pregleda

HAJDELBERŠKA ESTETIKA I - Đerđ Lukač


Cena:
890 din
Želi ovaj predmet: 6
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (5809)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 10636

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: K28 / 433
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Đerđ Lukač HAJDELBERŠKA ESTETIKA I, velika edicija ideja, NIP Mladost, Beograd 1977. godine, format 23,5 cm, meki povez, strana 178.


SADRŽAJ knjige:
Sreten Petrović: Fenomenološka estetika Georga Lukacsa
Umetnost kao `izraz` i forme saopštavanja doživljajne stvarnosti
Fenomenološka skica stvaralačkog i receptivnog ponašanja
Istoričnost i bezvremenost umetničkog dela

Đerđ Lukač (mađ. György Lukács; Budimpešta, 13. april 1885 — Budimpešta, 4. jun 1971) je bio mađarski hegelijanski i marksistički filozof i književni kritičar. On je jedan od začetnika Zapadnog marksizma, kao tradicije koja je deo marksističke ortodoksne ideologije Sovjetskog Saveza. On je razvio Teoriju postvarenja i doprineo Marksovoj teoriji uvodeći pojam klasne svesti. Bio je, takođe pristalica lenjinizma. On je ideološki razvio i organizovao Lenjinove pragmatične revolucionarne prakse u formalnu filozofiju revolucije.

Kao književni kritičar bio je izuzetno uticajan zbog svog teorijskog razvoja u oblasti realizma i romana, kao književnog žanra. 1919. godine je bio mađarski ministar kulture u kratkotrajnoj Vladi Mađarske Sovjetske republike (mart-april 1919).[1]

Lukač je bio opisivan kao istaknuti marksistički intelektualac staljinističke ere. Procena njegovih dela i ostavštine može biti prilično komplikovana, zato što se činilo kao da Lukač podržava obe strane; sa jedne, staljinizam kao otelotvorenje marksističke misli, a sa druge strane se bori za povratak na pre-staljinistički marksizam.


Đerđ Lukač je rođen u Budimpešti, Mađarska. Njegov otac Jozef Lovinger (József Löwinger) je bio investicioni bankar, koji je zajedno sa svojom ženom Adel, još jednim sinom i ćerkom predstavljao jednu od bogatijih jevrejskih porodica.

Jozef je krunisan od strane carstva i dobio je titulu barona, samim tim je i Lukač bio baron.[3] Kao autrougarski državljanin njegovo puno ime je glasilo: nemački baron „Georg Bernhard Lukács von Szegedin“, u Mađarskoj je poznat kao „Szegedi Lukács György Bernát“, a kao pisac predstavljao se pod imenima „Georg Lukács“ i „György Lukács“. Lukač je studirao na Kraljevskom mađarskom univerzitetu u Budimpešti, i na Univerzitetu u Berlinu. Kraljevski mađarski univerzitet mu je 1906. godine dodelio doktorat iz sudske prakse,[4] a 1909. godine je završio i svoj doktorat iz filozofije na istom univerzitetu.[5]

Pre-marksistički period
Dok je studirao u Budimpešti, Lukač je bio deo socijalističkih intelektualnih krugova, preko kojih je upoznao Ervina Saba), koji ga je upoznao sa radom Žorža Sorela (Georges Sorel)(1847-1922); francuski pobornik revolucionarnog sindikalizma. U tom periodu, Lukačeve intelektualne perspektive su bile usmerene ka Moderni i Anti-pozitivizmu. Od 1904. do 1908. godine bio je deo pozorišnog kolektiva, koji je proizvodio modernističke, psihološko realne predstave Henrika Ibsena, Avgusta Strindberga i Geharta Hauptmana.

Lukač je dosta vremena provodio u Nemačkoj, gde je i studirao u Berlinu od 1906. do 1910. godine. Za to vreme je upoznao filizofa Georga Zimela. Kasnije 1913. godine dok je boravio u Hajdelbergu, sprijateljio se sa Maksom Veberom, Ernst Blohom i Stefanom Džordžom. Mesto u sistemu idealista, u kom je Lukač, duguje Neo-kantizmu (tadašnja dominantna filizofija na nemačkim univerzitetima), kao i Platonu, Hegelu, Seren Kirkegoru, Vilhelmu Diltaju i Fjodoru Dostojevskom. U tom periodu objavio je dve knjige: „Duša i oblici“ (1911.;1974) i „Teorija romana“ (1916/20.;1971).[6]

Nakon početka Prvog svetskog rata, Lukač je oslobođen vojne službe. Godine 1914. oženio se ruskom političkom aktivisticom Jelenom Grabenko.

Lukač se 1915. godine vratio u Budimpeštu, gde je bio lider Nedeljnog kruga (skup intelektualaca). Bavili su se kulturnim temama koje proizilaze iz egzistencijalnih dela Dostojevskog. Ove teme su bile usko povezane sa tadašnjim Lukačevim interesovanjem za Dostojevskog, dok je boravio u Hajdelbergu. Kao skup, Nedeljni krug je organizovao kulturne događaje, u koje su bili uključeni pisci i muzičari Avangarde, kao što su Karl Manhajm, kompozitor Bela Bartok, Bela Balaš i Karl Polanji. Neki od njih su takođe bili članovi Nedeljnog kruga. 1918. godine, poslednje godine Prvog svetskog rata (1914-1918), Nedeljni krug se razišao. Razišli su se zbog svojih različitih politika, a nekoliko vodećih članova u pratnji Lukača su pristupili Mađarskoj komunističkoj partiji.

Godine 1919. oženio se u Beču svojom drugom ženom, Gertrudom Bortstieber, kolegicom iz Mađarske komunističke partije.

Komunistički lider
Za vreme Prvog svetskog rata i Ruske revolucije (1917), Lukač je redefinisao neke svoje ideje. Postao je predani marksista u tom periodu i pridružio se Mađarskoj komunističkoj partiji 1918. Kao deo Vlade, za kratko vreme postojanja Mađarske Sovjetske republike, Lukač je proglašen za ministra obrazovanja i kulture.

Za vreme Mađarske Sovjetske republike, Lukač je bio komesar Pete divizije mađarske Crvene armije, u čijim redovima je naredio pogubljenje osam boraca, koji su podržavali češke invazione trupe u Poroszlu, u maju 1919. godine.[7]

Nakon što je Mađarska Sovjetska republika bila poražena, Lukaču je bilo naređeno od strane Kuna, da ostane uz Oto Korvina, dok je ostatak rukovodstva partije bio evakuisan. Lukačeva i Korvinova misija bila je da tajno reorganizuju komunistički pokret, ali misija je bila nemoguća. Lukač se krio uz pomoć fotografkinje Olge Mate, ali ubrzo nakon Korvinovog hapšenja, Lukač je pobegao iz Mađarske u Beč. On je uhapšen, ali je spasen od izručenja zbog grupe pisaca, u kojoj su bili i Tomas i Hajnrih Man.[8] Tomas Man je kasnije na osnovu Lukača zasnovao Nafta, lika iz svog romana „Čarobni breg“. Za vreme koje je proveo u Beču 1920. godine, Lukač se sprijateljio sa ostalim komunistima koji su tamo radili ili bili u izgnanstvu; uključujući Viktora Sergea, Adolfa Jozefa i Antonia Gramšija.

Lukač je počeo da razvija lenjinističke ideje u oblasti filozofije. Njegovi glavni radovi u ovom periodu su eseji prikupljeni u njegov veliki opus „Istorija i klasna svest“ (1923). Iako su ovi eseji pokazivali znake onoga što je Vladimir Lenjin nazivao „ultra-levičari“, oni su u suštini promovisali lenjinizam na filozofskom nivou. U julu 1924. godine Grigorij Zinovjev je napao i kritikovao ovu knjigu, zajedno sa radom Karla Korša na Petom kongresu Kominterne. 1924. godine. Ubrzo nakon Lenjinove smrti, Lukač je objavio kratke studije Lenjina, „Studije jedinstva njegove misli“. Godine 1925. objavio je kritički osvrt na Buharinova uputstvo istorijskog materijalizma.

Kao mađarski izbeglica, on je ostao aktivan na levoj strani Mađarske komunističke partije, koja je bila u suprotnosti sa Moskovskim programom, koji je podržavao Bele Kuna (Béla Kun). Njegove „Blum teze“ iz 1928. godine su pozivale na rušenje kontra-revolucionarnog režima admirala Hortija u Mađarskoj, koristeći strategiju sličnu kao za Narodni front koji je nastao 1930—ih godina. On se zalagao za „demokratsku diktaturu“ proletarijata i seljaštva, kao tranzicionu fazu, koja vodi do diktature proletarijata. Nakon što je Kominterna osudila Lukačevu strategiju, on se povukao iz aktivne politike i predao teorijskom radu.

Pod Staljinom i Rakosijem
Godine 1930. dok je boravio u Beču, Lukač je bio pozvan da dođe u Moskvu. Ovaj poziv se vremenski poklapao sa potpisivanjem bečkog policijskog naloga za njegovo proterivanje. Ostavljajući svoju decu da studiraju, Lukač i njegova žena su otišli u Moskvu u martu 1930. godine. Ubrzo po dolasku, Lukaču je bio onemogućen odlazak, ali mu je obezbeđen rad na Institutu marksizma i lenjinizma, zajedno sa Davidom Riazanovom.

