Oblast: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K53
Jezik: Srpski

U dobrom stanju!

Vrijeme u kojem se slikarski i intelektualno formirao Nezir Čorbić ima duboke korijene i organski je važno za beogradsku likovnu atmosferu. Čorbić u Beograd dolazi početkom sedme decenije prošlog stoljeća, u vrijeme kada ovaj grad slovi kao snažan duhovno receptivni centar, središte univerzalne ljudske, kosmopolitske obojenosti. Oblasti kulturnog života, posebno likovne kulture, prisutnost i živa aktivnost snažnih stvaralačkih ličnosti iz različitih sfera društvenog, a posebno kulturnog života likovne, pozorišne umjetnosti, književnosti, teatra, filma, publicistike, učinili su Beograd ne samo administrativnim centrom bivše zajedničke države, nego i duhovnom i kreativnom metropolom svjetskog značenja, značaja i vrijednosti. Zapravo, to je bilo vrijeme živog uključenja u šire i relevantnije evropske i svjetske duhovne, vrijednosne sisteme.

U Beograd, grad takvog obilježja, dolazi mladi Čorbić obrevši se u onoj glasovitoj Raićevoj ulici, na Akademiji likovnih umjetnosti. Otišao je iz Tuzle neprimijetno vozom Tuzla-Beograd via Vinkovci, ne govoreći nikome o svojoj budućoj nakani. Položivši uspješno prijemni ispit nastavlja školovanje. Pri tome treba dodati da su kriteriji na ovoj umjetničkoj školi bili veoma strogi, a da je pritisak kandidata, pogotovo na odsjek slikarstva, bio velik. To je i vrijeme prisutnosti i djelovanja značajnih nastavnika, slikara, pedagoga, kao što su Milo Milunović, Nedeljko Gvozdenović, Cuca Sokić, Stojan Ćelić, Boško Karanović, Mladen Srbinović .
Zapravo su to bile značajne ličnosti ne samo jugoslovenske likovne scene nego i šire. Treba napomenuti da tada u Beogradu žive i stvaraju Petar Lubarda, Peđa Milosavljević, Stojan Aralica i drugi.

U pozicioniranju jedne određene umjetničke pojave ili ličnosti uvijek smo u poziciji da posegnemo za počecima, izvorištu određenog kreativnog čina.

Kada je u pitanju Nezir Čorbić ne treba smetnuti s uma da on u Beograd dolazi iz Tuzle, sredine ograničenog kulturnog nivoa. Ipak, aktivnost i djelovanje tuzlanske Gimnazije sa klasičnom pedagoškom orijentacijom, učinila je ovu školsku ustanovu mjestom mladih talenata. Sam školski program bio je veoma zahtjevan. Na ovoj školi učio se latinski, grčki, francuski, njemački jezik, istorija umjetnosti i po tome može se vidjeti i sagledati humanistička dimenzija ove škole. Tada se na tuzlanskoj gimnaziji obreo i slikar i pedagog Mevludin Ekmečić. Vrlo agilan, on je formirao likovnu sekciju, koja je imala sve odlike umjetničke klase. Tada su stvarali mladi slikari, skulptori: braća Kreitmaver, Selim Bešlagić, Gordana Cvetkov, Nezir Čorbić, Sead Musić, Pavle Fišer, Suad Buljugić i drugi.

