Tematika: Ostalo
Godina izdanja: 1900 - 1949.
ISBN: K105
Kulturno dobro: Predmet koji prodajem nije kulturno dobro ili ovlašćena institucija odbija pravo preče kupovine
Jezik: Srpski
Autor: Strani

U dobrom stanju! Spoljasnjost kao na fotografijama, unutrasnjost u dobrom i urednom stanjU! Treba da se opsece knjiga!

Cihlar Nehajev (Nehajev Cihlar), Milutin, hrvatski književnik i novinar (Senj, 25. XI. 1880 – Zagreb, 7. IV. 1931). Studij kemije s doktoratom završio u Beču 1903. Od 1904. radio je kao gimnazijski profesor u Zadru. God. 1905. pokrenuo je časopis Lovor, u prvom broju kojega je objavio poznati usklik »Gjalski. – Eto, to je moj program.« Iste je godine radio u Obzoru, 1907. uređivao je tršćanski Balkan. God. 1909–11. bio je asistent na Gospodarskom učilištu u Križevcima. Od 1911. živio je u Zagrebu kao književnik i novinar Obzora i Jutarnjega lista. Bio je dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga. Godine 1926. izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika.

Isticao se enciklopedijskom nadarenošću, pisao je kazališne kritike, bio dobar poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti. Vrlo se rano počeo baviti hrvatskom političkom poviješću. Ušavši 1912. u Jutarnji list, izazvao je nepovjerenje i osudu nacionalno-revolucionarne omladine. Između dvaju svjetskih ratova objavio je seriju portreta iz područja memoarske književnosti (S. Radić, A. Starčević, E. Kvaternik, Khuen-Héderváry i dr.). Pisao je eseje (Knjiga eseja, 1936) nadahnute velikim europskim književnim temama (o L. N. Tolstoju, G. Flaubertu, H. Ibsenu, A. Strindbergu, É. Zoli, Studija o Hamletu) te rasprave o istaknutim imenima (K. Š. Gjalski, A. Šenoa, V. Nazor, Ivan i Vladimir Mažuranić) i razdobljima nacionalne književnosti (O stogodišnjici hrvatskog preporoda/1830–1930/, 1931). Kao dobar poznavatelj teorijskih misli (G. M. C. Brandes, H. Taine) i intuitivan strastven čitatelj, Cihlar Nehajev se uvrstio među najistaknutije kritičare svojega doba.

Književnim radovima javio se vrlo rano. Kao gimnazijalac surađivao je u litografiranoj Nadi i časopisu Nova nada, 1898. u zagrebačkome HNK-u izvedena mu je jednočinka Prijelom, a sljedeće godine i Svjećica. Bio je jedan od najutjecajnijih ideologa moderne i predstavnik naraštaja koji se u javnosti javio težnjom za europeiziranjem književnosti i s naglascima na artizmu, slobodi stvaranja i individualizmu. Već u prvim pripovijetkama (Nemoć, 1895; Bijednička smrt, 1896; U zadnjim plamsajima, 1896; Nebo i pakao, 1898) tematizirao je male ljude, zavirivao u unutrašnjost svojih junaka i prihvaćao neke izražajne forme J. Leskovara, kojemu je posvetio svoje ponajbolje kritičke stranice. Komentirajući osjetljive i pasivne likove Leskovarovih pripovijedaka i romana, ističe da je riječ o tekstovima temeljenima na vlastitim piščevim doživljajima. Ocjene koje je iznosio u kritičkim napisima prepoznatljive su i u dramskim tekstovima (Život, 1905; Spasitelj, 1916), pripovijetkama (Poloneza, 1902; Veliki grad, 1902; Zeleno more, 1902; Godiva, 1916; Iz neznanog kraja, 1918) te romanu Bijeg: povijest jednog našeg čovjeka (1909), koji mnogi kritičari drže najboljim romanom hrvatske moderne. Psiholabilni protagonist koji nije sposoban donositi odluke pogađa temeljnu duhovnu dispoziciju moderne. Izražajna razina romana u skladu je s tematskim slojem. Fabularni je tijek fragmentariziran i prelomljen mnogobrojnim refleksijama, što snažnije naglašava unutarnju duhovnu slojevitost samoga junaka. U sljedećoj stvaralačkoj fazi Cihlar Nehajev se okrenuo mirnijem i hladnijem izlaganju pa je pisao pripovijetke koje problematiziraju aktualna socijalna i etička pitanja ratnog i poratnoga razdoblja (Jubilej, 1927; Onaj žutokosi, 1929; Kostrenka, 1930). Zanimanje za povijest i politiku, psihološke nijanse u razvoju likova, modernizam forme i brigu za tradiciju izrazio je i u povijesnom romanu Vuci (1928). Romanu je prethodila opsežna studija Frankopani, objavljena u Jutarnjem listu (1927). Zahvativši građu iz hrvatske povijesti XVI. stoljeća, dokumentirajući sve povijesne podatke iz doba u kojem se ideja državotvornosti uobličavala u djelovanju Bernardina i Krste Frankapana, Cihlar Nehajev je ipak uvelike osuvremenio šenoinski model povijesnog romana. Glavni junak ima pravo na slabosti obična čovjeka, iskazuje se sumnja u vjerodostojnost jakoga dokumenta, naznačuje se povijesna ponovljivost i počinje se sumnjati u ideju povijesnog napretka. Suvremene analize opisuju roman kao početnu poziciju hrvatskoga novopovijesnog romana, modela koji će prevladavati u romanima I. Aralice, F. Šehovića i N. Fabrija. God. 1928. objavio je i Klupu na mjesečini, komediju vezanu uz kazališni svijet, a autor je i dramatizacije Šenoina povijesnog romana Čuvaj se senjske ruke.

