ISBN: Ostalo
Oblast: Fizika
Jezik: Ruski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Pierre Ramond (/rəˈmɔːnd/;[1] rođen 31. siječnja 1943.) istaknuti je profesor fizike na Sveučilištu Florida u Gainesvilleu, Florida.[2] Pokrenuo je razvoj teorije superstruna.

Akademska karijera
Ramond je završio BSEE na Newark College of Engineering (sada New Jersey Institute of Technology) 1965. i završio doktorat. doktorirao fiziku na Sveučilištu Syracuse 1969. Bio je postdoktorand na NAL-u (FermiLab) od 1969. do 1971. Postao je instruktor na Sveučilištu Yale od 1971. do 1973. i docent na Sveučilištu Yale od 1973. do 1976. Prešao je na Caltech kao R. A. Millikan viši suradnik 1976. Postao je profesor fizike na Sveučilištu Florida 1980., a unaprijeđen u sadašnju titulu `istaknutog profesora` 1999.

Teorija superstruna
Ramond je započeo razvoj teorije superstruna. Godine 1970. Ramond je generalizirao Diracov rad za točkaste čestice na čestice poput struna.[3] U tom procesu otkrio je dvodimenzionalnu supersimetriju i postavio temelje za supersimetriju u četiri prostorno-vremenske dimenzije. Pronašao je spektar fermionskih modova u teoriji struna i rad je započeo teoriju superstruna. Iz ovog rada André Neveu i John Schwarz razvili su teoriju struna s fermionima i bozonima.[4][5]

Prema kvantnoj mehanici, čestice se mogu podijeliti u dvije vrste: bozone i fermione. Razlika između bozona i fermiona je osnovna. Fermioni su čestice koje imaju polucijeli spin (1/2, 3/2, 5/2 i tako dalje), mjereno u jedinicama Planckove konstante, a bozoni su čestice koje imaju cijeli broj spina (0, 1, 2 i tako dalje), mjereno u jedinicama Planckove konstante. Primjeri fermiona su kvarkovi, leptoni i barioni. Kvant fundamentalnih sila kao što su gravitoni, fotoni itd. su svi bozoni. U kvantnoj teoriji polja, fermioni međusobno djeluju razmjenom bozona.

Rana teorija struna koju su predložili Yoichiro Nambu i drugi 1970. bila je samo bozonska struna. Ramond je dovršio teoriju izumom fermionske žice koja je pratila bozonske. Virasorova algebra, koja je algebra simetrije bozonskog niza, generalizirana je na superkonformnu algebru (Ramondova algebra, primjer super Virasorove algebre) uključujući i antikomutirajuće operatore.

Godine 1979. s Murrayem Gell-Mannom i Richardom Slanskim predložio je mehanizam klackalice koji objašnjava male mase neutrina u kontekstu teorija Grand-Unifieda.

Počasti i nagrade
Ramond je dobio nekoliko nagrada za svoj doprinos teorijskoj fizici. Dobio je nagradu za istaknutog bivšeg studenta NJIT-a 1990. Član Američkog društva fizičara, 1998. član Američke akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik nagrade Boris Pregel 1992. od NY Academy of Sciences; 2004. Medalja Oskar Klein koju dodjeljuje Švedska kraljevska akademija znanosti & Sveučilište u Stockholmu; Nagrada Lise Meitner 2007. s Tehničkog sveučilišta Chalmers i Sveučilišta Goteborg. Godine 2015. dobio je prestižnu nagradu Dannie Heineman za matematičku fiziku. Godine 2020., s Andréom Neveuom i Miguelom Virasorom, zajedno je nagrađen Diracovom medaljom ICTP-a za njihov pionirski doprinos nastanku i formuliranju teorije struna.[6]

Osim toga, Ramond je igrao aktivnu ulogu u služenju svojoj profesiji kao znanstvenik i pedagog. Bio je predsjednik Centra za fiziku u Aspenu 2006.-2008.;[7] bio je predsjednik Senata fakulteta Sveučilišta Florida 2004.-05., te predsjednik Odjela za čestice i polja Američkog fizikalnog društva u 2012.