Lukač se vratio u Berlin 1931., a 1933. ponovo je iz Berlina otišao u Moskvu da pohađa Institut za filozofiju Ruske akademije nauka. Za to vreme Lukač je prvi put došao u kontakt sa delima mladog Marksa.

Lukaču i njegovoj supruzi nije bilo dozvoljeno da napuste SSSR sve do kraja Drugog svetskog rata. Tokom Staljinove velike čistke, Lukač je bio u izgnanstvu u Taškentu na neko vreme, gde se sprijateljio sa Johanom Beherom. Lukač je preživeo čistke „Velikog terora“, koja je odnela živote oko 80% mađarskih emigranata u Sovjetskom Savezu. Postoje mnoge rasprave među istoričarima koje se odnose na stepen Lukačevog prihvatanja staljinizma.

Nakon rata, Lukač i njegova supruga su se vratili u Mađarsku. Kao član Mađarske komunističke partije, učestvovao je u osnivanju nove mađarske Vlade. Od 1945. godine Lukač je bio član Mađarske akademije nauka.

Između 1945. i 1946. snažno je kritikovao nekomunističke filozofe i pisce. Lukač je optuživan da je igrao `administrativnu` (pravno-birokratsku) ulogu u uklanjanju nezavisnih i ne-komunističkih intelektualaca, kao što su Bela Hamvaš, Ištvan Bibo, Lajoš Prohaska i Karoli Kereni iz mađarskog akademskog života. (Između 1946. i 1953. godine, mnogi mađarski ne-komunistički intelektualci, uključujući Hamvaša i Biboa, bili su zatvoreni ili prisiljeni na fizički rad.)

Lukačev lični i politički stav o kulturi, bio je da će socijalistička kultura na kraju trijumfovati u pogledu kvaliteta. On je smatrao da ona mora da se istakne putem takmičenja sa drugim kulturama, a ne nametanjem administrativnih mera. Godine 1948-49. ovo Lukačevo mišljenje o kulturnoj toleranciji pobeđeno je u „Lukačevoj čistki“, pošto je Matijaš Rakoši učvrstio taktiku „zavadi, pa vladaj“ u Komunističkoj partiji Mađarske.

Sredinom 1950-ih Lukač je reintegrisan u partijskom životu. Partija ga je koristila da očisti Uniju mađarskih pisaca 1955—56. godine. Tomaš Aczel ( Tamás Aczél ) i Tibor Merai (Tibor Méray)(bivši sekretari Unije mađarskih pisaca) su verovali da je Lukač učestvovao nevoljno, a kao dokaz navode njegovo napuštanje predsedništva i sastanka na prvoj pauzi, kao dokaz njegove nespremnosti.[9]

Destaljinizacija
Godine 1956. Lukač je postao ministar kratke komunističke Vlade, koju je predvodio Imre Nađ, a koja se suprotstavljala Sovjetskom Savezu. U to vreme Lukačeva ćerka je predvodila kratkotrajnu Revolucionarnu komunističku partiju mladih. Lukačevo mišljenje o revoluciji 1956. godine je bilo da bi Komunistička partija Mađarske trebalo da se povuče u koalicionu vladu socijalista, i da polako obnovi svoj kredibilitet kod mađarskog naroda. Kao ministar u Nađevoj revolucionarnoj Vladi, Lukač je učestvovao u pokušajima da se reformiše Komunistička partija Mađarske na novim osnovama. Ova partija, Mađarska socijalistička radnička partija se brzo opredelila za Janoša Kadra (János Kádár) nakon 4. novembra 1956. godine.[10]

Tokom Mađarske revolucije 1956. godine, Lukač je prisustvovao debatama o anti-partijama i revolucionarno komunističkom Petefi društvu (Petőfi society), dok je još postojao deo aparata partije. Tokom revolucije, kako je navedeno u Budimpeštanskom dnevniku, Lukač se zalagao za novu sovjetski usklađenu komunističku partiju. Po Lukačevom mišljenju, nova partija može da pobedi socijalno liderstvo samo ubeđivanjem umesto silom. Lukač je predviđao savez između Komunističke partije mladih, revolucionarne mađarske Socijaldemokratske partije i svoje nove partije, kao najmlađeg partnera.

Nakon 1956. godine Lukač je uspeo da izbegne pogubljenje. Zbog njegove uloge u Nađevoj Vladi izgubio je poverenje u partiji. Lukačevi sledbenici optuženi su za političke zločine tokom 1960-ih i 70-ih godina, a nekolicina je pobegla na Zapad. Lukačeve knjige „Mladi Hegel“ i „Razaranje razuma“, korišćene su za raspravu da je Lukač zapravo tajno kritikovao staljinizam kao iracionalno narušavanje hegelijanskog-marksizma.

Nakon sloma revolucije Lukač je deportovan u Rumuniju sa ostatkom Nađeve Vlade. Za razliku od Nađa, on je preživeo čistke od 1956. godine. Vratio se u Budimpeštu 1957. godine. Lukač je 1956. godine javno napustio svoje pozicije i bavio se samokritikama. Napustivši svoje ranije stavove, Lukač je ostao lojalan Komunističkoj partiji sve do svoje smrti 1971. godine. U svojim poslednjim godinama, nakon ustanaka u Francuskoj i Čehoslovačkoj 1968. godine, Lukač je javno kritikovao Sovjetski Savez i Mađarsku komunističku partiju.

U intervjuu, neposredno pre njegove smrti, Lukač je rekao:

Bez prave opšte teorije društva i njegovog kretanja, niko ne ide dalje od staljinizma. Staljin je bio veliki taktičar...ali Staljin na žalost, nije bio marksista... Suština staljinizma leži u postavljanju taktike pre strategije, prakse pre teorije... Staljinistička birokratija je ogromno zlo. Društvo se guši u njemu. Sve postaje nestvarno, nominalistički. Ljudi ne vide dizajn, nema strateških ciljeva, nema kretanja... Tako Lukač zaključuje: Mora se naučiti da se spoje velike odluke popularne političke moći sa ličnim potrebama, onim od svakog pojedinca.

— Markus & Zoltan (1989). pp. 215.–16

Radovi
Istorija i klasna svest
Napisana između 1919. i 1922. godine , „Istorija i klasna svest“ ( 1923 ) je nastala pod uticajem Zapadnog marksizma .[11] Lukač naglašava koncepte kao što su otuđenja, postvarenje i klasna svest.[12]

Lukač tvrdi da je metodologija jedina stvar koja razlikuje marksizam : čak i ako su svi njeni materijalni iskazi odbijeni, ostalo bi validno zbog karakterističnog načina:[13]

Pravoslavni marksizam, dakle, ne znači nekritičko prihvatanje rezultata Marksovih istraga . To nije „ verovanje ` u ovu ili onu tvrdnju, ni egzegeza o „svetoj` knjizi . Naprotiv, pravoslavlje se odnosi isključivo na postupak . To je naučno uverenje da je dijalektički materijalizam put ka istini i da njegovi postupci mogu biti razvijeni, prošireni i produbljeni samo na liniji svojih pronalazača.

On kritikuje marksistički revizionizam pozivom za povratak ovom marksističkom metodu, koji je u osnovi dijalektički materijalizam. Lukač shvata ` revizionizam ` kao karakteristiku marksističke teorije, ukoliko je dijalektički materijalizam, prema njegovim rečima, proizvod klasne borbe :

Iz tog razloga je zadatak pravoslavnog marksizma, njegova pobeda nad revizionizmom i utopizmom nikada ne može značiti poraz, jednom za svagda, lažnih tendencija . To je uvek obnovljiva borba protiv podmuklih efekata buržoaske ideologije na misli proletarijata. Pravoslavni marksizam nije čuvar tradicije, već je to večno budan prorok proglašenju odnosa između zadataka u neposrednoj sadašnjosti i celovitosti istorijskog procesa.

Prema njemu ` Pretpostavka dijalektičkog materijalizma je, podsećamo :`Nije muška svest da utvrdi njihovo postojanje, već naprotiv, njihovo socijalno postojanje koje određuje njihovu svest` ... Tek kada jezgro postojanja stoji otkriveno kao društveni proces postojanje se može posmatrati kao proizvod, iako dosadašnjem nesvesnom proizvodu, ljudske aktivnosti `. U skladu sa Marksovom misli, on kritikuje individualističku buržoasku filozofiju subjekta, koji se zasniva na dobrovoljnom i svesnom subjektu . Protiv ove ideologije, on ističe prioritet društvenih odnosa. Postojanje - pa tako i svet - je proizvod ljudske delatnosti ; ali to se može videti samo ako je prihvaćen prioritet socijalnog procesa na osnovu individualne svesti. Lukač ne podržava ljudsku slobodu za sociološki determinizam : suprotno, ovo je proizvod mogućnosti postojanja prakse.

