vidite, sve ovo se slaže sa našom definicijom Boga, kao tom psihološkom činjenicom koja nije nužno dobra, koja takođe može biti destruktivna. Ali, priznajući to mi smo u saglasnosti sa svim religijama svih vremena, sa jednim izuzetkom vrlo kasnog protestantizma.

Karl Gustav Jung

*

Karl Gustav Jung / analitička psihologija / psihoanaliza / Zaratustra / Niče / Fridrih Niče / nemačka filozofija / Švajcarska / Bazel / arhetip / psihologija arhetipova / predavanja o Ničeu / Nietzsche / Tako je govorio Zaratustra / Frojd / kolektivno nesvesno / tipovi / tipologije / mitovi / mitologija / grčki mit / kultura / civilizacija / razlaz sa Frojdom / američka psihoanaliza / Marion Vudman / ženski princip / muški princip / psihologija muškog / psihologija ženskog


***
UNOS: 210205
Šifra:

šaljem i u inostranstvo, ali uz prethodni dogovor i plaćanje unaprijed; prilikom svake kupoprodaje nužan je dodatni kontakt putem kupindo-poruka pošto se zna desiti da otputujem van grada, tako da to ne prouzrokoje nesporazume oko kašnjenja i rokova propisanih kupindo-pravilima; sve knjige pakujem u najlon i karton sa otvorom kako bi zadovoljile uslove slanja poštom kao (po mogućnosti preporučena) TISKOVINA; moguće su i sve druge vrste slanja - dogovor.

VAŽNA NAPOMENA: uglavnom šaljem poštom (uvijek kao preporučenu tiskovinu) i postexpressom, ali u obzir mogu doći i ostale kurirske službe - sve izuzev AKS (zbog velikog broja pritužbi na njihov rad, a i komplikacija koje sam i sam sa njima imao) - s tim što se oko toga moramo dogovoriti. Ukoliko kupac insistira na nekoj od preostalih službi (BEX, City Express, DExpress) to mora biti uz prethodni dogovor.

PAŽNJA: uz neke ponude, prije detaljnijeg opisa predmeta može da stoji napomena da je predmet ponuđen kao VEZANA PONUDA. To znači da odobravam dodatni popust od 10 ili više % (uvijek će pisati koliko), ili besplatnu dostavu, UKOLIKO SE PREDMET KUPI SKUPA SA CILJANIM/POVEZANIM PREDMETOM - predmeti su najčešće povezani po sličnosti (autora ili teme).

LIČNO PREUZIMANJE odnosi se na područje Novog Sada.

Ukoliko stavljam oznaku BESPLATNA DOSTAVA, to podrazumijeva najefikasniji ali i najjeftiniji način isporuke - uglavnom kao preporučena tiskovina ili paket (što ovisi o težini konkretnog predmeta). BESPLATNA DOSTAVA NE ODNOSI SE NA POTENCIJALNO SLANJE ZA INOSTRANSTVO!
sve moje PREDMETE (kupindo), na jednom mjestu možete pogledati aktiviranjem linka:

https://www.kupindo.com/Clan/knjigostroj/SpisakPredmeta

sve moje AUKCIJE (limundo), na jednom mjestu možete pogledati aktiviranjem linka:

https://www.limundo.com/Clan/knjigostroj/SpisakAukcija

Predmet: 65446057
Naslov: Ničeov Zaratustra 1 [seminar održan 1934-1939. godine]
Autor: Karl Gustav Jung

T. 1, Maj 1934 - mart 1935

priredio Džejms L. Džaret


Originalni naslov: Carl Gustav Jung – Nietzsche`s Zarathustra

Izdavač: Fedon, Beograd
Prevod: Mirjana Sovrović
Jezik: b.c.h.s./srpski
Godina izdanja: 2016

Pismo: latinica
Žanr: psihoanaliza, filozofija

ISBN: 978-86-86525-79-6

POVEZ: tvrd, sa zaštitnim omotom, šiveno
Br. str.: 650
Fizički opis: 24 cm
Masa (u gr): 1050

knjiga je potpuno nova - moja ocjena 5*

[kategorizacija stanja:

5*- potpuno nova knjiga, neotvorena (od 2000. nadalje)
5 - netaknuta, a može biti i starije izdanje
4 - vidljivi vanjski znaci korišćenja, ali knjiga u dobrom stanju
3 - oštećena izvana (korica), unutra bez oštećenja
2 - oštećena izvana, oštećena iznutra - podvlačena grafitnom olovkom ili pohabane stranice
1 - knjiga oštećena izvana i iznutra, podvlačena hemijskom, flomasterima ili bojama, ali čitljiva

- za svaku karakteristiku/oštećenje koje nije obuhvaćeno prethodnim pišem dodatnu napomenu ili ukazujem na fotografiju]

DODATNO UZ KNJIGU:

