ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1999
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Izdavač Kaligraf Sarajevo 1999.
279 strana.
Odlično očuvana knjiga.
DISFUNKCIONALNOST PORODIČNOG SISTEMA NARKOMANA
Narkomanija je izraz porodične patologije, simptom njene disfunkcionalnosti i porodica je održava u cilju vlastitog opstanka. To je kolektivna borba svih članova porodice da poboljšaju svoje odnose i odnose sa svojim okruženjem.

Narkomanija je simptomatsko ponašanje i ona nam uvijek govori da u datoj porodici postoji značajna disfunkcionalnost i poremećene interakcije.

Disfunkcionalnost proizilazi iz porodične dinamike koja trpi neadekvatne obrasce i procese u različitim aspektima porodičnih interakcija.

Za Lewina (1985) disfunkcionalnost porodičnog sistema počiva na:
- rigidnoj umreženosti sa nejasnim generacijskim granicama
- velikoj upletenosti majke u odnos s djetetom
- zategnutom odnosu otac-dijete

Jednostavnije rečeno, postoji bračni konflikt u koji je dijete umiješano od strane roditelja, a sa tim uključenjem ono vrši određenu funkciju u porodičnom sistemu, pa zbog toga narkomaniju nije nerealno gledati kroz jednu funkcionalnu hipotezu.

U konkretnom slučaju roditelji se udružuju označavajući dijete lošim i jedinim porodičnim problemom zaobilazeći na taj način međusobni konflikt putem ovog napada na dijete. Moguće je zaobilaženje i putem podržavanja, a u sklopu zbližavanja roditelja, pa se dijete oglašava slabim i bolesnim, te mu se kao takvom pruža podrška do ekstremne prezaštićenosti.

Narkoman održava brak svojih roditelja. Simptomatski adolescent je spasilac i ima funkciju da, angažujući roditelje oko svog problema, održava njihovu razjedinjenu i narušenu bračnu vezu, da spasi njihov brak.
Lični strah roditelja od separacije njihove djece je također značajan dinamički faktor kroz koji oni pokazuju neostvarenost separacije od svojih roditelja.

Često u porodici narkomana dolazi do uspostavljanja vrlo bliske diadne veze između roditelja i djeteta suprotnog pola koja imponuje kao “bračna veza” i gdje se apsolutno isključuje drugi roditelj i drugo dijete. Narkoman, dakle, pomaže da se održi porodična homeostaza.

Robert Volk uspostavlja svoju tezu o porodici narkomana tvrdeći da je odlikuje, u prvom redu, prevelika upletenost roditelja u život djeteta u odnosu na porodice bez ovog problema.

Reilly (1976) govori o 9 patoloških interakcionih modela u porodicama narkomana:
1. Negativna interakcija koja se ogleda u negativnim porukama u okviru komunikacije, kriticizmu, zamjeranju, pritužbama.
2. Nedosljedno postavljanje ograničenja od strane roditelja.
3. Poziv za pomoć i potreba da se obrati pažnja na njega dolaze od narkomana.
4. Globalno i masivno poricanje od strane roditelja.
5. Dijete kroz uzimanje droge obezbjeđuje neku vrstu “zamjenske” gratifikacije koju roditelji trebaju svjesno ili nesvjesno.
6. Uzimanje droga je vid samoliječenja i dezinhibitor koji pomaže članovima porodice da izraze osjećaje i ispolje reakcije.
7. Poteškoće u ispoljavanju ljutnje između roditelja i djeteta. Ne postoji podesan kontinuum ispoljavanja, već se ona kreće od totalnog neispoljavanja do nasilja.
8. Patološka očekivanja roditelja od djeteta koje zloupotrebljava droge.
9. Članovi porodice daju obećanja o svome ponašanju u budućnosti koja su nerealistična i kojima se ne može vjerovati.

Narkomanija je samo jedan od fenomena koji izrastaju iz porodičnih interakcija.

“Označeni pacijent” je uvijek u nekoj porodičnoj funkciji.

Postoji uvijek neki način na koji porodica održava i potkrepljuje narkomaniju.

Često ovakve porodice uspostavljaju neku vrstu pseudointimnosti, a Bratter ih opisuje kao porodice koje “imaju iluziju da su kohezivne i harmonične, a u realnosti one pokazuju masivno izbjegavanje i poricanje”.
Zloupotreba droga među adolescentima često je pokušaj djeteta da privuče na sebe pažnju svojih roditelja i zainteresovanost za svoju ličnost, kao i da se pobuni i ruši nametnuta ograničenja njegovom ponašanju i impulsima. Ponekad se ispoljavanje, bilo pozitivnih ili negativnih emocija u porodicama gdje se pojavljuje zloupotreba droge, doživljava kao opasnost.

