ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Norberto Bobbio (talijanski: [norˈbɛrto ˈbɔbbjo]; 18. listopada 1909. - 9. siječnja 2004.) bio je talijanski filozof prava i političkih znanosti te povjesničar političke misli. Također je redovito pisao za torinski dnevnik La Stampa. Bobbio je bio socijalni liberal u tradiciji Piera Gobettija, Carla Rossellija, Guida Calogera [it] i Alda Capitinija. Na njega su također snažno utjecali Hans Kelsen i Vilfredo Pareto. Smatran je jednim od najvećih talijanskih intelektualaca 20. stoljeća.[1]

Rani život
Bobbio je rođen u Torinu 18. listopada 1909. u obitelji Luigija i žene Rosa Caviglia. Status srednje klase njegove obitelji (otac mu je bio liječnik) omogućio je Bobbiu ugodno djetinjstvo. Pisao je stihove i volio je Bacha i Verdijevu operu La traviatu. Kasnije će razviti nepoznatu bolest koja je uzrokovala umor i malaksalost.[2] Osjećaj se pogoršao s godinama, ali je postao važan dio njegova intelektualnog rasta.

Bobbio je studirao na Liceo Classico Massimo d`Azeglio, gdje je upoznao Leonea Ginzburga, Cesarea Pavesea [3] i Vittoria Foa, koji će svi postati glavne figure u kulturi Talijanske Republike. Od 1928., poput mnogih drugih mladih u tom razdoblju, Bobbio se registrirao u Nacionalnoj fašističkoj stranci.

Život i pogledi
U srednjoj školi Bobbio je upoznao Vittoria Foa, Leonea Ginzburga i Cesarea Pavesea, a na sveučilištu je postao prijatelj s Alessandro Galante Garrone [it].

Godine 1942., pod fašističkim režimom Benita Mussolinija i tijekom Drugog svjetskog rata, Bobbio se pridružio Partito d`Azione (`Stranka akcije`), u to vrijeme ilegalnoj, te je bio zatvoren 1943. i 1944. Bio je kandidat u 1946. Izbori za Ustavotvornu skupštinu Italije, ali nisu uspjeli osvojiti mjesto. S neuspjehom stranke u poslijeratnoj Italiji kojom su dominirali demokršćani, Bobbio je napustio izbornu politiku i vratio se usredotočio na akademsku zajednicu.[4]

Bio je jedan od glavnih eksponenata političkih razlika između ljevice i desnice, tvrdeći da ljevica vjeruje u pokušaj iskorjenjivanja društvene nejednakosti, dok desnica većinu društvenih nejednakosti smatra rezultatom neiskorijenjivih prirodnih nejednakosti, a pokušaje nametanja društvene jednakosti vidi kao utopijske ili autoritarni.[5]

Snažan zagovornik vladavine prava, podjele vlasti i ograničenja vlasti, bio je socijalist, ali se protivio onome što je smatrao antidemokratskim, autoritarnim elementima u većini marksizma. Bio je snažan zagovornik povijesnog kompromisa između Talijanske komunističke partije i demokršćana te žestoki kritičar Silvija Berlusconija. Bobbio je umro u Torinu, istom gradu u kojem je rođen i živio većinu svog života.

Akademska karijera i počasti
Bobbio je studirao filozofiju prava kod Gioelea Solarija [it]; kasnije je predavao ovaj predmet u Camerinu, Sieni, Padovi i naposljetku ponovno u Torinu kao Solarijev nasljednik 1948.; od 1972. do 1984. bio je profesor političkih znanosti u Torinu.[6]

Bio je nacionalni suradnik Akademije Lincean i dugogodišnji sudirektor Rivista di Filosofia. Postao je dopisni suradnik Britanske akademije 1966.; 1984. ga je talijanski predsjednik Sandro Pertini nominirao za doživotnog senatora.[7]

Nagrade koje je primio Bobbio uključuju:

Izbor u Američku akademiju znanosti i umjetnosti 1994. [8]
Nagrada Balzan iz 1994. za pravo i političke znanosti (Vlade i demokracija) [9]
Hegelova nagrada za doprinos razvoju humanističkih znanosti 2000
Bobbio je također primio, među ostalim, doktorate honoris causa na sveučilištima u Parizu (Nanterre), Madridu (Complutense), Bologni, Chambéryju, Madridu (Carlos III), Sassariju, Camerinu, Madridu (Autónoma) i Buenos Airesu.[10]

Za proslavu stote obljetnice rođenja Norberta Bobbia, osnovan je odbor, sastavljen od više od stotinu talijanskih i međunarodnih javnih institucija i intelektualaca, koji je formulirao širok program aktivnosti za promicanje dijaloga i promišljanja o Bobbiovoj misli i liku. , te o budućnosti demokracije, kulture i civilizacije.[11] Proslava je službeno otvorena 10. siječnja 2009. na Sveučilištu u Torinu.