pregleda

Lončarić - Papić Ivan: Paćuharije


Cena:
2.990 din (Predmet je prodat)
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (2674)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 4649

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Ređe u ponudi!

Autor: Lončarić-Papić Ivan

Kategorija: Književnost

Izdavač: Vinodolska tiskara

Godina izdavanja: 1933

Mjesto izdavanja: Crikvenica

Format: 15x22 cm

Broj stranica: 80

Uvez: meki

Ivan Lončarić-Papić: Paćuharije

Lončarić-Papić Ivan: Paćuharije


U slici Tri ulike Papić je sjedinio ono što je Selce bilo u starije vrijeme – more, kršna zemlja i poljodjelstvo (masline). Taj pristup kod Papića je univerzalan. On voli ovaj kraj, odan mu je, te se s pravom nazivao Selčaninom. Selčani ga jednostavno zovu Papić, tako je svuda i sam pisao. No znaju ga i kao „naš stari poštar“ a mi mlađi suvremenici, kao djeca zvali smo ga barba Ive. Papić je iznimna ličnost, koja u sebi sjedinjuje veliku širinu talenta, sposobnosti, interesa, preokupacija, zanimanja, htijenja, radnih navika, životnog bogatstva i ostvarenja na svim poljima znanosti i umjetnosti, kako se za malo koga može reći. Čovjek se ne može oteti tom sudu kad lista po njegovoj ostavštini, koju čini tridesetak tisuća stranica zapisa, napisanih lijepim i čitljivim rukopisom ,te desetak tisuća stranica grafičkih i likovnih radova i isto toliko razne dokumentacije i bibliografije. Rođen je 1870. godine i doživio 96 godina u plodnom radu, a sa svojom suprugom Veronikom odgojio četvero djece. Bio je poštar, osnivač selačke pošte, općinski načelnik, jedan od utemeljivača prvog selačkog kupališta, otvorenja i rada pučke knjižnice i čitaonice, izgradnje Doma prosvjete, Hrvatskog sokolskog društva, inicijator i protagonista svih važnih događaja u Selcu s kraja 19 i prve polovine 20. stoljeća. Njegov doprinos izgradnji modernog naselja velik je, te se može smatrati zaslužnim građaninom Selca, kakav je malo tko. Ključ njegova uspjeha je u mnogostrukosti interesa, znatiželji, inteligenciji, samoučenju, upornosti, dosljednosti, radinosti i moralnosti. Zahvaljujući tome za sobom je ostavio rukopisnu i likovnu ostavštinu vrijednu divljenja, koja čini jednu od najboljih komponenti našeg povijesno-kulturnog nasljeđa i svrstava u red arheologa amatera i kroničara (koji je dao izvanredan doprinos spoznaji povijesti Selca) i hrvatskih čakavskih književnika i slikara. Zbog svega toga Papić je dično selačko ime, čovjek kojim se Selčani ponose. Ali on nije samo Selčanin, u svemu i uvijek se osjećao Vinodolcem i Hrvatom, ali koji je volio i poštovao sve ljude; osoba izvanredno velike ljudske širine, tolerancije i poštovanja svakog Božjeg bića.

OBITELJSKI KORIJENI
Ivan ima korijene u lozi Lončarić i Pobor, i to Papić i Belac, koji idu u najstarije obitelji, koje su ovamo doseljene u srednjem vijeku. Lončarići su najstarija linija, jer su prvi naseljeni u današnjem «klančiću» (puteljak) iza Harmice, kao libertini, tj. osoblje koje je nadziralo život na primorskim posjedima, najprije u ime općine kao gospodara tih posjeda a potom Frankopana i Zrinskim. S Belcima povezan je preko matere, koja potječe iz te loze. Međutim ta se veza malo spominje. i ako su živi potomci. Nigdje nije zapisao kako je nastao nadimak Papić, a saznao sam od rodbine da je nadimak Belac nastao od ribice „belčić“, „belac“, kojih je bilo na maloj pješčanoj oazi ispred Podrivice, gdje je u starije vrijeme bio njihov posjed, te do nedavno zadržana i kuća pok. Marijana Belca. Did Ivan i baba Mare Liniju Papića počet ćemo s djedom Ivanom i babom Marom, koji su stanovali na vrh Metilne, zadnja kuća u starom dijelu, na predjelu koji su stari zvali Ledina, odakle su krajem 19. stoljeća prešli na obalu, u kuću koja je i danas dom njihovih potomaka. Djed Ivan rođen je 1807. godine, a s babom Marom (rođena 1810.) vjenčao se 1833. godine. Baba Mara dugo je nadživjela svog muža, sve do 1892. Mladi Ivan ne sjeća se djeda, osim što je o njemu saznao iz pričanja, najviše babe Mare. Ona je pak ostala u trajnom Ivanovom sjećanju, jer je bila živi izvor mnogobrojnih Ivanovih saznanja. U ranijem djetinjstvu pričala mu je o vješticama, vukodlacima, o svojim i djedovim doživljajima, starim narodnim običajima. Kao što je priznao, ona je tako djelovala na njega da je rano poželio zapisati ono što je čuo od nje, potom i da s riječju i crtežom registrira sve što je čuo, vidio, pročitao. Sjeća se priče o djedovu dućanu. Bio je na Podćićnju, a prodavao je sol, slanu ribu, šibice, baškote i drugu sitniju robu. Nije bilo velikog trženja pa nije bio stalno u trgovini, nego je dolazio kad ga je netko nešto zatražio Baba Mara je unuku napričala mnoge dogodovštine vezane uz taj dućan, osobito sjećajući se kako je bilo teško po pet šest puta dnevno spuštati se niz brijeg s vrha Metilne do dućana. Iz Papićeve ostavštine može se pratiti obiteljsko stablo za nekoliko koljena unatrag, pa će to naći u njegovoj arhivi ako se netko od unučadi bude zato zanimao. Djed Ivan je imao još tri brata -Antun .Juraj i Petar. Juraj je stanovao na starini,.Ivanu i Antunu izgradili su kuću, nedaleko stare, također na vrh Metline. Djeda su, prema Ivanovu sjećanju, zvali Ivan Sohura Vidulica. Nadimak Sohura dobio je po tome što je bio koščat, suh kako bi rekli Selčani. A nadimak Vidulica dali su mu Selčani, jer je uvijek išao u bijelim hlača Bio je pronicava i trgovačkog duha. Nije znao za pjesništvo i književnost, ali je bio je pismen. Pošto mu je otac rano umro morao je preuzeti očeve poslove Otac Ivan i majka Veronika Ivanov otac, također Ivan, bio je poduzetnik. Najviše pomorac. Prvi brod bio je malen, na dva jarbola, a zvali su ga „Bog s nama“. Potom su 1887. kupili drugi, kojeg su nazvali „Mali Luka“ .Bio je to stari brod, kojeg su navukli na žal kraj kuće i za popravak angažirali kalafate (brodare) iz Baške. Prvi pomorski poduzetnički poslovi njegova oca bili su skromniji. Na običnoj barci prevozili su mel (pijesak) za gradnju kuća. Kasnije su s brodom „Bog s nama“ prevozili vino i sol između obližnjih mjesta, od Trsta do Zadra. S brodom „Mali Luka“ su taj posao lakše obavljali, jer je bio veći i stabilniji. Kad su kupili treći brod, Vinodol, mogli su se upustiti i u dalja putovanja Jadranom i Sredozemljem.. Ivanov otac se u ranijim godinama prihvaćao i građevinskih pothvata u kompaniji sa drugim Selčanima, pa je tako radio i na Bulevaru na Sušaku s Ivanom Lončarićem Franićem, te je kod Trsata uklesana ploča na kojoj piše Božjom pomoću završio ovu cestu proto Ivan Lončarić Franić iz Selca 1895. godine Potom je 1900. godine radio na drugoj cesti na Sušaku s Ivanom Šarinićem, pri čemu je bio na gubitku. Kasnije se dao na pomorstvo. Ocu i djedu, svim starijima. Ivan je posvetio ovaj mali poetski sastav Majka Veronika je porijeklom iz obitelji Belac, kći Stjepana i Uršule. U mladosti se bila posvetila šivanju, nije išla u osnovnu školu kao i druge žene tog vremena, ali je naučila krojiti i šivati. Baba po materinoj liniji bila je Urša Pobor (1819 – 1894 ), potjecala je iz roda Grško, rođena na Brusi na Metilni. Kad se udala dobila je zemlju u miraz na raznim mjestima, uglavnom u bližem kraju, a to je bila poprilična imovina što je donijela u mužev dom . Ovi su Belci prvotno imali posjed na Podrivici, odakle se loza dijelila, pa je Veronika pripadala l Belcima, čiji mlađi izdanci žive danas na Placi, prema Jami (obnovljena kuća u 2003 -4. godini). Njihov je djed imao gostionicu – pansion Rivijera, kraj navoza za čamce na kupališnom putu, koja zgrada i danas postoji u obnovljenoj verziji (šteta što nije zadržan naziv Rivijera). Ivan u sretnom braku Ivanova supruga Marija, rođena De Polo, potječe iz Krasice, kao kći Ivana i Jelene rođene Štiglić. Rođena je 12. rujna 1880. a umrla u Selcu 26. lipnja 1969. godine. Bila je također poštarica, a s Ivanom se upoznala dok je bila na službi u Grižanima. Osnovnu je školu svršila u Bakru, a nakon škole radila je u Sušaku kao poštanska vježbenica. Potom je 1874. završila u Zagrebu brzojavni tečaj. Ispit iz poštanske struke položila je nešto kasnije. Prije nego je upoznala Ivana službovala je u Ogulinu, Bakru, Zagrebu, Sisku, Brodu na Kupi, Varaždinu. U Grižane je došla 19. studenog 1902. i radila dvije godine. Vjenčali su se 16. veljače 1903. U tom sretnom braku imali su petero djece: Ivan, rođen 1903, umro 1945, Krsto, rođen 1905. a umro u 1925, Živka, rođena 1907, umrla 2ooo. godine. Branko, rođen 1909. i Ljerka, rođena 1911. (bila je također poštanska i telegrafska službenica, kao i roditelji), Branko je svršio srednju tehničku školu a potom vojnu akademiju te bio oficir u kraljevskoj vojsci. Sin Ivan završio je trgovačku akademiju u Sušaku i Beču, bio u Americi i poginuo u Vukovaru 1945. godine Živka je udana u Zagrebu, 1940. godine za dr. Srećka Avramova. Ljerka je udana u Selcu 1937. godine za Bogumila Medanića, carinskog službenika iz Bakra. Kasnije (1941) je i Bogumil primljen u zavičajnost u Selcu (dobio stalan boravak). Umrla je 2008. godine. Obiteljska kuća Ivan se rodio u kući na obali, koja je i danas obiteljski dom. Izgradio ju je njegov djed 1860. godine na gradilištu, koje su kupili od Eugena Pobor Belac. Ispred je bila još prirodna obala, a pozadi prolazio put. Bila je dugačka 9 metara a široka 11,70 m, te imala površinu od 105 metara. Iz crteža se vidi i drugi dio kuće, koji je dograđen 1891. godine, otprilike iste površine, sa vrtom u produžetku prema jugozapadu, površine 150 čm Tako je kuća s vrtom bila površine 360 čm, tj. protezala se obalom u dužini od 31 metra. Kuća je bila kao i danas pokrivena crvenim crijepom. Vrt je bio ograđen zidom na kojem je s prednje strane bila željezna ograda a sa zadnje kolunice. Zanimljivo je Papićevo iskustvo s tim «stupićima» (kolunicama). On je stupiće pravio samo iz betona, a drugi su beton ojačavali željeznim šipkama . Smatrao je da na željezo djeluju vremenske prilike, tj. da se na vrućini rastežu a na hladnoći stežu, te beton « radi», zbog čega će pucati. Imao je pravo, jer su drugima stupići brzo popucali a Ivanu se to nije dogodilo. Od osnivanja u toj je kući bila pošta, sve dok nije izgrađena poštanska zgrada na placi. U početku tu je Ivanov otac imao dućan, a pošta je bila smještena u jednom njegovom dijelu. Kasnije, kad je uveden telefon i telegraf, moralo se odvojiti poštanski dio, te je za poštu odvojena posebna soba u sjevernom dijelu kuće, na ćošku prema obali. Elektrika je uvedena 1932. godine, sa osam rasvjetnih mjesta, ponajviše zbog potrebe pošte, a ostatak kuće struju je dobio 1936. godine. Na vodovodnu mrežu uključena je 1932. godine. Kuća je bila dovoljno prostrana, pa su jedan dio iznajmljivali, najviše ljeti, i to poznatim ljudima, a prihode od toga Papić je pomno bilježio i na njih plaćao porez, što se sve vidi u njegovim knjigama. Papić se brinuo za održavanje kuće, pa je imao nekoliko velikih zahvata na fasadi i krečenju unutrašnjosti. Jedan popravak fasade detaljno je prikazao. Također je zapisao jedno bojanje unutrašnjih prostora. Oba su zapisa zanimljiva jer prikazuju ličnost autora, njegov način uređivanja kuće, traženje novih materijala za žbuku i bojanje, njegovu pedantnost i marljivost. Danas je ta kuća dograđena čime je ponešto izgubila od svoje prvobitne slike, ali pažljivim okom može se primijetiti da je sačuvan stari izgled. U prostorijama bivše pošte neko je vrijeme bio atelje-GALERIJA 2L, dva Lončarića (Papić i Vilim), pa je šteta da nije ostala i u njoj uređena Papićeva likovna ostavština, kao stalni postav.