On zamišlja problem u odnosima između teorije i prakse . Lukač navodi Marksove reči : ` Nije dovoljno da misao zahteva da se ostvari, već i realnost mora težiti ka misli `. Kako misli intelektualaca da se odnose na klasne borbe, ako teorija nije samo da zaostaje za istorijom, kao što je u Hegelovoj filozofiji istorije ( ` Minerva uvek dolazi u sumrak noći ... ` )? Lukač kritikuje Fridriha Engels `Anti- Diringa, rekavši da ` čak i ne pominjemo najvitalniju interakciju, a to je dijalektički odnos između subjekta i objekta u istorijskom procesu, a kamoli da mu daju značaj koji zaslužuje`. Ovaj dijalektički odnos između subjekta i objekta je osnova Lukačeve kritike Imanuel Kantove epistemologije, prema kojem je predmet eksterijer, univerzalni i posmatran predmet, odvojen od objekta.

Za Lukača, `ideologija` je projekcija klasne svesti buržoazije, čija je uloga da spreči proletarijat od postizanja svesti o svom revolucionarnom položaju. Ideologija određuje `oblik objektivnosti`, a time i samu strukturu znanja. Prema Lukaču, prava nauka mora postići `konkretnu celinu` kroz koju samo da je moguć sadašnji oblik objektivnosti kao istorijski period. Tako, večiti `zakoni` ekonomije su otpušteni kao ideološke iluzije projektovane od strane objektivnosti u sadašnjem obliku ( `Šta je pravoslavni marksizam?`). On takođe piše: `To je samo kada je jezgro bića prikazano kao društveno podesno, da se može pojaviti kao proizvod, do sada nesvesne, ljudske aktivnosti, i ovu aktivnost, sa svoje strane, kao odlučujući element transformacije bića`. ( `Šta je pravoslavni marksizam?`). Na kraju, `pravoslavni marksizam` nije definisan kao tumačenje „Kapitala“ kao da je Biblija ili zagrljaj `marksističke teze`, već kao vernost `marksističke metode`, dijalektike.

Lukač predstavlja kategoriju depersonalizacije (radnik kao roba)kojom, zbog prirode robe kapitalističkog društva, društveni odnosi postaju objektizovani. Ovo onemogućava spontanu pojavu klasne svesti. U tom kontekstu, pojavljuje se potreba za partijom u smislu lenjinizma, subjektivnog aspekta ponovnog poleta marksističke dijalektike.

U svojoj kasnijoj karijeri, Lukač se odrekao ideje „Istorije i klasne svesti“ , naročito verovanja u proletarijat kao ` subjekt-objekt istorije ` ( 1960. Pogovor preveden na francuski jezik ) . Tek 1925—1926. godine, on je i dalje branio ove ideje, u nedovršenom rukopisu, koji je nazvao „Tailizam i dijalektika“ . Delo nije objavljeno do 1996. godine, na mađarskom i engleskom jeziku 2000. godine pod naslovom „Odbrane istorije i klasne svesti“.

Književni i estetski rad
Pored svog položaja kao marksističkog političkog mislioca, Lukač je bio vrlo uticajan književni kritičar u dvadesetom veku. Njegov važan doprinos u književnoj kritici počeo je već na početku karijere, sa „Teorijom romana“, njegovim prvobitnim radom u književnoj teoriji i teoriji žanra . Knjiga je istorija romana kao forme, i istraga svojstava i različitih karakteristika romana. U „Teoriji romana“, on uvodi termin `transcendentalnog beskućništva`, koje on definiše kao `žudnja svih duša za mestima u kojima su ona nekada pripadala`, i ` Nostalgija ... za utopijskim savršenstvom, nostalgija koja se oseća i njene želje da bude jedina istinska stvarnost` .[14][15]

Lukač je kasnije odbacio svoju „Teoriju romana“, napisavši dug uvod u kojem je opisao svoje pogreške, ali taj uvod ipak sadrži `romantični antikapitalizam` koji će se kasnije razviti u marksizam. (U ovom uvodu nalazi se i njegovo čuveno odbacivanje Teodora Adorna i drugih zapadnih marksista kao prebivanje u `Grand Hotelu Abis`.)

Lukačeva kasnija književna kritika uključuje dobro poznati esej `Kafka ili Tomas Man ?`, u kojem Lukač tvrdi za rad Tomasa Mana da je superiorni pokušaj da se bavi stanjem modernosti, i kritikuje brend modernizma kod Franca Kafke. Lukač se odlučno protivi formalnim inovacijama modernističkih pisaca kao što su Franc Kafka, Džejms Džojs i Semjuel Beket, Lukač se zalaže za tradicionalnu estetiku realizma.

Tokom boravka u Moskvi 1930. godine, Lukač je radio na marksističkom pregledu estetike koji pripada grupi oko tada uticajnog moskovskog časopisa ` Književni kritičar `.[16] Urednik ovog časopisa bio je, Mihail Lifšic, važan Sovjetski autor za estetiku. Lifšicovi pogledi bili su vrlo slični Lukačevim, onoliko koliko i tvrdi za vrednosti tradicionalne umetnosti; uprkos drastičnoj razlici u godinama (Lifšic je bio mnogo mlađi) i Lifšic i Lukač su ukazali da je njihov radni odnos, u to vreme, bio saradnja jednakih. Lukač je često doprinosio ovom časopisu, koji je široko praćen od strane marksističkih umetničkih teoretičara širom sveta kroz različite prevode objavljene uz pomoć Sovjetske Vlade.

Saradnja između Lifšica i Lukača je dovela do stvaranja neformalnog kruga istomišljenika marksističkih intelektualaca koji su povezani sa časopisom Književni kritičar [književni kritičar ], objavljivan je mesečno, prvi put u leto 1933. godine od strane Organizacionog komiteta udruženja književnika... Grupa mislilaca je formirana oko Lifšica, Lukača i Andreja Platonova, oni su se bavili artikulacijom estetskih stavova Karla Marksa i stvaranjem neke vrste marksističke estetike koja u to vreme još nije bila propisno formulisana.[17]

Lukač je tvrdio da se primeti revolucionarni lik romana kod ser Valter Skota i Onore de Balzaka. Lukač je smatrao da je nostalgična, pro-aristokratska politika oba ta autora dozvolila tačne i kritičke stavove zbog njihovog protivljenja (doduše reakcionarnog) prema buržoaziji u usponu. Ovaj stav je detaljnije izražen u njegovoj kasnijoj knjizi „Istorijski roman“ (koja je objavljena na ruskom jeziku 1937. godine, zatim na mađarskom jeziku 1947. godine ), kao i u Lukačevom eseju „Realizam u ravnoteži` (iz 1938. godine).

„Istorijski roman“ verovatno je Lukačev najuticajniji rad u oblasti književne istorije. U toj studiji Lukač prati razvoj žanra istorijske fikcije. Do pre 1789. godine, tvrdi on, svest ljudi o istoriji bila je relativno nerazvijena, Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi koji su usledili doneli su realizaciju stalnih promena i razvijanje karaktera ljudskog postojanja. Ta nova istorijska svest se ogleda u radu ser Valter Skota, čiji romani koriste `reprezentativne` ili `tipične` likove da dramatizuju velike socijalne konflikte i istorijske transformacije, npr. raspad feudalnog društva u škotskim brdima i učvršćivanje merkantilnog kapitalizma. Lukač tvrdi da je taj Skotov novi brend istorijskog realizma preuzet od strane Balzaka i Tolstoja, i da je omogućio romanopiscima da ne prikažu savremeni društveni život kao statičku dramu fiksnih, univerzalnih tipova, već kao trenutak istorije, koji se stalno menja, otvoren za potencijalne revolucionarne transformacije. Iz tog razloga on vidi ove autore kao progresivne i njihov rad kao potencijalno radikalan, uprkos njihovoj ličnoj konzervativnoj politici.

Za Lukača, ova istorijska realistička tradicija počela je da popušta posle revolucije iz 1848., kada je buržoazija prestala da bude progresivna sila a uloga buržoazije kao agenata istorije je bila potom uzurpirana od strane proletarijata. Nakon tog vremena, istorijski realizam počinje da bledi i gubi svoju zabrinutost za društveni život kao istorijsku neizbežnost. On to ilustruje upoređujući Floberov istorijski roman Salambo sa romanima ranijih realista. Za njega, Flauberovo delo označava okretanje leđa od važnih društvenih pitanja u korist podizanje stila u odnosu na sadržaj i suštinu. Zašto on ne govori o „Sentimentalnom obrazovanju“, romanu koji je mnogo otvorenije zabrinut za nedavne istorijske događaje, nije jasno. Veći deo svog života Lukač je promovisao povratak u realističku tradiciju i verovao je da je ona dostigla svoj vrhunac sa Balzakom i Skotom, a žalio se zbog navodnog zanemarivanja istorije koja je karakterisčna za modernizam.

Istorijski roman je imao ogroman uticaj u kasnijim kritičkim studijama istorijske fikcije, i nijedan ozbiljan analitičar tog žanra nije uspeo da se angažuje na nivou sa Lukakačevim argumentima.