U maju 1934. godine, u Psihološkom klubu u Cirihu, dr Jung je započeo seminar o Ničeovom delu Tako je govorio Zaratustra. Njegovi slušaoci – osamdesetak muškaraca i žena različitih nacionalnosti i profesija, lekara, analitičara, studenata na obuci – insistirali su da za temu uzme upravo tog autora i upravo to delo. Trenutak u kojem je seminar održan – onih pet godina između 1934. i 1939. u kojima se Jung “rvao i plesao” s tom Ničeovom zagonetnom knjigom - pokazaće se tragičnim za evropsku civilizaciju. Održan na engleskom jeziku, stenografisan i isprva prepisan isključivo za internu upotrebu, u štampanom izdanju će se pojaviti tek 1988. godine, ne gubeći pritom ništa od svoje izvorne živosti.

Kao mlad čovek koji je odrastao u okolini Bazela, Jung je bio fasciniran i potresen pričama o Ničeovoj genijalnosti, ekscentričnosti i konačnom padu u doživotnu psihozu. Četiri toma ovih seminara (od kojih je ovo samo prvi deo), otkrivaju plodove njegove mladalačke znatiželje: Ničeova dela, koja je pročitao još kao student na Univerzitetu u Bazelu, ostavila su na njega dubok utisak, nikad ne prestajući da utiču na njegovu misao.

Ovde vidimo Junga- zrelog čoveka koji govori o misliocu čija su ga dela ne samo preplavila dubinom razumevanja ljudske prirode, nego su bila i filozofski izvor njegovih brojnih psiholoških i metapsiholoških ideja. On uspeva da pokaže kako izuzetna knjiga Tako je govorio Zaratustra istovremeno osvetljava i Ničeov genije i njegove neurotične i psihotične sklonosti.

Pošto u vreme održavanja seminara niko nije ni sanjao da će beleške s njega biti objavljene, Jung je bio slobodan da zbija šale, “bez dlake na jeziku” govori o ljudima i događajima koji ga iritiraju i ljute, te bez zazora komentariše politička, ekonomska i društvena dešavanja svoga doba.

