Oblast: Ostalo
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 289
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Eng. Jezik!

Stardoom: Scientific Account Of The Beginning And End Of The Universe
Paul C.W. Davies

Paul Charles William Davies AM (rođen 22. travnja 1946.) engleski je fizičar, pisac i emiter, profesor na Državnom sveučilištu Arizona i direktor BEYOND: Centra za temeljne koncepte u znanosti. Povezan je s Institutom za kvantne studije na Sveučilištu Chapman u Kaliforniji. Prethodno je obavljao akademske dužnosti na Sveučilištu Cambridge, University College London, Sveučilištu Newcastle upon Tyne, Sveučilištu Adelaide i Sveučilištu Macquarie. Njegovi znanstveni interesi su u područjima kozmologije, kvantne teorije polja i astrobiologije. Predložio je da bi jednosmjerno putovanje na Mars moglo biti održiva opcija.

Godine 2005. preuzeo je predsjedavanje SETI-jem: Radna skupina za znanost i tehnologiju nakon detekcije Međunarodne akademije za astronautiku. Davies je član Savjetodavnog vijeća METI (Messaging Extraterrestrial Intelligence).


Rođen 22. travnja 1946., Davies je odrastao u Finchleyju u Londonu. Pohađao je Woodhouse Grammar School i studirao fiziku na University Collegeu u Londonu, a 1967. godine stekao je diplomu prvorazrednog diplomiranog doktora znanosti.

Godine 1970. doktorirao je pod nadzorom Michaela J. Seatona i Sigurda Zienaua na University Collegeu u Londonu.[1][2] Proveo je postdoktorsko istraživanje pod vodstvom Freda Hoylea na Sveučilištu Cambridge.

Znanstveno istraživanje
Daviesovi znanstveni interesi su teorijska fizika, kozmologija i astrobiologija; njegova su istraživanja uglavnom bila u području kvantne teorije polja u zakrivljenom prostor-vremenu. Njegovi značajni doprinosi su takozvani efekt Fulling–Davies–Unruh,[3] prema kojem će promatrač koji ubrzava kroz prazan prostor biti podvrgnut kupelji induciranog toplinskog zračenja, te Bunch–Daviesovo vakuumsko stanje, koje se često koristi kao osnova za objašnjenje fluktuacija u kozmičkom pozadinskom zračenju preostalog od Velikog praska. Rad u koautorstvu sa Stephenom Fullingom i Williamom Unruhom bio je prvi koji je sugerirao da crne rupe koje isparavaju Hawkingovim efektom gube masu kao rezultat toka negativne energije koja struji u rupu iz okolnog prostora. Davies je dugo bio povezan s problemom strelice vremena, a također je identificirao misterij `tamne energije` kao jedno od najvažnijih pitanja s kojima se suočava fundamentalna znanost.[4] Davies je također bio rani zagovornik teorije da je život na Zemlji možda došao s Marsa učahuranog u stijenama izbačenim udarima asteroida i kometa. On je također propagator znanstvenog istraživanja i razvoja tehnologije kako bi se spriječili budući udari kometa koji prijete razvoju ili postojanju čovječanstva.[5] Tijekom svog boravka u Australiji pomogao je uspostaviti australski centar za astrobiologiju.

Davies je bio koautor s Felisom Wolfe-Simon na znanstvenom članku iz 2011. `Bakterija koja može rasti korištenjem arsena umjesto fosfora`.[6] Izvještaji koji pobijaju najznačajnije aspekte izvornih rezultata objavljeni su u istom časopisu 2012. godine.[7] Nakon objavljivanja članaka koji osporavaju zaključke izvornog znanstvenog članka koji prvi opisuje GFAJ-1, web stranica Retraction Watch tvrdila je da bi originalni članak trebao biti povučen zbog pogrešnog predstavljanja kritičnih podataka.[8][9]