Uravnoteženi realizam (1938) - Lukačeva odbrana književnog realizma
Inicijalna namera „Uravnoteženi realizam“, koja je rečena po njegovom izdavanju, je razotkrivanje tvrdnje onih koji su branili ekspresionizam, kao značajan književni pokret. Lukač je usmeren na nesklad u zajednici modernističkih kritičara, koje je on smatrao nesposobnim da odluče koji pisci su bili ekspresionisti a koji ne, tvrdeći da „možda ne postoji nešto kao ekspresionistički pisci“.

Ali iako je njegov cilj, naizgled, da kritikuje ono što doživljava kao precenjivanje modernističkih škola pisanja u vreme kada je članak objavljen, Lukač koristi esej kao priliku da unapredi svoju formulaciju poželjnu alternativu ovim školama. On odbacuje ideju da se moderna umetnost mora obavezno manifestovati kao litanija sekvencijalnih pokreta, počevši od naturalizma, i nastavlja kroz impresionizam i ekspresionizam da kulminira u nadrealizam. Za Lukača, važno pitanje u učešću nije bio sukob koji proizilazi iz razvojnih suprotnosti modernista u klasične oblike, već sposobnost umetnosti da se suprotstavi objektivnoj realnosti koja postoji u svetu, on je pronašao sposobnost koja je u potpunosti je falila modernizmu.

Lukač je verovao da poželjna alternativa takvom modernizmu mora biti u obliku realizma, i on angažuje autore realiste Maksima Gorkog, Tomasa i Henriha Mana, Romein Rolanda da se bore za svoj povod. Na okvir debate, Lukač uvodi argumente kritičara Ernsta Bloka, branioca ekspresionizma, i autora kome Lukač najviše odgovara. On tvrdi da su modernisti, kao što je Blok, i te kako spremni da ignorišu tradiciju realista, neznanje za koje on veruje da potiče iz modernističkog odbacivanja ključnog načela marksističke teorije. Ovaj princip je verovanje da je sistem kapitalizma ` objektivna celovitost društvenih odnosa `, i to je osnova Lukačevim argumentima u korist realizma.

On objašnjava da je sveprisutnost kapitalizma, jedinstvo u njenoj ekonomskoj i ideološkoj teoriji, i njen veliki uticaj na društvene odnose čini `zatvorenom integracijom` ili `celinom`, cilj koji potpuno funkcioniše nezavisno od ljudske svesti. Lukač citira Marksa da učvrsti ovaj istorijski materijalistički pogled na svet:„Odnosi proizvodnje u svakom društvu čine celinu `. On se dalje oslanja na Marksa tvrdeći da je neumeren buržoaski razvoj na svetskim tržištima tako dalekosežan kao stvaranje jedinstvene celine, i objašnjava da zbog povećanja autonomije elemenata kapitalističkog sistema ( kao što je autonomija valute ) je doživljavaju od strane društva kao ` krizu `; mora biti osnovno jedinstvo koje se vezuje za ove naizgled autonomne elemente kapitalističkog sistema zajedno, i čini da se njihovo razdvajanje pojavljuje kao kriza.

Vraćajući se modernističkim formama, Lukač je predviđao da takve teorije zanemaruju odnos književnosti prema objektivnoj stvarnosti, u korist prikazivanja subjektivnog iskustva i neposrednosti da rade malo na ispoljavanju kapitalističkih osnova celovitog postojanja. Jasno je da se Lukač po pitanju predstavljanja stvarnosti kao glavnog umetničkog cilja verovatno ne suprotstavlja modernistima, ali on tvrdi da „Ako pisac nastoji da predstavlja realnost kao da stvarno jeste takva, odnosno ako je on autentičan realista, onda pitanje totaliteta igra odlučujuću ulogu`. „Istinski realisti` pokazuju značaj društvenog konteksta, i od kad je razotkrivanje ove objektivne celovitosti ključni element u Lukačevoj marksističkoj ideologiji, on privileguje njihov autorski pristup.

Lukač onda postavlja dijalektičku opoziciju između dva elementa, on veruje svojstvu ljudskog iskustva. On tvrdi da ovaj dijalektički odnos postoji između „pojave` događaja kao subjektivnog, nesputanog iskustva i njihove „suštine` kao izazvanog od strane objektivne celovitosti kapitalizma. Lukač objašnjava da dobri realisti, kao što je Tomas Man, stvaraju kontrast između svesti njihovih karaktera (pojava) i stvarne nezavisnosti od njih (suština). Prema Lukaču, Man uspeva jer on stvara ovaj kontrast. S druge strane, modernistički pisci ne uspevaju jer prikazuju stvarnost samo kao pojave na njih i njihove karaktere-subjektivno „ne probijaju površinu` ovih neposrednih, subjektivnih iskustava „da otkriju samu suštinu, odnosno prave faktore koji se odnose na njihova iskustva do skrivenih društvenih snaga koje ih proizvode `. Zamke da se oslanja na neposrednosti su višestruke, prema Lukaču. Zato što predrasude ulivene od strane kapitalističkog sistema su tako podmukle, ne mogu da se izbegnu bez napuštanja subjektivnog iskustva i neposrednosti u oblasti književnoj. Oni mogu samo biti zamenjeni od strane autora realista koji „poništavaju i prevazilaze granice neposrednosti, od proučavanja svih subjektivnih iskustava i merenja istih u odnosu na društvenu stvarnost`, ovo nije lak zadatak. Lukač se oslanja na Hegelove dijalektike da objasni kako odnosi između ove neposrednosti i apstrakcije utiču na suptilnu indoktrinaciju na deo kapitalističke celovitosti. Kruženje novca, objašnjava on, kao i druge elemente kapitalizma, je u potpunosti apstraktovano daleko od svog mesta u širi kapitalistički sistem, i stoga se pojavljuje kao subjektivna neposrednost, koja izostavlja svoju poziciju kao ključnog elementa objektivne celovitosti.

Iako apstrakcija može dovesti do prikrivanja objektivne stvarnosti, neophodna je za umetnost, a Lukač veruje da autori realisti mogu uspešno primenjivati to „da prodru zakone koji regulišu objektivnu stvarnost, i da otkriju što dublje, skrivenije, odmah ne baš primetne, u veze koje idu da ulepšaju društvo`. Nakon velikog intelektualnog napora, Lukač tvrdi da uspešan realista može da otkrije ove objektivne odnose i da im umetnički oblik u vidu subjektivnog iskustva lika. Zatim, upotrebom tehnike apstrakcije, autor može da prikaže iskustvo lika objektivne stvarnosti kao istu vrstu subjektivnog iskustva koje karakteriše uticaj sveukupnosti realnih pojedinaca. Najbolji realisti, tvrdi on, „prikazuju vitalne, ali ne odmah očigledne, snage na radu u objektivnoj stvarnosti`. Oni to čine sa takvom dubinom i istinom da proizvodi njihove mašte potencijalno mogu dobiti potvrdu od kasnijih istorijskih događaja. Prava remek dela realizma mogu biti cenjena kao „celine` koje prikazuju široku i iscrpnu objektivnu realnost poput one koja postoji u neizmišljenom svetu.

Nakon napretka svoje formulacije poželjne književne škole, realizam koji opisuje objektivnu realnost, Lukač se još jednom okreće zagovornicima modernizma. Pozivajući se na Ničea, koji tvrdi da „znak svakog oblika književne dekadencije... je da život više ne stanuje u celovitosti`, Lukač nastoji da odbacimo modernistička prikazivanja, tvrdeći da se ne odražavaju na objektivnu stvarnost, već nastavljaju da subjektivitetom stvore „domaći model savremenog sveta`.

Apstrakcija (i neposrednost) sadržana u modernističkim prikazivanjima, je „suština` kapitalističke dominacije odvojene od njihovog konteksta, na način koji uzima svaku suštinu u „izolaciju`, a ne uzimajući u obzir objektivnu celinu koja je temelj za sve njih. Lukač veruje da je „društvena misija književnosti` da razjasni iskustvo masa, a zauzvrat pokaže ovim masama da su njihova iskustva prouzrokovana objektivnom sveukupnosti kapitalizma, i njegova glavna kritika modernističkih škola književnosti je da su oni omanuli u tom cilju. Realizam, jer stvara, očigledno, subjektivna iskustva koja pokazuju suštinske društvene realnosti koje ih izazivaju, je za Lukača jedina vredna književna škola početkom dvadesetog veka.

Ontologija društvenog bića
Kasnije u životu, Lukač je preduzeo veliko izlaganje o ontologiji društenog bića, koje je delimično objavljeno na engleskom u 3 dela. Rad predstavlja sistematičnu obradu dijalektičke filozofije u njegovom materijalnom obliku.

Dela
Rani radovi: 1902-1910
Duša i oblici (1911)
Istorija i klasna svest (1923)
Prolegomena za marksističku estetiku: posebnost kao centralna kategorija estetike
Osobenost estetskog (1963)
Današnji značaj kritičkog realizma
Teorija romana (1974)
Odbrana istorije i klasne svesti (2000)

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.




