pregleda

Lenjingrad, turisticka mapa, 1968. god.


Cena:
1.490 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14511

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Detaljno stanje: Dobro
Posebni događaj ili limitirano izdanje: Ne

433

Stanje kao na fotografijama!

Sankt Peterburg (rus. Санкт-Петербург [ˈsankt pʲɪtʲɪrˈburk]; od 18. [31.] avgusta 1914. do 26. januara 1924. Petrograd, rus. Петроград [pʲɪtrɐˈgrat], od 26. januara 1924. do 6. septembra 1991. Lenjingrad, rus. Ленинград [lʲɪnʲɪnˈgrat]), grad u severozapadnoj Rusiji koji nosi status federalnog grada i administrativnog centra Lenjingradske oblasti i Severozapadnog federalnog okruga.

Posle Moskve, Sankt Peterburg je drugi po broju stanovnika, i drugi po važnosti ekonomski, industrijski, naučni i kulturni centar Rusije. Nalazi se na ušću reke Neve u Finski zaljev (Baltičko more), što ga čini i važnim trasnportnim i trgovačkim centrom.

Sankt Peterburg je osnovao Petar Veliki 1703. na močvarnom zemljištu u blizini mora. Time je želeo da osigura ruski pristup Baltiku. Grad je od 18. do 20. veka bio prestonica Ruskog carstva, značajan evropski kulturni centar, i najvažnija ruska luka na Baltiku. Centralni deo grada je danas pod zaštitom UNESKO.

Površina grada je 1.439 km², a broj stanovnika je 2009. bio 4,58 miliona. To je najseverniji milionski grad na svetu.

Lenjingrad
Posle Lenjinove smrti 1924. nekadašnji carski grad je dobio ime Lenjingrad. Centar moći u SSSRu se, međutim, pomerao sve više ka Moskvi. Funkcioneri KPSSa iz Lenjingrada su u početku bili uticajni, što se promenilo kada je Staljin preuzeo apsolutnu vlast. U okviru staljinističkih čistki prvo je 1934. u svom kabinetu ubijen popularni lenjingradski partijski funkcioner Sergej Kirov. Nekadašnji predsednik petrogradskog sovjeta Grigorij Zinovjev osuđen je na montiranom procesu, dok je drugi predsednik sovjeta, Lav Trocki, ubijen u egzilu u Meksiku.

Čak se u prostornom planiranju Lenjingrada video uticaj Moskve. Generalnim planom iz 1935. bilo je predviđeno da se centar grada pomeri na jug, na novoizgrađeni Moskovski trg na Moskovskom prospektu. Centralna građevina trebala je da bude Zgrada sovjeta, slično Palati sovjeta koja je planirana u Moskvi. Moskovski trg je projektovan u tipičnoj formi `socijalističkog grada` koja je primenjivana širom SSSRa. Izbijanje Drugog svetskog rata i nedostatak građevinskog materijala su sprečile selidbu centra grada. Moskovski trg je do danas ostao najveći gradski trg. Plan o prekomponovanju grada imao je ideološki cilj da marginalizuje stari Sankt Peterburg i pretvori grad u samo jedan od mnogih sličnih sovjetskih gradova.

Opsada Lenjingrada
Glavni članak: Opsada Lenjingrada
Lenjingrad je tokom Drugog svetskog rata proveo 872 dana pod opsadom nemačkih i finskih snaga. Blokada je trajala od 8. septembra 1941. do 27. januara 1944. Snage vermahta je predvodio generalfeldmaršal Vilhelm van Leb. Te snage nikada nisu pokušale zauzimanje grada, već su po naređenju Adolfa Hitlera pokušvale da sistematski izgladne njegovo stanovništvo koje nije imalo odakle da se snabdeva hranom. Tajno narećenje vrhovne komande vermahta od 23. septembra 1941. je glasilo:

Firer je odlučio da se grad Peterburg uništi do temelja. Posle poraza sovjetske Rusije neće postojati razlog za opstanak ovog velikog naselja.

Već u ranu 1942. su nacistički planeri označili oblast oko Lenjingrada kao oblast nemačkog naseljavanja. Otuda sledi da su predviđali uništenje oko 3 miliona stanovnika Lenjingrada.