RUKOPISNA OSTAVŠTINA
Kao što je rečeno, po Papićevoj smrti Selačka pučka knjižnica i čitaonica preuzela je njegovu rukopisnu i likovnu (u najširem smislu rečeno) ostavštinu, koja je sređena u 48 paketa, na oko pedeset tisuća stranica (obično na velikim trgovačkim knjigama ili trgovačkim arcima). Čini ju (u slobodnoj prosudbi) oko 30 000 stranica rukopisa, grafičkih i likovni radova, oko 10.000 stranica dokumentacije, te oko 10. 000 stranica novima i časopisa, izrezaka iz novina i drugog. Po tematici njegovi rukopisi, grafički zapisi i likovni radovi sadrže nekoliko stotina tisuća informacija i to iz : a) literarni radovi (književne crtice-paćuharije, drame, komedije i pjesme), b) likovni radovi, c) arheološki zapisi iz antičkog vremena, č) povijesna građa od dolaska prvih hrvatskih skupina do formiranja jedinstvenog naselja u 19. stoljeću, ć) povijesna građa iz novije selačke povijesti – kraj 19. i 20. stoljeće, do papićeve smrti, d) etnografska građa (narodni običaji, jezik, nošnja, folklor, etnos…), dž) sakralna baština, đ) kronološke zabilješke o događajima iz Papićeva vremena i ranijih godina (prema nekom izvoru), e) zapisi iz raznih znanosti ponajviše astronomije, meteorologije, geografije i biologije, geologije, te nautike, f) zabilješke iz gospodarskog života u selcu, ponajviše turizma, g) zabilješke o ljudima, selačkim težacima i drugim suvremenicima, među kojima i nekih znamenitih ličnosti Hrvatske i Europe, h )pisma, i) isječci iz novina i raznih dokumenata, dokumentacija općine i drugih institucija i organizacija Sve to ima i znanstvenu vrijednost, jer je izvor spoznaje o povijesti Selca, a pomaže i u istraživanju povijesti Vinodola i Kvarnera, te o životu i radu mnogih ličnosti, pa otkriva ličnost autora – I. L. Papića. Papićeva dokumentacija od velike vrijednosti, jer je izvor za povijesna i druga istraživanja . Čini ju: a) obiteljska dokumentacija, korisna za istraživanje korijena obitelji Papić i Belac, iz kojih potječu otac i mati, zatim obiteljskog života, o kući u kojoj su stanovali, gospodarskim aktivnostima kojima su se bavili, a tu su i slike, fotografije, pisma i poslovne knjige, b) dokumentacija selačke župe i ostala crkvena arhiva, koja uz njegove rukopisne i grafičke zapise pomaže istraživanju sakralne povijesti, vjerskih događaja i narodnih vjerskih običaja, c) javna dokumentacija Općine, Škole, Knjižnice, Doma kulture, nekih političkih organizacija koja je također izvanredan izvor informacija o djelovanju javnih funkcija i javnom životu u Selcu, d) zemljišno - pravna dokumentacija, koja pojašnjava neka pitanja u razvoju Selca i može pomoći pojedinih obiteljima u rješavanju zemljišno-pravnih pitanja, e) podaci o obiteljima i ljudima, od velikog značaja za proučavanje životopisa nekih ličnosti, domaćih i drugih, g) slike (fotografije) koje upotpunjuju Papićeve grafičke zapise f) planovi i skice, korisni za proučavanje pojedinih lokaliteta i razvoja naselja, Papićeva arhiva je nepresušni izvor informacija. Ma koliko puta čitali pojedine njegove «knjige» nije moguće sve vidjeti, zapaziti, registrirati, svemu se nadiviti. On je svoje «knjige» stalno dorađivao, na njima dopisivao pojedine novosti, proširivao ili dopunjavao. Pisao ih je na slobodnim listovima papira, u „ knjigama“ (trgovačke ili poslovne knjige) ili na raznim dokumentima, koje je skupljao. Kasnije ih je složio u svežnjeve, pakete i označavao rednim brojevima. Na početku svakog paketa (ili knjige) te napravio pregled sadržaja. A na koricama napisao glavne naslove. U arhivi Narodne knjižnice i čitaonice je materijal, što ga je prihvatio i očuvao pok. Vilim Lončarić, koji je bio knjižničar i osobni prijatelj Papića. Sjećam se razgovora s njim o tome kako je došao do tog materijala i o njegovim sumnjama da to nije sve što je ostalo od Papića. Stanoviti dio arhiva uništen je prilikom preuređivanje njegovog radnog prostora za ugostiteljsku radnju. Koliko i što je uništeno nikad se neće saznati, pa se moramo služiti onim što je ostalo, te tragati za drugim izvorima, što sam i učinio tijekom pripreme ove knjige. Dakle, Papićeva arhiva u Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce velik je i nepresušni izvor informacija o Papiću, ali nedovoljan, pa to dopunjavamo drugim. Mnogi su se koristili Papićevom arhivom, posudbom od samog Papića ili kasnije dok sve to u Knjižnici nije bilo sređeno, pa je moguće da nešto nisu vratili. Listajući po arhivi ponegdje se dobiva dojam da nešto manjka, jer se autor poziva na neke bilješke kojih nema. Najviše je nestalo slika. Mnoge je slike prodao ili poklonio sam autor, ali nema evidencije gdje se one nalaze ni kakve su. No i to ne bi bilo očuvano i javnosti dostupno da se nisu u tome založili spomenuti Vilim Lončarić i Edita Jeličić, knjižničari. Zahvaljujući njima uređena je arhivska građa, dijelom je restaurirana a dijelom fotografirana. Na više izložbi prezentirana su najvažniji eksponati, posebno slike. Za to se zainteresirala i Osnovna škola, te učenici znaju mnoge Papićeve pjesme, koje recitiraju na javnim priredbama. Neke se Papićeve drame i komedije i nadalje znaju naći na programu priredbi što ih priprema Škola i KUD „Neven“ u Selcu. Tako Papićevo djelo ostaje prisutno, živo, aktualno. On i pedesetak godina poslije svoje smrti prisustvuje među nama, u sjećanju, slici ,pjesmi i paćuharijama, (književne crtice)u spoznajama o selačkoj prošlosti. U Knjižnici su sredili prihvaćenu arhivu u 48 paketa, na čijim su koricama ispisali glavne teme. Paketi su nastali na bazi onog kako je arhiv sredio sam Papić, manje tematski a više u povijesnom slijedu, kako su nastajale, te su redom mješovitog sadržaja. Papićeve zabilješke nastale su u hodu, a čine ih opisi faktičnih zbivanja. zapažanja, saznanja, otkrića, pronalasci, razgovori, komentari, prosudbe, kritičke misli, tekstom ili crtežom, često i na jedan i drugi način. Iz prvotnih zabilježaka kasnije su nastale paćuharije, drame ili komedije, ponekad i pjesnički sastavi. Zapisivao je sve do čega je došao u svojim stalnim traganjima, što je vidio ili čuo, o čemu se govorilo ili pisalo. Imao je sposobnost i naviku da sve zapiše ili grafički predstavi, ali i da sačuva. A stvarno je sve čuvao, od vozne karte za parobrod do pisma koje je dobio od prijatelja, od novinskog članka do zapisa neke informacije o pročitanoj knjizi. Mnogo je kontaktirao s ljudima, Selčanima, turistima, prijateljima, znanstvenim radnicima, književnicima, slikarima, političarima i to je zapisao, nešto odmah a nešto po sjećanju. Neke od tih razgovora zapisao je kao dijalog, pa su njegovi zapisi najčešće takvog tipa. Prvotne je zapise kasnije dopunjavao, proširivao, unosio nove detalje. U pravilu je uvijek napisao i datum kad se radnja dogodila ili kad ju je zapisao, ali kad je to dopunjavao nije vremenski odredio, pa se ne zna da li je dopuna nastala odmah ili mnogo kasnije. Neke je bilješke ponavljao svake godine, primjerice kad se radilo o događajima koji se ponavljaju ili koji imaju određenu kalendarsku dob. Recimo da je podatak o izgradnji škole zapisao pet šest puta, a svaki put dopunjavao ili zapisivao po sjećanju pa je izostavljao neke činjenice, najčešće pri ponavljanju nije navodio točnu godinu nego bi napisao „….188…god…“ Bilješke su iz svih područja znanosti, jer ga je sve zanimalo. Za njega nije postojala neka grana znanosti ili umjetnosti koju bi najviše volio, s kojom bi se najviše zanimao. Sve što je novo bilo mu je privlačno. Kako je imao skromno školsko obrazovanje i bio samouk, nije vladao metodama znanstvenih istraživanja i zapisivanja, nego je to činio na svoj način, amaterski. Ali uza sve to bio je korektan u zapisivanju, te je izbjegavao površnost, nikad nije zapisivao neistinite ili nedokazano. Pisao je čitavog života, ali je najviše zapisa učinio u starije dane, kad je pokušavao srediti bilješke ili pisati ih iznova. To više nisu usputne bilješke, nastale u trenutku kad ih je saznao, nego male elaboracije, izvješća, eseji. U jednom pismu prijatelju Marku Grašici, 1 svibnja 1960. godine, napisao je da «pomalo pišem, dnevno po 3 do 5 sati. Bilježim uspomene i zgode, političke, gospodarske i druge. To mi je veliko veselje. Napisao sam već 27 knjiga drama, priča, pjesama i svega. Ovo ću ostaviti mojoj unuci za uspomenu. To i ništa više. Ah zaboravio sam. Zima je u mojoj konobi, pa ništa ne slikam. Doći će mjesec lipanj pa ću opet malo črčkati. Ja sam veliki starac...nosim 90 godina, ali hvala bogu još sam prilično zdrav, pri dobroj volji i pri zdravom razumu...» U jednom kasnijem pismu, 20. prosinca 1960. godine, nastavlja istu misao «..pomalo uvijek nešto pišem. Uvijek se nešto nađe što je vrijedno zapisati za naše potomstvo....Malo pomalo i slikam...i ako sam starac još me pero služi, pa evo pišem 28 knjigu.“ Svi Papićevi zapisi napisani su rukom, pa kako je imao lijep i čitak rukopis sve se može pročitati i razumjeti. Od tridesetak tisuća stranica njegove rukopisne građe nema nijedne koja je nečitka da ju se ne može iščitati. Čitajući sve te zabilješke nisam imao nikakvih teškoća da razumijem pročitano. Osim crteža i zapisa u Papićevoj ostavštini i nalazi se i obiman dokumentacijski materijal, a među njima originalni dokumenti, isječci iz novina i časopisa i drugi. Na tim dokumentima, novinama i isjecima Papić je ponekad zapisao svoj komentar ili dao neku dodatnu informaciju, koja dopunjava tekst ili daje uvid u Papićeva razmišljanja o njima. Za istraživače i druge korisnike tih tekstova vrlo značajan taj Papićev zapis, jer ne samo da otkriva njegovu ličnost nego upotpunjava informaciju ili ju bolje osvjetljava. Dakle, Papićevu ostavštinu možemo podijeliti u nekoliko skupina: a) literarni radovi (pjesme, crtice (paćuharije),drame i komedije), b) likovni radovi, c) zapisi, crteži i dokumentacija iz povijesti Selca i okoline, o ljudima, društvenim prilikama i prirodnoj sredini, iz raznih znanstvenih područja. Ma koliko je ostavština sređena po pravilima arhivistike dostup pojedinim tematskim sadržajima veoma je težak, jer je građa na pojedinu temu obično raspoređena u više paketa, pa ih je sve potrebno pretražiti , međusobno usporediti i provjeriti.

POVJESNIČAR I KRONIČAR
Kao dječak, Papić je pred starom crkvom svete Katarine našao kamenu žaru, za koju su mu rekli da je ostatak od starih Rimljana. To je potaklo njegov interes pa je počeo tragati za drugim ostacima tog pradavnog vremena, te je zahvaljujući njemu otkrivena starodrevna povijest ilirsko-grčko-rimske naseobine na području (selačke) drage. Papić je o tome izvijestio Hrvatsko arheološko društvo i Muzej u Zagrebu, što je objavljeno u njihovim glasila, te postao njihov suradnik. Pretražujući po ostacima pradavnih vremena Papić je pronašao dvadesetak skupina vrijednih arheoloških detalja, kao što su ostaci zidova i poda, keramičke posude i crjepovi, grob sa urnom i pepelom, novac, žara s poklopcem, staklene predmete itd. Sve ih je nacrtao i opisao. Ti se predmeti nalaze muzejima u Zagrebu i Rijeci, a nekih detalja ima i u muzejima u Beču, Budimpešti i Vatikanu (nedostupni)). Predlagao je da se u Selcu otvori muzej za koju se svrhu može urediti prva kapelica svete Katarine iz 15. stoljeća. Prema sačuvanim zapisima otkrio je da je na području Dolca i Njivica bilo ilirsko naselje, koje su kasnije koristili i Grci ( monasi i trgovci) a potom razvili Rimljani. To su kasnije potvrdili dr. J. Burnšmid, predsjednik DAH i arheologinja Radmila Matejčić. Saznao je da su među prvim posjetiocima selačke drage bili grčki moreplovci i još ranije razne nomadske skupine, za koje R. Starac tvrdi da su neidentificiranog etničkog porijekla. Kad su ovamo došle prve skupine Hrvata našle su samo «mirišća» (ruševine), te je čitav jugoistočni prostor nazvan Mirišća, a južni dio toga Zakloštar. Papić se interesirao za rimsku povijest i držao da je ovdje bio poznat Ad Turres, kako su mislili i neki drugi arheolozi i povjesničari. U novije vrijeme istraživanja pokazuju da je Ad Turres bio na području Dubračine u Crikvenici, a ovdje samostalna naseobina a u njoj nekoliko vila rustica (rimska vila). Papić nije imao arheološkog znanja, pa je arheološka i povijesna „istraživanja“ obavljao amaterski, ali je usput učio i pomalo unapredio svoj rad. No u to se vrijeme i utemeljuje arheologija u nas. Mnogi drugi istraživači, sa izvrsnim znanstvenim obrazovanje, tek krajem 19. stoljeća počeli su sustavnije, metodičnije, temeljitije istraživati arheološke i povijesne činjenice. U to vrijeme u Zagrebu se javlja J. Burnšmid i utemeljuje arheološku znanost u nas, osniva Hrvatsko arheološko društvo i katedru arheologije. Papić je upoznao Burnšmida, s njim je kontaktirao i od njega dobivao upute kako raditi. Postao je i terenski povjerenik Društva a Burnšmid je pozitivno cijenio njegove nalaze i njegov rad. Kasnije je kontaktirao sa arheologinjom Radmilom Matejčić, koja je zaokružila Papićeve arheološke spoznaje. Papić je manirom pravog kroničara istraživao, prikupljao, opisao i grafički predstavio sve važne povijesne događaje u Selcu, i okolini, od doseljenja u srednjem vijeku do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Zato ga s pravom zovemo kroničar, a nije previše reći da je bio i povjesničar. U starijim godinama, kad više nije bio u mogućnosti aktivnije društveno djelovati, kanio je srediti svoje zabilješke i napisati povijest Selca, ali to nije uspio potpunosti ostvariti, pa smo to nastavili mi njegovi mlađi suvremenici. Papić je bio veoma znatiželjna osoba, tragao je za svime i svačime što ima ikakve veze s prošlošću Selca i životu ljudi u njemu, I to je zapisao manirom pravog kroničara i k tome grafički predstavio. Njegovi rukopisni i grafički zapisi su jedini svjedok selačke prošlost, jer je većina tragova nestala s vremenom, napose za intenzivne urbanizacije naselja tijekom proteklog stoljeća. Zanimljivo je listati po njegovim zapisima, jer svaki je od njih i mali literarni rad ili skica za jednu kasniju literarnu obradu. Zato je teško odvojiti neke kronologijske zapise od kasnijih literarnih radova, posebno paćuharija, drama i komedija. Jedno je izrastalo iz drugog. Njegovi prozni i pjesnički sastavci su istovremeno književni proizvodi i povijesne pričice – kronološki zapisi. Mogao je tragati za povijesnim događajima, jer je bio na njihovom izvoru i u prilici da kontaktira s ljudima, od običnih selačkih težaka do mnogih znanstvenih radnika. . Zahvaljujući njemu saznajemo mnoge zanimljivosti. Spomenimo nekoliko primjera: -Kako nastao dvorac Frankopana i Zrinskih u središtu (selačke) drage, današnja harmica, te kako su ovamo na svoje primorske posjede naseljene obitelji Lončarić, Jeličić, Antića, Brozović i Kršul, te nešto kasnije Pobor, čime je utemeljena naseobina, koja je krajem 19. stoljeća dobila naziv Selce, zatim kako se razvijalo naselje u novije vrijeme, za njegova života osobito a to je i doba intenzivna rasta naselja. - Kako su nastali i razvijali se sakralni spomenici, među njima tri crkve svete Katarine, koje uz dobre opise prikazuje i crtežom i slikom, od kojih jedan crtež vidimo u prilogu, - Kako suživjeli selački težaci, od doseljenja pa do modernih vremena, od poljodjelaca i ribara do modernih turističkih djelatnika, - O emigraciji selačkih muževa i teškom životu u tuđem svijetu, - O ljudima, događajima i vremenima koja su proživjeli pod raznim političkim režimima. itd.

ČAKAVSKI PISAC
Vladimir Nazor, Mate Balota, Drago Gervais, Tin Ujević i drugu hrvatski književnici držali su Papića hrvatskim čakavskim piscem, što i potvrđuje njegov veliki spisateljski opus: preko stotine poetskih tvorevina, četrnaest drama i komedija, brojne književne crtice – paćuharije. Već 1933. godine objavio je prvu zbirku svojih paćuharija, a kasnije ih je napisao još toliko. Odlika mu je što je govorio i (većinom) pisao selačkim narodnim jezikom, čakavskim. što ga čini uglednim selačkim piscem ranijih godina i hrvatskim, čakavskim književnikom. Tema njegovih pjesničkih i proznih sastava je uvijek život, selački, narodni. Lica su obični ljudi – Selčani, Bribirci, Novljani, Crikveničani, Kirci, Boduli. Najviše književnih crtica nastalo je iz razgovora sa tim ljudima, a iz njih je kasnije sačinio drame i komedije. Evo jedne njegove crtice: «Frane je često posjećivao škver, tako se je trefilo jedan put, kada j` brod bil već zaprt. Kalafati su nabijali stupu, a Frkane DJ prišal malo bliže i merkal je kako delaju. Kalafati su nabijali stupu i pljuvali va dleto, da stupa ne ostaje na dleti, ali najedanput otresal se jedan kalafat Frani: - Si šal ća ti Kirčino. Ne pačaj totu. Frane se j` maknul i šal je na drugu stran, nij rekal ni besedi. Kada j` šal Frane ća jedan drugi kalafat, kij čul, počel je zijat na toga kalafata – Ča si munjen, ča si potiral onog Kirca, ča ne znaš da j` to principal gospodar ovoga broda ?!. Kalafat se j` prestrašil i smutil i bilo mu j` jako žal, pa j` opet zapital: -Pa ča ov` čovik va belih gaćah vidulicah, va beloj jaketi i va šubarčini i opankah, da more imat beči za ov` brod – pa ča će njemu brod ? -Muči, stisni zajik i ćuti! - Onda se gren skužat, gren mu reć. da nisan znal da j` on gospodar broda. Onda DJ` šal i lipo rekal: - Neka oproste šjor, ja nisan znal, ča ćete oprostite, nisan veroval da je to prinicipal, va belih bragešah. - Dobro, dobro, rekal je Frane mirno – dragi vi, brageše ne delaju čovika, nego čovik brageše i brodi.“ Njegovo književno djelo dobro je poznato Selčanima, njegove pjesme rado sriču djeca, njegove paćuharije prepričavaju stariji a njegove drame i komedije s veseljem gledaju svi. Selčani su mu se odužili izdavanjem knjige pjesama (studeni 2005.)

SLIKAR
Papić je imao osobit dar vizualne prezentacije i grafičke i likovne kreacije. Svoje misli uvijek je izražavao i grafički – crtežom i slikom. Za sobom je ostavio nekoliko stotina grafičkih zapisa (crteža, planova, skica) i preko stotinu slika, među kojima i vrijedna umjetnička djela, što ga čini hrvatskim slikarom svog doba. Kako je i sam zapisao, iz te navike da svoje misli grafički iskaže, razvio se i njegov slikarski talent, pa je na platno ili papir prenosio prekrasne slike izvanrednih motiva, na vrlo umješan način. Preokupacija njegova slikarskog djela su pejzaži, marine i ljudi. I sam je zapisao da je njegovih slika posvuda u svijetu, u Zagrebu, Beču, Parizu, New Yorku, da krasi mnoge domove. Nema potpunog popisa svih njegovih radova, a one koje su sačuvane u arhivi Selačke pučke knjižnice i čitaonice nekoliko su puta bile izložene na tematskim i skupnim izložbama. Predivne su njegove slike prirode, osobito pejzaži sa prostora iza Rtića (odzada, kako taj dio mještani zovu). Nastale su najvećim dijelom u starijim danima i izraz su zrelog slikarskog umijeća.

AKTER VAŽNIH DOGAĐAJA Papić je događaje oko sebe promatrao i bilježio, književno opisivao ili opjevavao, ali i u njima sudjelovao. Mnoge je akcije predlagao, poticao, organizirao, financijski pomagao ili na drugi način u njima sudjelovao. Primjera koji to potvrđuju imamo više. Najzanimljiviji je onaj sa gradnjom selačkog kupalište 1894 godine, što je značajno jer njime počinje organizirani turizam u Selcu U teškim prilikama I svjetskog rata bio je načelnik Općine u Selcu, sve do prvih poslijeratnih izbora kad je načelničku dužnost predao novom načelniku, izabranom na komunističkoj listi. No i prije toga, kao i kasnije, bio je član općinskog poglavarstva i sudjelovao u većini općinskih odluka i akcija.. Osnivač je selačke pošte i bio prvi selački poštar, a kao takav u stalnom kontaktu sa Selčanima, te tako upoznao obiteljske prilike mnogih, pa je njegova rukopisna ostavština jedan od najboljih izvora za pobliže upoznavanja ljudi i njihova života. Njegov je dragocjen doprinos razvoju Selačke pučke škole, Doma prosvjete, Selačke pučke knjižnice i čitaonice, Pjevačkog i tamburaškog društva Neven, Hrvatskog sokola, turističkih društava, a aktivno je djelovao i u podružnici HSS, Matice Hrvatske, DL i drugima. Nije bilo nijednog događaja, ili skoro nijednog, u njegovo vrijeme, u kojem nije sudjelovao, nekad kao inicijator, nekad kao sudionik a nekad kao kritički promatrač Ali njegova je kritika uvijek konstruktivna, pa i onda kad se razilazio sa suvremenicima, misleći o pojavama i događajima ponešto drugačije , osobito u starijoj dobi.