Predmet: 62730225
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Đerđ Lukač HAJDELBERŠKA ESTETIKA I, velika edicija ideja, NIP Mladost, Beograd 1977. godine, format 23,5 cm, meki povez, strana 178.


SADRŽAJ knjige:
Sreten Petrović: Fenomenološka estetika Georga Lukacsa
Umetnost kao `izraz` i forme saopštavanja doživljajne stvarnosti
Fenomenološka skica stvaralačkog i receptivnog ponašanja
Istoričnost i bezvremenost umetničkog dela

Đerđ Lukač (mađ. György Lukács; Budimpešta, 13. april 1885 — Budimpešta, 4. jun 1971) je bio mađarski hegelijanski i marksistički filozof i književni kritičar. On je jedan od začetnika Zapadnog marksizma, kao tradicije koja je deo marksističke ortodoksne ideologije Sovjetskog Saveza. On je razvio Teoriju postvarenja i doprineo Marksovoj teoriji uvodeći pojam klasne svesti. Bio je, takođe pristalica lenjinizma. On je ideološki razvio i organizovao Lenjinove pragmatične revolucionarne prakse u formalnu filozofiju revolucije.

Kao književni kritičar bio je izuzetno uticajan zbog svog teorijskog razvoja u oblasti realizma i romana, kao književnog žanra. 1919. godine je bio mađarski ministar kulture u kratkotrajnoj Vladi Mađarske Sovjetske republike (mart-april 1919).[1]

Lukač je bio opisivan kao istaknuti marksistički intelektualac staljinističke ere. Procena njegovih dela i ostavštine može biti prilično komplikovana, zato što se činilo kao da Lukač podržava obe strane; sa jedne, staljinizam kao otelotvorenje marksističke misli, a sa druge strane se bori za povratak na pre-staljinistički marksizam.


Đerđ Lukač je rođen u Budimpešti, Mađarska. Njegov otac Jozef Lovinger (József Löwinger) je bio investicioni bankar, koji je zajedno sa svojom ženom Adel, još jednim sinom i ćerkom predstavljao jednu od bogatijih jevrejskih porodica.

Jozef je krunisan od strane carstva i dobio je titulu barona, samim tim je i Lukač bio baron.[3] Kao autrougarski državljanin njegovo puno ime je glasilo: nemački baron „Georg Bernhard Lukács von Szegedin“, u Mađarskoj je poznat kao „Szegedi Lukács György Bernát“, a kao pisac predstavljao se pod imenima „Georg Lukács“ i „György Lukács“. Lukač je studirao na Kraljevskom mađarskom univerzitetu u Budimpešti, i na Univerzitetu u Berlinu. Kraljevski mađarski univerzitet mu je 1906. godine dodelio doktorat iz sudske prakse,[4] a 1909. godine je završio i svoj doktorat iz filozofije na istom univerzitetu.[5]

Pre-marksistički period
Dok je studirao u Budimpešti, Lukač je bio deo socijalističkih intelektualnih krugova, preko kojih je upoznao Ervina Saba), koji ga je upoznao sa radom Žorža Sorela (Georges Sorel)(1847-1922); francuski pobornik revolucionarnog sindikalizma. U tom periodu, Lukačeve intelektualne perspektive su bile usmerene ka Moderni i Anti-pozitivizmu. Od 1904. do 1908. godine bio je deo pozorišnog kolektiva, koji je proizvodio modernističke, psihološko realne predstave Henrika Ibsena, Avgusta Strindberga i Geharta Hauptmana.

Lukač je dosta vremena provodio u Nemačkoj, gde je i studirao u Berlinu od 1906. do 1910. godine. Za to vreme je upoznao filizofa Georga Zimela. Kasnije 1913. godine dok je boravio u Hajdelbergu, sprijateljio se sa Maksom Veberom, Ernst Blohom i Stefanom Džordžom. Mesto u sistemu idealista, u kom je Lukač, duguje Neo-kantizmu (tadašnja dominantna filizofija na nemačkim univerzitetima), kao i Platonu, Hegelu, Seren Kirkegoru, Vilhelmu Diltaju i Fjodoru Dostojevskom. U tom periodu objavio je dve knjige: „Duša i oblici“ (1911.;1974) i „Teorija romana“ (1916/20.;1971).[6]

Nakon početka Prvog svetskog rata, Lukač je oslobođen vojne službe. Godine 1914. oženio se ruskom političkom aktivisticom Jelenom Grabenko.

Lukač se 1915. godine vratio u Budimpeštu, gde je bio lider Nedeljnog kruga (skup intelektualaca). Bavili su se kulturnim temama koje proizilaze iz egzistencijalnih dela Dostojevskog. Ove teme su bile usko povezane sa tadašnjim Lukačevim interesovanjem za Dostojevskog, dok je boravio u Hajdelbergu. Kao skup, Nedeljni krug je organizovao kulturne događaje, u koje su bili uključeni pisci i muzičari Avangarde, kao što su Karl Manhajm, kompozitor Bela Bartok, Bela Balaš i Karl Polanji. Neki od njih su takođe bili članovi Nedeljnog kruga. 1918. godine, poslednje godine Prvog svetskog rata (1914-1918), Nedeljni krug se razišao. Razišli su se zbog svojih različitih politika, a nekoliko vodećih članova u pratnji Lukača su pristupili Mađarskoj komunističkoj partiji.

Godine 1919. oženio se u Beču svojom drugom ženom, Gertrudom Bortstieber, kolegicom iz Mađarske komunističke partije.

Komunistički lider
Za vreme Prvog svetskog rata i Ruske revolucije (1917), Lukač je redefinisao neke svoje ideje. Postao je predani marksista u tom periodu i pridružio se Mađarskoj komunističkoj partiji 1918. Kao deo Vlade, za kratko vreme postojanja Mađarske Sovjetske republike, Lukač je proglašen za ministra obrazovanja i kulture.

Za vreme Mađarske Sovjetske republike, Lukač je bio komesar Pete divizije mađarske Crvene armije, u čijim redovima je naredio pogubljenje osam boraca, koji su podržavali češke invazione trupe u Poroszlu, u maju 1919. godine.[7]

Nakon što je Mađarska Sovjetska republika bila poražena, Lukaču je bilo naređeno od strane Kuna, da ostane uz Oto Korvina, dok je ostatak rukovodstva partije bio evakuisan. Lukačeva i Korvinova misija bila je da tajno reorganizuju komunistički pokret, ali misija je bila nemoguća. Lukač se krio uz pomoć fotografkinje Olge Mate, ali ubrzo nakon Korvinovog hapšenja, Lukač je pobegao iz Mađarske u Beč. On je uhapšen, ali je spasen od izručenja zbog grupe pisaca, u kojoj su bili i Tomas i Hajnrih Man.[8] Tomas Man je kasnije na osnovu Lukača zasnovao Nafta, lika iz svog romana „Čarobni breg“. Za vreme koje je proveo u Beču 1920. godine, Lukač se sprijateljio sa ostalim komunistima koji su tamo radili ili bili u izgnanstvu; uključujući Viktora Sergea, Adolfa Jozefa i Antonia Gramšija.

Lukač je počeo da razvija lenjinističke ideje u oblasti filozofije. Njegovi glavni radovi u ovom periodu su eseji prikupljeni u njegov veliki opus „Istorija i klasna svest“ (1923). Iako su ovi eseji pokazivali znake onoga što je Vladimir Lenjin nazivao „ultra-levičari“, oni su u suštini promovisali lenjinizam na filozofskom nivou. U julu 1924. godine Grigorij Zinovjev je napao i kritikovao ovu knjigu, zajedno sa radom Karla Korša na Petom kongresu Kominterne. 1924. godine. Ubrzo nakon Lenjinove smrti, Lukač je objavio kratke studije Lenjina, „Studije jedinstva njegove misli“. Godine 1925. objavio je kritički osvrt na Buharinova uputstvo istorijskog materijalizma.

Kao mađarski izbeglica, on je ostao aktivan na levoj strani Mađarske komunističke partije, koja je bila u suprotnosti sa Moskovskim programom, koji je podržavao Bele Kuna (Béla Kun). Njegove „Blum teze“ iz 1928. godine su pozivale na rušenje kontra-revolucionarnog režima admirala Hortija u Mađarskoj, koristeći strategiju sličnu kao za Narodni front koji je nastao 1930—ih godina. On se zalagao za „demokratsku diktaturu“ proletarijata i seljaštva, kao tranzicionu fazu, koja vodi do diktature proletarijata. Nakon što je Kominterna osudila Lukačevu strategiju, on se povukao iz aktivne politike i predao teorijskom radu.

Pod Staljinom i Rakosijem
Godine 1930. dok je boravio u Beču, Lukač je bio pozvan da dođe u Moskvu. Ovaj poziv se vremenski poklapao sa potpisivanjem bečkog policijskog naloga za njegovo proterivanje. Ostavljajući svoju decu da studiraju, Lukač i njegova žena su otišli u Moskvu u martu 1930. godine. Ubrzo po dolasku, Lukaču je bio onemogućen odlazak, ali mu je obezbeđen rad na Institutu marksizma i lenjinizma, zajedno sa Davidom Riazanovom.