*

Zbir čoveka i Boga
Boga psihološki možemo da pojimo kao vrhovni vodeći princip. Ipak, kad formulišemo tu – ili bilo koju drugu – tvrdnju, moramo da budemo načisto da je to uvek naša formulacija, ono što mi kažemo ili shvatamo, naš utisak, slika koju mi slikamo.
Piše: Karl Gustav Jung
Ako bi, recimo, trebalo da naslikate sliku nekog pejzaža, nikada ne biste poverovali da je vaša slika sam taj pejzaž; ona prikazuje samo to kako vi pojmite taj pejzaž. Slikate sliku kako najbolje umete, ali ona verovatno nikada neće biti lepa kao sam pejzaž. Možda ćete u nju uneti i nešto čega u pejzažu nema, ili izostaviti nešto drugo; u svakom slučaju, nikada ne biste napravili grešku da pomešate to dvoje. Ipak, kada formulišemo neki iskaz u vezi s Bogom, svi pretpostavljamo da on jeste Bog. Ustvrdim li, na primer, da je Bog predstava ili kompleks velikog emocionalnog intenziteta, ili pak vrhovni vodeći princip, psihološki princip, svi odmah prasnu: dr Jung kaže da Bog nije ništa drugo do to. A to zapravo čini teolog koji kaže da Bog može da bude samo dobar. On ček nema ni predstavu koliko su blasfermične njegove reči. Kako zna da Bog može da bude samo dobar? Govoreći tako on Bogu otima polovinu sveta. Kako da Bog bude sve ako mu on odriče mogućnost da bude i zao? Ljudi greše kako pretpostavljaju da
Bog nije ništa drugo do ideja o njemu, a On se, izgleda, nikad ne buni. Nikad ne kaže: “Pa ovo je prava pravcata budalaština!” Kad neko kaže da je Bog Đavo, nema nikog ko bi ga na mestu zgromio; taj može da nastavi da živi srećno i zadovoljno kao i pre. Jedna osoba će reći da je Bog mrtav a druga da je živ i zdrav, ali to ne čini nikakvu razliku. Pod pretpostavkom da nešto tako apsolutno nezamislivo kao što je Bog postoji, to nužno mora biti izvan našeg domašaja; u protivnom, ne bismo ni baratali idejom o Bogu. Mora biti nešto što prevazilazi naše mentalne sposobnosti. Prema tome, kad ulažemo mentalni napor da formulišemo neku ideju o Bogu, sasvim je očigledno da je predstava koju tada stvaramo sačinjena našim vlastitim sredstvima, od našeg vlastitog materijala, te da je reč o jednoj krajnje ograničenoj perspektivi: naš um, naime, svakako nije u stanju da pojmi činjenicu kao što je ona koju bi predstavljao Bog.
Štaviše, naš eventualni doživljaj nečeg što nam je potpuno nedokučivo može se sastojati samo od određenih učinaka koji dolaze do izražaja u našoj psihologiji; ne raspolažemo nikakvim drugim materijalom na osnovu kojeg bismo mogli da sudimo. Naše vlastite okolnosti ograničavaju naš čak i u okviru našeg psihološkog iskustva. Znate, kada moje reči izazovu u nekoj osobi određenu reakciju, ispravan zaključak bi bio: dr Jung mi je rekao to-i-to, a ja sam reagovao ta-ko-i-tako. Ta osoba će se sa svojom reakcijom poistovetiti samo u veoma negativnom ili veoma zlovoljnom raspoloženju. U slučaju negativne reakcije smatraće me prav im pravcatim vragom, možda i najokrutnijim vragom, ali to samo ukoliko nije u stanju da shvati opravdanost onoga što sam rekao ili ne želi da vidi da je takva reakcija posledica njenog karaktera, koji je navodi da nužno reaguje na taj način. Takve reakcije će jedni na druge projektovati samo veoma naivni ljudi. To je nesumnjivo nešto što se neprestano dešava: naletiš na kamen i povrediš nogu, a onda se vratiš i još jednom ga šutneš. Nedavno sam, slučajno, video čoveka koji se baš tako poneo. Idući putem, spotakao se na neku cev i ispustio ono što je nosio u rukama, a onda se vratio do cevi i svom snagom je šutnuo nogom, koju je tako drugi put povredio. Sve je to, naravno, ljudski, ali i sasvim besmisleno.
Uvek, dakle, moramo imati na umu da je ono što kažemo o Bogu sačinjeno od naše sopstvene psihologije: tu činjenicu nismo u stanju da prevaziđemo. Reč je o našem jeziku, našim moždanim ćelijama, našem individualnom iskustvu, pa nismo u stanju da dokažemo da išta u našem poimanju uopšte može da dopre do stvarnog bića onoga što nazivamo Bogom. Sasvim je beskorisno formulisati tvrdnje o tome budući da nikad nećemo moći da ih dokažemo. Možemo samo da se zapitamo. postoje li u našoj psihologiji određeni učinci koje nam nije dato da “katagoliziramo” drugačije do pod jednom takvom etiketom? Drugim rečima: postoje li u našoj psihologiji događaji koji se mogu definisati kao “iskustva Boga” – ili pak: šta je to što nazivamo “iskustvo Boga”? Svaki naš sud o tome nužno se sastoji od naših vlastiti koncepata, pa možemo samo da postuliramo da se s one strane tog iskustva nalazi neki nezamisliv, paradoksalan entitet koji nam nije dato da upoznamo per definitionem. Po tom smo pitanju u apsolutnom mraku. Isto važi i za našu pretpostavku da je Bog vodeći princip – pa, Bog je obično karakterističan element datog konceptualnog ili moralnog sistema, to svakako. Uzmite, na primer, hrišćanskog Boga, to summum bonum: Bog je ljubav s obzirom na to da je ljubav najuzvišeniji moralni princip, i Bog je duh, budući da je duh ideja o smislu na svom vrhuncu. Iz takvih se pretpostavki izvode sve naše hrišćanske koncepcije o moralu, a ono što nazivamo Bogom njihova je kvintesencija.