LIČNOST ŠIROKOG PROFILA I MNOGOSTRUKIH INTERESA
Papić je imao skromno školsko obrazovanje, ali se u njemu već u najranijem djetinjstvu razvio interes da pronikne u sve što ga je okruživalo. Zato je najprije rado slušao priče njegove babe Mare i drugih Selčana, potom je počeo čitati, mnogo čitati i to sve do čega je došao, a onda i sam istraživati. Tako se razvio svestran interes za astronomiju, geografiju, povijest, arhitekturu, biologiju, nautiku… gotovo sve znanosti, pa ga je jedan novinar nazvao enciklopedistom malog mjesta, malomišćanskim enciklopedistom. Na staroj plovaniji, koja je bila izgrađena na mjestu malog magazina Zrinskih, na Selačkoj placi, izradio je sunčani sat, a u svojim zabilješkama opisao kako on funkcionira. Odredio je geografsku širinu i dužina nekih lokaliteta u Selcu i okolini. Zanimao se za astronomiju te promatrao neka nebeska tijela i pojave i o tome čitao u pristupačnoj literaturi i novinama. Zanimao se za biologiju, za floru i faunu mora, za geografiju, antropologiju, historiografiju, za život velikana, za književna i likovna imena, za etnografiju i demografsku statistiku, za pravo i zemljišno pravnu problematiku itd. O svojim saznanjima i otkrićima ostavio je brojne zapise, sa crtežima, a o njima je držao i predavanja Selčanima i tako širio narodno prosvjećivanje. Bio je otvoren prema svim novinama, pa i tehničkim, te je tako prvi imao biciklu a u njegovoj pošti rano su uvedena sva tada pristupačna tehnička sredstva. Papić je promatrao prirodu oko sebe i divio joj se, jednom su to bile laste, što navješćuju proljeće a drugi put jedrilice što plove plavim morem. Znao je diviti se prirodi, onome što mu je nudila Selačka draga i raznovrsni prirodni okoliš. To je izrazio pjesmom i slikom. Ivan je bi čovjek širokog profila, ukratko a) arheolog- amater, b) istraživač selačke povijesti c) kroničar i etnograf, č) književnik. ć) slikar, d) čovjek mnogostranih intelektualnih interesa, d) sudionik svih važnih događaja u Selcu i okolini, ali iznad svega – bio je selčanin, bio je to i ostao za sva vremena. Njegovo djelo i njegova ličnost obilježili su kraj 19. i dvije trećine 20. stoljeća, te čine jedan od najljepših ukrasa u buketu selačke kulturne baštine Na slici ga vidimo u uz aparate, kojima se koristio i koje je izradio tijekom svojih astronomskih i geofizičkih istraživanja, a sam izgled pokazuje kako je mudro mislio o temama koje su ga zaokupljale. Prije prelaska na njegov rad području arheologije, povijesti, kronologije , etnografije, književnosti i slikarstva zadržat ćemo se nakratko na njegovim intelektualnim interesima na raznim područjima znanosti, a oni su raznovrsni: astronomija i astrologija, geografija i povijest, biologija i marinistika, tehnologija i nautika, agronomija i obrt, kućni poslovi itd. Bio je skromnog školskog obrazovanja ali je kao samouk stekao veoma zavidno obrazovanje i to u svim oblastima znanosti i kulture. Bio je u svemu informirana ličnost, koliko je to bilo moguće u njegovo vrijeme. Što je osobito zanimljivo, sve što je naučio čitajući knjige, razgovarajući s ljudima, eksperimentirajući i kontaktirajući s prirodom nastojao je zabilježiti, te je njegova ostavština prava mala enciklopedija. Nije to zadržavao za sebe, nego je održavao predavanja Selčanima i govorio im o zvijezdama, meteorološkim pojavama, geografskim zanimljivosti, zaštiti smokava i maslina, kalemljenu i sadnji voćaka itd. Rado je kontaktirao sa svojim suseljanima i gostima, prijateljima i znancima i pričao im novosti koje je saznao, ili o moralnim poukama u koje se uvjerio, te o svojim dosjetkama, kao što je ovih nekoliko (Štampano u „luči“,1969). U njegovoj arhivi našao sam prepisku sa Biološkim institutom u Zagrebu i nekim drugim kompetentnim institucijama o bolestima na smokvi, maslini, lozi i šumskom drveću. Slao im je grančice oboljelog drveća s detaljnim opisom, a oni mu uzvraćali informacije o kojim se bolestima radi i kako preventivno ili kurativno se boriti s njima. Tako je dolazio do informacijama o načinu suzbijanja tih bolesti i učio mještane kako ih koristiti. Ovaj primjer pokazuje povezanost Papićevih zanimanja za biologiju i kemiju iz čisto praktičnih razloga i narodnog prosvjećivanja. Te su mjere zaštite od biljnih bolesti bile vrlo primitivne sa današnjeg gledišta, ali su početak sjedinjenja znanost i prakse, a u svemu je tome Papićeva uloga bila izvanredno vrijedna i za znanosti (provjera zaštitnih sredstava) i za puk (spoznaja o sredstvima kojima mogu štititi svoje nasade). Mnogo šira bila su njegova interesiranja za astronomiju, koja imaju osnovu kako u praktičnim potrebama života, primjerice zanimalo ga je kretanje sunca, kako bi uredio sunčani sat na plovaniji. To ga je onda povelo u daljnja istraživanja kretanja sunca, mjeseca, okretanja zemlje oko svoje osi i sunca, okretanja mjeseca oko zemlje i mjesečevih mijena, plime i oseke na moru , određivanjem geografske dužine i širine, udaljenosti pojedinih mjesta itd. U njegovim knjigama su podaci o geografskom položaju pojedinih lokaliteta u Selcu i okolini, te drugih mjesta u zemlji. Odredio je geografski položaj svoje kuće u Selcu 45° 9’ 44» 14° 43 22 Izradio jedan model sunčanog sata i nanio ga na jugoistočni dio plovanije, prema cesti, koji se vidi na ovoj slici. Sat je funkcionirao sve do rušenja zgrade, ali kasnije nije prenio na drugu zgradu te se izgubio. Dobro je proučio tehniku sunčanog sata pa ju je i opisao u svojim knjigama i posebno skrenuo pozornost na pogreške koje se obično čine a zbog koji takvi satovi rijetko funkcioniraju čitavu godinu i ne daju točno vrijeme. O svojim istraživanjima na području astronomije pisao je i Zvjezdarnici u Zagrebu, te razmijenio više pisama i u njima razne informacije te vrste. Ta je prepiska zanimljiva jer otkriva Papićeve interese, saznanja i iskustva, njegova istraživanja i prosudbe stručnih ljudi o njihovoj vrijednosti Izmjerio je i nadmorsku visinu pojedinih mjesta, pa je recimo za crkvicu sv. Fabijana i Sebastijana nadmorska visina 68 m a crkvicu sv. Jurja 257 nm. Našao sam i brojne zapise o klimatskim prilikama, i to ne samo u Selcu, nego i okolnim mjestima. Iz tih se zapisa vidi kako u zimi ovdje zna biti jaka bura, koja digne morsku prašinu i posoli nasade vinograda i smokava na Krku, što onda uništi ljetinu. 17. travnja 1953. godine pismom se obratio prof. dr. Antunu Barac u Zagrebu, u kojem mu piše da je vršio astronomska istraživanja, te ih podrobno opisuje, pa želi ih dati nekoj kompetentnoj instituciji ali ne zna kojoj. Boji se da bude zapostavljeno u nekom kutu ili da ih netko proglasi svojim otkrićima. Barac mu je odgovorio, da ih preda JAZU, II odjelu. Ukoliko se nato odluči neka mu javi pa će se pobrinuti da to bude na pravi način prihvaćeno, te će ga obavijestiti što je učinjeno i gdje se materijali nalaze. Rukopis je oštećen pa se ne može iščitati točno o kojim materijalima se radi, ali se razabire da su tu instrumenti kojima se služio i rezultati do kojih je došao. U nastavku bilježaka objašnjava da nije došao do nekih novih astronomskih rezultata, jer to nije ni bio u mogućnosti, nego je dobro proučio neke astronomske pojave , te je pomoću njih uredio sunčani i zvjezdani sat Kad je 25. ožujka 1954. Antun Barac bio u Grižanima , prvi put su se susreli i vrlo srdačno razgovarali o njegovim istraživanjima. Papić je zamoljen od prof. dr. Krunoslava Babić, ravnatelja Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, da ispituje fosforizaciju mora. Po napucima iz Muzeja činio je to tri mjeseca. svake večeri unosio je u zahod po litru mora i sipao u školjku, ne bi li se pojavila fosforizacija. Jedne je večeri primijetio jače fosforiranje, ali idućih je dana bilo sve manje, pa nije mogao ništa dokazati, te je opit obustavljen. Zanimala ga je biologija, osobito rariteti, pa je našao u parku Zrinskih ( godine 1939. i 1940 ) u Selcu ginkgo biloba, rijetku biljku, koja potječe iz Japana ili Kine; prema nekom učenjaku spada u prapotopne biljke. Ima velike mesnate listove, a oprašuje se „pomoću rose“ Osim toga Papić se zanimao za latinska imena i osobine nekih biljaka koje rastu u našem kraju, kao što su neke vrste Imula, pa je saznao da od jedne vrste imule u Vrbniku neki čovjek kuha lijek, kojeg je prodavao po čitavom Vinodolu, kao lijek za rane i želudac. Zatim je zapisao biljku Catalpa Alba s bijelim cvijetom, medonosna biljka, koja je kao samonikla izrasla u jednoj ruševnoj kući. Zamijetili su je prvi put 1951. godine. Zanimao se i za ribe, te je popisao koje ribe žive u našem moru , a neke od njih i posebno opisao. Zapisao je i kako su Selčani solili ribu, kako je pojedina vrsta ribe lovljena i u koje doba godine, koje su pozicije za pojedine vrste riba, te kako se svjećarilo. U stara se vremena more osvjetljavalo loženjem vatre na pramcu broda. Kasnije su počeli uvoditi lampe na petrolej, karbid zatim acetilen, a u novije vrijeme električne lampe velike snage, koje struju dobivaju iz akumulatora ili generatora. Opisao je razne sisteme ulova ribe, razne vrste mreža ali i udičarenja. Interesirao se i za narodnu medicinu, pa se u njegovoj arhivi nalazi mnogo detaljnih zapisa o narodnim lijekovima. Uzmimo za primjer jedan zapis o borovici, koju ovdje zovemo šmrkvica. U narodu postoji vjerovanje da su u šmrkvici zalutale duše. Tko je nekad sjeo na šmrkov stolčić osjetio bi nazočnost vještica. Od šmrkvice pravili su drške za korbače (bič),da se savlada napast na konja. Šmrkvice imaju moć tjeranja duhova, protjerivanje gamadi, čuvanja od zaraze, čini čovjeka vidovitim. Koristi se kod opeklina, za dimljenje mesa, prave se stupala za maslac; od njih su lule najbolje. Zlatni pelud koji pada iz njena cvijeta izvrsno je gnojivo. Prema J. Camerariu (Frankfurt 159o. godine) Papić je citirao nekoliko informacija o ljekovitosti šmrkvice. Autor preporuča da se ujutro uzme nekoliko bobica šmrkvice natašte ili kuhane u bijelom vinu, kao lijek protiv želučane kiseline, zatim za olakšanje kašlja i čišćenje prsa, protiv nadutosti trbuha i grčeva, jetrenih kamenaca, kao zaštita od otrova itd. I drugi neki autori pišu o ljekovitosti borovica, primjerice za olakšanje mokrenja, jačanje krvnih žila, dim rastjeruje zmijski otrov, voda od borovice čisti bubrege i mokraćne kanale, a dobro je u njoj prati umorne i oštećene ruke, kao i promrzline na nogama i rukama Borovica sadrži mnogo šećera, eteričnih ulja itd. Slično je o borovici pisalo i u Terapeutskom vjesniku broj 2, iz 1939. godine. Ima u Papićevim spisima i poučnih misli potrebnih pomorcima i onima koji se nađu na moru pred olujom. Primjerice o „klobuku na Učki“. Piše kad se na vrh Učke pojavi klobuk (kapa) znak je da će brzo doći do nevere. Obično se to događa u ljeti od lipnja do rujna. Nevera počinje bljeskanjem a onda nastupi jaki vjetar upravo iz pravca Učke, s njim dosta kiše, ali više je ima bliže Učki, jer se sve više smanjuje kako prilazi našem akvatoriju, pa do Novog skoro i nestane. Obično traje oko jednog sata ili nešto više a onda se sve smiri. To je jak vjetar pa ako se neka brodica nađe u moru može stradati. Zato se mornari sklanjaju u zaštićenu luku čim zamijete oblak nad Učkom. Poznata je naša bura, a njoj je posvetio ove stihove Papićevu pozornost privukao je članak u „Hrvatskom narodu“ od 14. ožujka 1914. godine, o „Spoju Dunava s Jadranskim morem“, Bila je tu dvojba o kanalu prema Jadranu ili Solunu,. O toj dvojbi napisao je, da oni koji zagovaraju solunsku varijantu griješe, jer se time i dalje podcjenjuje važnost jadranskog bazena. Prema njemu taj spoj je valjalo učiniti tamo gdje je Dunav najbliži Jadranskom moru, preko Čamca, a bio bi od velike gospodarske važnosti za Hrvatsku. Bilo je planirano da u jadranskoj varijanti kanal ide od Vukovara, preko Šamca, Savom do Kupe, te Kupom i kanalom do Sušaka. Udaljenosti 417 km Ukratko Papića je zanimala sva nauka, ništa nije ostalo nedirnuto. Negdje samo registracija neke informacije koju je čuo, negdje više o njoj a negdje i njegove opservacije onakve kakve je sam mogao steći s obzirom na svoje predznanje i informiranost, na izvore informacija i mogućnost da jedan čovjek sve obuhvati. Bio je i u stalnim kontaktima sa ljudima raznih nauka, komunicirao je sa raznim medijima i izvorima znanja, od Vatikanske biblioteke do naučnih biblioteka u Beču i Pešti, pa začuđuje kako je sve to mogao i uspješno činio. Zapisao je Papić tisuće naučnih termina, neke i komentirao ili o njima samo dao kratak zapis. I to pokazuje koliko je njegovo znanje i njegov interes bio širok, svestran čak i vrlo dubok. Čitao je raznu štampu, osobito u starijim godinama i izrezivao sve što je bilo zanimljivo. Možda u njegovoj arhivi ima više novinskih izrezaka nego i u nekoj boljoj biblioteci. Jedno se vrijeme zanimao i za spiritualizam. Zanimalo ga, koliko je on moćan, kako se izvodi i što utvari jeste. Čitao je o tome i znanstvenu literaturu i prigovorio je što nauka mimoilazi to pitanje, jednostavno ga ignorira, umjesto da pokuša objasniti. U njegovoj je ostavštini više novinskih odrezaka o tome.

ČOVJEK SVOGA DOBA Papić je bio aktivan čovjek, poduzetnička smisla. Pokretao je mnoge velike akcije i u njima prvi sudjelovao. Primjerice, bio je jedan je od osnivača Pučke knjižnice i čitaonice, dugo bio njezin predsjednik, tajnik, blagajnik i knjižničar. Bio je i među pokretačima izgradnje Doma prosvjete, uređenja selačke rive. osnivanja građanske škole u Crikvenici, podizanja spomenka dr. J. Pančić u Bribiru itd. Bio je osnivač, član i vrijedan aktivista mnogi udruga, što su osnovane u Selcu i Crikvenici ili bile njihove podružnice, pa sjetimo se nekih od njih, za koje je i sam Papić imao velik interes. Iz njegove ostavštine vidimo da je bio i član Društva književnika Hrvatske (pristupnicu je platio 1937. godine), član Društva amatera likovne umjetnosti u Rijeci (pristupnicu je uplatio 1957. godine), a za svoje mirovine bio je i član Udruge umirovljenika. Zatim bio je i član Filatelističkog saveza Zagreb, podružnica Crikvenica, što dokazuje i iskaznicom broj 2421. iz 1952. Slikao je poštanske marke, kao što ćemo kasnije vidjeti, pa je zapisao da je sudjelovao na jednoj izložbi poštara amatera u Beogradu od 14. do 22. prosinca 1957. godine, na kojoj je izložio 4 slike i dobio za to nagradu ; pritom je prodao jednu sliku. Kroz duge godine života stvorio je svoj pogled na svijet, formirao svoja mjerila i sudove, te je svemu prilazio s te osnove. Nije se mirio s nepoštenjem i zlobom ljudi, nije prihvaćao licemjerje i dvoličnost, grozio se od nerada, pijančenja, svađa i razmirica među ljudima. Bio je čovjek od principa, s visokim kršćanskim moralom. Bio je rodoljub i teško mu je padalo izdajstvo. Nije pravio razlike među ljudima po rasi, nacionalnosti , vjeroispovijesti ili političkoj pripadnosti , ako su bili ljudi. Nije se mirio s mađarizacijom Hrvatske a pokazalo se to napose kad je peštanski dvor pokrenuo administrativni postupak proglašenja obale državnim dobrom, ustvari vlasništvom mađarske države. Nije prihvatio ni nastojanja beogradskih vlasti da „jugoslaveniziraju“ naš kraj. U Selcu je, iz razloga koje ćemo pokazati nešto kasnije, bio jak utjecaj Srpske radikalne stranke, pa su preko nje pokušavali ostvariti političku prevlast na izborima. Protivio se da se putem Jugosokola vrši srbizacija našeg prostora. U toku II svjetskog rata nije se angažirao u partizanskom pokretu ali mi koji smo ovdje ilegalno radili nismo u njemu vidjeli nikakvu opasnost. Sin mu je bio časnik vojske NDH ali nas to nije zabrinjavalo. Poslije rata Papić nije u središtu pozornosti, kao predratnih godina. Došli su mladi ljudi, izrasli u oslobodilačkom ratu, politički jako opredijeljeni. Papić s njima nije našao zajednički jezik, ili obratno, oni s njim. Već je bio u poodmaklim godinama i sve se više povlačio u kuću, sve ga je više okupiralo slikarstvo i pisanje a sve manje događaji u mjestu. Točnije, on je svuda bio prisutan, ali više kao kritički promatrač nego inicijator i aktivista. Smetale su ga parole, svuda istaknute, jer je između deklaracija ispisanih na tim parolama i plakatima i stvarnosti bio raskorak. Govorilo se o bratstvu i jedinstvu, a on ima iskustva kako je to „gorak orah, na kojem je lako slomiti zube“. Govorilo se o radu a oni koji su to govorili više su voljeli svoje političke pozicije. Sjeća se on nekih, koji su se pravili velikim partijcima i rodoljubima a za stare Jugoslavije su se naveliko družili sa glavešinama beogradskog režima i ovdje se ponizno klanjali kralju i beogradskim ministrima. Smetalo ga je kako su neki mještani, do sada jako religiozni najednom „drvljem i kamenjem bacali se na vjeru i crkvu“. Crkva, koja je u povijesti mjesta igrala važnu ulogu, najednom je marginalizirana i proglašena neprijateljem. Odmah poslije rata bili su česti sastanci, mitinzi i druge masovne manifestacije, ali 1954. godine, desetak godina nakon rata, Papić je primijetio da je svega mnogo manje, da su se Selčani zasitili toga, te da su se sve više počeli okretati svaki sebi. Na tim skupovima Papić je sve manje sudjelovao, sve se više povlačio u sebe, ali je svoja kritička razmišljanja stavljao na papir i sada kad se to čita dobiva se nešto jasnija slika onog što se ovdje događalo poratnih godina. S nekima se Papić tako i obračunavao, ne mogavši ništa drugo učiniti Za sebe kaže da je «cijeli život bio pristaša demokracije, radi čega je više puta imao neprilike s vlastima». Zapisao je to u povodu zarobljavanja njegova sina Branka pri bijegu iz Zagreba prema Sloveniji i Austriji, u sklopu općeg bijega vojske NDH 1945. godine. Zarobljen je blizu Ljubljane pa je otac Ivan molio da se pri suđenju ima u vidu da je Branko bio u lipnju 1944. godine postavljen za kotarskog predstojnika u Crikvenici, u rangu ustaškog natporučnika, ali da se nikad nije ničim ogriješio, nego naprotiv spasio mnoge partizane i pripadnika NOP-a od sigurne ustaške odmazde. Zato je jednog dana u uhvaćen po zloglasnom logorniku Vukeliću i odveden u Senjski zatvor. Kad je nakon tri mjeseca pušten iz zatvora otišao je u Zagreb. Otac Ivan se obratio Zemaljskoj komisiji za ratne zločine u Zagrebu i molio da mu se sina oslobodi kako ne bi pala ljaga i na njega, jer on je pošten čovjek, što u ostalom mogu svi potvrditi. Majka zemlja – pod tim je naslovom jednom zapisao je nekoliko rečenica, koje upravo sada dobivaju na značaju, a odnose se na zemlju » koju smo dužni ljubiti, štovati ,čuvati i njegovati, baš tako kao i rođenu svoju majku „ Zapisao je to u povodu masovne rasprodaje selačke zemlje za hotele, vikendice i kampove, šezdesetih godina, kad je ovdje razvoj turizma krenuo vrtoglavom brzinom i ekspanzijom. Pojavila se jagma za zemljom i Selčani su ju obilato prodavali, ne uvijek i sa puno volje, jer ih je na to silila nacionalizacija. Prodavali su i svoje stare kuće, jer je interes za njima postao tako velik da je to bila konjunkturna prodaja. Vikendaši su kupovali stare kuće i preuređivali ih u kuće za odmor, mijenjajući im stara graditeljska obilježja. Mještani su gradili nove kuće, ali oponašajući graditeljski trend, kojim se znatno mijenjao graditeljski imidž Selca. Papić je sve to vidio, i kritički o tome mislio.