Lukač se vratio u Berlin 1931., a 1933. ponovo je iz Berlina otišao u Moskvu da pohađa Institut za filozofiju Ruske akademije nauka. Za to vreme Lukač je prvi put došao u kontakt sa delima mladog Marksa.

Lukaču i njegovoj supruzi nije bilo dozvoljeno da napuste SSSR sve do kraja Drugog svetskog rata. Tokom Staljinove velike čistke, Lukač je bio u izgnanstvu u Taškentu na neko vreme, gde se sprijateljio sa Johanom Beherom. Lukač je preživeo čistke „Velikog terora“, koja je odnela živote oko 80% mađarskih emigranata u Sovjetskom Savezu. Postoje mnoge rasprave među istoričarima koje se odnose na stepen Lukačevog prihvatanja staljinizma.

Nakon rata, Lukač i njegova supruga su se vratili u Mađarsku. Kao član Mađarske komunističke partije, učestvovao je u osnivanju nove mađarske Vlade. Od 1945. godine Lukač je bio član Mađarske akademije nauka.

Između 1945. i 1946. snažno je kritikovao nekomunističke filozofe i pisce. Lukač je optuživan da je igrao `administrativnu` (pravno-birokratsku) ulogu u uklanjanju nezavisnih i ne-komunističkih intelektualaca, kao što su Bela Hamvaš, Ištvan Bibo, Lajoš Prohaska i Karoli Kereni iz mađarskog akademskog života. (Između 1946. i 1953. godine, mnogi mađarski ne-komunistički intelektualci, uključujući Hamvaša i Biboa, bili su zatvoreni ili prisiljeni na fizički rad.)

Lukačev lični i politički stav o kulturi, bio je da će socijalistička kultura na kraju trijumfovati u pogledu kvaliteta. On je smatrao da ona mora da se istakne putem takmičenja sa drugim kulturama, a ne nametanjem administrativnih mera. Godine 1948-49. ovo Lukačevo mišljenje o kulturnoj toleranciji pobeđeno je u „Lukačevoj čistki“, pošto je Matijaš Rakoši učvrstio taktiku „zavadi, pa vladaj“ u Komunističkoj partiji Mađarske.

Sredinom 1950-ih Lukač je reintegrisan u partijskom životu. Partija ga je koristila da očisti Uniju mađarskih pisaca 1955—56. godine. Tomaš Aczel ( Tamás Aczél ) i Tibor Merai (Tibor Méray)(bivši sekretari Unije mađarskih pisaca) su verovali da je Lukač učestvovao nevoljno, a kao dokaz navode njegovo napuštanje predsedništva i sastanka na prvoj pauzi, kao dokaz njegove nespremnosti.[9]

Destaljinizacija
Godine 1956. Lukač je postao ministar kratke komunističke Vlade, koju je predvodio Imre Nađ, a koja se suprotstavljala Sovjetskom Savezu. U to vreme Lukačeva ćerka je predvodila kratkotrajnu Revolucionarnu komunističku partiju mladih. Lukačevo mišljenje o revoluciji 1956. godine je bilo da bi Komunistička partija Mađarske trebalo da se povuče u koalicionu vladu socijalista, i da polako obnovi svoj kredibilitet kod mađarskog naroda. Kao ministar u Nađevoj revolucionarnoj Vladi, Lukač je učestvovao u pokušajima da se reformiše Komunistička partija Mađarske na novim osnovama. Ova partija, Mađarska socijalistička radnička partija se brzo opredelila za Janoša Kadra (János Kádár) nakon 4. novembra 1956. godine.[10]

Tokom Mađarske revolucije 1956. godine, Lukač je prisustvovao debatama o anti-partijama i revolucionarno komunističkom Petefi društvu (Petőfi society), dok je još postojao deo aparata partije. Tokom revolucije, kako je navedeno u Budimpeštanskom dnevniku, Lukač se zalagao za novu sovjetski usklađenu komunističku partiju. Po Lukačevom mišljenju, nova partija može da pobedi socijalno liderstvo samo ubeđivanjem umesto silom. Lukač je predviđao savez između Komunističke partije mladih, revolucionarne mađarske Socijaldemokratske partije i svoje nove partije, kao najmlađeg partnera.

Nakon 1956. godine Lukač je uspeo da izbegne pogubljenje. Zbog njegove uloge u Nađevoj Vladi izgubio je poverenje u partiji. Lukačevi sledbenici optuženi su za političke zločine tokom 1960-ih i 70-ih godina, a nekolicina je pobegla na Zapad. Lukačeve knjige „Mladi Hegel“ i „Razaranje razuma“, korišćene su za raspravu da je Lukač zapravo tajno kritikovao staljinizam kao iracionalno narušavanje hegelijanskog-marksizma.

Nakon sloma revolucije Lukač je deportovan u Rumuniju sa ostatkom Nađeve Vlade. Za razliku od Nađa, on je preživeo čistke od 1956. godine. Vratio se u Budimpeštu 1957. godine. Lukač je 1956. godine javno napustio svoje pozicije i bavio se samokritikama. Napustivši svoje ranije stavove, Lukač je ostao lojalan Komunističkoj partiji sve do svoje smrti 1971. godine. U svojim poslednjim godinama, nakon ustanaka u Francuskoj i Čehoslovačkoj 1968. godine, Lukač je javno kritikovao Sovjetski Savez i Mađarsku komunističku partiju.

U intervjuu, neposredno pre njegove smrti, Lukač je rekao:

Bez prave opšte teorije društva i njegovog kretanja, niko ne ide dalje od staljinizma. Staljin je bio veliki taktičar...ali Staljin na žalost, nije bio marksista... Suština staljinizma leži u postavljanju taktike pre strategije, prakse pre teorije... Staljinistička birokratija je ogromno zlo. Društvo se guši u njemu. Sve postaje nestvarno, nominalistički. Ljudi ne vide dizajn, nema strateških ciljeva, nema kretanja... Tako Lukač zaključuje: Mora se naučiti da se spoje velike odluke popularne političke moći sa ličnim potrebama, onim od svakog pojedinca.

— Markus & Zoltan (1989). pp. 215.–16

Radovi
Istorija i klasna svest
Napisana između 1919. i 1922. godine , „Istorija i klasna svest“ ( 1923 ) je nastala pod uticajem Zapadnog marksizma .[11] Lukač naglašava koncepte kao što su otuđenja, postvarenje i klasna svest.[12]

Lukač tvrdi da je metodologija jedina stvar koja razlikuje marksizam : čak i ako su svi njeni materijalni iskazi odbijeni, ostalo bi validno zbog karakterističnog načina:[13]

Pravoslavni marksizam, dakle, ne znači nekritičko prihvatanje rezultata Marksovih istraga . To nije „ verovanje ` u ovu ili onu tvrdnju, ni egzegeza o „svetoj` knjizi . Naprotiv, pravoslavlje se odnosi isključivo na postupak . To je naučno uverenje da je dijalektički materijalizam put ka istini i da njegovi postupci mogu biti razvijeni, prošireni i produbljeni samo na liniji svojih pronalazača.

On kritikuje marksistički revizionizam pozivom za povratak ovom marksističkom metodu, koji je u osnovi dijalektički materijalizam. Lukač shvata ` revizionizam ` kao karakteristiku marksističke teorije, ukoliko je dijalektički materijalizam, prema njegovim rečima, proizvod klasne borbe :

Iz tog razloga je zadatak pravoslavnog marksizma, njegova pobeda nad revizionizmom i utopizmom nikada ne može značiti poraz, jednom za svagda, lažnih tendencija . To je uvek obnovljiva borba protiv podmuklih efekata buržoaske ideologije na misli proletarijata. Pravoslavni marksizam nije čuvar tradicije, već je to večno budan prorok proglašenju odnosa između zadataka u neposrednoj sadašnjosti i celovitosti istorijskog procesa.

Prema njemu ` Pretpostavka dijalektičkog materijalizma je, podsećamo :`Nije muška svest da utvrdi njihovo postojanje, već naprotiv, njihovo socijalno postojanje koje određuje njihovu svest` ... Tek kada jezgro postojanja stoji otkriveno kao društveni proces postojanje se može posmatrati kao proizvod, iako dosadašnjem nesvesnom proizvodu, ljudske aktivnosti `. U skladu sa Marksovom misli, on kritikuje individualističku buržoasku filozofiju subjekta, koji se zasniva na dobrovoljnom i svesnom subjektu . Protiv ove ideologije, on ističe prioritet društvenih odnosa. Postojanje - pa tako i svet - je proizvod ljudske delatnosti ; ali to se može videti samo ako je prihvaćen prioritet socijalnog procesa na osnovu individualne svesti. Lukač ne podržava ljudsku slobodu za sociološki determinizam : suprotno, ovo je proizvod mogućnosti postojanja prakse.