Prema tome, kad Niče objavi da je Bog mrtav, on time, razume se, hoće da kaže da je mrtav taj vodeći vrhovni princip, duh, ljubav – naravno, hrišćanska ljubav – da je mrtvo sve ono što je u vezi sa hrišćanskim Bogom predmet vere: na primer, to da je Bog toliko zavoleo ljudski rod da je dopustio da zarad iskupljenja ljudi od greha bude raspet njegov sin, kao i ideja da taj sin zapravo nije niko drugi do On sam i, istovremeno, sveukupna suma ovih fundamentalnih dogmatskih ideja. Isto to bismo mogli reći i na drugi način, to jest da se naša vera ili naša hrišćanska perspektiva raspala: ne verujemo više u hrišćansku dogmu ili u vodeće principe hrišćanskog morala, niti možemo da nastavimo da se držimo svoje tradicionalne hrišćanske psihologije. Niče sebe naziva ateistom, ali je očigledno da je ta postavka pomalo pod uticajem ideje prema kojoj, budući da smo ustvrdili njegovo postojanje, Bog jeste. Izjašnjavajući se kao ateista pravite ustupak primitivnom magijskom mišljenju, kao da bi se naprosto rekavši da nešto jeste to nešto mogli i da stvorite. Izraz “je”, kao što je govorio Kant, nije ništa drugo do kopula u jednom sudu: potreban nam je glagol koji izražava postojanje, ali njime nismo stvorili apsolutno ništa. Ako kažete da imate sto dolara, tih sto dolara ne postoje nužno u stvarnosti. Ničeova ideja, međutim, potvrđuje naše tumačenje onog starca, s obzirom na to da se izvorno hrišćansko otkrovenje nastavilo idejom o parakletu, utešitelju, koji se malo-pomalo povlači iz sveta i postaje pustinjak, ponovo se poistovećujući s prirodnim horizontom iz kojeg se nekada pomolio.
Vidite, izvorni hrišćanski duh je na savršeno prirodan način potekao iz nesvesnog, iz ljudske prirode. Teolozi i istoričari hrišćanske vere oduvek pokušavaju da nas ubede kako je hrišćanstvo palo s nebesa, dok se ono sasvim prirodno razvilo tokom vekova, u trenutku kada je sve bilo spremno.
I baš kao što su pre bilo čega š to bi bilo hrišćanstvo postojali manastiri, tako su tokom vekova bili prikladno pripremljeni, i već prisutni, i esencijalni koncepti hrišćanske misli. Kasnije se sve to kristalisalo oko više ili manje legendarne figure Hrista. Tvrdilo se da je reč o iznenadnoj provali velikog otkrovenja, a zapravo se pokušao zatreti svaki trag njegovim izvorima, zaboraviti kako je do njega došlo, i ono na taj način učiniti apsolutno jedinstvenim, poput munje koja se spustila s neba. Takav scenario, međutim, istorija ne poznaje: natura non facit saltus, priroda ne pravi skokove: reč je o neprekidnom razvoju. Duh koji je sazrevao kroz vekove da bi se pred svešću sveta pojavio u periodu Hristovog propovedanja, na površinu je izbio tako prirodno da je to navelo Tertulijana, jednog od prvih crkvenih otaca, da napiše onu čuvenu izreku anima naturaliter cristiana, duša je po prirodi hrišćanska. Bio je prisutan mnogo pre no što su ga ljudi postali svesni, a iznenadno silovito izbijanje hrišćanske vere nije bilo ništa drugo do naglo buđenje svesti o toj prisutnosti. I, kao što je potekao iz prirode, prirodi se potom i vratio. Na neko vreme, uzdigao je ljudski um iznad prirode i postavio ga nasuprot njoj. Sveti Avgustin je, na primer, u jednom od svojih spisa utvrdio kako se ljudi okreću ka spoljašnjem svetu i dive se lepotama prirode, silnim morskim talasima, visokim planinama i tako dalje, zaboravljajući na sebe i gubeći sopstvenu dušu. On ih strogo opominje da ne gledaju, da se čuvaju lepote prirode, zato što se u svakoj od njih krije i nešto rđavo.
Već u XII i XIII veku, međutim, prisustvujemo prvim reakcijama. U to vreme je pesnik Petrarka popeo na planinu s isključivim ciljem da – po prvi put – uživa u lepoti pogleda. Popeo se na Mon Vantu u Provansi, a njegov pohod je bio praćen svakakvim slutnjama i strahovima: tada se, naime, smatralo da su vrhovi planina nastanjeni, za ta mesta karakterističnim demonima prirode; zato je penjanje na planinske vrhove bilo ravno gotovo bogohulnoj nadmenosti. Nakon tog događaja, hrišćanski duh je p ostepeno sve više priznavao značaj prirode. Prve primitivne umetnike, koji su se prepuštali slikanju neobično ružnih tela bez ikakve veze s anatomijom, veoma brzo su istisnuli slikari koji su otkrili lepotu puti i prirodnog sveta u celini, a s tim je došla renesansa, uskrsnuće duha antike i antičkog osećanja povezanosti s prirodom. I dalje smo u tom procesu povratka bliskosti s duhom prirode, koji je suprotan duhu srednjeg veka. Taj proces – koji je započeo, recimo, s Petrarkom – vrhunac je dostigao u Ničeovo doba: ljudi su postali svesni da je hrišćanski princip mrtav.
Ideja o natčoveku prirodna je posledica smrti Boga: nakon tog događaja, čovek više ne može ostati čovekom. Biva uzdignut iznad samoga sebe jer se svi vitalni procesi koji su se dotle nalazili u Bogu sada nalaze u njemu, te on postaje tvorac sebe kao što je i Bog tvorac sebe ili sveta. U staroegipatskim tekstovima Bog je tvorac vlastitog jajeta, graditelj sopstvenog gnezda; onaj koji pomaže samom sebi da se izlegne; feniks što sagoreva u sopstvenoj vatri i ponovo se rađa iz sopstvenog pepela; Bog koji večno iznova stvara sebe. Kad god se, dakle, u čoveku izazove taj inflatorni proces, on postaje tvorac samoga sebe. Zato Niče sada nastavlja govorom o natčoveku kao biću sposobnom da rodi samo sebe; Zaratustra je sada izraz zbira čoveka i Boga. On je u stanju da uništi sebe i stvori biće koje nadilazi čoveka, biće koje je, kako se da pretpostaviti, proizvod sinteze čoveka i Boga. Potom kaže kako su sva bića stvorila nešto iznad sebe” (Zaratustra, str. 40) i kako bi se, u suprotnom, vratila u životinjsko stanje.