Davies je terenski istraživač u Centru za konvergenciju fizičke znanosti i biologije raka pri Sveučilištu Arizona State. Ovo je dio programa koji je uspostavio Nacionalni institut za rak Nacionalnog instituta za zdravlje kako bi uključio fizičare u istraživanje raka koji je uspostavio mrežu od 12 centara za fizikalne znanosti i onkologiju.[10] Davies je kritiziran zbog promicanja hipoteze da je rak evolucijski atavizam ili povratak jednostaničnom životu, tvrdnja koja je biološki neutemeljena.[11]

Nagrade
Daviesov talent kao komunikatora znanosti prepoznat je u Australiji nagradom Advance Australia Award i dvjema nagradama Eureka, au Velikoj Britaniji Kelvinovom medaljom i nagradom Instituta za fiziku 2001. te Faraday nagradom The Royal Society 2002. godine.

Davies je dobio Templetonovu nagradu 1995.

Davies je postao član Reda Australije na popisu kraljicinih rođendanskih počasti 2007.

Po njemu je nazvan manji planet 6870 Pauldavies.

Medijski rad
Davies piše i komentira znanstvena i filozofska pitanja. Snimio je dokumentarnu seriju za BBC Radio 3 i dvije australske televizijske serije The Big Questions i More Big Questions. Njegov BBC-jev dokumentarac The Cradle of Life predstavljao je temu njegovog predavanja o nagradi Faraday. Redovito piše za novine i časopise diljem svijeta. Gostovao je u brojnim radijskim i televizijskim programima, uključujući dječji podcast program Pitajte biologa.

Članak iz 2007. godine `Taking Science on Faith` u The New York Timesu [12] izazvao je kontroverzu oko svog istraživanja uloge vjere u znanstvenom istraživanju. Davies je tvrdio da vjera koju znanstvenici imaju u nepromjenjivost fizikalnih zakona potječe iz kršćanske teologije i da je tvrdnja da je znanost `slobodna od vjere` `očigledno lažna.` [12] Zaklada Edge iznijela je kritiku Daviesova članka. napisali Jerry Coyne, Nathan Myhrvold, Lawrence Krauss, Scott Atran, Sean Carroll, Jeremy Bernstein, PZ Myers, Lee Smolin, John Horgan, Alan Sokal i odgovor Daviesa na početku Bio sam zaprepašten koliko je mojih klevetnika potpuno pogrešno razumjelo što sam je napisao. Doista, njihovi odgovori nosili su obilježja površne reakcije koljena na pogled na spojene riječi `znanost` i `vjera`.[13] Dok su ateisti Richard Dawkins[14] i Victor J. Stenger[15] kritizirali Daviesov javni stav o znanosti i religiji, drugi, uključujući John Templeton Foundation, hvalili su njegov rad.

Davies je napisao članak u The Wall Street Journalu u kojem je opisao pozadinu press konferencije o bakterijama arsena u prosincu 2010. i naveo da jepodržao je nalaz Felise Wolfe-Simon da arsen može zamijeniti fosfor jer `imao sam prednost da nisam opterećen znanjem. Kemiju sam napustio sa 16 godina, a sve što sam znao o arsenu potječe iz romana Agathe Christie.`[16] Također je dao izjavu: `Pa, bio bih začuđen da je ovo jedini organizam na Zemlji na bazi arsena i da ga je Felisa slučajno ostrugala s dna jezera Mono pri prvom pokušaju. Sasvim je jasno da je to vrh ledenog brijega. Mislim da je to prozor u potpuno novi svijet mikrobiologije. I zapravo, ona već ima 20-ak drugih organizama kandidata koje smo vrlo nestrpljivi da ih pogledamo. Mislim da ` ovdje ćemo vidjeti potpuno novu domenu života.`[17] Kasnije je neovisno pokazano da DNK organizma uopće ne sadrži arsen.[18][19][20][21] Izražena je zabrinutost zbog njegove odgovornosti kao jednog od Wolfe-Simonovih koautora.