Svoje prve slikarske zabilješke Čorbić je načinio 1960. godine. Bile su to vedute lokalnog miljea, gradske četvrti, kuće stare bosanske arhitekture, portreti prijatelja, karikature, crteži čedne obojenosti. Kao slikar amater Čorbić učestvuje, na različitim konkursima, izložbama, objavljuje prve ilustracije u tadašnjim jugoslovenskim časopisima namijenjenim srednjoškolskoj populaciji POLET, MLADOST. Osvaja i neka značajna priznanja. U porodičnoj kući u dvorištu pravi male mini samostalne izložbe. Prvi posjetioci i prvi kritičari bili su mu „raja˝ iz Malkočevog sokaka, braća Križan, Vlado Baćik .... Zajedno sa njima pravi hepeninge, izlete na obližnja izletišta, Ilinčicu, Kiseljak, Ozren ... -
Iz ovog perioda nastalo je nekoliko slika koje imponuju svojom svježinom, kolorističnom sočnošću tretiranom dosta smjelo. Iz tog perioda sačuvana je slika DVORIŠTE, PEJSAŽ, 1960./1961. g.
Cjelokupni period školovanja u Beogradu obilježen je Čorbićevim marljivim radom. Ponesen mladalačkim elanom i neobičnom energijom, a podstican od strane nastavnika, posebno Mila Milunovića, koji je gajio naklonost prema mladom Čorbiću. Sam nastavni program bio je veoma složen. Budući mladi slikar ispoljio je aktivnost naštafelajnom slikarstvu, crtežu, mozaiku, skulpturi. Tokom ljetnog semestra bavio se restauracijama fresaka u manastirima Srbije. Interesuje se za fotografiju. Bila je to zapravo radna atmosfera, poput renesansnih radionica. U fenomenološkom pogledu nije bilo likovnog problema sa kojim se Nezir Čorbić nije oprobao. Prisustvo majstora Mila Milunovića, njegov umjetnički autoritet i svojevrstan duhovni magnetizam učitelja dali su prve zrele plodove Čorbićeve slikarske prirode.

1968. godine Čorbić završava Akademiju, Vraća se u Tuzlu ali ne prekida kontakt sa Beogradom. Učestvuje na revijalnim izložbama ULUS-a, izložbama tuzlanskih slikara, bavi se dizajnom. Nekako u tom periodu dobiva narudžbu za izradu mozaika u holu Jugoslovenske banke u Beogradu. Bio je to mozaik pune koloristične sočnosti, majstorski urađen, sa onom poetskom nabijenošću. Bio je to daleki eho renesansnih mozaika, ali i uticaj Milunovićevske estetike.

Već pri okončanju Akademije Čorbić slika portrete sugestivne stvaralačke temperature. To su realistični portreti, majstorski urađeni, lazurnog nanosa i jasne psihološke percepcije. Na tim i nekim kasnijim ostvarenjima zadržana je čvrsta forma i bogat kolorit širokog pikturalnog raspona. Vrlo raznorodan u tematskom pogledu, od portreta, autoportreta, figuralnih kompozicija, mrtvih priroda, pa do slika manjeg intimnog formata Čorbić je za to vrijeme, moglo bi se reći slovio kao nova slikarska nada, „slikar od krvi i mesa˝ u onom suštinskom značenju te riječi. Taj period u znaku je i pojačanog interesa za crtež kao zaseban likovni fenomen, otkrivajući svu vrijednost linije kao svojevrsnog fenomenološkog podloška.

U ovom periodu ispoljio je pojačan interes za dizajn. Učestvuje na mnogobrojnim konkursima za izradu idejnih rješenja. Na tim konkursima Čorbić je ponio mnogobrojne nagrade. Jedan period predaje na tuzlanskoj Gimnaziji, a nakon toga prelazi u kombinat „SODASO˝. Određeno vrijeme radi u Galeriji jugoslovenskog portreta kao voditelj marketing službe. Tada je u gradu bila povoljna atmosfera i dosta se polagalo na estetski izgled grada. Za različite prilike likovno je oblikovan gradski eksterijer. To je u estetskom pogledu bila posebna novina i jedno vizuelno osvježenje.

Deveta decenija za slikarsku aktivnost Nezira Čorbića vrijedna je jer je baš tada dobio radni prostor, atelje u tuzlanskom Domu penzionera. Veličina radnog prostora omogućila mu je da realizuje slike većeg formata. Raniji manji intimni format, kompozicije, skice pejsaža, figura, prenosi na veći format. Nastaje čitav ciklus portreta prijatelja, ženskih likova. Paleta je svježa, faktura lazurna, a slikarska materija natopljena bojom širokog spektra. Platnom dominiraju široke slikarske plohe dubokog lirskog doživljaja. U jednom čitavom ciklusu tog perioda nastale
su njegove gracije, ženski likovi laganog poteza (GENERACIJA, KOMPOZICIJA.....) Njegov kolorizam je jako snažan, paleta bogata sočnim tonovima dionizijske tankoćutnosti.