ž Papić je bio ličnost sa širokim krugom prijatelja, poznavatelja i štovatelja, koji su o njemu ostavili vrlo mnogo lijepih riječi, ali sam je svoj najbolji biograf. Papić o sebi Na mnogo mjesta u svojim spisima spominje i sebe, tako pa je sam opisao svoj život. Na Novu Godinu 1962. prisjetio se svog života, proteklih godina, pa je s nostalgijom počeo nadušak ispisivati svoja sjećanja na protekli život. »Ja sam danas u 92. godini života. Život putuje vječno, se čas po čas i kao duga nas nosi u životu. Sjećam se kad sam bio dječarac od pet godina, sve mi je bilo novo, što sam vidio i čuo od babe, majke i oca. Svaka njihova riječ bila mi je nova, jer je nisam nikad čuo, a priče babe Margarete ,priče o strigama, kudlacima, malikima i drugim vješticama bile su mi posve nove. U dane nedjelje i svetka , posebno u ljetnim danima sakupile bi se žene na vijeće – takvih vijeća bilo je u našem selu 5 do 6 u svakoj ulici ili klancu. Tu bi neka stara baba, žena u staroj dobi, znala pripovijedati o strigama i kudlacima, ali tako vjerno, da bi čovjek stvorio sud, kao da je to doista tako......». Tako je Ivan započeo svoj zapis, sjećajući se djetinjstva. Čitajući to ima se dojam da je htio učiniti rekapitulaciju svog života, ali uspio je samo zadržati se na svom djetinjstvu i mladosti, jer mu je to, u ostalom kao i većini od nas, ono najbolje što je proživio, pa se toga ugodno sjećao. U nastavku piše o svemu, rekapitulirajući većinu onog što je već bio zapisao, iznova ili pozivajući se na već zapisano. Njegove pjesme napisane u tim godinama većinom imaju tužnu notu, kako se i može očekivati od čovjeka koji je prešao devedesetu i vidi da se neumoljiv tok života približava kraju.. Tada, godine 1956. napisao je ovu pjesmu

Ovo je napisao jednog dana 1953. godine sjećajući se svoje mladosti i razmišljajući o sebi i svom životu, otkrivajući se, da bi najzad zaključio „To nešto veliko je u meni – to nešto to sam ja pjesnik i slikar.» Na svoj 86. rođendan 20. listopada 1955. godine napisao je ovu pjesmicu: U to je vrijeme zapisao i ovu pjesmicu, tužan za mladošću koja je uvijek nasmijana, pa kao takva ne poznaje mržnju ni jade, u vijek optimistična.. Zapisao je tih starih dana, da je u mladosti osjećao dar pisanja, ali nije imao zato vremena jer je morao raditi. Za dugih zimskih večeri puno je čitao, ponajviše o životu svetaca, jer su to tada bile jedino pristupačne knjige. Kako je stario tako je sve više osjećao dar i potrebu za pisanjem, te je napisao mnogo knjiga, sa raznim bilješkama, književnim radovima i slikama. Čitao je pri petrolejki, jer su struju uveli u kuću tek 1932. Prvi je put pregledao oči 1939. kod dr. Cara u Crikvenici, koji je utvrdio da ima zdrave oči. Kao sam već rekao, prva njegova pjesma tiskana je u Bršljanu, omladinski mjesečnik u Zagrebu, broj 9, godine 1982, kad su mu bile 22 godine Neki njegovi vršnjaci išli su u gimnaziju i fakultete ali on to nije mogao, nego je čvrsto prionuo čitanju, pa je kao 2o. godišnjak postao i član-.pretplatnik Matice Hrvatske. Druga mu je pjesma tiskana u časopisu Hrvatski «Zadar», 1894. godine, a potpisao ju je sa inicijalima I.L.P. Imao je i sklonost za slikanje, ali u mladosti nikad nije vidio nikoga kako slika, pa je i tu samouk. 16. siječnja 1891. godine u Senju je položio poštanski ispit, pa je kao poštanski pripravnik počeo raditi u Selcu, i tu ostao do umirovljenja. Poštu je otvorio 11. veljače 1891. godine, kao pomoćnik svog oca, koji je slovio kao poštar, jer je bio još maloljetan pa je mogao raditi samo kao pomoćnik. I tako ostao do 8. listopada 1906. Potom je imenovan poštarom te umirovljen 1928. s ukupnim stažom od 37 godina. U djetinjstvu, kao 14 godišnji dječak, pošto je svršio pučku školu, redovito je pomagao u njihovom dućanu. S krpom je brisao prašinu, metlom čistio pod, ponekad i prodavao. Našao sami «Konačnu otpusnicu», koju je dobio kad je otpušten iz vojske. Vidi se da je službovao u pješadiji te je «ovlašten nositi jubilarnu spomen kolajnu» Otpusnica je izdana u Karlovcu 31. prosinca 1912. godine. Vojske se ponekad sjećao, osobito jednog svog prijatelja, koji se jako rastužio kad je saznao da odlazi iz vojske i da se vraća kući. Poslije mu je pisao više pisama i opisivao kraj u kojem živi, što je njegovu prijatelju bilo teško shvatiti jer nikad nije bio na moru i nije znao što ono zapravo jeste. Kad se Ivan vraćao iz vojske na putu od Prijepolja do Sarajeva pa otuda do Selca susreo je mnoge ljude i s njima razgovarao. Vidio je mnogo zanimljivih detalja i sve mu je to bilo novo i drugačije od onog što je znao. Tu se susretao sa Srbima, Turcima, ljudima raznih vjera, kulturnih obilježja, tradicije, navika, običaja. Oni pak nisu ništa znali o moru, pa im je pričao a oni ga rado slušali. Taj je zapis svojevrstan putopis, ništa manje zanimljiv od mnogih putopisa koje imamo prilike čitati. I više od toga, jer je u njima i filozofskih razmišljanja o životu, ljudima i kulturi. Osim što je bio poštar Ivan je prihvaćao i razne društvene uloge, pa je bio i načelnik Općine Selce, a na jednom mjestu je zapisao kako je to postao. Bilo je to 1918, kad je pozvan na važan politički dogovor kod Viktora Ružić, koji je kasnije postao i hrvatski ban, i nekog Jakovčića, činovnika Hrvatske štedionice u Rijeci, koji su mu prikazali situaciju u Kraljevini i ponudili da se prihvati dužnosti načelnika Općine. Zatim je jednog dana održana u Selcu skupština svih Selčana, u donjoj sali Škole, na kojoj je izložio situaciju u novoosnovanoj državi SHS, nakon čega su ga izabrali za predsjednika, Tomu Tominčić za potpredsjednika, Jeronima Lončarić Brušiju za tajnika a Luku Antića za blagajnika. Odbor je zdušno radio, podupiran od naroda. Na toj je dužnosti bio dvije godine, te je poslije izbora, na kojoj je pobijedila lista KPJ, dužnost predao komunističkom izabraniku. Jednom, 1944. godine , šećući se po molu prisjetio se kako se tu negdje 1890. godine sjedila njih četiri prijatelja. Jedan od njih bio je sin selačkog predstojnika lučkog ureda Ivana Celligoja. Pristupio im je Celligoj (stari) i zapitao: „Bog zna koji će od vas biti u životu najsretniji. Ja držim da će biti Ivan, i rukom pokaže na mene, Papića. I bilo je tako, jer svi su ranije umrli, bili manje sretni“. Zurio je u te skalice, na kojima je sjedilo njih četvero, zurio je u njih i prisjećao se prijatelja, kojih više nije bilo. Ostao je sam i obistinilo se proročanstvo starog Celligoja. Opet se jednom toga prisjetio kasnije, dodavši kako je on doživio i 90. godinu, i više. Papić je bio uvijek u pokretu, stalno aktivan Jednom je zapisao, da „nikad ne smijemo zaboraviti kako su savršene naše ruke, koje su sposobne da pišu, slikaju ,sviraju, sposobne za svaki rad, za motiku, srp, bat. Nikada ne smijemo dopustiti da te ruke stoje neuposlene, da ljenčare. One moraju biti uvijek u pokretu za dobro....za stvaranje,...za dobro pojedinca i čovječanstva....zato se posvećujemo raznim zvanjima, obrtima i poslovima...Od malenih nogu poučavaju nas na svako dobro, karaju...pa i kažnjavaju. Ti su prvi dani našeg života važni, pa je potrebno mnogo pažnje da djeca odrastu kao dobri ljudi I tako u nastavku Papić upućuje roditelje kako „odgajati djecu u zdravom životu i higijeni, radu i navikama, poštenju i humanosti“. Zabrinut je što „ljudi biježe od zemlje, odaju se lakim poslovima i neradu. Tome pridonose i škole, koje ih obrazuju ali ne osposobljavaju za rad, više za besposličarenje nego proizvodni rad, onaj teži osobito.“ Bio je položio i ispit za brodara, te je imao pomorsku knjižicu PERMESSO DI VIAGGIO E LIBRETTO SERVIZIO MARETINO izdanu od Kr. Lučkog ureda u Selcu 26. lipnja 1888. Pisao je o tome Pomorskom muzeju u Zagrebu i poslao im knjižicu, navevši da nije „kanio biti pomorac, ali da mu je ona trebala dok je s ocem radio na njihovom brodu „Mali Luka“, kasnije i na „`Vinodolu` „ Jednog dana, u ljeti 1956. godine, Ivan se sjetio neke svoje stare prijateljice, mladenačke ljubavi, otvorio je srce i dao na volju svom peru, da ga povede u neko već davno vrijeme. U mislima je vidi već staricu, kao što je i on bio starac, sijede kose klonule glave. Čuo je da je živa, pa ju u mislima pita sjeća li ga se još, onako koliko se on sjeća i čuva li pisma pjesme koje joj je pisao. Divno štivo o ljubavi, koja nikad ne nestaje, uvijek je se čovjek sjeća i u mislima „ljubi njeno naborano čelo“. Kao što je i poželio u svojoj oporuci, pokopan je na skroman način, možda skromnije nego je zaslužio. Grob mu je na središtu selačkog groblja, kako i pristoji takvoj ličnosti. Zaista kako je došao na svijet, tako je i otišao, skoro sto godina kasnije, ali u bitno drugačijim prilikama. Nije to više bila siromašna zemlja, nije to više ono seoce, koje se jedva prepoznavalo, nego moderno naselje, u čiju je izgradnju i on, Ivan Lončarić Papić dao svoj obol, te je zaslužio da bude u sjećanju.

Drugi o Papiću
Mnogi su pisali o Papiću, a mi ćemo se osvrnut na neke od njih, no valja na početku primijetiti da su svi o Papiću pisali sa velikim poštovanjem, uvažavajući da se u njemu sjedinjuju crte ličnosti koje zadivljuju svakog tko ga poznaje. Među njima posebnu pozornost privlače prosudbe Papićeva suseljana dr. Vinka Antića. A napose tekst iz 1935. godine , za vrijeme dok je bio profesor na Krčkoj gimnaziji, koje najbolje govore o ličnosti i djelu Papića.„Samouk- pisac, sa svojim dobro pogođenim primorskim tipovima u čisto primorskom miljeu i u čakavštini svoga mjesta; samouk- slikar marinista sa svojim marinama koje prikazuje bonace, tišine morske, osunčane žale i grebene, bracere i trabakule čije su sjenke u dnu mora tako lijepe i privlačne; astronom – samouk koji dobro poznaje nebo i drži eksperimentalna predavanja iz astronomije na pučki način da ga je milina slušati i crta sunčane satove po mjesnim zidovima; kulturni radnik mjesta, kroničar njegov, skupljač folklora i iskopina; jedan od osnivača mjesne Pučke knjižnice i njegov dugogodišnji tajnik, uspjevši da toj narodnoj instituciji održi kontinuitet kroz sve udare i da kruniše svoja nastojanja i svojih starijih drugova sa akcijom mladih članova; jedan od pokretača podizanja Doma prosvjete u mjestu ;jedan od prvih ljudi koji su pokrenuli selački turizam i koji je već pred stotinjak godina dao svoj prilog modernom naselju, kakvo je danas Selce“ – eto to je Ivan Lončarić Papić . I dalje: “U čakavskoj književnosti je pojava Ivana Lončarića Papića sa njegovim djelcem Paćuharije osobit primjer uspona i izgradnje jedne samonikle ličnosti, koja nije kroz život prošla zatvorenih očiju. Ali paćuhanje Lončarićevo nije omeđeno samo na tu knjigu proze, njegov je horizont i njegova djelatnost obimna. I ono što budi radoznalost kod mlađih je mnoštvo zapisa, bilježaka, rukopisa, kroničarskih zapažanja i starih dokumenata – pa kada se sve to ispita, izuči i objelodani tek onda će se ocijeniti jedan život pun htijenja i rada, tek onda će se dati potpuna karakteristika Ivana Lončarića Papića i istaći njegove zasluge naročito za njegovo Selce“ . Vinko Antića je 30. kolovoza 1943. godine zapisao tekst pod naslovom ČOVJEK I SREDINA, koji glasi ovako:„I.L..P. je svojevrsna pojava selačke sredine. On je svojevrstan i na području Hrv. Primorja. On izbija iz sredine, odvaja se od nje, nadvisuje ju i strši iz nje. Ali, s druge strane, on je sav u toj sredini, on je njen izdanak, on živi i raste, pa čak i cvjeta iz te sredine. U prvom slučaju on je u sukobu sa sredinom i stalno u nekom razilaženju od nje, njen kritičar; kao takav često neshvaćen od sredine, pogrešno shvaćen, odbačen, suvišan, pa čak za ismijavanje i skoro porugu. A ipak on je nerazdvojiv od te sredine, promatra ju, secira, proučava, ispituje; on je njen kroničar, historičar, etnolog, folklorista, slikar, književnik, “paćuhar“, njen svestrani prikazivač, kao što je i ona njemu ne jednostrana već mnogostrana; materijal sa svim pojedinostima. sa svom raznolikošću i mnogostranošću…Sav se utapa u tu sredinu, i ako ne pliva uvijek sa strujama, a opet sva sredina se očituje kroz njega, kao što se svi najslabiji potresi javljaju zabilježeni u seizmografiji.“ U nastavku ćemo ukratko prelistati još nekoliko izvora drugih autora, bez pretenzije da su time obuhvaćeni svi. N. Pinčić je u Riječkoj reviji broj 1 – 2 iz 1960. godine napisao jedan članak, pod naslovom „Rijetka i vrijedna zbirka“, u kojoj je pisao što je sve skupljao Papić o Selcu. Učinio je jedan dobar pregled njegove ostavštine. Na kraju je napomenuo da se za Papićevu ostavštinu interesira i Ministarstvo kulture, osobito za stare narodne pjesme, koje su inače prava starina. To je ponovio i u Vjesniku od 10. travnja 1960. godine . U jednoj Papićevoj „knjizi“ zanimljiv je zapis od književnika Gustava Krkleca, koja doslovno glasi: „Drago mi je da sam prilikom kratkog boravka u Selcima upoznao Ivana Lončarića Papića, čovjeka sa toliko afiniteta prema umjetnosti, znanosti i kulturi uopće. Mi smo se zapravo upoznali još 1921. godine kod Nazora u Crikvenici, i ovaj mi je pono

Ne saljem u inostranstvo!
Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
Tu sam za sva pitanja!
Knjige saljem nakon uplate!
POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


Filmski plakati:

Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...