On zamišlja problem u odnosima između teorije i prakse . Lukač navodi Marksove reči : ` Nije dovoljno da misao zahteva da se ostvari, već i realnost mora težiti ka misli `. Kako misli intelektualaca da se odnose na klasne borbe, ako teorija nije samo da zaostaje za istorijom, kao što je u Hegelovoj filozofiji istorije ( ` Minerva uvek dolazi u sumrak noći ... ` )? Lukač kritikuje Fridriha Engels `Anti- Diringa, rekavši da ` čak i ne pominjemo najvitalniju interakciju, a to je dijalektički odnos između subjekta i objekta u istorijskom procesu, a kamoli da mu daju značaj koji zaslužuje`. Ovaj dijalektički odnos između subjekta i objekta je osnova Lukačeve kritike Imanuel Kantove epistemologije, prema kojem je predmet eksterijer, univerzalni i posmatran predmet, odvojen od objekta.

Za Lukača, `ideologija` je projekcija klasne svesti buržoazije, čija je uloga da spreči proletarijat od postizanja svesti o svom revolucionarnom položaju. Ideologija određuje `oblik objektivnosti`, a time i samu strukturu znanja. Prema Lukaču, prava nauka mora postići `konkretnu celinu` kroz koju samo da je moguć sadašnji oblik objektivnosti kao istorijski period. Tako, večiti `zakoni` ekonomije su otpušteni kao ideološke iluzije projektovane od strane objektivnosti u sadašnjem obliku ( `Šta je pravoslavni marksizam?`). On takođe piše: `To je samo kada je jezgro bića prikazano kao društveno podesno, da se može pojaviti kao proizvod, do sada nesvesne, ljudske aktivnosti, i ovu aktivnost, sa svoje strane, kao odlučujući element transformacije bića`. ( `Šta je pravoslavni marksizam?`). Na kraju, `pravoslavni marksizam` nije definisan kao tumačenje „Kapitala“ kao da je Biblija ili zagrljaj `marksističke teze`, već kao vernost `marksističke metode`, dijalektike.

Lukač predstavlja kategoriju depersonalizacije (radnik kao roba)kojom, zbog prirode robe kapitalističkog društva, društveni odnosi postaju objektizovani. Ovo onemogućava spontanu pojavu klasne svesti. U tom kontekstu, pojavljuje se potreba za partijom u smislu lenjinizma, subjektivnog aspekta ponovnog poleta marksističke dijalektike.

U svojoj kasnijoj karijeri, Lukač se odrekao ideje „Istorije i klasne svesti“ , naročito verovanja u proletarijat kao ` subjekt-objekt istorije ` ( 1960. Pogovor preveden na francuski jezik ) . Tek 1925—1926. godine, on je i dalje branio ove ideje, u nedovršenom rukopisu, koji je nazvao „Tailizam i dijalektika“ . Delo nije objavljeno do 1996. godine, na mađarskom i engleskom jeziku 2000. godine pod naslovom „Odbrane istorije i klasne svesti“.

Književni i estetski rad
Pored svog položaja kao marksističkog političkog mislioca, Lukač je bio vrlo uticajan književni kritičar u dvadesetom veku. Njegov važan doprinos u književnoj kritici počeo je već na početku karijere, sa „Teorijom romana“, njegovim prvobitnim radom u književnoj teoriji i teoriji žanra . Knjiga je istorija romana kao forme, i istraga svojstava i različitih karakteristika romana. U „Teoriji romana“, on uvodi termin `transcendentalnog beskućništva`, koje on definiše kao `žudnja svih duša za mestima u kojima su ona nekada pripadala`, i ` Nostalgija ... za utopijskim savršenstvom, nostalgija koja se oseća i njene želje da bude jedina istinska stvarnost` .[14][15]

Lukač je kasnije odbacio svoju „Teoriju romana“, napisavši dug uvod u kojem je opisao svoje pogreške, ali taj uvod ipak sadrži `romantični antikapitalizam` koji će se kasnije razviti u marksizam. (U ovom uvodu nalazi se i njegovo čuveno odbacivanje Teodora Adorna i drugih zapadnih marksista kao prebivanje u `Grand Hotelu Abis`.)

Lukačeva kasnija književna kritika uključuje dobro poznati esej `Kafka ili Tomas Man ?`, u kojem Lukač tvrdi za rad Tomasa Mana da je superiorni pokušaj da se bavi stanjem modernosti, i kritikuje brend modernizma kod Franca Kafke. Lukač se odlučno protivi formalnim inovacijama modernističkih pisaca kao što su Franc Kafka, Džejms Džojs i Semjuel Beket, Lukač se zalaže za tradicionalnu estetiku realizma.

Tokom boravka u Moskvi 1930. godine, Lukač je radio na marksističkom pregledu estetike koji pripada grupi oko tada uticajnog moskovskog časopisa ` Književni kritičar `.[16] Urednik ovog časopisa bio je, Mihail Lifšic, važan Sovjetski autor za estetiku. Lifšicovi pogledi bili su vrlo slični Lukačevim, onoliko koliko i tvrdi za vrednosti tradicionalne umetnosti; uprkos drastičnoj razlici u godinama (Lifšic je bio mnogo mlađi) i Lifšic i Lukač su ukazali da je njihov radni odnos, u to vreme, bio saradnja jednakih. Lukač je često doprinosio ovom časopisu, koji je široko praćen od strane marksističkih umetničkih teoretičara širom sveta kroz različite prevode objavljene uz pomoć Sovjetske Vlade.

Saradnja između Lifšica i Lukača je dovela do stvaranja neformalnog kruga istomišljenika marksističkih intelektualaca koji su povezani sa časopisom Književni kritičar [književni kritičar ], objavljivan je mesečno, prvi put u leto 1933. godine od strane Organizacionog komiteta udruženja književnika... Grupa mislilaca je formirana oko Lifšica, Lukača i Andreja Platonova, oni su se bavili artikulacijom estetskih stavova Karla Marksa i stvaranjem neke vrste marksističke estetike koja u to vreme još nije bila propisno formulisana.[17]

Lukač je tvrdio da se primeti revolucionarni lik romana kod ser Valter Skota i Onore de Balzaka. Lukač je smatrao da je nostalgična, pro-aristokratska politika oba ta autora dozvolila tačne i kritičke stavove zbog njihovog protivljenja (doduše reakcionarnog) prema buržoaziji u usponu. Ovaj stav je detaljnije izražen u njegovoj kasnijoj knjizi „Istorijski roman“ (koja je objavljena na ruskom jeziku 1937. godine, zatim na mađarskom jeziku 1947. godine ), kao i u Lukačevom eseju „Realizam u ravnoteži` (iz 1938. godine).

„Istorijski roman“ verovatno je Lukačev najuticajniji rad u oblasti književne istorije. U toj studiji Lukač prati razvoj žanra istorijske fikcije. Do pre 1789. godine, tvrdi on, svest ljudi o istoriji bila je relativno nerazvijena, Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi koji su usledili doneli su realizaciju stalnih promena i razvijanje karaktera ljudskog postojanja. Ta nova istorijska svest se ogleda u radu ser Valter Skota, čiji romani koriste `reprezentativne` ili `tipične` likove da dramatizuju velike socijalne konflikte i istorijske transformacije, npr. raspad feudalnog društva u škotskim brdima i učvršćivanje merkantilnog kapitalizma. Lukač tvrdi da je taj Skotov novi brend istorijskog realizma preuzet od strane Balzaka i Tolstoja, i da je omogućio romanopiscima da ne prikažu savremeni društveni život kao statičku dramu fiksnih, univerzalnih tipova, već kao trenutak istorije, koji se stalno menja, otvoren za potencijalne revolucionarne transformacije. Iz tog razloga on vidi ove autore kao progresivne i njihov rad kao potencijalno radikalan, uprkos njihovoj ličnoj konzervativnoj politici.

Za Lukača, ova istorijska realistička tradicija počela je da popušta posle revolucije iz 1848., kada je buržoazija prestala da bude progresivna sila a uloga buržoazije kao agenata istorije je bila potom uzurpirana od strane proletarijata. Nakon tog vremena, istorijski realizam počinje da bledi i gubi svoju zabrinutost za društveni život kao istorijsku neizbežnost. On to ilustruje upoređujući Floberov istorijski roman Salambo sa romanima ranijih realista. Za njega, Flauberovo delo označava okretanje leđa od važnih društvenih pitanja u korist podizanje stila u odnosu na sadržaj i suštinu. Zašto on ne govori o „Sentimentalnom obrazovanju“, romanu koji je mnogo otvorenije zabrinut za nedavne istorijske događaje, nije jasno. Veći deo svog života Lukač je promovisao povratak u realističku tradiciju i verovao je da je ona dostigla svoj vrhunac sa Balzakom i Skotom, a žalio se zbog navodnog zanemarivanja istorije koja je karakterisčna za modernizam.

Istorijski roman je imao ogroman uticaj u kasnijim kritičkim studijama istorijske fikcije, i nijedan ozbiljan analitičar tog žanra nije uspeo da se angažuje na nivou sa Lukakačevim argumentima.