*

„Vaša vrlina je vaše najdraže Sopstvo. U vama je žeđ prstena: da ponovo dostigne sebe, bori se i povija svaki prsten“.
Ovdje ću vam pročitati njemački tekst – ovaj engleski prevod nije sasvim dovoljan: Es ist euer Liebstes selbst, eure Tugend. Des Ringes Durst ist in euch: sich selber wieder zu errichen, dazu ringt und dreht jeder Ring. (Kaufmanov prevod glasi: „Vaša vrlina je ono što vam je najdraže. U vama živi okretanje prstena: svaki prsten se bori i okreće da u vama ponovo dostigne sebe“)
Što ovo znači? Ovu vrstu govora sreli smo i ranije.
Mrs. Crowley: Zar on ne upućuje na povratak?
Prof. Jung: Prsten je vječito vraćanje. To je Ničeova koncepcija o besmrtnosti. Vidite, za njega je broj mogućnosti u Univerzumu ograničen. To ne pronalazite u ovoj knjizi. Ničeova ideja o Vječitom Vraćanju istoga u posmrtnom je izdanju od strane Honeffera koje je sačinjeno od fragmenata rukopisa u Ničeovoj arhivi5 Tu se Niče bavio idejom da je broj mogućnosti u Univerzumu ograničen i zato je neizbježno da će se u toku beskonačnog prostora i vremena iste stvari vratiti, a onda će opet sve biti kao što je bilo. Ta ideja ga je ispunjavala izuzetnim entuzijazmom. Ja to ne mogu sasvim razumjeti, ali to nije važno. To pripada ovoj simbolici prstena, prstenu prstena, prstenu vječnog vraćanja istog. Zapravo, taj prsten je ideja cjelovitosti, a to je naravno ideja individuacije i individuacioni simbol. On znači apsolutnu cjelokupnost Sopstva, a vidjet ćete da je to potvrđeno u tekstu.
U mojem izdanju teksta na engleskom jeziku postoji greška. U rečenici: „Vaša vrlina je vaše najdraže Sopstvo“, self (eng. – Sopstvo, sebe, svoje, pp.) nije trebalo napisati sa veliko S – to je pogrešno. Niče ovdje ne misli Sopstvo, on misli „ona je tvoje najdraže“. To bi bio doslovni prevod „euer Liebstes selbst“, a nije „tvoje najdraže Sopstvo“. Ja imam originalno njemačko izdanje gdje je to malo slovo. Reći ona je Selbst (njem. – Sopstvo, pp.) naravno, novo je tumačenje, a vjerovatno je ta očigledna greška došla iz činjenice da ćete nekoliko redaka dalje naći rečenicu da je vaša vrlina vaše Sopstvo, a nije spoljašnja stvar. Ali, to je vjerovatno sugerisano rečenicom kojom se zapravo bavimo; prvo je samo želio reći da je vaša vrlina najdraža stvar za vas, stvar koju njegujete i najviše volite, a zatim da sugeriše ideju o Sopstvu, što se dokazuje na način na koji je to štampano u prvom izdanju. Vidite, činjenica koju on pokušava ovdje da izrazi, je da je vrlina stvar koju najviše volite, što znači da je intenzitet vaše ljubavi vrlina, a tu uzima riječ vrlina u njenom antičkom smislu. U njemačkom jeziku to je Tunged (njem. – vrlina, pp.) što ima veze sa Tuchtigkeit (njem. – efikasnost, pp.) ali to ujedno izvorno znači nešto što je efikasno kao latinska riječ virtus, koja ima značenje „kvalitet“ ili „moć“.
Opijum ima virtus dormitiva (lat. – moć uspavljivanja, pp.) što znači da ima kvalitet narkotika. Virtus je dinamički kvalitet. Pa, on misli na samu činjenicu da je vrlina ono što najviše volite, ili najače volite: naime, to je moćno i djelatno u vama. Da zaista to misli svjedoči sljedeća rečenica: „Žeđ prstena je u vama“. Žeđ je dinamički elemenat, a to je vrijednost ili vrlina. Sa prstenom se dolazi na ideju cjelokupnosti koja je uvijek povezana sa idejom trajanja, besmrtnosti, vječnog vraćanja. To je potkrijepljeno činjenicom da stvarno psihičko iskustvo cjelovitosti, koje je religiozno iskustvo, uvijek izraženo ili formulisano kao iskustvo Boga, ima kvalitet besmrtnosti, kvalitet vječnog trajanja. To je takođe potvrđeno sa consensus gentium (lat. – sveopšti pristanak, pp.); pronalazite dokaz u literaturi iz čitavog svijeta. Tu je taj elemenat trajanja, ili je ograničen na trajanje iza smrti, ili na neposredno osjećanje božanske vječnosti. Pa, ova bi rečenica pokazala da je Niče proširio svoj dinamički concept vrline, a