Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Transcendentalna meditacija – povratak zdravlju: Jadranko Miklec, 164 str. 1205 din
Jadranko Miklec
TRANSCENDENTALNA MEDITACIJA
POVRATAK ZDRAVLJU
YOGA ZA ZDRAVLJE I LJEPOTU DUHA I TIJELA.
UVOD
Tema ove knjige je objašnjenje unutarnjih udova yoge (Antarangam
yoga) i prosvjetljenja.
»Od prethodnih (yama, niyama, asana, pranayama, pratyahara),
to troje (dharana, dhyana, samadhi) su unutarnji udovi«. Y.S.III.7
Praktična primjena ovih udova (povlačenje pozornosti iz područja osjetila – pratyahara; stalnost pozornosti – dharana; transcendiranje mentalne
aktivnosti, tijek pozornosti prema njezinu izvoru – dhyana; čista pozornost,
čista svijest – samadhi) Maharishija Patanđalija sadržana je u Maharishijevoj transcendentalnoj meditaciji. Prosvjetljenje i razvoj viših stanja svijesti
bit će objašnjeni u svjetlu tehnike transcendentalne meditacije i Maharishijeve vedske znanosti.
Danas smo svjedoci prijelaznog vremena koje predstavlja prekretnicu
u kojoj se najnovije i najstarije tradicije znanja susreću i ujedinjuju u novu
razinu spoznaje i primjene toga znanja. Mnogobrojni su ljudi sudjelovali
u ovoj transformaciji svojim otkrićima i uvidima. Maharishi Mahesh Yogi
predvodio je razvoj i shvaćanje integrirane znanosti o životu koja ujedinjuje ideje suvremene znanosti u posebnim teorijama jedinstvenoga polja suvremene kvantne fizike s potpunom mudrošću pradavne vedske znanosti.
Susretanje stare i suvremene znanosti također mijenja i poimanje prosvjetljenja, demistificira ga i označuje kao normalno stanje života u kojemu se
čovjek služi svojim punim fizičkim i mentalnim potencijalom. Prosvjetljenje je znanstvena realnost koja je dokazana, univerzalno dostupna i ima
praktičnu vrijednost. Prosvjetljenje u fiziološkom smislu znači maksimalan
red i integracija, savršena korelacija fiziološkog funkcioniranja, od razine
DNK molekule – puni potencijal prirodnoga zakona u životnom procesu,
do najvišega izraza tog potencijala u funkcioniranju ljudskoga živčanog sustava. Prosvjetljenje predstavlja krajnju točku razvoja ljudskoga života.
Ono je nešto stvarno i prirodno i sustavno se razvija u kontinuitetu i progresivnom smjeru na temelju neurofiziološkoga pročišćivanja, utvrđenoga
postojećim mehanizmima ljudske fiziologije. Znanstvena istraživanja transcendentalne meditacije i TM-Sidhi programa dokumentirala su nekoliko
važnih osobina prirode prosvjetljenja, poboljšanja funkcioniranja duha i
tijela, uključujući obrnut proces starenja. Sposobnost dostizanja prosvjetljenja je prirođena sposobnost u fiziologiji svakog čovjeka.
Suvremena znanost govori nam da smo svi mi i cijeli univerzum izraz
jedinstvenoga područja, univerzalne, transcendentalne svijesti – samadhija, pa ćemo stoga najprije razmotriti narav te osnove svega života.
NARAV ŽIVOTA
Tijekom spoznavanja svijeta svjesnost se kroz osjetila usmjerava prema
van i gubi sposobnost zadržavanja svijesti o svojoj nepromjenjivoj, apsolutnoj naravi. Oči, uši, nos, jezik, koža su fizička sredstva opažanja. Je li neko
opažanje dobro ili loše, ovisi o stanju duha koji opaža, na koji način duh
ocjenjuje ono što opaža, a ne o organima ili osjetilima opažanja. Procjena je
važna. Duh treba biti u stanju ispunjenja, blaženstva jer će jedino tada sve
doživljavati pozitivno. Pet osjetila ekstrovertiraju svjesnost. Iz apsoluta se
očituje vrlo fini impuls relativnoga, ego, zatim grublji impuls razum i zatim
još grublji um koji se izražava kroz osjetila kroz koja doživljavamo tijelo i
vanjski svijet, sazdan od pet elemenata (prostor, zrak, vatra, voda, zemlja).