Ako su sredina sedme i početak osme decenije prošlog stoljeća bili u znaku čvrstih formi, koherentne kompozicione strukture skoro fotorealističkog prizvuka, u ovom periodu Čorbić zadržava samo kolorizam i lagan slobodan crtež. Boja je svijetla, a lirski doživljaj slikanog motiva dubok. U pauzi pravi manje portrete, snažne ekspresije i posebne stvaralačke temperature. Taj strastveni slikarski temperament učinio je boju osnovnom realnošću njegove slike.

Mnogobrojne kompozicije koje je realizovao i kasnije urađeni su siluetarno, odbacujući klasično poimanje prostora. Čorbić je sasvim svjesno ostavljao neka platna „nedovršenim˝, što bi se moglo reći da je u svoje slikarstvo uveo onaj estetski princip nedovršenosti, dajući tako boji zadatak da „diferencira˝ kontraste.

Čorbić je zadržao svu složenost i snagu svog stvaralačkog rukopisa pomjerajući tematski i koloristički granice svoje poetike. Slikajući od kamemog do monumentalnog: ciklusi PTICE, AKTOVI, PORTRETI, LEPTIRI......on je napravio slikarstvo zrele autorske prirode.

Ako je sredina sedme i početak osme decenije u izvjesnom pogledu bila mimetička, deveta decenija donijela je zrele plodove. U žutim, okerastim, pompejansko crvenim i smeđim tonovima boja zazvoni odnjegovano.

Zadnja decenija prošlog stoljeća za Čorbića je vrijeme dobrovoljnog egzila. Kao da je naslutio planetarnu tragediju ovih prostora i svog naroda. To je vrijeme rezignacije, ali i vrijeme osame, doba kada su porušene mnoge tablice vrijednosti, u kojima su razotkrivene stare zablude, doba kada su se ugasile mnogobrojne zvijezde životne ili kako reče jedan umni čovjek „Doba velike umjetnosti je prošlo, ali ja sam u njemu živio˝.

Postavljajući sebi kao stvaraocu i kao čovjeku ono temporalno pitanje o uzaludnosti činjenja, Čorbića nije napuštala i ne napušta ga ona volja i želja za životom i radom. Ispisivao je svoj likovni i ljudski dnevnik otrovan zbiljom vremena u kojem se našao. Nešto od tog ljudskog i filozofskog poimanja stvarnosti pokušao je da transponuje u mnoštvu crteža, skica, tempera, slikao je žestoko, neumorno.

Uz ciklus PREDSKAZANJA postoji čitava serija crteža i slika na kojima je središnji motiv tema čovjek - životinja, lik mačke. Taj animalizam možda treba shvatiti i kao metafizički prizvuk ljudske osamljenosti u vremenu nevremena, u kojem je došlo do zaborava čovjeka.

Više od četiri decenije traje slikarska aktivnost Nezira Čorbića. U tom periodu on je bio po strani većih revijalnih izložbi bosanskohercegovačke i jugoslovenske umjetničke scene. Stvarao je i stvara u osami svoje slikarske radionice imajući sluha i za aktuelne umjetničke procese. On nije slijepo preuzimao inovacije aktuelnih „izamskih˝ rješenje, nego je individualno i marljivo gradio svoju likovnu fizionomiju dolazeći do sopstvenih likovnih rezultata. Kao jedna neobična, buntovna, mudra i duhovno bogata priroda, može se reći da je on onaj dio generacijske, vremenske i likovno poetske situacije kroz koju je prolazila i prolazi umjetnost danas. Ovaj mudri stvaralac odnjegovao je slikarstvo, koje ga u relacijama naše umjetničke situacije, čini zasebnom i originalnom umjetničkom figurom.