kaže da je to zaista najmoćnija, najintenzivnija, najefikasnija stvar u vama. A, to je žeđ prstena; naime, vaša najveća vrlina vaše je očekivanje ili želje, žeđ za prstenom. Ili takođe, Seminar o Ničeovom Zaratustri žeđ prstena može biti u vama, ili to iskustvo u vama postaje stvarno. To je vrlina. Naravno, od nje do Sopstva samo je korak. Zato, u sljedećoj rečenici kaže: „Da po novo dostigne sebe bori se i povija svaki prsten“. Drugim rije čima, u kružnom kretanju, u rotaciji prstena, izražena je di na mi čka snaga koja je vrlina. Pa, to kružno kretanje prstena kruženje je oko centra, pa je vrlina onaj čuveni circumambulatio, naime, koncentracija na središnu tačku, a to je Ničeova ideja. Ova želja nije privremena, već vječna, o vječnom trajanju. To je besmrtnost. Dakle, praktično u orahovoj ljusci imate cjelokupnu simbologiju individuacije.
Zatim, dalje pojačavajući tu ideju nastavlja, „Pa je svako djelo vaše vrline kao zvijezda koja se gasi: njena svjetlost je uvijek na putu i putovanju – a, kada će prestati da bude na svom putu?“
Ovo je opet malo teško: Ideja je da je vrlina prsten, a to je vječna moć, kosmička. To je vrsta galaktičkog sistema koji je takođe veliki krug, ili je kruženje ili okretanje planete oko Sunca. Tako on dolazi na ideju o zvijezdi. Prsten je zvijeda i zato je svaki akt vrline poput zvijezde; ili može biti zvijezda padalica, ili kao zvijezda koja će se ugasiti jer će čin vrline prestati. Ali ne, kaže Niče, jer postoji osjećanje vječnog trajanja; vrlina je takva moć da se nikad ne može ugasiti. Dakle, ona je kao zvijezda u tome, mada se može ugasiti, jer zbog beskonačnosti prostora svjetlost putuje dalje. Da li je čovjek u stanju da je vidi zavisi od posmatrača – ako je blizu ona će prestati da postoji, ali ako je na beskonačnoj udaljenosti od zvijezde ona će sijati vječno. Vi znate, u našem Univerzumu postoji mnogo zvijezda koje su ugašene, ali ih još uvijek vidimo. Prošlo je premalo vremena – svjetlosti je potebno možda milion godina da dovde dođe – pa, ako je zvijezda ugašena samo deset hiljada godina moglo bi potrajati više miliona godina prije nego što možemo postati svjesni da više ne postoji. Vidite, ovdje Niče sasvim prirodno koristi sličnost i metaforu planeta ili galaktičkog kruga koji je zauvijek izraz vječnog trajanja, danas kao i u davna vremena.
Na primjer, možete se sjetiti takozvane mitraističke liturgije po Diterichu, ispovijedi mystes inicijanta, kada postaje svjestan prisustva planetarnih bogova: „Ja sam zvijezda kao i ti, onaj ko putuje na isti put sa tobom“. To jest, on je sam bio kao zvijezda zbog činjenice da posjeduje vrlinu, vječnu moć prstena. Sada Niče primjenjuje svoj uvid u čovjeka rekavši:
„Pa je svjetlost tvoje vrline i dalje na putu, čak i kada je njeno djelo obavljeno. Makar bila zaboravljena i mrtva, tračak njene svjetlosti još živi i putuje. Da je vaša vrlina vaše Sopstvo i nije spoljašnja stvar, koža i plašt; to je istina iz osnove vaše duše, vi vrli“.
Ovo je jedna od dvije najvažnije misli, ili najvažnija misao u čitavom poglavlju. On jasno kaže, tvoja vrlina je tvoje Sopstvo sa velikim S. Na njemačkom jeziku to je: „Dass eure Tunged euer Selbst sei, und nicht ein Fremdes, eine Haut, eine Bemantelung. (Njem. – da je vrlina Sopstvo, a ne stranac, koža i plašt, pp.). Njemačka riječ Fremd znači „stranac“. Ja bih insistirao na tom prevodu umjesto „spoljašnja“, jer u starim formulcijama srednjeg vijeka, u takozvanoj hermetičkoj filosofiji, gdje imamo najbliže analogije za ove ideje, uvijek pronalazimo taj pojam nihil alienum: ništa strano nebi trebalo biti u sastavu najvažnije stvari, filosofskog kamena, koji je simbol Sopstva.