Predmet: 62673381
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Ređe u ponudi!

Autor: Lončarić-Papić Ivan

Kategorija: Književnost

Izdavač: Vinodolska tiskara

Godina izdavanja: 1933

Mjesto izdavanja: Crikvenica

Format: 15x22 cm

Broj stranica: 80

Uvez: meki

Ivan Lončarić-Papić: Paćuharije

Lončarić-Papić Ivan: Paćuharije


U slici Tri ulike Papić je sjedinio ono što je Selce bilo u starije vrijeme – more, kršna zemlja i poljodjelstvo (masline). Taj pristup kod Papića je univerzalan. On voli ovaj kraj, odan mu je, te se s pravom nazivao Selčaninom. Selčani ga jednostavno zovu Papić, tako je svuda i sam pisao. No znaju ga i kao „naš stari poštar“ a mi mlađi suvremenici, kao djeca zvali smo ga barba Ive. Papić je iznimna ličnost, koja u sebi sjedinjuje veliku širinu talenta, sposobnosti, interesa, preokupacija, zanimanja, htijenja, radnih navika, životnog bogatstva i ostvarenja na svim poljima znanosti i umjetnosti, kako se za malo koga može reći. Čovjek se ne može oteti tom sudu kad lista po njegovoj ostavštini, koju čini tridesetak tisuća stranica zapisa, napisanih lijepim i čitljivim rukopisom ,te desetak tisuća stranica grafičkih i likovnih radova i isto toliko razne dokumentacije i bibliografije. Rođen je 1870. godine i doživio 96 godina u plodnom radu, a sa svojom suprugom Veronikom odgojio četvero djece. Bio je poštar, osnivač selačke pošte, općinski načelnik, jedan od utemeljivača prvog selačkog kupališta, otvorenja i rada pučke knjižnice i čitaonice, izgradnje Doma prosvjete, Hrvatskog sokolskog društva, inicijator i protagonista svih važnih događaja u Selcu s kraja 19 i prve polovine 20. stoljeća. Njegov doprinos izgradnji modernog naselja velik je, te se može smatrati zaslužnim građaninom Selca, kakav je malo tko. Ključ njegova uspjeha je u mnogostrukosti interesa, znatiželji, inteligenciji, samoučenju, upornosti, dosljednosti, radinosti i moralnosti. Zahvaljujući tome za sobom je ostavio rukopisnu i likovnu ostavštinu vrijednu divljenja, koja čini jednu od najboljih komponenti našeg povijesno-kulturnog nasljeđa i svrstava u red arheologa amatera i kroničara (koji je dao izvanredan doprinos spoznaji povijesti Selca) i hrvatskih čakavskih književnika i slikara. Zbog svega toga Papić je dično selačko ime, čovjek kojim se Selčani ponose. Ali on nije samo Selčanin, u svemu i uvijek se osjećao Vinodolcem i Hrvatom, ali koji je volio i poštovao sve ljude; osoba izvanredno velike ljudske širine, tolerancije i poštovanja svakog Božjeg bića.

OBITELJSKI KORIJENI
Ivan ima korijene u lozi Lončarić i Pobor, i to Papić i Belac, koji idu u najstarije obitelji, koje su ovamo doseljene u srednjem vijeku. Lončarići su najstarija linija, jer su prvi naseljeni u današnjem «klančiću» (puteljak) iza Harmice, kao libertini, tj. osoblje koje je nadziralo život na primorskim posjedima, najprije u ime općine kao gospodara tih posjeda a potom Frankopana i Zrinskim. S Belcima povezan je preko matere, koja potječe iz te loze. Međutim ta se veza malo spominje. i ako su živi potomci. Nigdje nije zapisao kako je nastao nadimak Papić, a saznao sam od rodbine da je nadimak Belac nastao od ribice „belčić“, „belac“, kojih je bilo na maloj pješčanoj oazi ispred Podrivice, gdje je u starije vrijeme bio njihov posjed, te do nedavno zadržana i kuća pok. Marijana Belca. Did Ivan i baba Mare Liniju Papića počet ćemo s djedom Ivanom i babom Marom, koji su stanovali na vrh Metilne, zadnja kuća u starom dijelu, na predjelu koji su stari zvali Ledina, odakle su krajem 19. stoljeća prešli na obalu, u kuću koja je i danas dom njihovih potomaka. Djed Ivan rođen je 1807. godine, a s babom Marom (rođena 1810.) vjenčao se 1833. godine. Baba Mara dugo je nadživjela svog muža, sve do 1892. Mladi Ivan ne sjeća se djeda, osim što je o njemu saznao iz pričanja, najviše babe Mare. Ona je pak ostala u trajnom Ivanovom sjećanju, jer je bila živi izvor mnogobrojnih Ivanovih saznanja. U ranijem djetinjstvu pričala mu je o vješticama, vukodlacima, o svojim i djedovim doživljajima, starim narodnim običajima. Kao što je priznao, ona je tako djelovala na njega da je rano poželio zapisati ono što je čuo od nje, potom i da s riječju i crtežom registrira sve što je čuo, vidio, pročitao. Sjeća se priče o djedovu dućanu. Bio je na Podćićnju, a prodavao je sol, slanu ribu, šibice, baškote i drugu sitniju robu. Nije bilo velikog trženja pa nije bio stalno u trgovini, nego je dolazio kad ga je netko nešto zatražio Baba Mara je unuku napričala mnoge dogodovštine vezane uz taj dućan, osobito sjećajući se kako je bilo teško po pet šest puta dnevno spuštati se niz brijeg s vrha Metilne do dućana. Iz Papićeve ostavštine može se pratiti obiteljsko stablo za nekoliko koljena unatrag, pa će to naći u njegovoj arhivi ako se netko od unučadi bude zato zanimao. Djed Ivan je imao još tri brata -Antun .Juraj i Petar. Juraj je stanovao na starini,.Ivanu i Antunu izgradili su kuću, nedaleko stare, također na vrh Metline. Djeda su, prema Ivanovu sjećanju, zvali Ivan Sohura Vidulica. Nadimak Sohura dobio je po tome što je bio koščat, suh kako bi rekli Selčani. A nadimak Vidulica dali su mu Selčani, jer je uvijek išao u bijelim hlača Bio je pronicava i trgovačkog duha. Nije znao za pjesništvo i književnost, ali je bio je pismen. Pošto mu je otac rano umro morao je preuzeti očeve poslove Otac Ivan i majka Veronika Ivanov otac, također Ivan, bio je poduzetnik. Najviše pomorac. Prvi brod bio je malen, na dva jarbola, a zvali su ga „Bog s nama“. Potom su 1887. kupili drugi, kojeg su nazvali „Mali Luka“ .Bio je to stari brod, kojeg su navukli na žal kraj kuće i za popravak angažirali kalafate (brodare) iz Baške. Prvi pomorski poduzetnički poslovi njegova oca bili su skromniji. Na običnoj barci prevozili su mel (pijesak) za gradnju kuća. Kasnije su s brodom „Bog s nama“ prevozili vino i sol između obližnjih mjesta, od Trsta do Zadra. S brodom „Mali Luka“ su taj posao lakše obavljali, jer je bio veći i stabilniji. Kad su kupili treći brod, Vinodol, mogli su se upustiti i u dalja putovanja Jadranom i Sredozemljem.. Ivanov otac se u ranijim godinama prihvaćao i građevinskih pothvata u kompaniji sa drugim Selčanima, pa je tako radio i na Bulevaru na Sušaku s Ivanom Lončarićem Franićem, te je kod Trsata uklesana ploča na kojoj piše Božjom pomoću završio ovu cestu proto Ivan Lončarić Franić iz Selca 1895. godine Potom je 1900. godine radio na drugoj cesti na Sušaku s Ivanom Šarinićem, pri čemu je bio na gubitku. Kasnije se dao na pomorstvo. Ocu i djedu, svim starijima. Ivan je posvetio ovaj mali poetski sastav Majka Veronika je porijeklom iz obitelji Belac, kći Stjepana i Uršule. U mladosti se bila posvetila šivanju, nije išla u osnovnu školu kao i druge žene tog vremena, ali je naučila krojiti i šivati. Baba po materinoj liniji bila je Urša Pobor (1819 – 1894 ), potjecala je iz roda Grško, rođena na Brusi na Metilni. Kad se udala dobila je zemlju u miraz na raznim mjestima, uglavnom u bližem kraju, a to je bila poprilična imovina što je donijela u mužev dom . Ovi su Belci prvotno imali posjed na Podrivici, odakle se loza dijelila, pa je Veronika pripadala l Belcima, čiji mlađi izdanci žive danas na Placi, prema Jami (obnovljena kuća u 2003 -4. godini). Njihov je djed imao gostionicu – pansion Rivijera, kraj navoza za čamce na kupališnom putu, koja zgrada i danas postoji u obnovljenoj verziji (šteta što nije zadržan naziv Rivijera). Ivan u sretnom braku Ivanova supruga Marija, rođena De Polo, potječe iz Krasice, kao kći Ivana i Jelene rođene Štiglić. Rođena je 12. rujna 1880. a umrla u Selcu 26. lipnja 1969. godine. Bila je također poštarica, a s Ivanom se upoznala dok je bila na službi u Grižanima. Osnovnu je školu svršila u Bakru, a nakon škole radila je u Sušaku kao poštanska vježbenica. Potom je 1874. završila u Zagrebu brzojavni tečaj. Ispit iz poštanske struke položila je nešto kasnije. Prije nego je upoznala Ivana službovala je u Ogulinu, Bakru, Zagrebu, Sisku, Brodu na Kupi, Varaždinu. U Grižane je došla 19. studenog 1902. i radila dvije godine. Vjenčali su se 16. veljače 1903. U tom sretnom braku imali su petero djece: Ivan, rođen 1903, umro 1945, Krsto, rođen 1905. a umro u 1925, Živka, rođena 1907, umrla 2ooo. godine. Branko, rođen 1909. i Ljerka, rođena 1911. (bila je također poštanska i telegrafska službenica, kao i roditelji), Branko je svršio srednju tehničku školu a potom vojnu akademiju te bio oficir u kraljevskoj vojsci. Sin Ivan završio je trgovačku akademiju u Sušaku i Beču, bio u Americi i poginuo u Vukovaru 1945. godine Živka je udana u Zagrebu, 1940. godine za dr. Srećka Avramova. Ljerka je udana u Selcu 1937. godine za Bogumila Medanića, carinskog službenika iz Bakra. Kasnije (1941) je i Bogumil primljen u zavičajnost u Selcu (dobio stalan boravak). Umrla je 2008. godine. Obiteljska kuća Ivan se rodio u kući na obali, koja je i danas obiteljski dom. Izgradio ju je njegov djed 1860. godine na gradilištu, koje su kupili od Eugena Pobor Belac. Ispred je bila još prirodna obala, a pozadi prolazio put. Bila je dugačka 9 metara a široka 11,70 m, te imala površinu od 105 metara. Iz crteža se vidi i drugi dio kuće, koji je dograđen 1891. godine, otprilike iste površine, sa vrtom u produžetku prema jugozapadu, površine 150 čm Tako je kuća s vrtom bila površine 360 čm, tj. protezala se obalom u dužini od 31 metra. Kuća je bila kao i danas pokrivena crvenim crijepom. Vrt je bio ograđen zidom na kojem je s prednje strane bila željezna ograda a sa zadnje kolunice. Zanimljivo je Papićevo iskustvo s tim «stupićima» (kolunicama). On je stupiće pravio samo iz betona, a drugi su beton ojačavali željeznim šipkama . Smatrao je da na željezo djeluju vremenske prilike, tj. da se na vrućini rastežu a na hladnoći stežu, te beton « radi», zbog čega će pucati. Imao je pravo, jer su drugima stupići brzo popucali a Ivanu se to nije dogodilo. Od osnivanja u toj je kući bila pošta, sve dok nije izgrađena poštanska zgrada na placi. U početku tu je Ivanov otac imao dućan, a pošta je bila smještena u jednom njegovom dijelu. Kasnije, kad je uveden telefon i telegraf, moralo se odvojiti poštanski dio, te je za poštu odvojena posebna soba u sjevernom dijelu kuće, na ćošku prema obali. Elektrika je uvedena 1932. godine, sa osam rasvjetnih mjesta, ponajviše zbog potrebe pošte, a ostatak kuće struju je dobio 1936. godine. Na vodovodnu mrežu uključena je 1932. godine. Kuća je bila dovoljno prostrana, pa su jedan dio iznajmljivali, najviše ljeti, i to poznatim ljudima, a prihode od toga Papić je pomno bilježio i na njih plaćao porez, što se sve vidi u njegovim knjigama. Papić se brinuo za održavanje kuće, pa je imao nekoliko velikih zahvata na fasadi i krečenju unutrašnjosti. Jedan popravak fasade detaljno je prikazao. Također je zapisao jedno bojanje unutrašnjih prostora. Oba su zapisa zanimljiva jer prikazuju ličnost autora, njegov način uređivanja kuće, traženje novih materijala za žbuku i bojanje, njegovu pedantnost i marljivost. Danas je ta kuća dograđena čime je ponešto izgubila od svoje prvobitne slike, ali pažljivim okom može se primijetiti da je sačuvan stari izgled. U prostorijama bivše pošte neko je vrijeme bio atelje-GALERIJA 2L, dva Lončarića (Papić i Vilim), pa je šteta da nije ostala i u njoj uređena Papićeva likovna ostavština, kao stalni postav.