Dijete ima stalni osjećaj emocionalne deprivacije i stalno prisutne mogućnosti odbijanja, što rezultira velikom količinom ljutnje i bijesa. Članovi porodice postaju sve više usmjereni na kontrolu impulsa. Inhibicija direktnog ispoljavanja impulsa prema roditeljima dovodi do odgođenog i indirektnog ispoljavanja bijesa prema roditeljima, koje se ostvaruje kroz različite strategije, kao što je premještanje, gdje se atakuje na figure autoriteta, vršnjaka, brata ili sestre, umjesto na figure roditelja ili se pak forsira pasivno-agresivno ponašanje u svojoj najeklatantnijoj formi, kao što je zloupotreba droga.

Adolescenti nerijetko, kada počnu da uzimaju droge barataju sa nesvjesnom željom da kazne roditelje, da im prkose i da im se revanširaju za njihov loš odnos prema njima, a kroz neprijateljstvo, pobunu ili čak simbolično ubistvo roditelja putem uzimanja droge.

Jedna od mogućnosti je da adolescent pribjegava samokažnjavajućem ponašanju gdje se primarni bijes i ljutnja upereni ka roditeljima okreću unutar sebe.

Možemo zaključiti da je u ovakvim porodicama prisutno izraženo osjećanje stanja alijenacije, usamljenosti, odbijanja, lišavanja, gubitka, krivice, straha, ljutnje, depresije, napuštenosti, beznačajnosti i bezvrijednosti. Da bi se odbranila od ovako negativne klime koja vlada u njoj i svih nepovoljnih afekata, porodica pokušava da se odbrani putem tehnike samoliječenja. Članovi porodice pribjegavaju kompulsivnom posezanju za različitim medikamentima, alkoholom, cigaretama, hranom, itd.

Hemijska sredstva sigurno da mogu izazvati i dezinhibiciju i omogućiti “high” stanje i bjekstvo iz nepovoljne porodične atmosfere. Ovo bježanje omogućava i izmicanje ispod daljnjeg utjecaja koji emanira porodična atmosfera, te da se stekne osjećaj slobode, spontanosti.

Izraz posebnog disfunkcionalnog ozračja u kontekstu porodice narkomana svakako da je i aspekt visokog očekivanja, koje je već pomenuto kod Reillya. Već u prvim serioznim istraživanjima porodičnog ambijenta detektovani su roditelji narkomana kao roditelji koji su oduvijek imali nerealistična očekivanja od svog djeteta kojeg će porodica kasnije identifikovati kao pacijenta, tj. narkomana. Visoka nerealna očekivanja roditelja podrazumijevaju perfekcionizam i uslovljavanje ljubavi uspjehom, a strah od pogrešnog i neuspješnog kod adolescenta podstiče razvoj nesigurne ličnosti opterećene osjećajem inferiornosti.

Dijete počinje da izbjegava pokušaj bilo kakvog zadatka ker on podrazumijeva rizik od neuspjeha i mogućnost greške.

Zloupotreba droga, u jednom krajnje paradoksalnom mehanizmu, pojavljuje se kao način da se umanji i anulira mogućnost greške i neuspjeha, jer se u tom slučaju adolescentovo razmišljanje kreće od konstatacije “šta se može očekivati od narkomana” pa do ideje “ako ne mogu biti savršen, mogu biti savršeno loš”.

Postojanje visokih zahtjeva i očekivanja od strane roditelja u ovom kontekstu može se posmatrati i kao “izvrnuta” konstrukcija gdje dijete slijedeći negativni životni skript, koji su mu njegovi roditelji napravili, šalje jasne poruke da su ti isti roditelji željeli i trebali narkomana u svojoj kući.

Završimo jednim najnovijim klasificiranjem karakteristika koje se pojavljuju u porodicama narkomana:
- visok stepen hostilnosti
- oskudna kohezija
- rivalstvo
- nedosljednost
- nestabilan porodični život
- defektnost strukture
- pasivnost

Iz knjige: “Porodice narkomana”, Đukanović M. Boro
Sadržaj je na dodatnim slikama.
Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku.
Ovo je jedini primerak na sajtu na dan postavljanja!
POGLEDAJTE I OSTALE predmete KOJE PRODAJEM POPUST NA VIŠE KUPLJENIH PREDMETA, PITAJTE!
KLIKNITE NA LINK
http://www.kupindo.com/Clan/zambezi/SpisakPredmeta