Uravnoteženi realizam (1938) - Lukačeva odbrana književnog realizma
Inicijalna namera „Uravnoteženi realizam“, koja je rečena po njegovom izdavanju, je razotkrivanje tvrdnje onih koji su branili ekspresionizam, kao značajan književni pokret. Lukač je usmeren na nesklad u zajednici modernističkih kritičara, koje je on smatrao nesposobnim da odluče koji pisci su bili ekspresionisti a koji ne, tvrdeći da „možda ne postoji nešto kao ekspresionistički pisci“.

Ali iako je njegov cilj, naizgled, da kritikuje ono što doživljava kao precenjivanje modernističkih škola pisanja u vreme kada je članak objavljen, Lukač koristi esej kao priliku da unapredi svoju formulaciju poželjnu alternativu ovim školama. On odbacuje ideju da se moderna umetnost mora obavezno manifestovati kao litanija sekvencijalnih pokreta, počevši od naturalizma, i nastavlja kroz impresionizam i ekspresionizam da kulminira u nadrealizam. Za Lukača, važno pitanje u učešću nije bio sukob koji proizilazi iz razvojnih suprotnosti modernista u klasične oblike, već sposobnost umetnosti da se suprotstavi objektivnoj realnosti koja postoji u svetu, on je pronašao sposobnost koja je u potpunosti je falila modernizmu.

Lukač je verovao da poželjna alternativa takvom modernizmu mora biti u obliku realizma, i on angažuje autore realiste Maksima Gorkog, Tomasa i Henriha Mana, Romein Rolanda da se bore za svoj povod. Na okvir debate, Lukač uvodi argumente kritičara Ernsta Bloka, branioca ekspresionizma, i autora kome Lukač najviše odgovara. On tvrdi da su modernisti, kao što je Blok, i te kako spremni da ignorišu tradiciju realista, neznanje za koje on veruje da potiče iz modernističkog odbacivanja ključnog načela marksističke teorije. Ovaj princip je verovanje da je sistem kapitalizma ` objektivna celovitost društvenih odnosa `, i to je osnova Lukačevim argumentima u korist realizma.

On objašnjava da je sveprisutnost kapitalizma, jedinstvo u njenoj ekonomskoj i ideološkoj teoriji, i njen veliki uticaj na društvene odnose čini `zatvorenom integracijom` ili `celinom`, cilj koji potpuno funkcioniše nezavisno od ljudske svesti. Lukač citira Marksa da učvrsti ovaj istorijski materijalistički pogled na svet:„Odnosi proizvodnje u svakom društvu čine celinu `. On se dalje oslanja na Marksa tvrdeći da je neumeren buržoaski razvoj na svetskim tržištima tako dalekosežan kao stvaranje jedinstvene celine, i objašnjava da zbog povećanja autonomije elemenata kapitalističkog sistema ( kao što je autonomija valute ) je doživljavaju od strane društva kao ` krizu `; mora biti osnovno jedinstvo koje se vezuje za ove naizgled autonomne elemente kapitalističkog sistema zajedno, i čini da se njihovo razdvajanje pojavljuje kao kriza.

Vraćajući se modernističkim formama, Lukač je predviđao da takve teorije zanemaruju odnos književnosti prema objektivnoj stvarnosti, u korist prikazivanja subjektivnog iskustva i neposrednosti da rade malo na ispoljavanju kapitalističkih osnova celovitog postojanja. Jasno je da se Lukač po pitanju predstavljanja stvarnosti kao glavnog umetničkog cilja verovatno ne suprotstavlja modernistima, ali on tvrdi da „Ako pisac nastoji da predstavlja realnost kao da stvarno jeste takva, odnosno ako je on autentičan realista, onda pitanje totaliteta igra odlučujuću ulogu`. „Istinski realisti` pokazuju značaj društvenog konteksta, i od kad je razotkrivanje ove objektivne celovitosti ključni element u Lukačevoj marksističkoj ideologiji, on privileguje njihov autorski pristup.

Lukač onda postavlja dijalektičku opoziciju između dva elementa, on veruje svojstvu ljudskog iskustva. On tvrdi da ovaj dijalektički odnos postoji između „pojave` događaja kao subjektivnog, nesputanog iskustva i njihove „suštine` kao izazvanog od strane objektivne celovitosti kapitalizma. Lukač objašnjava da dobri realisti, kao što je Tomas Man, stvaraju kontrast između svesti njihovih karaktera (pojava) i stvarne nezavisnosti od njih (suština). Prema Lukaču, Man uspeva jer on stvara ovaj kontrast. S druge strane, modernistički pisci ne uspevaju jer prikazuju stvarnost samo kao pojave na njih i njihove karaktere-subjektivno „ne probijaju površinu` ovih neposrednih, subjektivnih iskustava „da otkriju samu suštinu, odnosno prave faktore koji se odnose na njihova iskustva do skrivenih društvenih snaga koje ih proizvode `. Zamke da se oslanja na neposrednosti su višestruke, prema Lukaču. Zato što predrasude ulivene od strane kapitalističkog sistema su tako podmukle, ne mogu da se izbegnu bez napuštanja subjektivnog iskustva i neposrednosti u oblasti književnoj. Oni mogu samo biti zamenjeni od strane autora realista koji „poništavaju i prevazilaze granice neposrednosti, od proučavanja svih subjektivnih iskustava i merenja istih u odnosu na društvenu stvarnost`, ovo nije lak zadatak. Lukač se oslanja na Hegelove dijalektike da objasni kako odnosi između ove neposrednosti i apstrakcije utiču na suptilnu indoktrinaciju na deo kapitalističke celovitosti. Kruženje novca, objašnjava on, kao i druge elemente kapitalizma, je u potpunosti apstraktovano daleko od svog mesta u širi kapitalistički sistem, i stoga se pojavljuje kao subjektivna neposrednost, koja izostavlja svoju poziciju kao ključnog elementa objektivne celovitosti.

Iako apstrakcija može dovesti do prikrivanja objektivne stvarnosti, neophodna je za umetnost, a Lukač veruje da autori realisti mogu uspešno primenjivati to „da prodru zakone koji regulišu objektivnu stvarnost, i da otkriju što dublje, skrivenije, odmah ne baš primetne, u veze koje idu da ulepšaju društvo`. Nakon velikog intelektualnog napora, Lukač tvrdi da uspešan realista može da otkrije ove objektivne odnose i da im umetnički oblik u vidu subjektivnog iskustva lika. Zatim, upotrebom tehnike apstrakcije, autor može da prikaže iskustvo lika objektivne stvarnosti kao istu vrstu subjektivnog iskustva koje karakteriše uticaj sveukupnosti realnih pojedinaca. Najbolji realisti, tvrdi on, „prikazuju vitalne, ali ne odmah očigledne, snage na radu u objektivnoj stvarnosti`. Oni to čine sa takvom dubinom i istinom da proizvodi njihove mašte potencijalno mogu dobiti potvrdu od kasnijih istorijskih događaja. Prava remek dela realizma mogu biti cenjena kao „celine` koje prikazuju široku i iscrpnu objektivnu realnost poput one koja postoji u neizmišljenom svetu.

Nakon napretka svoje formulacije poželjne književne škole, realizam koji opisuje objektivnu realnost, Lukač se još jednom okreće zagovornicima modernizma. Pozivajući se na Ničea, koji tvrdi da „znak svakog oblika književne dekadencije... je da život više ne stanuje u celovitosti`, Lukač nastoji da odbacimo modernistička prikazivanja, tvrdeći da se ne odražavaju na objektivnu stvarnost, već nastavljaju da subjektivitetom stvore „domaći model savremenog sveta`.

Apstrakcija (i neposrednost) sadržana u modernističkim prikazivanjima, je „suština` kapitalističke dominacije odvojene od njihovog konteksta, na način koji uzima svaku suštinu u „izolaciju`, a ne uzimajući u obzir objektivnu celinu koja je temelj za sve njih. Lukač veruje da je „društvena misija književnosti` da razjasni iskustvo masa, a zauzvrat pokaže ovim masama da su njihova iskustva prouzrokovana objektivnom sveukupnosti kapitalizma, i njegova glavna kritika modernističkih škola književnosti je da su oni omanuli u tom cilju. Realizam, jer stvara, očigledno, subjektivna iskustva koja pokazuju suštinske društvene realnosti koje ih izazivaju, je za Lukača jedina vredna književna škola početkom dvadesetog veka.

Ontologija društvenog bića
Kasnije u životu, Lukač je preduzeo veliko izlaganje o ontologiji društenog bića, koje je delimično objavljeno na engleskom u 3 dela. Rad predstavlja sistematičnu obradu dijalektičke filozofije u njegovom materijalnom obliku.

Dela
Rani radovi: 1902-1910
Duša i oblici (1911)
Istorija i klasna svest (1923)
Prolegomena za marksističku estetiku: posebnost kao centralna kategorija estetike
Osobenost estetskog (1963)
Današnji značaj kritičkog realizma
Teorija romana (1974)
Odbrana istorije i klasne svesti (2000)
62730225 HAJDELBERŠKA ESTETIKA I - Đerđ Lukač

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.