ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Godina izdanja: Ho
Oblast: Matematika
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


Mathematics: Queen and Servant of Science

Eric Temple Bell


Matematika: kraljica i sluga nauke

Zanimljiv prikaz čiste i primijenjene matematike od Euklidove geometrije do Riemannove i njezine primjene u Einsteinovoj teoriji relativnosti. Dvadeset poglavlja pokrivaju teme kao što su: algebra, teorija brojeva, logika, vjerojatnost, beskonačni skupovi i temelji matematike, prstenovi, matrice, transformacije, grupe, geometrija i topologija.

Eric Temple Bell (7. veljače 1883. - 21. prosinca 1960.) bio je škotski matematičar, pedagog i pisac znanstvene fantastike koji je većinu svog života živio u Sjedinjenim Državama.[1] Objavljivao je publicistiku koristeći svoje ime i fikciju kao John Taine.[2]

Rani život i obrazovanje
Eric Temple Bell rođen je u Peterheadu, Aberdeen, Škotska, kao treće od troje djece Helen Jane Lyall i Jamesa Bella Jr.[3]: 17  Njegov otac, faktor, preselio se u San Jose, Kalifornija, 1884., kada je Eric imao petnaest godina. mjeseci star. Nakon što mu je otac umro 4. siječnja 1896., obitelj se vratila u Bedford u Engleskoj.

Bell se školovao u modernoj školi Bedford [3], gdje ga je njegov učitelj Edward Mann Langley inspirirao da nastavi proučavati matematiku. Bell se vratio u Sjedinjene Države, preko Montreala, 1902. Diplomirao je na Sveučilištu Stanford (1904.), Sveučilištu Washington (1908.) i Sveučilištu Columbia (1912.) [4] (gdje je bio Cassiusov student Jackson Keyser).

Karijera
Bell je bio dio fakulteta prvo na Sveučilištu Washington, a kasnije na Kalifornijskom institutu za tehnologiju. Dok je bio na Sveučilištu Washington, podučavao je Howarda P. Robertsona i potaknuo ga da upiše doktorski studij na Caltech.[4]

Bell je istraživao teoriju brojeva; pogledajte posebno seriju Bell. Pokušao je - ne sasvim uspješno - tradicionalni umbralni račun (koji se u to vrijeme shvaćao kao isto što i `simbolička metoda` Blissarda) učiniti logički rigoroznim. Također je mnogo radio koristeći generirajuće funkcije, tretirane kao formalni redovi potencije, bez brige za konvergenciju. On je eponim Bellovih polinoma i Bellovih brojeva kombinatorike.

Godine 1924. Bell je dobio Bôcherovu Memorijalnu nagradu za svoj rad u matematičkoj analizi. Godine 1927. izabran je u Nacionalnu akademiju znanosti.[4] Izabran je u Američko filozofsko društvo 1937. godine.[5] Umro je 1960. u Watsonvilleu u Kaliforniji.[6]

Raditi
Fikcija i poezija
Tijekom ranih 1920-ih, Bell je napisao nekoliko dugih pjesama. Također je napisao nekoliko znanstvenofantastičnih romana pod pseudonimom John Taine, koji su neovisno o sebi izumili neke od najranijih uređaja i ideja znanstvene fantastike.[7] Njegovi romani kasnije su objavljivani iu časopisima. Basil Davenport, pišući za The New York Times, opisao je Tainea kao `jednog od prvih pravih znanstvenika koji su pisali znanstvenu fantastiku [koji je] mnogo učinio da je izvuče iz međuplanetarne faze policajaca i pljačkaša`. No zaključio je da `[Taine] nažalost nedostaje kao romanopisac, u stilu, a posebno u karakterizaciji likova`.[8]

Pisanje o matematici
Bell je napisao knjigu biografskih eseja pod naslovom Men of Mathematics (od kojih je jedno poglavlje bilo prvi popularni prikaz matematičarke iz 19. stoljeća Sofye Kovalevskaya), koja se još uvijek tiska. Izvorno ju je napisao pod naslovom The Lives of Mathematicians[9], ali su izdavači, Simon i Schuster, izrezali otprilike trećinu (125 000 riječi) i, kako bi se povezali s njihovom knjigom Ljudi umjetnosti (autor Thomas Craven), dao mu je naslov Ljudi matematike što mu se nije svidjelo.[10] Knjiga je inspirirala poznate matematičare, uključujući Juliju Robinson, [11] Johna Forbesa Nasha, Jr., [12] i Andrewa Wilesa [13] da započnu karijeru u matematici. Međutim, povjesničari matematike osporili su točnost velikog dijela Bellove povijesti. Zapravo, Bell ne pravi pažljivo razliku između anegdote i povijesti. Mnogo su ga kritizirali zbog romantiziranja Évaristea Galoisa. Na primjer: `[E. T.] Bellov izvještaj [o Galoisovu životu], daleko najpoznatiji, ujedno je i najizmišljeniji`.[14] Njegov tretman Georga Cantora, koji je sveo Cantorove odnose s ocem i Leopoldom Kroneckerom na stereotipe, kritiziran je još oštrije.[15]

Dok je ova knjiga bila u tiskanju, on je također napisao i objavio drugu knjigu, Sluškinja znanosti.[10] Bellova kasnija knjiga Development of Mathematics bila je manje poznata, ali njegova biografkinja Constance Reid nalazi da ima manje slabosti.[16] Njegova knjiga o Fermatovom posljednjem teoremu, Posljednji problem, objavljena je godinu dana nakon njegove smrti i hibrid je društvene povijesti i povijesti matematike.[17] To je nadahnulo matematičara Andrewa Wilesa da riješi problem.