RUKOPISNA OSTAVŠTINA
Kao što je rečeno, po Papićevoj smrti Selačka pučka knjižnica i čitaonica preuzela je njegovu rukopisnu i likovnu (u najširem smislu rečeno) ostavštinu, koja je sređena u 48 paketa, na oko pedeset tisuća stranica (obično na velikim trgovačkim knjigama ili trgovačkim arcima). Čini ju (u slobodnoj prosudbi) oko 30 000 stranica rukopisa, grafičkih i likovni radova, oko 10.000 stranica dokumentacije, te oko 10. 000 stranica novima i časopisa, izrezaka iz novina i drugog. Po tematici njegovi rukopisi, grafički zapisi i likovni radovi sadrže nekoliko stotina tisuća informacija i to iz : a) literarni radovi (književne crtice-paćuharije, drame, komedije i pjesme), b) likovni radovi, c) arheološki zapisi iz antičkog vremena, č) povijesna građa od dolaska prvih hrvatskih skupina do formiranja jedinstvenog naselja u 19. stoljeću, ć) povijesna građa iz novije selačke povijesti – kraj 19. i 20. stoljeće, do papićeve smrti, d) etnografska građa (narodni običaji, jezik, nošnja, folklor, etnos…), dž) sakralna baština, đ) kronološke zabilješke o događajima iz Papićeva vremena i ranijih godina (prema nekom izvoru), e) zapisi iz raznih znanosti ponajviše astronomije, meteorologije, geografije i biologije, geologije, te nautike, f) zabilješke iz gospodarskog života u selcu, ponajviše turizma, g) zabilješke o ljudima, selačkim težacima i drugim suvremenicima, među kojima i nekih znamenitih ličnosti Hrvatske i Europe, h )pisma, i) isječci iz novina i raznih dokumenata, dokumentacija općine i drugih institucija i organizacija Sve to ima i znanstvenu vrijednost, jer je izvor spoznaje o povijesti Selca, a pomaže i u istraživanju povijesti Vinodola i Kvarnera, te o životu i radu mnogih ličnosti, pa otkriva ličnost autora – I. L. Papića. Papićeva dokumentacija od velike vrijednosti, jer je izvor za povijesna i druga istraživanja . Čini ju: a) obiteljska dokumentacija, korisna za istraživanje korijena obitelji Papić i Belac, iz kojih potječu otac i mati, zatim obiteljskog života, o kući u kojoj su stanovali, gospodarskim aktivnostima kojima su se bavili, a tu su i slike, fotografije, pisma i poslovne knjige, b) dokumentacija selačke župe i ostala crkvena arhiva, koja uz njegove rukopisne i grafičke zapise pomaže istraživanju sakralne povijesti, vjerskih događaja i narodnih vjerskih običaja, c) javna dokumentacija Općine, Škole, Knjižnice, Doma kulture, nekih političkih organizacija koja je također izvanredan izvor informacija o djelovanju javnih funkcija i javnom životu u Selcu, d) zemljišno - pravna dokumentacija, koja pojašnjava neka pitanja u razvoju Selca i može pomoći pojedinih obiteljima u rješavanju zemljišno-pravnih pitanja, e) podaci o obiteljima i ljudima, od velikog značaja za proučavanje životopisa nekih ličnosti, domaćih i drugih, g) slike (fotografije) koje upotpunjuju Papićeve grafičke zapise f) planovi i skice, korisni za proučavanje pojedinih lokaliteta i razvoja naselja, Papićeva arhiva je nepresušni izvor informacija. Ma koliko puta čitali pojedine njegove «knjige» nije moguće sve vidjeti, zapaziti, registrirati, svemu se nadiviti. On je svoje «knjige» stalno dorađivao, na njima dopisivao pojedine novosti, proširivao ili dopunjavao. Pisao ih je na slobodnim listovima papira, u „ knjigama“ (trgovačke ili poslovne knjige) ili na raznim dokumentima, koje je skupljao. Kasnije ih je složio u svežnjeve, pakete i označavao rednim brojevima. Na početku svakog paketa (ili knjige) te napravio pregled sadržaja. A na koricama napisao glavne naslove. U arhivi Narodne knjižnice i čitaonice je materijal, što ga je prihvatio i očuvao pok. Vilim Lončarić, koji je bio knjižničar i osobni prijatelj Papića. Sjećam se razgovora s njim o tome kako je došao do tog materijala i o njegovim sumnjama da to nije sve što je ostalo od Papića. Stanoviti dio arhiva uništen je prilikom preuređivanje njegovog radnog prostora za ugostiteljsku radnju. Koliko i što je uništeno nikad se neće saznati, pa se moramo služiti onim što je ostalo, te tragati za drugim izvorima, što sam i učinio tijekom pripreme ove knjige. Dakle, Papićeva arhiva u Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce velik je i nepresušni izvor informacija o Papiću, ali nedovoljan, pa to dopunjavamo drugim. Mnogi su se koristili Papićevom arhivom, posudbom od samog Papića ili kasnije dok sve to u Knjižnici nije bilo sređeno, pa je moguće da nešto nisu vratili. Listajući po arhivi ponegdje se dobiva dojam da nešto manjka, jer se autor poziva na neke bilješke kojih nema. Najviše je nestalo slika. Mnoge je slike prodao ili poklonio sam autor, ali nema evidencije gdje se one nalaze ni kakve su. No i to ne bi bilo očuvano i javnosti dostupno da se nisu u tome založili spomenuti Vilim Lončarić i Edita Jeličić, knjižničari. Zahvaljujući njima uređena je arhivska građa, dijelom je restaurirana a dijelom fotografirana. Na više izložbi prezentirana su najvažniji eksponati, posebno slike. Za to se zainteresirala i Osnovna škola, te učenici znaju mnoge Papićeve pjesme, koje recitiraju na javnim priredbama. Neke se Papićeve drame i komedije i nadalje znaju naći na programu priredbi što ih priprema Škola i KUD „Neven“ u Selcu. Tako Papićevo djelo ostaje prisutno, živo, aktualno. On i pedesetak godina poslije svoje smrti prisustvuje među nama, u sjećanju, slici ,pjesmi i paćuharijama, (književne crtice)u spoznajama o selačkoj prošlosti. U Knjižnici su sredili prihvaćenu arhivu u 48 paketa, na čijim su koricama ispisali glavne teme. Paketi su nastali na bazi onog kako je arhiv sredio sam Papić, manje tematski a više u povijesnom slijedu, kako su nastajale, te su redom mješovitog sadržaja. Papićeve zabilješke nastale su u hodu, a čine ih opisi faktičnih zbivanja. zapažanja, saznanja, otkrića, pronalasci, razgovori, komentari, prosudbe, kritičke misli, tekstom ili crtežom, često i na jedan i drugi način. Iz prvotnih zabilježaka kasnije su nastale paćuharije, drame ili komedije, ponekad i pjesnički sastavi. Zapisivao je sve do čega je došao u svojim stalnim traganjima, što je vidio ili čuo, o čemu se govorilo ili pisalo. Imao je sposobnost i naviku da sve zapiše ili grafički predstavi, ali i da sačuva. A stvarno je sve čuvao, od vozne karte za parobrod do pisma koje je dobio od prijatelja, od novinskog članka do zapisa neke informacije o pročitanoj knjizi. Mnogo je kontaktirao s ljudima, Selčanima, turistima, prijateljima, znanstvenim radnicima, književnicima, slikarima, političarima i to je zapisao, nešto odmah a nešto po sjećanju. Neke od tih razgovora zapisao je kao dijalog, pa su njegovi zapisi najčešće takvog tipa. Prvotne je zapise kasnije dopunjavao, proširivao, unosio nove detalje. U pravilu je uvijek napisao i datum kad se radnja dogodila ili kad ju je zapisao, ali kad je to dopunjavao nije vremenski odredio, pa se ne zna da li je dopuna nastala odmah ili mnogo kasnije. Neke je bilješke ponavljao svake godine, primjerice kad se radilo o događajima koji se ponavljaju ili koji imaju određenu kalendarsku dob. Recimo da je podatak o izgradnji škole zapisao pet šest puta, a svaki put dopunjavao ili zapisivao po sjećanju pa je izostavljao neke činjenice, najčešće pri ponavljanju nije navodio točnu godinu nego bi napisao „….188…god…“ Bilješke su iz svih područja znanosti, jer ga je sve zanimalo. Za njega nije postojala neka grana znanosti ili umjetnosti koju bi najviše volio, s kojom bi se najviše zanimao. Sve što je novo bilo mu je privlačno. Kako je imao skromno školsko obrazovanje i bio samouk, nije vladao metodama znanstvenih istraživanja i zapisivanja, nego je to činio na svoj način, amaterski. Ali uza sve to bio je korektan u zapisivanju, te je izbjegavao površnost, nikad nije zapisivao neistinite ili nedokazano. Pisao je čitavog života, ali je najviše zapisa učinio u starije dane, kad je pokušavao srediti bilješke ili pisati ih iznova. To više nisu usputne bilješke, nastale u trenutku kad ih je saznao, nego male elaboracije, izvješća, eseji. U jednom pismu prijatelju Marku Grašici, 1 svibnja 1960. godine, napisao je da «pomalo pišem, dnevno po 3 do 5 sati. Bilježim uspomene i zgode, političke, gospodarske i druge. To mi je veliko veselje. Napisao sam već 27 knjiga drama, priča, pjesama i svega. Ovo ću ostaviti mojoj unuci za uspomenu. To i ništa više. Ah zaboravio sam. Zima je u mojoj konobi, pa ništa ne slikam. Doći će mjesec lipanj pa ću opet malo črčkati. Ja sam veliki starac...nosim 90 godina, ali hvala bogu još sam prilično zdrav, pri dobroj volji i pri zdravom razumu...» U jednom kasnijem pismu, 20. prosinca 1960. godine, nastavlja istu misao «..pomalo uvijek nešto pišem. Uvijek se nešto nađe što je vrijedno zapisati za naše potomstvo....Malo pomalo i slikam...i ako sam starac još me pero služi, pa evo pišem 28 knjigu.“ Svi Papićevi zapisi napisani su rukom, pa kako je imao lijep i čitak rukopis sve se može pročitati i razumjeti. Od tridesetak tisuća stranica njegove rukopisne građe nema nijedne koja je nečitka da ju se ne može iščitati. Čitajući sve te zabilješke nisam imao nikakvih teškoća da razumijem pročitano. Osim crteža i zapisa u Papićevoj ostavštini i nalazi se i obiman dokumentacijski materijal, a među njima originalni dokumenti, isječci iz novina i časopisa i drugi. Na tim dokumentima, novinama i isjecima Papić je ponekad zapisao svoj komentar ili dao neku dodatnu informaciju, koja dopunjava tekst ili daje uvid u Papićeva razmišljanja o njima. Za istraživače i druge korisnike tih tekstova vrlo značajan taj Papićev zapis, jer ne samo da otkriva njegovu ličnost nego upotpunjava informaciju ili ju bolje osvjetljava. Dakle, Papićevu ostavštinu možemo podijeliti u nekoliko skupina: a) literarni radovi (pjesme, crtice (paćuharije),drame i komedije), b) likovni radovi, c) zapisi, crteži i dokumentacija iz povijesti Selca i okoline, o ljudima, društvenim prilikama i prirodnoj sredini, iz raznih znanstvenih područja. Ma koliko je ostavština sređena po pravilima arhivistike dostup pojedinim tematskim sadržajima veoma je težak, jer je građa na pojedinu temu obično raspoređena u više paketa, pa ih je sve potrebno pretražiti , međusobno usporediti i provjeriti.

POVJESNIČAR I KRONIČAR
Kao dječak, Papić je pred starom crkvom svete Katarine našao kamenu žaru, za koju su mu rekli da je ostatak od starih Rimljana. To je potaklo njegov interes pa je počeo tragati za drugim ostacima tog pradavnog vremena, te je zahvaljujući njemu otkrivena starodrevna povijest ilirsko-grčko-rimske naseobine na području (selačke) drage. Papić je o tome izvijestio Hrvatsko arheološko društvo i Muzej u Zagrebu, što je objavljeno u njihovim glasila, te postao njihov suradnik. Pretražujući po ostacima pradavnih vremena Papić je pronašao dvadesetak skupina vrijednih arheoloških detalja, kao što su ostaci zidova i poda, keramičke posude i crjepovi, grob sa urnom i pepelom, novac, žara s poklopcem, staklene predmete itd. Sve ih je nacrtao i opisao. Ti se predmeti nalaze muzejima u Zagrebu i Rijeci, a nekih detalja ima i u muzejima u Beču, Budimpešti i Vatikanu (nedostupni)). Predlagao je da se u Selcu otvori muzej za koju se svrhu može urediti prva kapelica svete Katarine iz 15. stoljeća. Prema sačuvanim zapisima otkrio je da je na području Dolca i Njivica bilo ilirsko naselje, koje su kasnije koristili i Grci ( monasi i trgovci) a potom razvili Rimljani. To su kasnije potvrdili dr. J. Burnšmid, predsjednik DAH i arheologinja Radmila Matejčić. Saznao je da su među prvim posjetiocima selačke drage bili grčki moreplovci i još ranije razne nomadske skupine, za koje R. Starac tvrdi da su neidentificiranog etničkog porijekla. Kad su ovamo došle prve skupine Hrvata našle su samo «mirišća» (ruševine), te je čitav jugoistočni prostor nazvan Mirišća, a južni dio toga Zakloštar. Papić se interesirao za rimsku povijest i držao da je ovdje bio poznat Ad Turres, kako su mislili i neki drugi arheolozi i povjesničari. U novije vrijeme istraživanja pokazuju da je Ad Turres bio na području Dubračine u Crikvenici, a ovdje samostalna naseobina a u njoj nekoliko vila rustica (rimska vila). Papić nije imao arheološkog znanja, pa je arheološka i povijesna „istraživanja“ obavljao amaterski, ali je usput učio i pomalo unapredio svoj rad. No u to se vrijeme i utemeljuje arheologija u nas. Mnogi drugi istraživači, sa izvrsnim znanstvenim obrazovanje, tek krajem 19. stoljeća počeli su sustavnije, metodičnije, temeljitije istraživati arheološke i povijesne činjenice. U to vrijeme u Zagrebu se javlja J. Burnšmid i utemeljuje arheološku znanost u nas, osniva Hrvatsko arheološko društvo i katedru arheologije. Papić je upoznao Burnšmida, s njim je kontaktirao i od njega dobivao upute kako raditi. Postao je i terenski povjerenik Društva a Burnšmid je pozitivno cijenio njegove nalaze i njegov rad. Kasnije je kontaktirao sa arheologinjom Radmilom Matejčić, koja je zaokružila Papićeve arheološke spoznaje. Papić je manirom pravog kroničara istraživao, prikupljao, opisao i grafički predstavio sve važne povijesne događaje u Selcu, i okolini, od doseljenja u srednjem vijeku do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Zato ga s pravom zovemo kroničar, a nije previše reći da je bio i povjesničar. U starijim godinama, kad više nije bio u mogućnosti aktivnije društveno djelovati, kanio je srediti svoje zabilješke i napisati povijest Selca, ali to nije uspio potpunosti ostvariti, pa smo to nastavili mi njegovi mlađi suvremenici. Papić je bio veoma znatiželjna osoba, tragao je za svime i svačime što ima ikakve veze s prošlošću Selca i životu ljudi u njemu, I to je zapisao manirom pravog kroničara i k tome grafički predstavio. Njegovi rukopisni i grafički zapisi su jedini svjedok selačke prošlost, jer je većina tragova nestala s vremenom, napose za intenzivne urbanizacije naselja tijekom proteklog stoljeća. Zanimljivo je listati po njegovim zapisima, jer svaki je od njih i mali literarni rad ili skica za jednu kasniju literarnu obradu. Zato je teško odvojiti neke kronologijske zapise od kasnijih literarnih radova, posebno paćuharija, drama i komedija. Jedno je izrastalo iz drugog. Njegovi prozni i pjesnički sastavci su istovremeno književni proizvodi i povijesne pričice – kronološki zapisi. Mogao je tragati za povijesnim događajima, jer je bio na njihovom izvoru i u prilici da kontaktira s ljudima, od običnih selačkih težaka do mnogih znanstvenih radnika. . Zahvaljujući njemu saznajemo mnoge zanimljivosti. Spomenimo nekoliko primjera: -Kako nastao dvorac Frankopana i Zrinskih u središtu (selačke) drage, današnja harmica, te kako su ovamo na svoje primorske posjede naseljene obitelji Lončarić, Jeličić, Antića, Brozović i Kršul, te nešto kasnije Pobor, čime je utemeljena naseobina, koja je krajem 19. stoljeća dobila naziv Selce, zatim kako se razvijalo naselje u novije vrijeme, za njegova života osobito a to je i doba intenzivna rasta naselja. - Kako su nastali i razvijali se sakralni spomenici, među njima tri crkve svete Katarine, koje uz dobre opise prikazuje i crtežom i slikom, od kojih jedan crtež vidimo u prilogu, - Kako suživjeli selački težaci, od doseljenja pa do modernih vremena, od poljodjelaca i ribara do modernih turističkih djelatnika, - O emigraciji selačkih muževa i teškom životu u tuđem svijetu, - O ljudima, događajima i vremenima koja su proživjeli pod raznim političkim režimima. itd.

ČAKAVSKI PISAC
Vladimir Nazor, Mate Balota, Drago Gervais, Tin Ujević i drugu hrvatski književnici držali su Papića hrvatskim čakavskim piscem, što i potvrđuje njegov veliki spisateljski opus: preko stotine poetskih tvorevina, četrnaest drama i komedija, brojne književne crtice – paćuharije. Već 1933. godine objavio je prvu zbirku svojih paćuharija, a kasnije ih je napisao još toliko. Odlika mu je što je govorio i (većinom) pisao selačkim narodnim jezikom, čakavskim. što ga čini uglednim selačkim piscem ranijih godina i hrvatskim, čakavskim književnikom. Tema njegovih pjesničkih i proznih sastava je uvijek život, selački, narodni. Lica su obični ljudi – Selčani, Bribirci, Novljani, Crikveničani, Kirci, Boduli. Najviše književnih crtica nastalo je iz razgovora sa tim ljudima, a iz njih je kasnije sačinio drame i komedije. Evo jedne njegove crtice: «Frane je često posjećivao škver, tako se je trefilo jedan put, kada j` brod bil već zaprt. Kalafati su nabijali stupu, a Frkane DJ prišal malo bliže i merkal je kako delaju. Kalafati su nabijali stupu i pljuvali va dleto, da stupa ne ostaje na dleti, ali najedanput otresal se jedan kalafat Frani: - Si šal ća ti Kirčino. Ne pačaj totu. Frane se j` maknul i šal je na drugu stran, nij rekal ni besedi. Kada j` šal Frane ća jedan drugi kalafat, kij čul, počel je zijat na toga kalafata – Ča si munjen, ča si potiral onog Kirca, ča ne znaš da j` to principal gospodar ovoga broda ?!. Kalafat se j` prestrašil i smutil i bilo mu j` jako žal, pa j` opet zapital: -Pa ča ov` čovik va belih gaćah vidulicah, va beloj jaketi i va šubarčini i opankah, da more imat beči za ov` brod – pa ča će njemu brod ? -Muči, stisni zajik i ćuti! - Onda se gren skužat, gren mu reć. da nisan znal da j` on gospodar broda. Onda DJ` šal i lipo rekal: - Neka oproste šjor, ja nisan znal, ča ćete oprostite, nisan veroval da je to prinicipal, va belih bragešah. - Dobro, dobro, rekal je Frane mirno – dragi vi, brageše ne delaju čovika, nego čovik brageše i brodi.“ Njegovo književno djelo dobro je poznato Selčanima, njegove pjesme rado sriču djeca, njegove paćuharije prepričavaju stariji a njegove drame i komedije s veseljem gledaju svi. Selčani su mu se odužili izdavanjem knjige pjesama (studeni 2005.)

SLIKAR
Papić je imao osobit dar vizualne prezentacije i grafičke i likovne kreacije. Svoje misli uvijek je izražavao i grafički – crtežom i slikom. Za sobom je ostavio nekoliko stotina grafičkih zapisa (crteža, planova, skica) i preko stotinu slika, među kojima i vrijedna umjetnička djela, što ga čini hrvatskim slikarom svog doba. Kako je i sam zapisao, iz te navike da svoje misli grafički iskaže, razvio se i njegov slikarski talent, pa je na platno ili papir prenosio prekrasne slike izvanrednih motiva, na vrlo umješan način. Preokupacija njegova slikarskog djela su pejzaži, marine i ljudi. I sam je zapisao da je njegovih slika posvuda u svijetu, u Zagrebu, Beču, Parizu, New Yorku, da krasi mnoge domove. Nema potpunog popisa svih njegovih radova, a one koje su sačuvane u arhivi Selačke pučke knjižnice i čitaonice nekoliko su puta bile izložene na tematskim i skupnim izložbama. Predivne su njegove slike prirode, osobito pejzaži sa prostora iza Rtića (odzada, kako taj dio mještani zovu). Nastale su najvećim dijelom u starijim danima i izraz su zrelog slikarskog umijeća.

AKTER VAŽNIH DOGAĐAJA Papić je događaje oko sebe promatrao i bilježio, književno opisivao ili opjevavao, ali i u njima sudjelovao. Mnoge je akcije predlagao, poticao, organizirao, financijski pomagao ili na drugi način u njima sudjelovao. Primjera koji to potvrđuju imamo više. Najzanimljiviji je onaj sa gradnjom selačkog kupalište 1894 godine, što je značajno jer njime počinje organizirani turizam u Selcu U teškim prilikama I svjetskog rata bio je načelnik Općine u Selcu, sve do prvih poslijeratnih izbora kad je načelničku dužnost predao novom načelniku, izabranom na komunističkoj listi. No i prije toga, kao i kasnije, bio je član općinskog poglavarstva i sudjelovao u većini općinskih odluka i akcija.. Osnivač je selačke pošte i bio prvi selački poštar, a kao takav u stalnom kontaktu sa Selčanima, te tako upoznao obiteljske prilike mnogih, pa je njegova rukopisna ostavština jedan od najboljih izvora za pobliže upoznavanja ljudi i njihova života. Njegov je dragocjen doprinos razvoju Selačke pučke škole, Doma prosvjete, Selačke pučke knjižnice i čitaonice, Pjevačkog i tamburaškog društva Neven, Hrvatskog sokola, turističkih društava, a aktivno je djelovao i u podružnici HSS, Matice Hrvatske, DL i drugima. Nije bilo nijednog događaja, ili skoro nijednog, u njegovo vrijeme, u kojem nije sudjelovao, nekad kao inicijator, nekad kao sudionik a nekad kao kritički promatrač Ali njegova je kritika uvijek konstruktivna, pa i onda kad se razilazio sa suvremenicima, misleći o pojavama i događajima ponešto drugačije , osobito u starijoj dobi.