Svojim kritičarskim i autorskim radom Cihlar Nehajev je dokazao da se u svakome tekstu, neovisno o književnoj vrsti u kojoj se pisac izražava, skriva njegova osobna fotografija. Kao plodnom i svestranom autoru, pripadaju mu najznačajnije stranice nacionalne književnosti XX. stoljeća.


Milutin Cihlar rodio se u Senju 1880. godine. Pučku školu i gimnaziju do šestog razreda pohađao je u Senju a završio u Zagrebu.[1] Studirao je kemiju u Beču. Doktorirao je filozofiju 1903. godine u Beču.[1] Radio je kao profesor u Zadru, gdje je 1905. godine pokrenuo list Lovor, a zatim u uredništvu časopisa Obzor u Zagrebu (1905.) i Balkan u Trstu (1907.). Kao novinar radio je u Jutarnjem listu, Obzoru i Agramer Tagblattu, a bio je i dopisnik iz Pariza, Beograda i Praga. Godine 1909. bio je asistent zemaljskog agrikulturnog zavoda u Križevcima.[1] Godine 1912. vjenčao se s Paulom rođenom Vuksan (Zagreb, 1. lipnja 1891. – Zagreb, 13. lipnja 1965.) i imali su troje djece: Nedu, Zvonimira i Milutina.[2] Godine 1926. bio je izabran za predsjednika Društva hrvatskih književnika.[3]

Književno stvaralaštvo
Jedan je od najznačajnih predstavnika književnosti hrvatske moderne. Pisao je romane, pripovijesti, novele te drame (Život, Spasitelj, Klupa na mjesečini) od kojih su dvije drame, Prielom i Svijećica, izvedene 1898. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu.[2]

U mladosti je pisao pjesme i već sa šesnaest godina napisao je odu Senju gradu završavajući je sa stihovima:`Dok god bude Nehaja i Senja, Vijat će se u njem stieg hrvatski!`[2] Veliki uspjeh postigao je novelama sakupljenim u zbirci Veliki grad u kojima fiksira moderne dekadentne intelektualce koji ne nalaze smisla u životu, nego se pasivno prepuštaju snatrenjima i lamentacijama.

Povijesnoj tematici okrenuo se u romanu Vuci u kojem je interpretirao događaje iz hrvatske prošlosti i dao psihološki portret kneza krčkoga, senjskog i modruškog Krste Frankopana, a napisao ga je u spomen 400. obljetnice njegove smrti.[2] Roman je najzanimljiviji s književnoteorijskoga gledišta jer se upravo u njemu rastače šenoinska struktura povijesnoga romana i nagovještava dvadesetostoljetni tzv. novopovijesni roman.

Njegov roman Bijeg karakterizira izrazira defabularizacija i pripovijedanje u tri tipa narativnog diskurza. Često ga izdvajaju kao najbolji roman hrvatske moderne.

Također pisao je i studije i oglede o hrvatskim političkim ljudima, hrvatskim književnicima i o istaknutim europskim književnicima.[2]

Djela
Djela Milutina Nehajeva, Zagreb, 1900.
Poraz i slavlje,
Über den synthetischen Isopropylacetaldehyd und seine kondensationsprodukte, 1903.
Bieg: povjest jednog našeg čovjeka / M. Nehajev, Zagreb, 1909.
Studija o Hamletu / Milutin Nehajev, Zagreb, 1915.
Veliki grad: novele / M. Nehajev, Zagreb, 1919.
Vuci: o četiristotoj obljetnici smrti Krste Frankopana, kneza Krčkog, Senjskog i Modruškog: 27. IX. 1527 - 27. IX. 1927 / M. Nehajev, Zagreb, 1928.
Posmrtno
Rakovica: o 60. godišnjici smrti Eugena Kvaternika, Zagreb, 1932. (priredio dr. Blaž Jurišić)
Knjiga eseja / Milutin Nehajev, Matica hrvatska, Zagreb, 1936.
Djela Milutina Nehajeva, 1-8, Zagreb, 1944., 9-13, Zagreb, 1945. (urednik Mirko Matijević)
Političke silhuete / Milutin Nehajev, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, Zagreb, 1945.
Milutin Nehajev, Matica hrvatska, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 81., 82., Zagreb, 1964.
Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Ljubljana, 1974. (priredio i pogovor napisao Krsto Špoljar)
Izabrani kazališni spisi, Hrvatsko društvo kazališnih kritičara i teatrologa, Teatrologijska biblioteka, knj. 14., Zagreb, 1986.
Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Eminex, Zagreb, 1993.
Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Zagreb, 1995. (priredio Josip Vončina, naslovnu stranicu i crteže izradio Zvonko Grbašić)
Bijeg / Milutin Nehajev, Katarina Zrinska, Zagreb, 1996 .
Rakovica: o 125. godišnjici rakovičke bune i 125. godišnjici smrti Eugena Kvaternika / Milutin Nehajev, Karlovac, 1996., (predgovor Anđelko Mijatović), (Pretisak)
Vuci / Milutin Cihlar Nehajev, Vinkovci, 1997. (priredio Krešimir Nemec)
Spomen
Grad Senj podigao mu je spomenik u Parku pjesnika i stavio spomen-ploču na rodnoj kući