Uvijek su insistirali da je kamen jedna stvar i ništa strano ne bi trebalo biti stavljeno u njega; dakle, hermetičku vazu treba držati zatvorenu, hermetički zatvorenu. Vidite, taj pojam dolazi iz njihove ideje da u prvobitnu stvar od koje je napravljen kamen ne može doći ništa što je strano. Pa, kad Niče kaže: „A, ništa strano, koža ili plašt“, on velikim dijelom misli na isto: naime, vaša vrlina je vrlina samo ukoliko je Sopstvo, ovdje shvaćeno kao dinamički entitet, dinamičko postojanje.
Pa, naravno, to je teško razumjeti ako pokušate shvatiti što zaista ona prenosi, a Niče ovdje u to dalje ne ide. To je njegov intuitivni stav da samo nagovijesti stvari; vidi se kako on do toga dolazi – njegove riječi često mu sugerišu takve ideje. Na primjer: „To je čak tvoje najdraže“, a tada se akcenat prosto mijenja i znači: „To je tvoje najdraže Sopstvo“, što sugeriše ovu ideju – samo aludira na to, a onda odlazi da se ponovo vrati kasnije.
To je kao da on sam nije bio sasvim svjestan što znači, što dolazi iz činjenice da on, Niče, ne govori iz svog svjesnog uma: Zaratustra vlada njegovom rukom kojom piše. Zaratustra je kao rijeka koja teče kroz njega, a Niče jer samo sredstvo pomoću kojeg govori Zaratustra. Ponekad sredstvo nije dobro – previse je usko, tijesno, nije sasvim čisto – a, tada je manifestacija Zaratustre tijesna, zatvorena, čak krivotvorena: onda ponekad, ukoliko instrument dobro radi, to je apsolutna istina. Ali, Ničeov svjesni ego u tome učestvuje samo intuitivno. Samo hvata da je vaša vrlina vaše Sopstvo, a iako to može napisati, ali on nema vremena i toga nije sasvim svjestan, pa ide dalje. Često se u Zaratustri vidi da su najvažnije ideje samo nagoviještene, a zatim napuštene. Da je doista bio filosof, što nije, on bi ih se držao. Nikada ne bi pobjegao sa toga mjesta, već bi zauvijek okretao ovu jednu rečenicu: „Vaša vrlina je vaše Sopstvo“. Što to znači? To znači svijet. Ko je tu ko zaista to razumije? A, što to praktično znači? To je izjava za koju su potrebne godine, čitav životni vijek, da se potpuno shvati. Ali, jedna stvar je posve jasna: ona nije spoljašnja stvar ili strana stvar, nije stvar koja se uči ili oponaša, prenosi, slijedi ili sugeriše. Nije stvar koju uzimate kao kožu ili plašt, ili način djelovanja. Ona je upravo vase Sopstvo. Ona znači budite svoji, a to je vrlina.
Vidite, kako bi objasnili takvo što u potpunosti potrebno je puno znati o istoriji ljudske misli. Što je to Sopstvo? Naravno, zdrav razum stvarnosti rekao bi: Sopstvo – to sam ja lično. A, što sam ja? Ego, ja sam. I potpuno ste u zabludi. To je razlog zašto ljudi Ničea zovu individualistom ili egoistom. Ali, sasvim je jasno da je on dvoje, Niče i Zaratustra. Niče je „ja“, njegov ego, a Sopstvo je vjerovatno Zaratustra; često smo vidjeli u prethodnim poglavljima da je Zaratustra često na mjestu Sopstva, ili ga predstavlja. Zaratustra kao arhetipska figura mudrog starca naravno sadrži Sopstvo, kao i u svim slučajevima u kojima ta figura postaje psihološko iskustvo. Kao što anima u muškarčevom slučaju sadrži Sopstvo. Anima je nešto različito od ega. Ako se poistovjetimo sa animom u nevolji smo, neurotični, puna vreća lošeg raspoloženja, naneodgovornije biće, najnepouzdanije – sve pogrešno pod suncem. Pa, ako trebate reći: „Ja sam moje Sopstvo“ bićete neurotični, kao što je Niče zapravo bio jer se poistovjetio sa Zaratustrom. Bilo bi bolje da kaže: „Ja nijesam Sopstvo, ja nijesam Zaratustra“. Kao što vi trebate reći: „Moja vrlina nije moja“ – ona nije baš ego već nešto impersonalno.
Ona je snaga Sopstva. Naša psihološka definicija Sopstva je cjelokupnost, ego sa svojom neograničenom granicom nesvjesnog, što čini ukupnost. Ne znamo koliko daleko doseže nesvjesno, ali u svakom slučaju ego je kao centar svijesti manji krug unutar šireg kruga, ili neodređene širine. Mi samo znamo gdje je centar, ali ne znamo koliki je opseg.
