ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Klasična priča za sva vremena, iz generacije u generaciju, prodana negdje u svijetu svakih 30 sekundi! Jeste li ga u životu podijelili s djetetom ili unukom?

Jedne sunčane nedjelje iz sićušnog jajeta izlegla se gusjenica. Bio je jako gladan. U ponedjeljak je pojeo jednu jabuku; u utorak je pojeo tri šljive - i dalje je bio gladan. Kad se napokon zasitio, napravio je čahuru oko sebe i otišao spavati, da bi se nekoliko tjedana kasnije probudio divno transformiran u leptira!

Briljantno inovativni Eric Carle dramatizirao je priču o jednom od najčešćih, ali najljepših čuda prirode, metamorfozi leptira. Ova će audio knjiga oduševiti, ali i poučiti najmlađe slušatelje.




Eric Carle (25. lipnja 1929. – 23. svibnja 2021.) bio je američki autor, dizajner i ilustrator dječjih knjiga.[2] Njegova slikovnica The Very Hungry Caterpillar, prvi put objavljena 1969. godine, prevedena je na više od 66 jezika i prodana u više od 50 milijuna primjeraka. Carleova karijera ilustratora i autora knjiga za djecu ubrzala se nakon što je surađivao na Brown Bear, Brown Bear, What Do You See?. Carle je ilustrirao više od 70 knjiga, od kojih je većinu i napisao, a više od 145 milijuna primjeraka njegovih knjiga prodano je diljem svijeta.[3]

Godine 2003. Američka knjižničarska udruga dodijelila je Carle dvogodišnju medalju Laure Ingalls Wilder (koja se sada zove Nagrada dječje književne ostavštine), nagradu za pisce ili ilustratore dječjih knjiga objavljenih u SAD-u koji su dali trajan doprinos na tom području. Carle je također bila američka nominirana za dvogodišnju međunarodnu nagradu Hans Christian Andersen 2010. [4]

Rani život
Carle je rođen 25. lipnja 1929. u Syracuseu, New York, kao sin Johanne (rođene Oelschlaeger) i Ericha W. Carlea, državnog službenika.[5] Kad je imao šest godina, njegova je majka, čežnjiva za Njemačkom, vratila obitelj natrag u Stuttgart. Carle se ondje školovao i diplomirao na lokalnoj umjetničkoj školi, Državnoj akademiji likovnih umjetnosti u Stuttgartu. Njegov otac je unovačen u njemačku vojsku početkom Drugog svjetskog rata (1939.) i zarobljen od strane sovjetskih snaga kada je Njemačka kapitulirala u svibnju 1945. Vratio se kući krajem 1947., težak 85 funti (39 kg; 6,1 st). Carle je nekoliko godina kasnije rekao The Guardianu da je njegov otac bio slomljen čovjek kad se vratio rekavši da je bio `bolestan čovjek. Psihički, fizički uništen.`[6][7]

Carle je poslan u gradić Schwenningen kako bi izbjegao bombardiranje Stuttgarta.[8] Kad mu je bilo 15 godina, njemačka vlada regrutirala je dječake te dobi da kopaju rovove na Siegfriedovoj liniji. Carle nije želio duboko razmišljati o tome i rekao je da njegova žena misli da pati od posttraumatskog stresa:

`Znate za Siegfriedovu liniju? Za kopanje rovova. Petnaest. I prvi dan troje ljudi je ubijeno nekoliko metara dalje. Ne djeca - ruski zarobljenici ili tako nešto. Došle su medicinske sestre i počele plakati. A u Stuttgartu, našem rodnom gradu, Naša kuća je bila jedina koja je stajala, mislim na krov i prozore je nestalo, i ... pa, tu ste.

Uvijek čežnjeći za Sjedinjenim Državama, Carle je sanjala o povratku kući jednog dana. Naposljetku je stigao u New York City 1952. sa samo 40 USD ušteđevine (ekvivalentno 459 USD 2023.) i dobio posao grafičkog dizajnera u odjelu za promociju The New York Timesa. Carle je unovačen u američku vojsku tijekom Korejskog rata i stacioniran u Njemačkoj[9] u 2. oklopnoj diviziji kao poštar.[8] Nakon otpuštanja, Carle se vratio na svoj stari posao u The New York Timesu. Carle je kasnije postala umjetnička direktorica reklamne agencije.[11]

Karijera pisca i ilustriranja

Eric Carle s nekim svojim knjigama, 1988
Pedagog i pisac Bill Martin Jr. primijetio je ilustraciju crvenog jastoga koju je Carle napravio za reklamu i zamolio ga da surađuje na slikovnici.[12]

Smeđi medo, smeđi medo, što vidiš? objavio je Henry Holt & Co. 1967. [13] i postao je bestseler.[14] Tako je započela Carleova karijera ilustratora, a ubrzo je počeo pisati i ilustrirati vlastite priče. Njegove prve knjige kao autora i ilustratora bile su 1, 2, 3 u zoološkom vrtu i The Very Hungry Caterpillar iz 1969. [15]

Carleova umjetnička djela stvorena su kao kolaž, koristeći ručno oslikane papire, koje je rezao i slojevito formirao svijetle i šarene slike. Mnoge Carleine knjige imaju dodatnu dimenziju - izrezane stranice, svjetlucava svjetla kao u Vrlo usamljenoj krijesnici, čak i realističan zvuk cvrčkove pjesme kao u Vrlo tihom cvrčku. Teme njegovih priča obično su izvučene iz prirode i inspirirane šetnjama koje bi ga otac vodio preko livada i kroz šumu.[10]

Carleovim riječima: [16]

Mnogim svojim knjigama pokušavam premostiti jaz između kuće i škole. Za mene dom predstavlja, ili bi trebao predstavljati; toplina, sigurnost, igračke, držanje za ruke, držanje. Škola je čudno i novo mjesto za dijete. Hoće li to biti sretno mjesto? Došli su novi ljudi, učiteljica, kolege iz razreda — hoće li biti prijateljski raspoloženi?

Vjerujem da je prijelaz od kuće do škole druga najveća trauma djetinjstva; prvi je, naravno, rađanje. Uistinu, u oba slučaja ostavljamo mjesto topline i zaštite za nekoga tko je nepoznat. Nepoznato često nosi sa sobom strah. U svojim knjigama pokušavam se suprotstaviti tom strahu, zamijeniti ga pozitivnom porukom. Vjerujem da su djeca prirodno kreativna i željna učenja. Želim im pokazati da je učenje zaista i fascinantno i zabavno.