Iz vlastite punoće neograničenosti svijest se projicirala u granice, prema
promjeni. Kada je svijest okrenuta prema van, poistovjećena je s granicama
onoga što opaža. Ono što opažamo, to i postajemo. Kada objekt opažanja
nestaje, a svijest je i dalje usmjerena prema vanjskom opažanju, suočimo
se s ništavnošću, vakuumom. Osjetimo u sebi prazninu, ništavnost. Kada
se svjesnost okrene prema unutra, prema sebi samoj i kada pritom objekt opažanja nestaje, svijest se susreće s vlastitom punoćom u neočitovanom
polju života. Kada svijest gleda prema van i prepuštena je samoj sebi, bez
dojma nekog objekta u sebi, ne nalazi sebe jer je okrenuta prema van i u
sebe utiskuje vakuum. Jednako kao kada gledamo brod koji od nas odlazi
i postaje sve manjim i manjim te na kraju nestane i suočili smo se s prazninom. Isti proces doživljavanja sve finijega i finijega iskustva opažanja,
kada je svijest prepuštena sama sebi u smjeru prema unutra, pruža nam
iskustvo punoće.
Osjetila imaju svoj izvor u umu, um se smatra šestim osjetilom. Um
(manas), razum (buddhi) i ego (ahamkara) su u izvoru osjetila. Kada impuls misli postaje sve finiji i finiji, tada se um odvraća od polja osjetila
(pratyahara – Y.S.II54: »Povlačenje je osjetila kad se osjetila razdruže
od svojih predmeta, kao da se um poistovjećuje s vlastitim oblikom.«;
Y.S.II55: »Tako se stječe vrhunsko ovladavanje nad osjetilima.«) i ulazi u svoje vlastito područje duha u kojemu pozornost postaje postojana u
duhu (dharana – Y.S.III1: »Dharana je vezanost duha mjestom.«) te dolazi do razine razuma i doživljava se diskriminativna vrijednost razuma, a
zatim se doživljava iskustvena vrijednost ega (dhyana – Y.S.III2: »Dhyana
je jednousmjerenost svijesti u tome.«), ego se transcendira i svjesnost
ostaje sama u sebi (samadhi – Y.S.I.3: »Tada je svijest u svojem samoodnosnom stanju.«).
U smjeru kretanja svijesti prema van i prema unutra jedna je stvar zajednička – doživljaj finijih stanja, ali rezultat je potpuno suprotan. Kad je riječ
o usmjerenju svijesti prema van, suočimo se s vakuumom, a kad je riječ o
usmjerenju prema unutra, svijest se susreće s vlastitom punoćom. U prvom
se slučaju osoba uzdignula do ništavnosti, a u drugom do svojega punog
potencijala. Kako se um čitavo vrijeme miješa s osjetilima, svijest je postala ekstrovertiranom. Sve veće buđenje svijesti kroz osjetila prema van, bez
buđenja svijesti prema unutra, donijelo je mračno doba (Kali yugu), patnju.
Bit nas sâmih nije bila znana sebi, stoga je polje čistoga znanja, Veda, postalo potpuno zasjenjeno, nastupilo je mračno doba, postali smo potpuno
izvan Sebe. S pojavom vrijednosti transcendencije, kada su ljudi počeli transcendirati, vraćati se Sebi, apsolut se počeo buditi i uklanjati tamu te
dovoditi do doba prosvjetljenja. Otkrićem vakuuma u fizici dosegnulo se
krajnje stanje ekstrovertnosti i zatim je nastupio obrat, oživljavanje postupka meditacije za okretanje svijesti prema unutra i otvaranju polju svega
znanja. S otkrićem transcendencije nastupio je pun procvat Vede. Sa svitanjem čistoga znanja, Vede, svanula je i organizirajuća snaga čistoga znanja
u prirodi i time su se pokrenuli svi evolucijski procesi u prirodi.
U meditaciji um vodimo prema njegovu izvoru – razumu, a razum vodimo prema njegovu izvoru – egu i ego se smiruje u svojem neograničenom
izvoru – vrijednosti cjeline polja beskonačne korelacije, apsolutu, pa kada
on postaje znan sebi u potpunosti, spoznaje svoje vlastito tkanje i sastav,
tada postajemo prisni sa svim mogućim zakonima prirode i možemo potaknuti bilo koji zakon da bismo nešto ostvarili. Kada naučimo djelovati u
apstraktnom, tada željenjem s te razine života možemo sve ostvariti. Važno je ostvariti buđenje naše svjesnosti na najsmirenijoj razini svjesnosti,
ostvariti samadhi.
Osnovna svrha meditacije je vratiti se Sebi. Cijeli postupak meditacije
(vraćanja sebi) je lak i nenaporan jer je vođen samom naravi života. Meditacija ostvaruje svoju svrhu kada transcendira svoj vlastiti proces. Narav
Života je kretanje prema području više sreće i ispunjenja, to je prirodan
tijek evolucije, vođen nepobjedivom kozmičkom inteligencijom. Upravo ta
narav života, kozmička inteligencija, pokretačka je snaga procesa transcendentalne meditacije i vraćanja k sebi.