LIČNOST ŠIROKOG PROFILA I MNOGOSTRUKIH INTERESA
Papić je imao skromno školsko obrazovanje, ali se u njemu već u najranijem djetinjstvu razvio interes da pronikne u sve što ga je okruživalo. Zato je najprije rado slušao priče njegove babe Mare i drugih Selčana, potom je počeo čitati, mnogo čitati i to sve do čega je došao, a onda i sam istraživati. Tako se razvio svestran interes za astronomiju, geografiju, povijest, arhitekturu, biologiju, nautiku… gotovo sve znanosti, pa ga je jedan novinar nazvao enciklopedistom malog mjesta, malomišćanskim enciklopedistom. Na staroj plovaniji, koja je bila izgrađena na mjestu malog magazina Zrinskih, na Selačkoj placi, izradio je sunčani sat, a u svojim zabilješkama opisao kako on funkcionira. Odredio je geografsku širinu i dužina nekih lokaliteta u Selcu i okolini. Zanimao se za astronomiju te promatrao neka nebeska tijela i pojave i o tome čitao u pristupačnoj literaturi i novinama. Zanimao se za biologiju, za floru i faunu mora, za geografiju, antropologiju, historiografiju, za život velikana, za književna i likovna imena, za etnografiju i demografsku statistiku, za pravo i zemljišno pravnu problematiku itd. O svojim saznanjima i otkrićima ostavio je brojne zapise, sa crtežima, a o njima je držao i predavanja Selčanima i tako širio narodno prosvjećivanje. Bio je otvoren prema svim novinama, pa i tehničkim, te je tako prvi imao biciklu a u njegovoj pošti rano su uvedena sva tada pristupačna tehnička sredstva. Papić je promatrao prirodu oko sebe i divio joj se, jednom su to bile laste, što navješćuju proljeće a drugi put jedrilice što plove plavim morem. Znao je diviti se prirodi, onome što mu je nudila Selačka draga i raznovrsni prirodni okoliš. To je izrazio pjesmom i slikom. Ivan je bi čovjek širokog profila, ukratko a) arheolog- amater, b) istraživač selačke povijesti c) kroničar i etnograf, č) književnik. ć) slikar, d) čovjek mnogostranih intelektualnih interesa, d) sudionik svih važnih događaja u Selcu i okolini, ali iznad svega – bio je selčanin, bio je to i ostao za sva vremena. Njegovo djelo i njegova ličnost obilježili su kraj 19. i dvije trećine 20. stoljeća, te čine jedan od najljepših ukrasa u buketu selačke kulturne baštine Na slici ga vidimo u uz aparate, kojima se koristio i koje je izradio tijekom svojih astronomskih i geofizičkih istraživanja, a sam izgled pokazuje kako je mudro mislio o temama koje su ga zaokupljale. Prije prelaska na njegov rad području arheologije, povijesti, kronologije , etnografije, književnosti i slikarstva zadržat ćemo se nakratko na njegovim intelektualnim interesima na raznim područjima znanosti, a oni su raznovrsni: astronomija i astrologija, geografija i povijest, biologija i marinistika, tehnologija i nautika, agronomija i obrt, kućni poslovi itd. Bio je skromnog školskog obrazovanja ali je kao samouk stekao veoma zavidno obrazovanje i to u svim oblastima znanosti i kulture. Bio je u svemu informirana ličnost, koliko je to bilo moguće u njegovo vrijeme. Što je osobito zanimljivo, sve što je naučio čitajući knjige, razgovarajući s ljudima, eksperimentirajući i kontaktirajući s prirodom nastojao je zabilježiti, te je njegova ostavština prava mala enciklopedija. Nije to zadržavao za sebe, nego je održavao predavanja Selčanima i govorio im o zvijezdama, meteorološkim pojavama, geografskim zanimljivosti, zaštiti smokava i maslina, kalemljenu i sadnji voćaka itd. Rado je kontaktirao sa svojim suseljanima i gostima, prijateljima i znancima i pričao im novosti koje je saznao, ili o moralnim poukama u koje se uvjerio, te o svojim dosjetkama, kao što je ovih nekoliko (Štampano u „luči“,1969). U njegovoj arhivi našao sam prepisku sa Biološkim institutom u Zagrebu i nekim drugim kompetentnim institucijama o bolestima na smokvi, maslini, lozi i šumskom drveću. Slao im je grančice oboljelog drveća s detaljnim opisom, a oni mu uzvraćali informacije o kojim se bolestima radi i kako preventivno ili kurativno se boriti s njima. Tako je dolazio do informacijama o načinu suzbijanja tih bolesti i učio mještane kako ih koristiti. Ovaj primjer pokazuje povezanost Papićevih zanimanja za biologiju i kemiju iz čisto praktičnih razloga i narodnog prosvjećivanja. Te su mjere zaštite od biljnih bolesti bile vrlo primitivne sa današnjeg gledišta, ali su početak sjedinjenja znanost i prakse, a u svemu je tome Papićeva uloga bila izvanredno vrijedna i za znanosti (provjera zaštitnih sredstava) i za puk (spoznaja o sredstvima kojima mogu štititi svoje nasade). Mnogo šira bila su njegova interesiranja za astronomiju, koja imaju osnovu kako u praktičnim potrebama života, primjerice zanimalo ga je kretanje sunca, kako bi uredio sunčani sat na plovaniji. To ga je onda povelo u daljnja istraživanja kretanja sunca, mjeseca, okretanja zemlje oko svoje osi i sunca, okretanja mjeseca oko zemlje i mjesečevih mijena, plime i oseke na moru , određivanjem geografske dužine i širine, udaljenosti pojedinih mjesta itd. U njegovim knjigama su podaci o geografskom položaju pojedinih lokaliteta u Selcu i okolini, te drugih mjesta u zemlji. Odredio je geografski položaj svoje kuće u Selcu 45° 9’ 44» 14° 43 22 Izradio jedan model sunčanog sata i nanio ga na jugoistočni dio plovanije, prema cesti, koji se vidi na ovoj slici. Sat je funkcionirao sve do rušenja zgrade, ali kasnije nije prenio na drugu zgradu te se izgubio. Dobro je proučio tehniku sunčanog sata pa ju je i opisao u svojim knjigama i posebno skrenuo pozornost na pogreške koje se obično čine a zbog koji takvi satovi rijetko funkcioniraju čitavu godinu i ne daju točno vrijeme. O svojim istraživanjima na području astronomije pisao je i Zvjezdarnici u Zagrebu, te razmijenio više pisama i u njima razne informacije te vrste. Ta je prepiska zanimljiva jer otkriva Papićeve interese, saznanja i iskustva, njegova istraživanja i prosudbe stručnih ljudi o njihovoj vrijednosti Izmjerio je i nadmorsku visinu pojedinih mjesta, pa je recimo za crkvicu sv. Fabijana i Sebastijana nadmorska visina 68 m a crkvicu sv. Jurja 257 nm. Našao sam i brojne zapise o klimatskim prilikama, i to ne samo u Selcu, nego i okolnim mjestima. Iz tih se zapisa vidi kako u zimi ovdje zna biti jaka bura, koja digne morsku prašinu i posoli nasade vinograda i smokava na Krku, što onda uništi ljetinu. 17. travnja 1953. godine pismom se obratio prof. dr. Antunu Barac u Zagrebu, u kojem mu piše da je vršio astronomska istraživanja, te ih podrobno opisuje, pa želi ih dati nekoj kompetentnoj instituciji ali ne zna kojoj. Boji se da bude zapostavljeno u nekom kutu ili da ih netko proglasi svojim otkrićima. Barac mu je odgovorio, da ih preda JAZU, II odjelu. Ukoliko se nato odluči neka mu javi pa će se pobrinuti da to bude na pravi način prihvaćeno, te će ga obavijestiti što je učinjeno i gdje se materijali nalaze. Rukopis je oštećen pa se ne može iščitati točno o kojim materijalima se radi, ali se razabire da su tu instrumenti kojima se služio i rezultati do kojih je došao. U nastavku bilježaka objašnjava da nije došao do nekih novih astronomskih rezultata, jer to nije ni bio u mogućnosti, nego je dobro proučio neke astronomske pojave , te je pomoću njih uredio sunčani i zvjezdani sat Kad je 25. ožujka 1954. Antun Barac bio u Grižanima , prvi put su se susreli i vrlo srdačno razgovarali o njegovim istraživanjima. Papić je zamoljen od prof. dr. Krunoslava Babić, ravnatelja Prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, da ispituje fosforizaciju mora. Po napucima iz Muzeja činio je to tri mjeseca. svake večeri unosio je u zahod po litru mora i sipao u školjku, ne bi li se pojavila fosforizacija. Jedne je večeri primijetio jače fosforiranje, ali idućih je dana bilo sve manje, pa nije mogao ništa dokazati, te je opit obustavljen. Zanimala ga je biologija, osobito rariteti, pa je našao u parku Zrinskih ( godine 1939. i 1940 ) u Selcu ginkgo biloba, rijetku biljku, koja potječe iz Japana ili Kine; prema nekom učenjaku spada u prapotopne biljke. Ima velike mesnate listove, a oprašuje se „pomoću rose“ Osim toga Papić se zanimao za latinska imena i osobine nekih biljaka koje rastu u našem kraju, kao što su neke vrste Imula, pa je saznao da od jedne vrste imule u Vrbniku neki čovjek kuha lijek, kojeg je prodavao po čitavom Vinodolu, kao lijek za rane i želudac. Zatim je zapisao biljku Catalpa Alba s bijelim cvijetom, medonosna biljka, koja je kao samonikla izrasla u jednoj ruševnoj kući. Zamijetili su je prvi put 1951. godine. Zanimao se i za ribe, te je popisao koje ribe žive u našem moru , a neke od njih i posebno opisao. Zapisao je i kako su Selčani solili ribu, kako je pojedina vrsta ribe lovljena i u koje doba godine, koje su pozicije za pojedine vrste riba, te kako se svjećarilo. U stara se vremena more osvjetljavalo loženjem vatre na pramcu broda. Kasnije su počeli uvoditi lampe na petrolej, karbid zatim acetilen, a u novije vrijeme električne lampe velike snage, koje struju dobivaju iz akumulatora ili generatora. Opisao je razne sisteme ulova ribe, razne vrste mreža ali i udičarenja. Interesirao se i za narodnu medicinu, pa se u njegovoj arhivi nalazi mnogo detaljnih zapisa o narodnim lijekovima. Uzmimo za primjer jedan zapis o borovici, koju ovdje zovemo šmrkvica. U narodu postoji vjerovanje da su u šmrkvici zalutale duše. Tko je nekad sjeo na šmrkov stolčić osjetio bi nazočnost vještica. Od šmrkvice pravili su drške za korbače (bič),da se savlada napast na konja. Šmrkvice imaju moć tjeranja duhova, protjerivanje gamadi, čuvanja od zaraze, čini čovjeka vidovitim. Koristi se kod opeklina, za dimljenje mesa, prave se stupala za maslac; od njih su lule najbolje. Zlatni pelud koji pada iz njena cvijeta izvrsno je gnojivo. Prema J. Camerariu (Frankfurt 159o. godine) Papić je citirao nekoliko informacija o ljekovitosti šmrkvice. Autor preporuča da se ujutro uzme nekoliko bobica šmrkvice natašte ili kuhane u bijelom vinu, kao lijek protiv želučane kiseline, zatim za olakšanje kašlja i čišćenje prsa, protiv nadutosti trbuha i grčeva, jetrenih kamenaca, kao zaštita od otrova itd. I drugi neki autori pišu o ljekovitosti borovica, primjerice za olakšanje mokrenja, jačanje krvnih žila, dim rastjeruje zmijski otrov, voda od borovice čisti bubrege i mokraćne kanale, a dobro je u njoj prati umorne i oštećene ruke, kao i promrzline na nogama i rukama Borovica sadrži mnogo šećera, eteričnih ulja itd. Slično je o borovici pisalo i u Terapeutskom vjesniku broj 2, iz 1939. godine. Ima u Papićevim spisima i poučnih misli potrebnih pomorcima i onima koji se nađu na moru pred olujom. Primjerice o „klobuku na Učki“. Piše kad se na vrh Učke pojavi klobuk (kapa) znak je da će brzo doći do nevere. Obično se to događa u ljeti od lipnja do rujna. Nevera počinje bljeskanjem a onda nastupi jaki vjetar upravo iz pravca Učke, s njim dosta kiše, ali više je ima bliže Učki, jer se sve više smanjuje kako prilazi našem akvatoriju, pa do Novog skoro i nestane. Obično traje oko jednog sata ili nešto više a onda se sve smiri. To je jak vjetar pa ako se neka brodica nađe u moru može stradati. Zato se mornari sklanjaju u zaštićenu luku čim zamijete oblak nad Učkom. Poznata je naša bura, a njoj je posvetio ove stihove Papićevu pozornost privukao je članak u „Hrvatskom narodu“ od 14. ožujka 1914. godine, o „Spoju Dunava s Jadranskim morem“, Bila je tu dvojba o kanalu prema Jadranu ili Solunu,. O toj dvojbi napisao je, da oni koji zagovaraju solunsku varijantu griješe, jer se time i dalje podcjenjuje važnost jadranskog bazena. Prema njemu taj spoj je valjalo učiniti tamo gdje je Dunav najbliži Jadranskom moru, preko Čamca, a bio bi od velike gospodarske važnosti za Hrvatsku. Bilo je planirano da u jadranskoj varijanti kanal ide od Vukovara, preko Šamca, Savom do Kupe, te Kupom i kanalom do Sušaka. Udaljenosti 417 km Ukratko Papića je zanimala sva nauka, ništa nije ostalo nedirnuto. Negdje samo registracija neke informacije koju je čuo, negdje više o njoj a negdje i njegove opservacije onakve kakve je sam mogao steći s obzirom na svoje predznanje i informiranost, na izvore informacija i mogućnost da jedan čovjek sve obuhvati. Bio je i u stalnim kontaktima sa ljudima raznih nauka, komunicirao je sa raznim medijima i izvorima znanja, od Vatikanske biblioteke do naučnih biblioteka u Beču i Pešti, pa začuđuje kako je sve to mogao i uspješno činio. Zapisao je Papić tisuće naučnih termina, neke i komentirao ili o njima samo dao kratak zapis. I to pokazuje koliko je njegovo znanje i njegov interes bio širok, svestran čak i vrlo dubok. Čitao je raznu štampu, osobito u starijim godinama i izrezivao sve što je bilo zanimljivo. Možda u njegovoj arhivi ima više novinskih izrezaka nego i u nekoj boljoj biblioteci. Jedno se vrijeme zanimao i za spiritualizam. Zanimalo ga, koliko je on moćan, kako se izvodi i što utvari jeste. Čitao je o tome i znanstvenu literaturu i prigovorio je što nauka mimoilazi to pitanje, jednostavno ga ignorira, umjesto da pokuša objasniti. U njegovoj je ostavštini više novinskih odrezaka o tome.

ČOVJEK SVOGA DOBA Papić je bio aktivan čovjek, poduzetnička smisla. Pokretao je mnoge velike akcije i u njima prvi sudjelovao. Primjerice, bio je jedan je od osnivača Pučke knjižnice i čitaonice, dugo bio njezin predsjednik, tajnik, blagajnik i knjižničar. Bio je i među pokretačima izgradnje Doma prosvjete, uređenja selačke rive. osnivanja građanske škole u Crikvenici, podizanja spomenka dr. J. Pančić u Bribiru itd. Bio je osnivač, član i vrijedan aktivista mnogi udruga, što su osnovane u Selcu i Crikvenici ili bile njihove podružnice, pa sjetimo se nekih od njih, za koje je i sam Papić imao velik interes. Iz njegove ostavštine vidimo da je bio i član Društva književnika Hrvatske (pristupnicu je platio 1937. godine), član Društva amatera likovne umjetnosti u Rijeci (pristupnicu je uplatio 1957. godine), a za svoje mirovine bio je i član Udruge umirovljenika. Zatim bio je i član Filatelističkog saveza Zagreb, podružnica Crikvenica, što dokazuje i iskaznicom broj 2421. iz 1952. Slikao je poštanske marke, kao što ćemo kasnije vidjeti, pa je zapisao da je sudjelovao na jednoj izložbi poštara amatera u Beogradu od 14. do 22. prosinca 1957. godine, na kojoj je izložio 4 slike i dobio za to nagradu ; pritom je prodao jednu sliku. Kroz duge godine života stvorio je svoj pogled na svijet, formirao svoja mjerila i sudove, te je svemu prilazio s te osnove. Nije se mirio s nepoštenjem i zlobom ljudi, nije prihvaćao licemjerje i dvoličnost, grozio se od nerada, pijančenja, svađa i razmirica među ljudima. Bio je čovjek od principa, s visokim kršćanskim moralom. Bio je rodoljub i teško mu je padalo izdajstvo. Nije pravio razlike među ljudima po rasi, nacionalnosti , vjeroispovijesti ili političkoj pripadnosti , ako su bili ljudi. Nije se mirio s mađarizacijom Hrvatske a pokazalo se to napose kad je peštanski dvor pokrenuo administrativni postupak proglašenja obale državnim dobrom, ustvari vlasništvom mađarske države. Nije prihvatio ni nastojanja beogradskih vlasti da „jugoslaveniziraju“ naš kraj. U Selcu je, iz razloga koje ćemo pokazati nešto kasnije, bio jak utjecaj Srpske radikalne stranke, pa su preko nje pokušavali ostvariti političku prevlast na izborima. Protivio se da se putem Jugosokola vrši srbizacija našeg prostora. U toku II svjetskog rata nije se angažirao u partizanskom pokretu ali mi koji smo ovdje ilegalno radili nismo u njemu vidjeli nikakvu opasnost. Sin mu je bio časnik vojske NDH ali nas to nije zabrinjavalo. Poslije rata Papić nije u središtu pozornosti, kao predratnih godina. Došli su mladi ljudi, izrasli u oslobodilačkom ratu, politički jako opredijeljeni. Papić s njima nije našao zajednički jezik, ili obratno, oni s njim. Već je bio u poodmaklim godinama i sve se više povlačio u kuću, sve ga je više okupiralo slikarstvo i pisanje a sve manje događaji u mjestu. Točnije, on je svuda bio prisutan, ali više kao kritički promatrač nego inicijator i aktivista. Smetale su ga parole, svuda istaknute, jer je između deklaracija ispisanih na tim parolama i plakatima i stvarnosti bio raskorak. Govorilo se o bratstvu i jedinstvu, a on ima iskustva kako je to „gorak orah, na kojem je lako slomiti zube“. Govorilo se o radu a oni koji su to govorili više su voljeli svoje političke pozicije. Sjeća se on nekih, koji su se pravili velikim partijcima i rodoljubima a za stare Jugoslavije su se naveliko družili sa glavešinama beogradskog režima i ovdje se ponizno klanjali kralju i beogradskim ministrima. Smetalo ga je kako su neki mještani, do sada jako religiozni najednom „drvljem i kamenjem bacali se na vjeru i crkvu“. Crkva, koja je u povijesti mjesta igrala važnu ulogu, najednom je marginalizirana i proglašena neprijateljem. Odmah poslije rata bili su česti sastanci, mitinzi i druge masovne manifestacije, ali 1954. godine, desetak godina nakon rata, Papić je primijetio da je svega mnogo manje, da su se Selčani zasitili toga, te da su se sve više počeli okretati svaki sebi. Na tim skupovima Papić je sve manje sudjelovao, sve se više povlačio u sebe, ali je svoja kritička razmišljanja stavljao na papir i sada kad se to čita dobiva se nešto jasnija slika onog što se ovdje događalo poratnih godina. S nekima se Papić tako i obračunavao, ne mogavši ništa drugo učiniti Za sebe kaže da je «cijeli život bio pristaša demokracije, radi čega je više puta imao neprilike s vlastima». Zapisao je to u povodu zarobljavanja njegova sina Branka pri bijegu iz Zagreba prema Sloveniji i Austriji, u sklopu općeg bijega vojske NDH 1945. godine. Zarobljen je blizu Ljubljane pa je otac Ivan molio da se pri suđenju ima u vidu da je Branko bio u lipnju 1944. godine postavljen za kotarskog predstojnika u Crikvenici, u rangu ustaškog natporučnika, ali da se nikad nije ničim ogriješio, nego naprotiv spasio mnoge partizane i pripadnika NOP-a od sigurne ustaške odmazde. Zato je jednog dana u uhvaćen po zloglasnom logorniku Vukeliću i odveden u Senjski zatvor. Kad je nakon tri mjeseca pušten iz zatvora otišao je u Zagreb. Otac Ivan se obratio Zemaljskoj komisiji za ratne zločine u Zagrebu i molio da mu se sina oslobodi kako ne bi pala ljaga i na njega, jer on je pošten čovjek, što u ostalom mogu svi potvrditi. Majka zemlja – pod tim je naslovom jednom zapisao je nekoliko rečenica, koje upravo sada dobivaju na značaju, a odnose se na zemlju » koju smo dužni ljubiti, štovati ,čuvati i njegovati, baš tako kao i rođenu svoju majku „ Zapisao je to u povodu masovne rasprodaje selačke zemlje za hotele, vikendice i kampove, šezdesetih godina, kad je ovdje razvoj turizma krenuo vrtoglavom brzinom i ekspanzijom. Pojavila se jagma za zemljom i Selčani su ju obilato prodavali, ne uvijek i sa puno volje, jer ih je na to silila nacionalizacija. Prodavali su i svoje stare kuće, jer je interes za njima postao tako velik da je to bila konjunkturna prodaja. Vikendaši su kupovali stare kuće i preuređivali ih u kuće za odmor, mijenjajući im stara graditeljska obilježja. Mještani su gradili nove kuće, ali oponašajući graditeljski trend, kojim se znatno mijenjao graditeljski imidž Selca. Papić je sve to vidio, i kritički o tome mislio.

