Godina izdanja: 1900 - 1949.
Autor: Domaći
Tematika: GLJIVE
ISBN: ivot gljiva Hranive sastojine gljiva O otrovnosti gljiva Kako ćemo odrediti rod i vrstu neke gljive Opis najobičnijih jestivih i otrovnih gljiva Gdje i kako se nađu gljive Umjetni uzgoj gljiva Konzerviranje gljiva Priređivanje jela od gljiva Dodatak: Popi
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski

Gljive – meso naših šuma, Milutin Urbani Zagreb 1946.g *6119*08-2022
Stručna literatura- Priručnici
Milutin Urbani autor
izdavač: Poljoprivredna naklada Zagreb 1946.g,štampa Vjesnik Zagreb
Povez mek karton, latinica,69.strana, crno bele ilustracije, format: 20,5 x 14,5 cm, težina 120.grama
stanje: vrlo očuvana za godine, uredna-stranice čiste bez ispisivanja
Sadržaj
Predgovor
Život gljiva
Hranive sastojine gljiva
O otrovnosti gljiva
Kako ćemo odrediti rod i vrstu neke gljive
Opis najobičnijih jestivih i otrovnih gljiva
Gdje i kako se nađu gljive
Umjetni uzgoj gljiva
Konzerviranje gljiva
Priređivanje jela od gljiva
Dodatak:
Popis gljiva spomenutih u ovoj knjizi
Popis slika
* * *
Gljive su oduvijek vrlo cijenjene za pripremanje ukusnih i finih jela. U starom Rimu davali su dobro priređenim gljivama prednost pred mnogim drugim jelima. U kasnijim vremenima počele su gljive dobivati sve veću važnost za prehranu pučanstva, pogotovo za ratova u novije vrijeme. U pomanjkanju dušične hrane i vitamina, gljive su često zamijenile meso i povrće. Počeli su ih na veliko gojiti u okolini velikih gradova za dnevni potrošak, ali i za sušenje i konzerviranje. Dok su iz zapadnih zemalja k nama uvažane gljivne konzerve: gljive uložene u ulju, octu ili vinu, zatim razne mirodijske prašine od gljiva (Poudre friande) i ekstrakti priređeni iz gljiva — iz naših krajeva izvažani su samo sušeni vrganji.
Postepeno su gljive postale važne i za narodno gospodarstvo pojedinih zemalja. Naše šume su gotovo čitavu godinu pune jestivih gljiva. Naš narod nije znao dovoljno cijeniti to šumsko blago, pa nije ni brao sve jestive gljive: sabirao je samo vrganje, lisice, tu i tamo još i puze, sve ostale jestive gljive propale su neiskorišćene.
Tome je svemu uzrok u prvome redu neznanje, a u drugom redu strah pred otrovanjem. Strah pred otrovnim gljivama je svakako pretjeran. Kod nas ima kojih 200 vrsti gljiva, koje bi se dale prirediti za jelo — a samo sedam ih ima, koje su doista otrovne. Te otrovnice treba da upoznamo, pa se onda neće tako lako dogoditi nesreće uslijed otrovanja gljivama. Jestive gljive treba znati prirediti, da bude hrana tečna i da ne naškodi.
Ova knjižica napisana je sa svrhom da ukloni sve te nedostatke, koji kod nas postoje samo zbog pukog neznanja. Ona ima biti prva uputa našim sabiračima gljiva.
Priručnika za naše gljivare ima veoma malo, a do njih je danas i teško doći. Prijevod Lorinserove knjige, koga je priredio prof. J. Janda („Najvažnije jestive, sumnjive i otrovne gljive“) izašao je prije kojih 70 godina. „Mali gljivar“ sastavio je Dr V. Vouk prije 30 godina.
Najbolja hrvatska knjiga ove vrsti je od poznatog stručnjaka — sada već pokojnog — K. Blagaića. Tu knjigu („Gljive naših krajeva“, g. 1931.) teško je dobaviti jer je izdana u maloj nakladi. Tim izvrsnim djelom sam se najviše služio, iz njeg sam vadio nazive naših gljiva, a upotrijebio sam i njegovu terminologiju, jer je K. Blagaić kroz čitav svoj život proučavao gljive naših krajeva i sabirao njihova narodna imena.
Nadam se da će ova knjižica zaista uspjeti da dobro posluži onoj svrsi kojoj je i namijenjena, tj. da pomogne sabiračima gljiva u proširenju njihovog znanja i poboljšanju rada, a time napretku cjelokupne ove grane naše privrede.
Zagreb, u siječnju 1946.
Prof. Milutin Urbani
Hranive sastojine gljiva
Već odavna zove narod gljive »mesom iz šume«. Time je istaknuta važnost gljiva za prehranu. Ma da su svježe gljive pune vode (75 do 92%), ipak imade u njihovoj suhoj tvari razmjemo mnogo važnih hranivih sastojaka.

U gljivama ima ugljohidrata, bjelančevina (proteina), nešto masti, fermenata (encima), vitamina i rudnih soli.
Život gljiva
Nijedna druga skupina bilja nije tako mnogobrojna i tako raširena, kao što su raširene gljive. Računa se da ima do 60.000 vrsti gljiva. Naš narod jedva pozna one najveće, najsavršenije gljive, koje rastu u našim šumama. No to je samo mali broj gljiva.
U velikoj većini su gljive tako sitna bića, da ih ne primjećujemo, pa ih i slabo poznamo. One se drže pokvarene hrane, zaležanog, vlažnoga kruha, bolesnoga voća, proizvoda raspadanja bilja i sličnih organskih tvari.
U ovoj knjiižici govorit ćemo samo o najvišim gljivama, o onima, koje rastu na humusu, na vlažnoj zemlji crnici, na trulom drvu i panjevima naših šuma. To su najsavršenije i najveće gljive; one razvijaju nad zemljom lijepa plodišta sa stručkom i klobukom. Upravo ta plodišta mi nazivamo gljivama i njih beremo.
Razvoj pečurke: 1 — micelij sa začecima plodišta; 2, 3 i 4 — raz :i stupnjevi u razvoju gljive nije i najveće gljive; one razvijaju nad zemljom lijepa plodišta sa stručkom i klobukom. Upravo ta plodišta mi nazivamo gljivama i njih beremo.
Izostavljeno iz prikaza
Plodište je zapravo samo nadzemni dio gljive, koji — poput cvijeta kod višeg bilja — služi za razmnažanje i širenje vrsti.
Glavni dio tijela gljive vuče se pod površinom tla — u humusu ili truležu. Ono sastoji od tankih vlakanaca — tzv. hifa —, koje se prepliću i spletu u mrežasto tijelo — micelij, Micelij živi po više godina, a iz njega — u povoljnim prilikama — izbijaju nadzemna plodišta. Micelij raste: krajevi se šire sve dalje, a na početnom mjestu obamre, pa se tako od tog središta udaljuje na sve strane u krugu. Budući da micelij stvara uvijek nova plodišta, to se događa da se gljive pojavljuju u krugovima — -vijencima, koje narod zove »vilina« ili »vrzina kola«.
Niti micelija nižih gljiva prepliću se često na samoj površini podloge, na kojoj gljiva živi, pa se čini kao da je podloga prevučena bijelom mrežicom (kako to vidimo na pljesnivoj hrani ili koži, na pljesnivom voću i dr.),