Kada je Madonna 2000. godine objavila album "Music", ponovo je učinila nezamislivo – potpuno je promenila pravac nakon duhovnog i eteričnog uspeha albuma Ray of Light. Ovoga puta, udružila se sa francuskim producentom Mirwaisom Ahmadzaïem kako bi stvorila zvuk koji je bio drzak, minimalistički i ispred svog vremena.

"Music" je album kontrasta. To je mesto gde se akustične kantri gitare sudaraju sa hladnim, iseckanim ritmovima French House elektronike i glitch popa. Naslovna numera, sa svojim sada već legendarnim "boogie-woogie" sintisajzerom i vocoder vokalom, postala je globalna himna koja je ujedinila ljude na podijumu ("music makes the people come together").

Međutim, genijalnost albuma leži u njegovim čudnijim momentima. Pesma "Don`t Tell Me" je remek-delo produkcije, gde se zvuk akustične gitare namerno "zaglavljuje" i preskače, stvarajući tenziju koja se razrešava u prelepom refrenu. Tu je i kontemplativna "What It Feels Like for a Girl", kao i eksperimentalna, robotska energija u "Impressive Instant".

Za kolekcionare vinila, "Music" je vizuelni i zvučni klasik. Ikonični omot sa kaubojskim šeširom i plavom košuljom definisao je modni stil ranih dvehiljaditih. Produkcijski, album je "suv" i direktan, sa snažnim basom i kristalnim visokim tonovima, što na analognom formatu zvuči neverovatno moćno i moderno, čak i četvrt veka kasnije.