Pa, sasvim dovoljno, to je stara formulacija, obično se pripisuje Svetom Avgustinu da je Bog krug čiji je centar svuda, a čiji je opseg nigdje. Ali, u hermetičkoj literaturi nedavno sam otkrio da se ta poslovica pripisuje hermetičkom proročištu. Međutim, ja ne znam autorstvo te tradicije; to je navedeno od strane italijanskog humaniste, a ja još nijesam imao priliku da vidim njegovo autorstvo. Ali, obično kada su alhemičari navodili hrišćanske oce navođeni su korektno, a koristili su ih veoma često. Pa da su bili uvjereni da je Sveti Avgustin autor za tu metaforu oni bi to sigurno rekli, jer su voljeli da navode oce. U Srednjem vijeku to je uvijek bila preporuka; to je značilo: mi smo primljeni, dobro smo govorili, u dobrom smo društvu.
Naravno, uvijek su pomalo imali osjećanje inferiornosti u odnosu na crkvu, pa su čak puno govorili patrističkim jezikom i koristili patrističke metafore kako bi povećali autoritet za svoje izjave. Pa, kad definitivno navode za ovu formulaciju da je hermetičkog porijekla, i navode takozvano hermetičko proročište koje mi je sasvim nepoznato, možda postoji nečega u tome. Ne bih išao toliko daleko da kažem da je Sveti Avgustin to pozajmio iz neke poznate hermetičke tradicije – ne postoji neka takva slika koja se može pronaći dokle doseže moje znanje – ali postoje brojni hermetički navodi iz tekstova o kojima nemamo dokaza, jer su izgubljeni. Zato postoji mogućnost da je ta izjava autentična. Takođe, moguće je da je to novi pronalazak, jer krug je arhetipska slika koja se može pojaviti svuda bez direktne tradicije. Na primjer, to vrlo lijepo iskorišćeno možete pronaći u Emersonovim esejima u poglavlju nazvanom „Krugovi“. Naravno, bio je svjestan Svetog Avgustina – on ga navodi – ali njeno korišćenje koje on čini uopšte nije ono što bi Sveti Avgustin učinio, što pokazuje da je to živa arhetipska činjenica u Emersonovom slučaju.
Pa sada, sasvim je sigurno da Niče misli da vrlina nije nešto što se može naučiti ili dati, ili usvojiti; vrlina je to što ste vi, vasa snaga. A, vaša snaga je, naravno, metafora ponovo, jer ona je samo uslovno vaša snaga; snaga je za ono čemu pripadate, u što ste uključeni. Vidite, neugodna je formula uma da je izjavio da je Bog mrtav jer bi svaki um prethodne epohe rekao da su bili uključeni u Boga, da je naša vrlina snaga Boga, i ništa drugo. Ali, pošto je Bog mrtav i ne postoji, sada morate izmisliti nepodesne formule, morate reći to je snaga kojoj ja pripadam, koja se manifestuje psihološki. A, tada naravno, vi ste u đavoljoj kuhinji, jer ta snaga koja se u vama manifestuje može biti veoma loša emocija, ili vrlo loša želja, pa bi čitav svijet rekao: „Kako nemoralno, kako odvratno“! A, dobar hrišćanin može reći – vaš želudac je očito vaš Bog, jer vaša najveća emocija leži u jedenju i pijenju. Ili je u određenim ljudima najmoćnija stvar njihov ugled, poštovanje, a tada je njihovo poštovanje njihova najveća snaga, najveća vrlina, njihov Bog. Ili mogu imati glupa uvjerenja. Ili u paklu droge, želja za drogom je najača stvar u njegovom ivotu; to je po definiciji njegova vrlina, moć u njemu koja ne može biti pobijeđena.
Vidite, sve ovo se slaže sa našom definicijom Boga, kao tom psihološkom činjenicom koja nije nužno dobra, koja takođe može biti destruktivna. Ali, priznajući to mi smo u saglasnosti sa svim religijama svih vremena, sa jednim izuzetkom vrlo kasnog protestantizma.

Karl Gustav Jung

*

Karl Gustav Jung / analitička psihologija / psihoanaliza / Zaratustra / Niče / Fridrih Niče / nemačka filozofija / Švajcarska / Bazel / arhetip / psihologija arhetipova / predavanja o Ničeu / Nietzsche / Tako je govorio Zaratustra / Frojd / kolektivno nesvesno / tipovi / tipologije / mitovi / mitologija / grčki mit / kultura / civilizacija / razlaz sa Frojdom / američka psihoanaliza / Marion Vudman / ženski princip / muški princip / psihologija muškog / psihologija ženskog


***
UNOS: 210205
Šifra:
65446057 Ničeov Zaratustra 1 - Karl Gustav Jung

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.