ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1991
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

64877) STOTINU I OSAM 1 i 2 , zapisala Vesna Krmpotić , Tabernakul Skopje 1991 ,
O NASTANKU OVE KNJIGE I NEKOLIKO ISTOVRSNIH KNJIGA NASTALIH POSLIJE NJE

S proljeća 1990. počela sam, igrajući se i gotovo nehotice, zapisivati nešto što sam nazvala „porukama`, mada se uistinu nisam usudila da ih tako nazivam bez navodnih znakova. Nisam obraćala na njih naročitu pažnju; ali kako su dani prolazili „poruke` su nadirale sve gušće i bivale mi sve zanimljivije. Vazda su bile odgovor na postavljena i nepostavljena pitanja, sumnje i usmjerenja. Pisala sam ih hitro, ne znajući što ću napisati, i najčešće bez ikakva dotjerivanja.

Poručivanje se rasplamsavalo do dva tuceta zapisa dnevno. Ne sasvim načistu sa sobom u pogledu te nove rabote, rekoh sebi da ne mozgam, već da prihvatim diktat, da mu ne stojim na putu. Ono što diktira može se nazvati nadahnućem, višom sviješću ili nadjastvom. No ja sam to nadahnuće ili nadjastvo poznavala na specifičan i konkretan način, u liku Avatara iz Putapartija; osjećala sam da mi On to kazuje u pero, kao što je kazivao još ponekome (primjerice, Lucasu Ralliju iz Londona). Ali umom nisam bila sigurna da li to nije samodopadna igra moga uma.

Sedmoga srpnja 1990. na sam blagdan Vrhovnog učitelja, Guru Purnimu, stavila sam na papir posljednji, stotinu i osmi zapis. Tako je spuštena točka na brojanički krug od stotinu i osam zrnaca. U meni je tada splasnuo pisalački, bolje reći pisarski tlak.

Poruke smo potom čitali u užem krugu, i one su vazda udarno pogadale stanje onoga tko bi putem njih zatražio odgovor. Odgovor se dobivao jedno stavno: nasumnim otvaranjem rukopisa, ili pak biranjem brojeva. Mislila sam da je došao kraj takovrsnom pisanju. Nisam ni slutila da je to tek početak.

S proljeća 1991. našla sam se u prekrasnom sastajalištu „Mother Sai` kraj Milana. I dok sam gundala u sebi zbog „gubitka vremena“ kojemu je uzrok bio JAT-ov raspored letova, počela sam zapisivati nove rafale poruka, žurno, rečenicama koje nisu uspijevale sustizati misli, pamteći im samo obris leta. Toga prvoga dana napisala sam trideset i četiri poruke. I nova knjiga od stotinu i osam bijaše završena ubrzo potom.

U srpnju iste godine otputovala sam s povećom grupom u ašram Sai Babe, u Prašanti Nilajam. I opet jednom svanuo je blagdan Guru Purnime, ovoga puta na tlu odakle se emitira poruka mira i mudrosti. Ponijela sam oba rukopisa, u nadi da će me Avatar dokraja uvjeriti je li to... ili nije.

Odmah po slijetanju u Bombaj ne mogoh na ino nego pisati, ulaziti u treću knjigu. Pisanje je trajalo šest dana. Pisala sam na koljenima, u krilu, čekajući omkar, daršan, bhadjane. Onda sam, opet na koljenima, u krilu, čekajući omkar, daršan, bhadjane, započela četvrtu knjigu, dovršila je, za-počela petu, dovršila je - sve u svemu, tri knjige za dvadeset i tri dana.

I dok sam pisala, Sai Baba mi je nekoliko puta rukom davao znak: piši! Bio je to znak pisanja nevidljivom olovkom po nevidljivu zraku. Mnogi su ga vidjeli i svaki puta bi dotrčali da izvijeste o videnom. Znak smo vidjeli devet puta. No ja sam čekala još nesumnjiviji znak. Taj se dogodio jednog popodneva prije početka bhadjana. Baba je već bio ušao u mandir. Meni se na papir spusti rečenica: „Moja riječ tebi nije nešto što bi ti mogla napisati.` Zastala sam s olovkom u zraku i u sebi prošaputala: „To si znači, Ti?` U tom času Baba izade na trijem mandira, okrene se put mene i jasno, nedvosmisleno načini već poznati znak rukom: piši!

Nezačudena tim, no opet i zapanjena, nastavila sam s pisanjem. Ipak, u kutu svoga uma ćutjela sam jedva osjetne pomake sumnje na umoru. Kad bi mi bar prišao i dotaknuo rukom rukopis...

Onda je jednoga dana Sai Baba zastao preda mnom, položio ruku na oba rukopisa, pogledao me i nasmiješio se kao da kaže: „Jesi li sad zadovoljna?`

To se dogadalo u srpnju-kolovozu 1991.

Početak rujna iste godine zatekao me u Skopju. Tamo sam oba ruko-pisa predala prijatelju izdavaču.

Danas je trinaesti rujna, blagdan Ganeša (Ganeš Čaturti), boga koji otvara puteve i uklanja zapreke. Danas mi izdavač reče da će „Stotinu i osam` izaći do kraja mjeseca. Od trenutka kad se Ruka blagoslovno spustila na rukopise, oni su uistinu zadobili neuobičajeno ubrzanje put tiska i javnosti.

Brzopis i hitrotisak-možda je to zato što više nema vremena, što više nema vremena, što više nema vremena.
Vesna Krmpotić
2 knjige , tvrd povez, format 15,5 x 14,5 cm, latinica, 120 + 119 strana , posveta na predlistu prvog toma ;