ž Papić je bio ličnost sa širokim krugom prijatelja, poznavatelja i štovatelja, koji su o njemu ostavili vrlo mnogo lijepih riječi, ali sam je svoj najbolji biograf. Papić o sebi Na mnogo mjesta u svojim spisima spominje i sebe, tako pa je sam opisao svoj život. Na Novu Godinu 1962. prisjetio se svog života, proteklih godina, pa je s nostalgijom počeo nadušak ispisivati svoja sjećanja na protekli život. »Ja sam danas u 92. godini života. Život putuje vječno, se čas po čas i kao duga nas nosi u životu. Sjećam se kad sam bio dječarac od pet godina, sve mi je bilo novo, što sam vidio i čuo od babe, majke i oca. Svaka njihova riječ bila mi je nova, jer je nisam nikad čuo, a priče babe Margarete ,priče o strigama, kudlacima, malikima i drugim vješticama bile su mi posve nove. U dane nedjelje i svetka , posebno u ljetnim danima sakupile bi se žene na vijeće – takvih vijeća bilo je u našem selu 5 do 6 u svakoj ulici ili klancu. Tu bi neka stara baba, žena u staroj dobi, znala pripovijedati o strigama i kudlacima, ali tako vjerno, da bi čovjek stvorio sud, kao da je to doista tako......». Tako je Ivan započeo svoj zapis, sjećajući se djetinjstva. Čitajući to ima se dojam da je htio učiniti rekapitulaciju svog života, ali uspio je samo zadržati se na svom djetinjstvu i mladosti, jer mu je to, u ostalom kao i većini od nas, ono najbolje što je proživio, pa se toga ugodno sjećao. U nastavku piše o svemu, rekapitulirajući većinu onog što je već bio zapisao, iznova ili pozivajući se na već zapisano. Njegove pjesme napisane u tim godinama većinom imaju tužnu notu, kako se i može očekivati od čovjeka koji je prešao devedesetu i vidi da se neumoljiv tok života približava kraju.. Tada, godine 1956. napisao je ovu pjesmu

Ovo je napisao jednog dana 1953. godine sjećajući se svoje mladosti i razmišljajući o sebi i svom životu, otkrivajući se, da bi najzad zaključio „To nešto veliko je u meni – to nešto to sam ja pjesnik i slikar.» Na svoj 86. rođendan 20. listopada 1955. godine napisao je ovu pjesmicu: U to je vrijeme zapisao i ovu pjesmicu, tužan za mladošću koja je uvijek nasmijana, pa kao takva ne poznaje mržnju ni jade, u vijek optimistična.. Zapisao je tih starih dana, da je u mladosti osjećao dar pisanja, ali nije imao zato vremena jer je morao raditi. Za dugih zimskih večeri puno je čitao, ponajviše o životu svetaca, jer su to tada bile jedino pristupačne knjige. Kako je stario tako je sve više osjećao dar i potrebu za pisanjem, te je napisao mnogo knjiga, sa raznim bilješkama, književnim radovima i slikama. Čitao je pri petrolejki, jer su struju uveli u kuću tek 1932. Prvi je put pregledao oči 1939. kod dr. Cara u Crikvenici, koji je utvrdio da ima zdrave oči. Kao sam već rekao, prva njegova pjesma tiskana je u Bršljanu, omladinski mjesečnik u Zagrebu, broj 9, godine 1982, kad su mu bile 22 godine Neki njegovi vršnjaci išli su u gimnaziju i fakultete ali on to nije mogao, nego je čvrsto prionuo čitanju, pa je kao 2o. godišnjak postao i član-.pretplatnik Matice Hrvatske. Druga mu je pjesma tiskana u časopisu Hrvatski «Zadar», 1894. godine, a potpisao ju je sa inicijalima I.L.P. Imao je i sklonost za slikanje, ali u mladosti nikad nije vidio nikoga kako slika, pa je i tu samouk. 16. siječnja 1891. godine u Senju je položio poštanski ispit, pa je kao poštanski pripravnik počeo raditi u Selcu, i tu ostao do umirovljenja. Poštu je otvorio 11. veljače 1891. godine, kao pomoćnik svog oca, koji je slovio kao poštar, jer je bio još maloljetan pa je mogao raditi samo kao pomoćnik. I tako ostao do 8. listopada 1906. Potom je imenovan poštarom te umirovljen 1928. s ukupnim stažom od 37 godina. U djetinjstvu, kao 14 godišnji dječak, pošto je svršio pučku školu, redovito je pomagao u njihovom dućanu. S krpom je brisao prašinu, metlom čistio pod, ponekad i prodavao. Našao sami «Konačnu otpusnicu», koju je dobio kad je otpušten iz vojske. Vidi se da je službovao u pješadiji te je «ovlašten nositi jubilarnu spomen kolajnu» Otpusnica je izdana u Karlovcu 31. prosinca 1912. godine. Vojske se ponekad sjećao, osobito jednog svog prijatelja, koji se jako rastužio kad je saznao da odlazi iz vojske i da se vraća kući. Poslije mu je pisao više pisama i opisivao kraj u kojem živi, što je njegovu prijatelju bilo teško shvatiti jer nikad nije bio na moru i nije znao što ono zapravo jeste. Kad se Ivan vraćao iz vojske na putu od Prijepolja do Sarajeva pa otuda do Selca susreo je mnoge ljude i s njima razgovarao. Vidio je mnogo zanimljivih detalja i sve mu je to bilo novo i drugačije od onog što je znao. Tu se susretao sa Srbima, Turcima, ljudima raznih vjera, kulturnih obilježja, tradicije, navika, običaja. Oni pak nisu ništa znali o moru, pa im je pričao a oni ga rado slušali. Taj je zapis svojevrstan putopis, ništa manje zanimljiv od mnogih putopisa koje imamo prilike čitati. I više od toga, jer je u njima i filozofskih razmišljanja o životu, ljudima i kulturi. Osim što je bio poštar Ivan je prihvaćao i razne društvene uloge, pa je bio i načelnik Općine Selce, a na jednom mjestu je zapisao kako je to postao. Bilo je to 1918, kad je pozvan na važan politički dogovor kod Viktora Ružić, koji je kasnije postao i hrvatski ban, i nekog Jakovčića, činovnika Hrvatske štedionice u Rijeci, koji su mu prikazali situaciju u Kraljevini i ponudili da se prihvati dužnosti načelnika Općine. Zatim je jednog dana održana u Selcu skupština svih Selčana, u donjoj sali Škole, na kojoj je izložio situaciju u novoosnovanoj državi SHS, nakon čega su ga izabrali za predsjednika, Tomu Tominčić za potpredsjednika, Jeronima Lončarić Brušiju za tajnika a Luku Antića za blagajnika. Odbor je zdušno radio, podupiran od naroda. Na toj je dužnosti bio dvije godine, te je poslije izbora, na kojoj je pobijedila lista KPJ, dužnost predao komunističkom izabraniku. Jednom, 1944. godine , šećući se po molu prisjetio se kako se tu negdje 1890. godine sjedila njih četiri prijatelja. Jedan od njih bio je sin selačkog predstojnika lučkog ureda Ivana Celligoja. Pristupio im je Celligoj (stari) i zapitao: „Bog zna koji će od vas biti u životu najsretniji. Ja držim da će biti Ivan, i rukom pokaže na mene, Papića. I bilo je tako, jer svi su ranije umrli, bili manje sretni“. Zurio je u te skalice, na kojima je sjedilo njih četvero, zurio je u njih i prisjećao se prijatelja, kojih više nije bilo. Ostao je sam i obistinilo se proročanstvo starog Celligoja. Opet se jednom toga prisjetio kasnije, dodavši kako je on doživio i 90. godinu, i više. Papić je bio uvijek u pokretu, stalno aktivan Jednom je zapisao, da „nikad ne smijemo zaboraviti kako su savršene naše ruke, koje su sposobne da pišu, slikaju ,sviraju, sposobne za svaki rad, za motiku, srp, bat. Nikada ne smijemo dopustiti da te ruke stoje neuposlene, da ljenčare. One moraju biti uvijek u pokretu za dobro....za stvaranje,...za dobro pojedinca i čovječanstva....zato se posvećujemo raznim zvanjima, obrtima i poslovima...Od malenih nogu poučavaju nas na svako dobro, karaju...pa i kažnjavaju. Ti su prvi dani našeg života važni, pa je potrebno mnogo pažnje da djeca odrastu kao dobri ljudi I tako u nastavku Papić upućuje roditelje kako „odgajati djecu u zdravom životu i higijeni, radu i navikama, poštenju i humanosti“. Zabrinut je što „ljudi biježe od zemlje, odaju se lakim poslovima i neradu. Tome pridonose i škole, koje ih obrazuju ali ne osposobljavaju za rad, više za besposličarenje nego proizvodni rad, onaj teži osobito.“ Bio je položio i ispit za brodara, te je imao pomorsku knjižicu PERMESSO DI VIAGGIO E LIBRETTO SERVIZIO MARETINO izdanu od Kr. Lučkog ureda u Selcu 26. lipnja 1888. Pisao je o tome Pomorskom muzeju u Zagrebu i poslao im knjižicu, navevši da nije „kanio biti pomorac, ali da mu je ona trebala dok je s ocem radio na njihovom brodu „Mali Luka“, kasnije i na „`Vinodolu` „ Jednog dana, u ljeti 1956. godine, Ivan se sjetio neke svoje stare prijateljice, mladenačke ljubavi, otvorio je srce i dao na volju svom peru, da ga povede u neko već davno vrijeme. U mislima je vidi već staricu, kao što je i on bio starac, sijede kose klonule glave. Čuo je da je živa, pa ju u mislima pita sjeća li ga se još, onako koliko se on sjeća i čuva li pisma pjesme koje joj je pisao. Divno štivo o ljubavi, koja nikad ne nestaje, uvijek je se čovjek sjeća i u mislima „ljubi njeno naborano čelo“. Kao što je i poželio u svojoj oporuci, pokopan je na skroman način, možda skromnije nego je zaslužio. Grob mu je na središtu selačkog groblja, kako i pristoji takvoj ličnosti. Zaista kako je došao na svijet, tako je i otišao, skoro sto godina kasnije, ali u bitno drugačijim prilikama. Nije to više bila siromašna zemlja, nije to više ono seoce, koje se jedva prepoznavalo, nego moderno naselje, u čiju je izgradnju i on, Ivan Lončarić Papić dao svoj obol, te je zaslužio da bude u sjećanju.

Drugi o Papiću
Mnogi su pisali o Papiću, a mi ćemo se osvrnut na neke od njih, no valja na početku primijetiti da su svi o Papiću pisali sa velikim poštovanjem, uvažavajući da se u njemu sjedinjuju crte ličnosti koje zadivljuju svakog tko ga poznaje. Među njima posebnu pozornost privlače prosudbe Papićeva suseljana dr. Vinka Antića. A napose tekst iz 1935. godine , za vrijeme dok je bio profesor na Krčkoj gimnaziji, koje najbolje govore o ličnosti i djelu Papića.„Samouk- pisac, sa svojim dobro pogođenim primorskim tipovima u čisto primorskom miljeu i u čakavštini svoga mjesta; samouk- slikar marinista sa svojim marinama koje prikazuje bonace, tišine morske, osunčane žale i grebene, bracere i trabakule čije su sjenke u dnu mora tako lijepe i privlačne; astronom – samouk koji dobro poznaje nebo i drži eksperimentalna predavanja iz astronomije na pučki način da ga je milina slušati i crta sunčane satove po mjesnim zidovima; kulturni radnik mjesta, kroničar njegov, skupljač folklora i iskopina; jedan od osnivača mjesne Pučke knjižnice i njegov dugogodišnji tajnik, uspjevši da toj narodnoj instituciji održi kontinuitet kroz sve udare i da kruniše svoja nastojanja i svojih starijih drugova sa akcijom mladih članova; jedan od pokretača podizanja Doma prosvjete u mjestu ;jedan od prvih ljudi koji su pokrenuli selački turizam i koji je već pred stotinjak godina dao svoj prilog modernom naselju, kakvo je danas Selce“ – eto to je Ivan Lončarić Papić . I dalje: “U čakavskoj književnosti je pojava Ivana Lončarića Papića sa njegovim djelcem Paćuharije osobit primjer uspona i izgradnje jedne samonikle ličnosti, koja nije kroz život prošla zatvorenih očiju. Ali paćuhanje Lončarićevo nije omeđeno samo na tu knjigu proze, njegov je horizont i njegova djelatnost obimna. I ono što budi radoznalost kod mlađih je mnoštvo zapisa, bilježaka, rukopisa, kroničarskih zapažanja i starih dokumenata – pa kada se sve to ispita, izuči i objelodani tek onda će se ocijeniti jedan život pun htijenja i rada, tek onda će se dati potpuna karakteristika Ivana Lončarića Papića i istaći njegove zasluge naročito za njegovo Selce“ . Vinko Antića je 30. kolovoza 1943. godine zapisao tekst pod naslovom ČOVJEK I SREDINA, koji glasi ovako:„I.L..P. je svojevrsna pojava selačke sredine. On je svojevrstan i na području Hrv. Primorja. On izbija iz sredine, odvaja se od nje, nadvisuje ju i strši iz nje. Ali, s druge strane, on je sav u toj sredini, on je njen izdanak, on živi i raste, pa čak i cvjeta iz te sredine. U prvom slučaju on je u sukobu sa sredinom i stalno u nekom razilaženju od nje, njen kritičar; kao takav često neshvaćen od sredine, pogrešno shvaćen, odbačen, suvišan, pa čak za ismijavanje i skoro porugu. A ipak on je nerazdvojiv od te sredine, promatra ju, secira, proučava, ispituje; on je njen kroničar, historičar, etnolog, folklorista, slikar, književnik, “paćuhar“, njen svestrani prikazivač, kao što je i ona njemu ne jednostrana već mnogostrana; materijal sa svim pojedinostima. sa svom raznolikošću i mnogostranošću…Sav se utapa u tu sredinu, i ako ne pliva uvijek sa strujama, a opet sva sredina se očituje kroz njega, kao što se svi najslabiji potresi javljaju zabilježeni u seizmografiji.“ U nastavku ćemo ukratko prelistati još nekoliko izvora drugih autora, bez pretenzije da su time obuhvaćeni svi. N. Pinčić je u Riječkoj reviji broj 1 – 2 iz 1960. godine napisao jedan članak, pod naslovom „Rijetka i vrijedna zbirka“, u kojoj je pisao što je sve skupljao Papić o Selcu. Učinio je jedan dobar pregled njegove ostavštine. Na kraju je napomenuo da se za Papićevu ostavštinu interesira i Ministarstvo kulture, osobito za stare narodne pjesme, koje su inače prava starina. To je ponovio i u Vjesniku od 10. travnja 1960. godine . U jednoj Papićevoj „knjizi“ zanimljiv je zapis od književnika Gustava Krkleca, koja doslovno glasi: „Drago mi je da sam prilikom kratkog boravka u Selcima upoznao Ivana Lončarića Papića, čovjeka sa toliko afiniteta prema umjetnosti, znanosti i kulturi uopće. Mi smo se zapravo upoznali još 1921. godine kod Nazora u Crikvenici, i ovaj mi je pono
62673381 Lončarić - Papić Ivan: Paćuharije

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.