Za vreme opsade hrana je u grad stizala samo veoma opasnim letovima aviona, ili preko jezera Ladoga (leti brodom, a zimi sankama ili kamionima preko zaleđenog jezera). Posebno dramatična situacija je vladala krajem 1941. Nemačka avijacija je uništila skladišta hrane, a zima je stigla neuobičajeno rano. Racije hleba su u oktobru pale na 400 grama za radnike i 250 grama za decu i žene. Do 20. oktobra, pale su na 250 grama za radnike i 125 grama za ostale. Zimske temperature su pale na –40 °C u gradu koji praktično nije imao ogreva. Samo u decembru 1941. umrlo je oko 53.000 ljudi. Mnogi od njih su se jednostavno srušili na ulici od iscrpljenosti.

Savičevi su umrli. Svi su umrli. Tanja je sama.

Ove reči je velikim slovima u svoj dnevnik ispisala jedanaestogodišnja Tanja Savičeva maja 1942. Njen dnevnik je postao simbol opsade i korišćen je kao dokazni dokument na Nirnberškom procesu.

Pesnikinja Ana Ahmatova je 1941. stihovima opisala situaciju u gradu:

Ptice smrti u zenitu stoje,
taj što će Lenjingrad izdati, ko je?
Ne vičite, on diše i snuje,
još živ je on i sve čuje:
Kako na baltijskom dnu
sinovi njegovi jauču u snu.
Kako iz grudi im jecaj: hleba
i do sedmog se čuje neba...
Al surov je svod taj i škrt,
a iz svih prozora gleda smrt.[3]

Tokom teških godina blokade na grad je ispaljeno oko 150.000 artiljerijskih granata, i oko 100.000 avionskih bombi. U pokušajima Crvene armije da razbije blokadu poginulo je 500.000 njenih vojnika. Ona je tek 18. januara 1943. uspela da zauzme ključno utvrđenje i uspostavi usku kopnenu liniju snabdevanja Lenjingrada. Ofanziva kojom je razbijena blokada trajala je od 14. do 27. januara 1944. Po podacima ruskog istoričara Valentina Kovalčuka u tri godine opsade stradalo je oko 2 miliona Rusa, od toga najmanje 750.000 civila. Kao poređenje, Staljingrad je uoči rata imao 450.000 stanovnika.

Istoričari su nakon rata tumačili opsadu Lenjingrada sa dva stanovišta. Jedni su tvrdili da je opsada i izgladnjavanje kao način ratovanja bila ratna strategija primenjivana vekovima. Drugi su smatrali da je ova opsada imala karakter genocida protiv stanovništva Lenjingrada koji se bazirao na rasističkoj politici.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 76008413
433

Stanje kao na fotografijama!

Sankt Peterburg (rus. Санкт-Петербург [ˈsankt pʲɪtʲɪrˈburk]; od 18. [31.] avgusta 1914. do 26. januara 1924. Petrograd, rus. Петроград [pʲɪtrɐˈgrat], od 26. januara 1924. do 6. septembra 1991. Lenjingrad, rus. Ленинград [lʲɪnʲɪnˈgrat]), grad u severozapadnoj Rusiji koji nosi status federalnog grada i administrativnog centra Lenjingradske oblasti i Severozapadnog federalnog okruga.

Posle Moskve, Sankt Peterburg je drugi po broju stanovnika, i drugi po važnosti ekonomski, industrijski, naučni i kulturni centar Rusije. Nalazi se na ušću reke Neve u Finski zaljev (Baltičko more), što ga čini i važnim trasnportnim i trgovačkim centrom.

Sankt Peterburg je osnovao Petar Veliki 1703. na močvarnom zemljištu u blizini mora. Time je želeo da osigura ruski pristup Baltiku. Grad je od 18. do 20. veka bio prestonica Ruskog carstva, značajan evropski kulturni centar, i najvažnija ruska luka na Baltiku. Centralni deo grada je danas pod zaštitom UNESKO.

Površina grada je 1.439 km², a broj stanovnika je 2009. bio 4,58 miliona. To je najseverniji milionski grad na svetu.

Lenjingrad
Posle Lenjinove smrti 1924. nekadašnji carski grad je dobio ime Lenjingrad. Centar moći u SSSRu se, međutim, pomerao sve više ka Moskvi. Funkcioneri KPSSa iz Lenjingrada su u početku bili uticajni, što se promenilo kada je Staljin preuzeo apsolutnu vlast. U okviru staljinističkih čistki prvo je 1934. u svom kabinetu ubijen popularni lenjingradski partijski funkcioner Sergej Kirov. Nekadašnji predsednik petrogradskog sovjeta Grigorij Zinovjev osuđen je na montiranom procesu, dok je drugi predsednik sovjeta, Lav Trocki, ubijen u egzilu u Meksiku.

Čak se u prostornom planiranju Lenjingrada video uticaj Moskve. Generalnim planom iz 1935. bilo je predviđeno da se centar grada pomeri na jug, na novoizgrađeni Moskovski trg na Moskovskom prospektu. Centralna građevina trebala je da bude Zgrada sovjeta, slično Palati sovjeta koja je planirana u Moskvi. Moskovski trg je projektovan u tipičnoj formi `socijalističkog grada` koja je primenjivana širom SSSRa. Izbijanje Drugog svetskog rata i nedostatak građevinskog materijala su sprečile selidbu centra grada. Moskovski trg je do danas ostao najveći gradski trg. Plan o prekomponovanju grada imao je ideološki cilj da marginalizuje stari Sankt Peterburg i pretvori grad u samo jedan od mnogih sličnih sovjetskih gradova.

Opsada Lenjingrada
Glavni članak: Opsada Lenjingrada
Lenjingrad je tokom Drugog svetskog rata proveo 872 dana pod opsadom nemačkih i finskih snaga. Blokada je trajala od 8. septembra 1941. do 27. januara 1944. Snage vermahta je predvodio generalfeldmaršal Vilhelm van Leb. Te snage nikada nisu pokušale zauzimanje grada, već su po naređenju Adolfa Hitlera pokušvale da sistematski izgladne njegovo stanovništvo koje nije imalo odakle da se snabdeva hranom. Tajno narećenje vrhovne komande vermahta od 23. septembra 1941. je glasilo:

Firer je odlučio da se grad Peterburg uništi do temelja. Posle poraza sovjetske Rusije neće postojati razlog za opstanak ovog velikog naselja.

Već u ranu 1942. su nacistički planeri označili oblast oko Lenjingrada kao oblast nemačkog naseljavanja. Otuda sledi da su predviđali uništenje oko 3 miliona stanovnika Lenjingrada.

Za vreme opsade hrana je u grad stizala samo veoma opasnim letovima aviona, ili preko jezera Ladoga (leti brodom, a zimi sankama ili kamionima preko zaleđenog jezera). Posebno dramatična situacija je vladala krajem 1941. Nemačka avijacija je uništila skladišta hrane, a zima je stigla neuobičajeno rano. Racije hleba su u oktobru pale na 400 grama za radnike i 250 grama za decu i žene. Do 20. oktobra, pale su na 250 grama za radnike i 125 grama za ostale. Zimske temperature su pale na –40 °C u gradu koji praktično nije imao ogreva. Samo u decembru 1941. umrlo je oko 53.000 ljudi. Mnogi od njih su se jednostavno srušili na ulici od iscrpljenosti.

Savičevi su umrli. Svi su umrli. Tanja je sama.

Ove reči je velikim slovima u svoj dnevnik ispisala jedanaestogodišnja Tanja Savičeva maja 1942. Njen dnevnik je postao simbol opsade i korišćen je kao dokazni dokument na Nirnberškom procesu.

Pesnikinja Ana Ahmatova je 1941. stihovima opisala situaciju u gradu:

Ptice smrti u zenitu stoje,
taj što će Lenjingrad izdati, ko je?
Ne vičite, on diše i snuje,
još živ je on i sve čuje:
Kako na baltijskom dnu
sinovi njegovi jauču u snu.
Kako iz grudi im jecaj: hleba
i do sedmog se čuje neba...
Al surov je svod taj i škrt,
a iz svih prozora gleda smrt.[3]

Tokom teških godina blokade na grad je ispaljeno oko 150.000 artiljerijskih granata, i oko 100.000 avionskih bombi. U pokušajima Crvene armije da razbije blokadu poginulo je 500.000 njenih vojnika. Ona je tek 18. januara 1943. uspela da zauzme ključno utvrđenje i uspostavi usku kopnenu liniju snabdevanja Lenjingrada. Ofanziva kojom je razbijena blokada trajala je od 14. do 27. januara 1944. Po podacima ruskog istoričara Valentina Kovalčuka u tri godine opsade stradalo je oko 2 miliona Rusa, od toga najmanje 750.000 civila. Kao poređenje, Staljingrad je uoči rata imao 450.000 stanovnika.

Istoričari su nakon rata tumačili opsadu Lenjingrada sa dva stanovišta. Jedni su tvrdili da je opsada i izgladnjavanje kao način ratovanja bila ratna strategija primenjivana vekovima. Drugi su smatrali da je ova opsada imala karakter genocida protiv stanovništva Lenjingrada koji se bazirao na rasističkoj politici.

76008413 Lenjingrad, turisticka mapa, 1968. god.

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.